Robert Alađozovski

GOTEN ILI SASKA HRONIKA

Sarajevske Sveske br. 35-36

(odlomak iz romana)

prevod sa makedonskog Nenad Vujadinović

Knjiga druga: Pad Kratova

Priča prva
U kojoj posredstvom očiju Božijih doznajemo o propasti kratovskog utmanina Joakima, saskog Jova. O zvjerstvu Lale Šahina. Vazalstvu Sarujara. Usponu Ćustend bega.

O, mein Gott!

Joakim Goten prikupljao je snagu ne bi li savladao užas koji se dešavao pred njegovim očima. Pir Nečastivog, neviđena zvjerstva, dolazak Apokalipse, bijesno divljanje Armagedona, sultanat pakla. Pogodilo se tako da sve to mora iskusiti u starosti, kad su mu već na dohvat bila vrata nebeska, kad je trebalo da iskapi do kraja svoj pehar, da bude nagrađen za zasluge koje je imao kao gospodar mira, ukrotitelj intrige i majstor diplomatije. Umjesto da uživa u počastima, koje je zaslužio za vođenje svoje zajednice u neizvjesnim vremenima, Joakim Goten morao je svjedočiti vlastitom nepravednom poniženju. Kroz milione igala – koje su mu se udijevale u mozak i koje su cijepale prostor između njega i realnosti poput starog prepisa bergbuha – vidio je nestajanje svoga roda, kao pagansko rasipanje pepela niz rijeku. Oči su mu bile zamrznute. Pogled mu je, poput dviju paralelnih srebrnih žila, letio čas ka istoku, kroz tijesni otvor za knutelambruste, ka kamenoj terasi pred gradskom tvrđavom; čas ka Milutinovom mostu na jugu, kroz veliki prozor sobe. Gledao je, ali zapažao nije ništa. Ubrzo potom počeo je da šara očima, kao sočnim vraškim žiletinama glame ili kupernikela, koje su padale jedna na drugu, jedna preko druge, bez ikakvog osobitog reda: od balkona, preko krovova kraterskih purgera, do golih zidova, na koje je bio zakačen porodični grb, što im je ga lično dodijelio veliki rimski imperator; i obješen mač, što ga je njegovom čukundjedu poklonio nenadmašni hohmajster Herman.

Es gibt ein axt im meine kopf!

Iako riječi nisu izlazile iz njegovog grla, usta su mu se brzo osušila. Bio je sâm u kuli. Bokal ostavljen kraj kamina bijaše prazan. Nalik na čovjeka ogromnog i delikatnog apetita, sa stomakom poput pulignje ispunjene vodom iz kakve jame – bokal je, ipak, bio prazan. Joakim se nalazio na četvrtom spratu. Nije se mogao sjetiti kako je uspio da se popne toliko visoko, ali silazak je bio težak. Noge su mu otkazale poslušnost. Okliznuo se na tijesnim kamenim stepenicama izdubljenim u zidu i pao na pod drugog sprata. Ispravio se. Prešao je na drvene stepenice. One nisu bile klizave, ali jesu tijesne. Skotrljao se do prvog sprata. Iako se dobrano polomio, nije odustajao od svoje namjere. Panično je želio da ovlaži suva usta. Našao je merdevine, progurao ih je kroz kvadratni otvor koji je otkrio pod ćilimčićem što je ležao ispod velikog kovanog stola i stuštio se niz njih do hladne i tamne podrumske prostorije. Kroz tijesni hodnik, kojim se jedva mogao kretati, kao da je bila riječ o štovni najnižeg žola, došao je do podzemne bistijerne. Poput psa počeo je da loče bistru kišnicu. I um mu je došao na svoje. U vodi je opazio odraz vlastite ispletene kose – zbog koje su ga tribalske velmože zvale Joakim Pletikosa (lokalni Šopi su mu se iz istog razloga rugali), a njemu se to ime nije dopadalo jer nije htio da ga bilo ko dovodi u vezu sa šizmatičkim grčanskim rodom, čiji su preci bili savladali isti manir podvezivanja kose, ali na različitoj strani. Dok je njegov zlatni predak Valter prvi vezao kosu u znak sjećanja na desetine misirskih glava odrubljenih u močvarama Damiete, udarcima mača koji je visio u najvišoj niši – grčanski rod je pleo svoju crnu plaćeničku kosu, poistovjećujući se s misirskim šizmatičkim glavama s kojima su zajedno služili gračanskoga cara.

Bijeli pletikosa
ne voli crnog pletikosu
postaje bjelikoza
jer mu je draži
svoj lik bijele koze
potomka Barbarose.

