Nebojša Lujanović
Cormac McCarthy i Chris Womersley – identitetski vakuum u praskozorje nacije
Sarajevske Sveske br. 49-50
(američki i australski primjer)
Specifičan odnos prema naoko anakronom, a ustvari u suvremeno doba fragmentacije nikad aktualnijem, pitanju nacionalnog identiteta je ono što povezuje dva naoko nespojiva teksta. Romani američkog autora Cormaca McCarthyja (Krvavi meridijan) i njegovog australskog mlađeg nasljednika Chrisa Womersleya (Shrvan) ukazuju na brojne slabosti narativa o naciji, a specifičnost njihovog pristupa odnosi se na fikcionalni tretman te konstrukcije u kaosu pred-narativnog ili pred-identitetskog razdoblja novih doseljenika i prisvajanja tuđih prostora. Vrlo uspješna tekstualna taktika razgrtanja ideoloških naslaga nacionalnih narativa, nataloženih nakon stoljetne prakse, tematski tretira njihov najosjetljiviji segment – onaj u kojem će se nasilne imperijalističke i materijalističke pobude kasnije projicirati kao civilizacijski i prosvjetiteljski tretman. Takav narativ koji se površinski prezentira kao homogen i stabilan entitet, spomenuti autori razotkrivaju kao konstrukciju koja s naporom potiskuje cijeli niz proturječnosti. Dekonstrukcija njenog mitološkog sloja i razotkrivanje nekih od proturječnih silnica ispod površinske prezentacije temeljena je na promišljanju središnjeg problema početne faze konstrukcije nacionalnih narativa – a to je problem prostora. S obzirom da je kultura spacijalna, a nacija bez svog teritorija samo krnji koncept, u odabranim romanima postavljanje prostora u središte interesa nudi brojne interpretativne mogućnosti. U onom najznačajnijem dijelu prostora, a taj je uz granicu, formira se 'zona interpretacije' u kojoj podjela na takozvane prosvjetitelje i divljake predstavlja početak nacionalnog narativa u smislu homogenizacije zajednice. McCarthy i Womersley vraćaju nas u trenutak kada tom zonom dominira nasilje kao prapočelo, aksiom koji u njihovim naturalističkim romanesknim prizorima predstavlja točku u kojoj se urušava konstrukcija nacionalnog narativa.
NACIJA KAO MITOLOGIZIRANA I IDEALIZIRANA NARATIVNA KONSTRUKCIJA
U kontekstu dominantnih procesa fundamentalizacije kao prvih naznaka zamora postmoderne, ali fundamentalizacije koja je lišena vrijednosnog predznaka u relaciji prema ovoj ili onoj religiji, a otežana općenitijim načelom nekritičkog i emocionalno zasićenog zagovaranja određene identitetske pozicije, očito je pitanje identiteta aktualno više nego što bi se očekivalo u atomiziranom svijetu suvremene tehnologije i novih oblika komunikacije. Reaktivacija tradicionalno shvaćenih identiteta u sklopu projekata novih nacionalizama, uz napomenute suvremene procese, kreira šizofrenu situaciju koja se reflektira i na književnost. Američki suvremeni klasik Cormac McCarthy i australski mlađi autor Chris Womersley sličnim pristupom nacionalnom identitetu izdvajaju se iz opsežnog korpusa srodnih tekstova. Fokusiranjem na prijelomni trenutak samog začetka nacionalnog identiteta, u punoj složenosti i proturječnosti 'pred-narativnog trenutka', to jest, kada sustavna i obuhvatna naracija koja povezuje identitetske fragmente još nije razrađena, spomenuti autori razotkrivaju arbitrarnost kasnijeg narativnog taloga koji će kasnije od svojih konzumenata tražiti nekritičko prihvaćanje.