Bili su to omiljeni stihovi dvorske lude Stefana Silnog, koja je, kao i Joakim, imala sudbinu da promijeni iste gospodare. Svima je to postao manir. Dok je luda deklamovala, a pri tom grleni smijeh odjekivao, čas iz odšrafljenih usta Silnog, čas iz Oliverovih, čas iz Dragaševih, Joakim bi se ogledao u buretu rajnskog rizlinga, kojeg je njegov pradjed Herman, imenjak velikog Fon Salse, prvi posadio u podnožju Osogova. Prije jela obrazi bi mu bili meki i opušteni poput zrelih alavandovskih blijedocrvenih bresaka. A poslije jela ili pošto bi doživio kakav stres – nalikovali su na sočne htetovske jabuke. Oči: čas plave kao plavo osogovsko nebo, čas žuto-zeleno mutne kao zlatonosna Zletovska rijeka. Prorijeđena dlakavost na glavi – i kosa, i brada, i obrve – blijedo riđa. Dovoljno da podrugljivi Šopi čitav saski rod nazovu bijelim kozama. Jareća brada, koju bi redovno umakao u supe, ulja, u vina – ležala je potopljena u čistom bunaru.

Joakim Goten često je spominjao ime Božije, kao i svi viđeniji ljudi njegovog vremena: katolici, šizmatici, Saraceni, Judeji. Uživao je u toj glatkoj, bogatoj rječitosti, satkanoj poput filca saskih žena – i to na slovenskom, kad bi se obraćao tribalskim samodršcima:

po neizglagoljivom čovjekoljublju našeg gospodina Isusa Hrista i njegove neporočne i prečiste Bogomajke Vladičice naše i Prisnodjeve Marije

i na latinskom, kad je molio rimskog papu Urbana da pošalje viteza protiv napasti turske:

Sanctissimo domino et Patri charissimo Urbanus quintus, Dei gratia summo pontifici, humilis et devota filius eius, Joachimus Gotenus, hutmanus Ossogovius, et Ordo Domus Sanctae Mariae Theutonicorum Hierosolymitanorum Kammerballei Serviae, salutem, et cum sinceritate cordis devotum obsequium.

Ali malo je on uzbuđenja i pregora u sebi nosio za ime Božije, bio je razborita stijena pred kojom su se gasili ognjevi sozercateljnih tajni. Da je bar malo slušao razne bogomile, alhemičare, isihaste, kabaliste i druge jeretike, koji su prisilno kopali po njegovim jamama, a u vezi s čim je on imao regalno pravo potvrđeno od strane svih tribalskih, mizijskih i romejskih velmoža... A nije bio halapljiv her Joakim, nije nastojao da im znoj iscijedi ne bi li krv propljuvali, da bi urbor poravnao i vratio svoju spenzu, koja je rasla kao provrelo mlijeko – barem ako se ima u vidu ono što su pričali šizmatički samodršci, koji su se mijenjali nad Kraterom kao donji dijelovi ženskih haljina.

Her Joakim Goten, ogroman, okrugao, crven i bijel, s kovrdžama poput ovce – onaj koga su atonski isihasti osvetnički nazivali svinjom gadarenskom – prezirao je te isposničke duše kojima je naporni i neprekidni rad bio kazna za iskazanu jeres, neposvećivanje Bogu ni za tren, a nekmoli u toku časova kontemplacije.

Her Joakim ih je znao izvući iz tamnog blata žola i slao ih napolje, pod izgovorom da probijaju šurf, te bi ih, pošto bi pritopa oslobodio ne bi li ga spasio ogovaranja i klevetanja, puštao te askete da besposličare, da slobodno gledaju sebi u pupak, da traže božiju svjetlost u tom hempalku duše i tijela; jadni moji amfalopsihi, rugao im se Joakim, koristeći slavne misli najučenijeg čovjeka svojega vremena – Varlaama.

Da se Joakim Goten bar jednom htio otvoriti pred toplim strujama riječi Božije, bilo bi mu sada lakše, ne bi tako direktno osjetio rez, kao da mu se mitska saska sjekira zabila u glavu, jer njemu se tlo pod nogama razdvajalo: na jednoj strani ostajala je smrznuta slika tekućeg užasa, a s druge strane gutali su ga plameni jezici saznanja, nepojmljiva slika Boga – brzo bolno, ali i žestoko, kao kad bi se zimi iz okruženja toplog lovačkog ognjišta zatrčao i go golcijat bacio u hladnu, gotovo zamrznutu, Kozju rijeku, osjećajući kako mu koža puca krljušt po krljušt...

Joakim Goten spoznao je Boga.

On je bio načitan čovjek. U tamnu sobu Joakimove biblioteke u najljepšoj kuli Kratera (poslije one koja je pripadala despotu lično i koja je ujedno bila dio dodekagonalnog gradskog bedema) stizali su prepisi najvažnijih knjiga, pisama i dokumenata njegovog vremena, ali i drevne i ne toliko drevne hronike, istorije, ispovijedi, sjećanja... U njima su ljudi pisali o mukama i patnjama, o leleku izazvanom preživljavanjem pod srebrnom mamuzom neprijatelja, o nerazumijevanju i nestrpljenju nevjernika ili šizmatika, ali i o nedostojnosti vlastitih ljudi, o iskušenjima odbrambenih vojski.

Dok je užasnut gledao obezglavljivanje svojih pet ritera, jednog po jednog, u ravnomjernim intervalima, mislio je o tome da li je bar jednom u svim tim veleučenim i krasnopisivim hronikama sreo opis stvarnih činova koji su stajali iza spominjanih imena. Hronike iz svete zemlje, kao i ljetopisi junačkih borbi za odbranu vjere (ili borbi čiji je cilj bio otimanje zemlje od vlastitog brata ili najbližeg rođaka) bili su kratki, suvoparni ili su se gubili u neodgovarajućim poređenjima. Posjekli smo hiljadu nevjerničkih glava, nabili smo glave mnogih šizmatika na kočeve i nosili ih unaokolo jašući na konjima da ih vidi Bog. Nebo se prekrilo tamnocrvenom krvlju. Bila je šiknula poput rijeke – pisalo je u boljim zapisima.

Suočavajući se sa zvjerskim činom Šahin Lale – obučen u najskuplje sicilijansko ruho (Joakim je volio da imitira svete rimske careve Germana), u skarletnu svilenu odoru, ogrnut tamnosivim dugim plaštom od čoje čija je unutrašnja strana bila obložena najmekšim bijelim pamukom, opasan žuto-zlatnim izvezenim pojasom – prethodno naumivši da čvrstim stiskom ruke pozdravi visokog saracenskog kapetana; Joakim je s nevjericom gledao kako iskusni ratnik mjerka njegove tevtonce i kako – umjesto da se pozdravi s njim, a potom i s ostalima iz Jovanove carske povorke, koja je s najskupocjenijim poklonima došla da dočeka krvnika (uplašena braća Dragaši bojala su se da će završiti u Bregalničkoj rijeci, kao što su braća Mrnjavčevići završila u Maričkoj) – daje znak ljudima iz svoje garde da izguraju naprijed zbunjene vitezove: te im potom svima petorici brzim i odmjerenim pokretima odsijeca glave, jednom po jednom.

„Neka izvini čestiti car“, hladnim ali zvonkim glasom progovara zatim general, „on je car velike zemlje i mnogobrojnog naroda, ali nama, pravovjernima, Bog je naredio da uništavamo neprijatelje naše vjere. Bog mi je dao proviđenje da u petorici prikrivenih tvojih slugu prepoznam pripadnike gnusnih Franaka, koji su izvršili neviđena zvjerstva nad mojim i padišahovim pravovjernim narodom. Nema veće nagrade za jednog vojnika vjere od ubijanja njenih ne samo neprijatelja, nego i najvećih krvnika. I nema većeg poklona kojeg padišahu može dati njegov sluga pokorni od nekoliko posječenih franačkih glava. Ovaj poklon će mojeg gospodara umilostiviti više od sveg zlata, svile i robinja. Gospodar će biti srećan i biće voljan da udovolji svim vašim zahtjevima. Ovo je sveti dan. Prekinimo smotru i produžimo naše prijateljsko druženje u mojem skromnom šatoru.“

Dok se cijela Jovanova i Konstantinova svita, zbunjena i zanijemjela – kao pod djelovanjem nekakve paganske magije – uputila ka šatoru Lale Šahina (slijepa u odnosu na pet beživotnih i obezglavljenih tijela fratara iz kraterske saske crkve), utmanin Joakim uputio se ka svojoj kuli.