Naracija je polazišna točka za raspravu o identitetu jer, kako tvrdi Currie (1998:17), identitet i postoji jedino kao narativ. Jedini način da ljudi shvate tko su i što su jest da im ispričamo priču o tome koju će, ne samo prihvatiti, nego i kao priču inter i intrageneracijski prenositi. I bez podjele u suprotne torove oko shvaćanja identiteta, onaj konstruktivistički ili esencijalistički, mogli bi se složiti s Kearneyom (2009:14) na antropološkoj razini da je upravo taj prijelaz iz prirode u naraciju, iz reakcija po principu nagona u složene operacije objašnjavanja vlastitog iskustva i njegovog prenošenja o formi naracije, ono što nas čini ljudskim bićem (ukratko, prijelaz iz zoe u bios). Međutim, kako ne bi antropološkim tragovima zapali u zamku shvaćanja konstrukcije naracije kao kontingentno ili demokratski obilježenog procesa, potrebno je na vrijeme naglasiti kako će se rad povoditi foucaultovskim shvaćanjem te vrste diskursa koja se, kao i svaki diskurs, proizvodi imajući u vidu tri razine: isključivanje nepoželjnih elemenata zabranom ili odbacivanjem, kontinuirano klasificiranje i distribuiranje diskursa, te na kraju diktiranje uvjeta njegove upotrebe (Foucault, 1994:117-126).
Ostaje vidjeti što se događa kada se spustimo s opće razine diskursa na razinu nacije kao diskursa konkretno: koga njeno konstruiranje podrazumijeva i isključuje, kako se distribuira i na koji način su definirani uvjeti njene upotrebe. Policentrična ishodišta moći uvjetovat će svaki segment konstrukcije i distribucije nacije kao narativa jer se ne radi o bezazlenoj aktivnosti kojom se popunjava vrijeme dokonim slušateljima/čitateljima, pa čak i onda kada je sadržaj naoko prilagođen takvim uvjetima konzumacije (na primjer, djela koja pripadaju sferi masovne kulture). Naglašava Kearney (2009:18), pripovijedanje je ponovno stvaranje, a svako ponavljanje priče ima funkciju još jednog potvrđivanja prethodno kreiranog entiteta. Desetljećima ili stoljećima uslojavani nacionalni narativi iz spomenutih razloga čine se presloženi i preobuhvatni za bilo kakav pokušaj demontaže. Kvantiteta sadržaja može biti jedan od njihovih strategija otpora, uostalom svaki sustav ima razrađenu strategiju obrane kako bi održao svoju ravnotežu. Jedan od načina na koji se taj i slični mehanizmi otpora mogu slomiti jest da se vratimo, kao McCormac i Womersley, na sam početak kreiranja narativa, dok mu još ni šavovi nisu zarasli.
Kada govorimo konkretno o današnjim strukturama narativa o naciji i pokušaju njihovog sagledavanja, potrebno je imati na umu otegotnu okolnost upravo tog opsega i složenosti. Jer, konstrukcija narativa o naciji je, kako slikovito konstatira Thiesse (2009:333), doista gigantski pothvat. U njega su, tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća, bile upregnute sve društvene instance, od umjetnika, do znanstvenika i profesora. Bilo je potrebno osmisliti, afirmirati i dalje održavati koncept koji bi određenu zajednicu ujedinio oko proizvoljno odabranih vrijednosti i izgradio svijest o pripadanju istoj skupini kroz dijeljenje istog jezika, povijesti, kulture i običaja. Gdje su počeci tog procesa uspostavljanja 'zajedničkog' ispod svih naslaga te koje napukline i danas pokazuje isti koncept, otkrivaju nam odabrani književni tekstovi. Womersley u svom romanu Shrvan prikazuje glavnog junaka koji se u rodnu Australiju vraća s europskog bojišta u koji su ga uvukle kolonijalne sile (Engleska). Njegova ratna avantura, pak, nije rezultat domoljublja ili odanosti kolonijalnom centru, već bijega od optužbe za zločin koji nije počinio (ubojstvo njegove sestre koje je počinio ujak Dalton). Nakon završetka Prvog svjetskog rata, on se vraća razračunati s prošlošću. Upravo u trenutku kada ostavlja za sobom europska stratišta dok plovi prema rodnom gradu Flintu, uočavamo prazninu koja obilježava razdoblje prije formiranja osjećaja pripadništva zajednici. On ne zna za što se borio, tko su mu bili neprijatelji i što se dogodilo. Pamti samo fragmente besmislenog ratnog košmara: Plin je isparavao u jarcima i pleo se oko njih dok su marširali. Čekali su drugi, glasniji napad (...). Nakon nekog vremena Quinn je postao svjestan da mu nešto krka pod čizmama. Kad je čučnuo da pogleda, otkrio je da hodaju po ptičicama koje su mrtve pale s drveća. Tijela su im bila napuhnuta i ukočena (Womersley, 2014:123-124). U sličnoj situaciji se nalazi McCarthyjev lik Mali, mladić koji se pridružuje paravojnoj skupini koja pustoši američko-meksičkom granicom pod izlikom domoljublja i uspostavljanja reda, a ustvari pribavljanja indijanskih skalpova koji su visoko na cijeni. Igrom slučaja, upoznaje protagonistu koji ga povezuje s dotičnom skupinom i koji dade naslutiti da će ratovati protiv svih koji su im na putu, pa i protiv Meksikanaca. Mali naivno konstatira očito, da je rat s Meksikancima gotov, pa dobije kratak i simptomatičan odgovor: nije (McCarthy, 2011:28-29). Rat je vječno stanje, iako je bez jasno definiranog neprijatelja i vrijednosti protiv kojih se bore. Nasilje je predidentitetsko razdoblje, surovi darvinizam i nagonsko djelovanje koji rezultiraju naturaliziranim prizorima iživljavanja na žrtvama, u samom začetku rađanja koncepta novog zajedništva (nove Amerike i Australije), prije nego se na njih natalože koncepti prosvjetiteljstva i širenja civilizacijskih vrijednosti.
Trenutak u kojem spomenuti autori 'hvataju' naciju u nastajanju jest kaotična situacija omeđivanja vlastitog teritorija kroz krvave sukobe sa svakim tko se razlikuje po biološkoj osnovi budući da složenije točke identifikacije još nisu uspostavljene. Zbog toga tekstovi vrve nasiljem, što je poetička odrednica koja je obilježila i McCarthyja i njegovog australskog kolegu, nazvanog 'mlađim McCarthyjem' od strane kritičara upravo zbog te sličnosti. U toj situaciji tek se naziru procesi kojima će se jednom uspostavljeni koncept nacije obnavljati: ponavljanjem religijskih formi, selektivnim kulturnim posuđivanjem, participiranjem u hijerarhiji i mitovima o odabranom narodu (Smith, 1991:35-36). Do tada, religijski rituali su ustvari rituali žrtvovanja neprijatelja, kulturno posuđivanje je nasilno prisvajanje materijalnih i nematerijalnih dobara i hijerarhija uspostavljenja prema pravu jačega. Zadnji element obnavljanja uspostavljen je među prvima: krvnici su prikazani kao lučonoše. Taj element, pa i drugi koji će mu se kasnije pridružiti, naknadno formiraju prihvatljivu, privlačnu i funkcionalnu naraciju koja se prenosi generacijama i osigurava kontinuitet nacije. Nacija opstaje zahvaljujući pričama, ali tu su i priče koje je razotkrivaju kao nikada dovršeni koncept koji počiva na nestabilnim temeljima (kao što su odabrani književni tekstovi). To je praksa koja se potpuno uklapa u teoriju naracije kako je izlaže Hillis Miller: naracija identiteta potvrđuje sistem, ali ga u isto vrijeme i dovodi u pitanje. Ponavljanjem naracije potvrđujemo zadani identitetski obrazac, a očite rupe u toj mreži značenja popunjavamo neprestanim izmišljanjem novih varijacija naracije. Ukratko, naracija ima performativnu dimenziju, ali je njen krajnji proizvod konstantno nedovršen (Hillis Miller, 1995).