Nije Joakim bio čovjek koji nije čuo za surovost ratnika i zvjerstva velmoža. Kroz uši su mu, a bogami i pred njegovim očima, prošla žitija mnogih tribalskih i mizijskih prinčeva, knezova, despota – koji kao da su se takmičili u tome kojemu će se nadjenuti strašnije ime povezano s njihovim nezauzdanim strastima: Silni, Strašni, Ratoborni, Pakosni, Ludi, Grozni, Bijesni. On je i sâm održavao odnose s mnogima od njih i bio je čest gost na njihovim pirovima, na kojima se o megdanima, junaštvima (često se radilo o eufemizmima za najstrašnija iživljavanja i zvjerstva) hladnokrvno, ali i sa strašću, pričalo između dva gutljaja crnog vina ili dva zalogaja pečene srne. Ipak, her Joakim nikad prije nije bio iskusio strašnu smrt iz takve obuzimajuće blizine. Njemu su na rukama umirali mladi valturci: ko polomljenih kostiju pod srušenim štovnama, ko s grudima ispunjenim vodom iz poplavljenih šajbni, ko ugušen gasom ili prašinom iz tamnih jama... Mnogi su dušu ostavljali u strašnim mukama izazvanim brzom bolešću, pošto su išli da kopaju Jamu kod Luka. Vidio je čak i smrt svoje vjenčane žene Saskije, koja se rano osušila usljed nervne bolesti. Ali, iako su umirući bili blizu, Joakim je uvijek bio odsutan, u hladnom oklopu, na distanci. Nije sebi dozvoljavao da se suoči sa smrću. Nije dozvoljavao da ga ona obuzme. On je bio čovjek života, budućnosti, pira, a ne čovjek tuge i odsustva. Živio je u mirnom vremenu. Bio je rođen u miru i njegovi vladaoci su se mijenjali – manje ili više legalnim, ali u svakom slučaju – nenasilnim putem. On je bio kraljev čovjek, čovjek Sasa, čovjek Reda. Imao je široku mrežu kontakata, veza, ljudi, jezika. Jezici su i zborili i jeli. Ali to je bio mirnodopski dar. Održati u dobroj formi sve te jezike. Od Danciga do Lajpciga, od Goslara do Kronštata, od Ansberga do Kraupena. Njegovi ljudi krstarili su kroz Livoniju, Austriju, Transilvaniju, Miziju. Koristio je jezik, a ne strijelu – bez obzira na to što su mu podrumi bili puni najnovijeg tevtonskog oružja napravljenog na prostoru od Livonije do Švabije. Čak i kad su se mizijski, tribalski i grčanski samodršci smjenjivali kroz Bugarsku, Epir, Tesaliju, činili su to uz male ratove, koji su više bili povod da bi se istakli narodni pjevači, nego što je tu bilo riječi o nekakvim pravim i velikim sudarima.

Ali ovo što je Joakim vidio večeras, užas koji je mogao počiniti samo pogan čovjek, užas koji s nabujalim spokojem može izvesti samo Saracen – natjerao ga je da upali sva signalna svjetla. Da vatre gore po svim saskim kulama: Achtung, achtung, antihrist dolazi, vrijeme je da se otvore krigsbuheri:

Christ ist erstanden!

Prvi put u životu, ove večeri Joakim je bio tužan. Povukao se iz naručja hladne vode koja ga je vraćala u život. Sad je želio jedno drugačije odsustvo, jedno puno, istovremeno i prazno, tupo odsustvo. U misli mu je dolazila strašna scena bijesa Saracena. Zbunjeni pogled njegove vjerne braće, dragih tevtonaca, s kojima je češće dijelio rujno vino i riječi slatke, negoli megdan junački. Dok su im glave poput punih mjeseca letjele jedna za drugom u crnu noć, a iz njih se žile cijedile nalik na mlaz iz probušene jame i tijela se, bez ikakve kontrole, stropoštavala poput srušenog bergfrida usred oblaka prašine podignutog s crne zemlje, dok im je iz vratnih žila krv šikljala naviše kao u rimskoj fontani, koju je napalo neko đavolsko čudo – lica braće grčila su se i uobličavala u najrazličitije grimase: iznenađenja, ukočenosti, straha, nevjerice, bijesa koji je tek počinjao da se razvija... Ipak, dok su gubili kontrolu nad pravcem u kojem su se kotrljale njihove glave, uz ogromne lukove koje su obuhvatali svojim razrogačenim očima – svi su pogledom tražili njega, njihovog majstera, zapovjednika i utješitelja...

„Gospodin Konstantin želi da te vidi!“, saopštio mu je lično velmožin paž.

Najbolje bi bilo da se paž u tom času odmah izgubio u tami tajnovitih hodnika iz kojih je i došao. Vjerovatno je želio da prisustvom popravi duševno stanje svojem prijatelju. Ali Joakimu, slomljenom i nesređenom, upravo to nije bilo potrebno. Sporim i nesigurnim korakom, uz pauze u kojima se pokušavao da se sredi prije nego što će izaći pred despota i njegovog brata, spoticao se o razne namirnice poređane duž tajnih hodnika i prostorija podzemnog grada Kratera. Prethodno, kad god bi prolazio hodnicima, Joakim je okom mjerio količinu suvog hljeba, sušenog mesa svinja, srna, medvjeda... Količinu kobasica, pašteta, sireva. Provjeravao je kvalitet i bistrinu bijelih i crnih vina, gustinu meda i ulja, oduševljavao se izgledom dubokih gravura na srebrnim peharima ukrašenim kalajnim i zlatnim ivicama i sjenkama, majstorski napravljenim u radionicama njegovoga grada. Kad god bi on i Jovan sišli do judejskih majstora, redovno bi ulazili u rasprave. Jovan je bio slijep kad je riječ o podmetanjima Juda, čiji su mu se kiduš šnitovi naoko činili romejskim carskim vezovima. U stvari, nije to bilo ni toliko čudno: tevtonci su bili puni priča o pretvaranju romejskih šizmatika u Jude. U Svetoj zemlji prije ćeš vidjeti da šizmatik ponudi vodu ili parče hljeba kakvom Saracenu ili Judi – negoli katoliku. Nije ni čudo otud što je Jovan sinoć bio izdao svoju vjeru...

... Jedan pogrešno postavljen knutelambrust umalo nije sapleo Joakima i doveo ga u nedostojan položaj, a da se to desilo sigurno bi se zatvorio i prolaz kroz tijesni hodnik koji je spajao utmaninovu i despotovu kulu. Ko li je ostavio knutelambrust s tetivom prema dolje? Na tren Joakim i u tome vidje znak. Antihrist vreba. Brzo ga je okrenuo u ispravan položaj i postavio uz ostale samostrijele. U trenu vidje tridesetak samostrijela kao red krstova. Tako poređane krstove nikad prije nije vidio. Nije bio učesnik nijedne bitke, iako se na tevtonskoj skali bio uspeo od komtura Kratera do sadašnjeg kamerbaleija Servije. Veliki Joakimov prijatelj hohmajster Vinrih napravio je uistinu jedinstven izuzetak kad ga je proglasio vitezom reda, a potom ga je i unaprjeđivao dajući mu titule, a da Joakim pri tom nikad nije obukao crnu odoru. On je formalno bio udovac, ali i otac dva sina. Ostavši bez žene, formalno se zamonašio, ali je nastavio da živi svoj mirjanski, utmanski život, ne poštujući pretjerano pravila reda. U stvari, u toj tribalskoj zabiti, u najjužnijim dijelovima Šašfolda, to i nije bilo toliko važno. Ipak, zbog toga je Joakim odvajao čak po jednu trećinu žamkošta od svakog gvarka ili lemšatina dok je bio komtur Kratera, a zatim i jednu petinu žamkošta čitave Servije, kad je postao kamerbalei. I pošlo mu je za rukom da obnovi i postavi Red na svakom dijelu saske zemlje, u svakom saskom selu, u svakom saskom gradu, pa čak i koloniji. Halden, Štal, Šlegau, Nojberg, Birsgau, Altenplac. Da su i tri Sasa probijala šurf u nekoj šopskoj zabiti, jedan od njih bio bi tevtonac. Kad god bi kretao na put ka Dancigu ili Marienburgu, Joakim bi se zaustavljao u tribalskim, ungarskim i germanskim zemljama, posjećivao bi tamošnje utmane i komture na Kronštatu ili Hermanšatu, na Kasauu, na Rausbergu, na Anbergu, na Joakimštalu, Erzgebirgu ili Goslaru. Interesovao se za najnovija otkrića braće, kupovao je bergbuse, prikupljao podatke o drevnim tehnikama i o novim eksperimentima, prepisivao je posvete i himne, čak je pod rizu znao sakriti i kakav zabranjeni alhemijski tekst. Na kraju, kad bi se nekako dovukao do Livonije, vidio bi da su braća već uspjela izvojevati pobjedu. Prije dvije godine imao je i sreće da se u šlahtu kod Rudaua u bitku umiješa i sama zaštitnica Ordena, Bogorodica, Djeva Marija, Unser Mute, koja je, potresena nenadoknadivim gubitkom čak dvojice komtura i samog ordenmaršala Šindekofa, riješila da se prikaže u vidu čuda, pa se otjelotvorila u licu skromnog postolara Hansa fon Sagana, koji je tada preuzeo ordenkrigsflag od maršala i sam u boj poveo tevtonce, koji, pak, već bijahu prilično potklekli usljed gubitka barjaktara Heninga. Joakim je zatim prisustvovao ceremoniji kojom se Vinrih fon Kniprod odužio Djevici, osnovavši u njenu čast konvert u Heiligenbeilu, koji je potom na rukovođenje dao braći Avgustincima. Govorili su da se Bogorodica u bitku umiješala iz zahvalnosti prema braći koja su, samo šest mjeseci prije toga, spalili sto i devet baltičkih nevjernika u tvrđavi kraj rijeke Nemunas.

Samo u vrijeme velike pošasti, s istom onom braćom kojoj je antihrist jučer, kao nevinim jaganjcima, presjekao vratove, vidio je drvene krstove kako uspravljeno jedan uz drugi stoje duž čitavog cvingera. Hugo i Konrad čekali su tijela dolje u jami, Oto i Gotfrid su im ih tamo spuštali, vodeći računa da ih ne vuku po zemlji kratkim putem od kola do jame, a Verner je krotio uznemirenog vranca, koji je, i pored toga što nije ljudskog roda, i sam teško podnosio zaudaranje leševa. Joakim je bio beskrajno ljut na despota Olivera što nije dozvolio da se tijela sahrane jedno po jedno, kao što priliči purgerima, i kao što su bili sahranjeni svi Tribali u gradu. Tribalski velmoža se plašio da sasko groblje u gradu ne postane veće od srpskoga, iako je sâm bio grčištanskog roda. No, lijepa stara saska misao glasi: „Samo je pokršteni pagan i od pape veći.“ Zato je, međutim, ovaj grčištanac i bio carev miljenik. Ipak, Bog vidi sve. Predlog utmanina Gotena (iako ga je, zapravo, izrekao Aliman) da Oliverova zemlja pripadne Dragašima – podržale su ostale tribalske vojvode.

Fratri su bili vrlo razočarani što nisu mogli uzeti učešća u slavnom boju kraj Rudaua. Ni Gotfrid, ni Verner satima se nisu mogli odvojiti od svoje dancinške braće koja su im usporenim ritmom pokazivala kako treba rukovati novim oružjem. Red je imao čak osamnaest vlastitih šnichausa, koji su im služili kako bi mogli usavršavati samostrijele. Zastarjele drvene samostrijele proizvodili su samo za pješake onih margava koji nisu bili pripadnici reda. U livonskim divljim krajevima i to je bilo moćno oružje protiv pagana koji su se u napadima najčešće služili običnim lukovima, kao u vremenu bezbožništva. Red je svoje ritere opremao samostrijelima od kozoroga. U kovačnicama Marienburga proizvodili su čak i gvozdene samostrijele. Ali oni se nisu pokazali dobrima u zimskim uslovima, a u ovim sjevernim zemljama Red je morao ratovati čak i toku dugih zimskih mjeseci. Često bi se dešavalo da samostrijeli od gvožđa napuknu od hladnoće, dok bi oni od kozoroga pokazivali sasvim suprotne osobine – usred zime postajali bi i triput čvršći. Bili su čak i topli od ruku seljaka koji su ih strijelama punili za svoje vitezove. Umjesto od drveta, novi samostrijeli izrađivani su od kozoroga i riblje kosti. Tetiva se nije otpuštala rukama, već metalnom kandžom. Riteri su u povjerenju priznali svojoj južnoj braći da majstori trenutno eksperimentišu s geisfusom, vindom, seilrolom i vipom. Uz pomoć ovih čekrka, koturova, sajli, prutova – samostrijeli će izgledati kao istinske mašine. Majstori su bili inspirisani napravama koje su već služile za opsadu. Govorili su da ih, ako već mogu biti moćni kad su tako veliki, oni – uz božiju pomoć i darom ruku svojih – sigurno mogu i smanjiti. Izrađivali su ih u raznovrsnom obliku i u različitim veličinama, a eksperimentisali su i s rogovima. Da bi se dobilo na elastičnosti, neki od samostrijela pravljeni su od volovskih rogova, pa čak i od kostiju jesetri koje su se mogle naći u tim paganskim vodama. Ne bi li ih zaštitili od isušivanja, redovno su ih premazivali tutkalom i čuvali ih u štavljenoj koži.

Naravno da je Joakim donio po neki primjerak svih vrsta samostrijela: sternhorna, stirhorna, običnih štajbugelambrusta, knutelambrusta, heulbolcena. Ovi posljednji pravili su neizdrživu buku dok bi strijele letjele. U Redu su ih popularno nazivali bremsenima. Plašili su konje i izazivali strah i paniku u redovima neprijatelja. Povezivanje bola i zvuka tjeralo je bezbožnike da pomisle da ih je stigla kazna božija ili nekakva magija.

Joakim je sad gledao u samostrijele onako besprijekorno poređane duž hodnika u kojem je stajao. Desetak primjeraka ovog oružja, spiseni, strijele, štitovi, mačevi, buzdovani, toljage, kratki noževi, saske sjekire. Svakakvo oružje. Arsenal Kratera bio je prepun. Mogao je da opremi hiljade vojnika. Grad je imao debeo zid, velike kule, sistem podzemnih hodnika kojim se svaki vojnik mogao bez opasnosti premjestiti s jednog dijela zida na drugi, brzo i neprimjetno. Podzemni hodnici imali su galerije prepune hrane i bistijerne s vodom. U slučaju krajnje nužde, hodnicima se moglo izaći i daleko van grada. Nije bilo opsade koju Krater ne bi mogao izdržati. Grad je bio neosvojiv.

„Kad bi jedan pravoslavni car mogao proglašavati inovjernike za mučenike, izdao bih gramotu i još danas bi ovih tvojih pet raskolničkih kaluđera dobili svoju crkvu i svoj dan u našem svetom pravoslavnom kalendaru. Ali ne mogu, jer je čak i jedan car, iako je namjesnik božiji na zemlji, na kraju krajeva samo rab njegov i čak se i on mora suočiti sa svojim anđelom čuvarom kad mu dođe sudnji dan. Ali tebi dajem, moj vjerni utmanine, čuvaru blaga mojega, moj fening majstore i punjaču moje riznice da izgradiš novu sasku crkvu za svoju braću usred Kratova i da obnoviš pet drugih širom Velbuždenske zemlje, među onima koje je Božijim gnjevom obuzet palio naš pravovjerni car Dušan, Bog da mu dušu prosti i da ga nagradi za njegova djela kojima je proslavio ime Božije. Da mi nije blago neophodno za pripremu odlučujućeg boja s nečastivim, oslobodio bih te i urbora koji mi plaćaš. Ali mogu bar poslati svoje parije da ti na crkvi rade bez naknade. Eto, tako neviđen grijeh mogu učiniti za pokoj tih mučeničkih duša: da pravoslavne parije pošaljem da šizmatičku crkvu grade. Ipak, neka mi Bog oprosti, saski ljudi imaju značajan udio u utemeljenju srpske zemlje. Oni su mirno nebo u širenju srpske slave.“

Podizao je Joakim polako pogled ka despotu. Dva brata bila su obučena u Dušanovo ruho, u crvene carske odore s izvezenim zlatnim krinovima. Čak su i crvene cipele obuli ne bi li u potpunosti pokazali svoj carski lik. Na glavama su nosili crvene kape poput kakvih romejskih imperatora. Pogledi obojice bili su ozbiljni i tužni, puni saučešća. Gledali su utmanina.

„Nije vrijeme za zidanje crkava, gospodine. Zlo je vrijeme došlo. Umjesto da širimo slavu Božiju, i srpsku slavu – jer su saski rod i njegova vjera oduvijek bili lojalne sluge srpskim kraljevima, još od Uroševog vremena, a kraljevski odnosi postoje još od vremena kad je veliki rimski imperator Fridrih Prvi pod svoj šator primio velikog župana Stefana Nemanju, koji bijaše krenuo ka Svetoj zemlji – mi sad moramo svoju vjeru, a u Hristu Bogu svi smo istovjerni, kod kuće da branimo. Nečastivi nam je pred kuću došao, na vrata nam je zakucao. Tvrđave treba da gradimo, zemlju da utvrdimo, zbjegove da obnovimo, kule da ojačamo, novo oružje da nabavimo.“

„Snažno je Velbuždsko carstvo, Joakime Osogovski. Velika je zemlja Dragaševa. Braća Dragaši su moćni. Konstantninovu vojsku izbrojiti ne možeš. Hrabre su velbuždske vojvode. Turčin se s desetostruko brojnijom vojskom podigao. Pod sabljom njegovom padale su najmoćnije srpske velmože. Pao je Vukašin, kralj Dušanu ravan. Pao je njegov brat Uglješa, koji je strah u kosti bio utjerao slavnim Romejima. Pred Turčinom se tresu naša braća bugarska. Romejski car vazal će mu biti. Ali Turčin se uplašio braće Dragaša. Pored svega, Joakime, braća Dragaši nisu braća Mrnjavčevići. Rat se ne dobija pred vlastitim zidovima, utmanine. Nijedan zid nije napad izdržao. Od Troje do Jerusalima. Adrijanopolje je palo i Galipolje, i Filipolje. I Trnovo će pasti, i Carigrad, ako bude trebalo da ih pod vlastitim prozorima odbranimo. Vidio je Turčin Dragaševu moć i utekao. Doći će opet. Ali i tad će uteći. Dragaševa zemlja biće još jača. I u njoj će biti mjesta za sve one koji su za nju život svoj mučenički položili. Slava tvojim mučenicima.“

„Carevo je da caruje. Božije je da boguje. Utmaninovo je – da srebro poluči. Vitez treba da ratuje, a vojvoda boj da vodi. To je zemaljski i nebeski poredak, čestiti care. Ako ne bude narušen, i Gospod Bog će nas pomilovati i ohrabriti. Ako, pak, ne bude kako treba, moramo ga popraviti. Od danas je Joakim Goten nepokolebljivi sluga Božiji, desnica Božija. Sjutra ću zamoliti savjet purgera da naznači novog utmanina. Ako savjet bude tako želio, moj sin je dostojan da me zamijeni. Ja ću se odati molitvama i pripremi za vraga.“

„I mi ćemo se pripremiti za odbranu svoje otadžbine, utmanine. Poslali smo goluba kralju Marku. Konstantin, koji je do detalja proučio tursku vojsku i doznao krvnikove namjere, ima plan za odbranu zemlje. Od Marka smo zatražili da Konstantina proglasi svojim namjesnikom u zemljama Vukašinovim i Uglješinim. Da se ne bi ljutile druge velmože, a i zbog čestitosti i skromnosti Konstantinove, on će vladati zajedno sa mnom, a iz skromnosti će se i dalje potpisivati samo kao gospodin. Moraju se spasiti zemlje Mrnjavčevića i zemlje Dušanove, zemlje legitimne srpske vlasti i svetog roda Nemanjića od uzurpatora. Knez Grbeljanović – grba mu izrasla i veće ga zlo snašlo – zajedno sa svojim bijednim zetovima poslušnicima već gricka svetu srpsku zemlju. Lazar je preuzeo Novo Brdo i Rudnik, kažu da se naumio za cara proglasiti. Njegov zet Vuk, Brankov sin, prisvojio je prestono Skoplje; a kraljevski zet, najhalapljiviji među svima, u Prizrenu se utvrdio i u Prilep je Oliveru vratio. Despot grčanski Manuil već je pripojio pola Serskog kneževstva.“

„Marko je još i brže goluba nazad poslao, utmanine. Brzo se mora nešto činiti. Turčin se već sa svojim akidžijskim hordama uputio naniže ka zemljama Mrnjavčevića da sije strah i da pljačka. Ja ću s vojskama krenuti za njima da ih gonim i da zemlje pod svojim namjesništvom i despotovim vrhovništvom utvrđujem. Krvnik koji se nâs uplašio neće zemlje naše dirati. U to se zakleo u ime emira njihovog. Zato moramo što brže zaštiti sve. Da ih učinimo dijelom despotstva našeg. Marko je slab. I on to zna. Ne može ni tegmu vojske skupiti. Osim lične garde i tri brata samotna, nijedan mu vitez nije preostao. A Turčin ga već u Adrijanopolje zove. I Markovo ime bilo je izrezbareno na maču kraljevskom, što su ga kraj Vukašinovog tijela našli. Emir je poželio da mu ga vrati.“

NAPOMENE:
utmanin – predstavnik gvarečke družine, ujedno i njen član.
bergbuh – rudarska knjiga.
knutelambrusti – vrsta samostrijela.
hohmajster – veliki majstor tevtoskog reda, izabran doživotno na generalnoj skupštini.
pulignjai – kožna vreća sa širokim otvorom, mijeh; u ovim vrećama nosila se voda.
žô (žol) – najdublji rov, najniži dio rudarskog okna.
štovna (štolna, štona) – podzemni horizontalni rov koji je imao višestruku namjenu: njime se prenosila voda koja se tu skupljala kroz vertikalne otvore da bi se spriječilo poplavljivanje rudarkog okna; kroz štovnu je iznošena zemlja, ruda itd.
filc – tehnika pletenja vune.
urbor – porez, taksa koja se plaća državi za vrijeme rudarske eksploatacije, najčešće jedna desetina od ukupno iskopane rude.
spenza – trošak, ulog.
šurf – rudarsko okno za istragu, mjesto na kojem se traži ruda.
pritop – staralac, zamjenik, opunomoćeno lice.
hempalk – otvor na samom ulazu u okno, drvena konstrukcija postavljena na ulazu u okno.
valturci – ljudi koji su kupovali izlomljenu i ispranu rudu i topili je u topionici, a zatim je prodavali trgovcima.
krigsbuh – knjige u kojima su se opisivale vojne vještine i načini vođenja rata.
bergfrid – donžon, glavna kula.
komtur – komandir bazične organizacijske jedinice tevtonskog reda; komtur je obično bio odgovoran za neku oblast ili za zamak.
kamerbalei – komandant čitave zemlje na kojoj je tevtonski red funkcionisao, direktno potčinjen i odgovoran Velikom majstoru.
Šašfold – saska zemlja.
žamkošt – novčano ulaganje koje daje svaki gvark (varuk) u zajedničku kasu rudarske družine za nabavku potrebnih naprava, za konje, za isplatu radnika, za troškove rudarske eksploatacije.
gvark (varuk) – član rudarskog društva koji organizuje i finansira rudnu eksploataciju, vlasnik djelova rudnika koji učestvuje u podjeli dobiti.
lemšat – zakup; gvarci su veoma često davali rudnik u zakup.
ordenmaršal – poznat i kao Veliki maršal, vrhovni komandant; on je bio odgovoran za sve vojne operacije.
ordenkrigsflag – barjaktar, odgovoran za zastavu Reda u toku bitke ili ratnog pohoda.
cvinger – dio zidina grada koji se nalazio između dvije kule, tzv. zid-zavjesa.
margrav – feudalni vladalac na nivou nadvojvode.
sternhorni – vrsta samostrijela.
štajbugelambrusti – vrsta samostrijela.
heulbolceni – vrsta samostrijela.
bremseni – vrsta samostrijela.
spiseni – vrsta srednjovjekovnog oružja.
fening majstor – blagajnik, rizničar.