Tu nedovršenost reprezentira Womersleyev glavni junak Quinn koji se, kako je spomenuto, vraća s europskog ratišta u Australiju. Ponuđeni identitetski koncept nacionalnih junaka u službi imperijalne sile i žrtve koju su podnijeli za domovinu na potpuno drugom kontinentu nije funkcionalan u tom trenutku za njega, niti za njegove suputnike na brodu, jer im ne nudi zadovoljavajuće odgovore i utjehu od ratne traume. Quinn se vraća sa činom narednika, ali svoje medalje za hrabrost baca preko palube u ocean (Womersley, 2014:18). Dok njegovi suborci čine sljedeće: Katkad bi se momci uzverali na prečke ograde i otisnuli se u zrak, mlatarali su rukama dok su padali prema moru, možda bi se vidjela glava kako svjetluca prije nego što je zaronila posljednji put (Womersley, 2014:18-19). Identitetski kaos postratnog stanja u kojem dominiraju likovi koji odudaraju od svake idealizirale nacionalne predodžbe junaka-ratnika s jasnom sviješću o povijesnoj ulozi skicira i McCarthy preko meksičke perspektive, s druge strane granice. Naime, Meksikanci također sudjeluju u istrebljivanju Indijanaca zbog materijalne koristi (prodajom skalpova), bez obzira što se radi o njihovim precima. I to u kakvom prizoru: ulaze u pećinu, pronalaze tisuću Indijanaca u sjedećem položaju, svima poskidaju skalpove da bi se pri tom tijela raspadala. Radilo se o indijanskom groblju i tijelima starima stotinjak godina (McCarthy, 2011:68-69).
Razgrtanjem taloga narativa o naciji dolazimo do opisanih situacija u odabranim tekstovima, vraćajući vrijeme unatrag. Činjenica da će se kaotične situacije kako ih opisuju odabrani autori prekriti naslagama narativa ne govori dovoljno sama za sebe. To prekrivanje nije spontan proces jednostavno zbog obilježja same naracije kao strukture. Ona ima svoj izvor ili svog pripovjedača. Kako su narativi proizvedeni iz te specifične pozicije pripovjedača (pa prema tome, i njegovog svjetonazora), neizbježno je uključivanje ideologije u cijeli problem (Currie, 1998:32). Slijedeći tu argumentaciju, možemo nadopuniti polazišne teze onom o (nacionalnom) identitetu kao naraciji. Nacija nije samo naracija, ona je ideološka naracija. Između ideologije i identiteta ne možemo staviti znak jednakosti, ali ideologija je svakako jedan od konstituirajućih elemenata identiteta (Van Dijk, 2006:160) s obzirom na funkciju pružanja odgovora na pitanja porijekla, smisla, uloge u svijetu, smjeru razvoja itd.
Narativi koji pružaju odgovor na takva pitanja, uglavnom promičući vrijednosti domoljublja, požrtvovnosti, hrabrosti i ostalih osobina funkcionalnih za održanje zajednice, prerastaju u mitove. Womersley u pozadinu svog glavnog junaka stavlja izvrnute mitove (mitove koji sugeriraju drugačije vrijednosti od onih funkcionalnih za zajednicu). Junak Quinn se za vrijeme povratka s osakaćenim vojnicima među sajamski neukusan doček sugrađana prisjeća zanimljive situacije iz mita o Troji o kojem mu je majka pričala: (...) da su Grci trebali biti zahvalni bogovima jer su im omeli povratak kući nakon osvajanja Troje; povratak iz rata bio je nesumnjivo gori od odlaska (Womersley, 2014:20). Nakon povratka, za vrijeme tajnih posjeta majci na odru koju je pokosila zloglasna španjolska gripa, ona mu priča zaboravljene fragmente antičkog mita: Sjećaš li se Odiseja? Kako su tijekom njegovih avantura neki njegovi ljudi pojeli biljku od koje su zaboravili sve o svojem domu – o prošlosti – i željeli ostati baš tamo gdje su tada bili? Na nekom otoku, mislim (Womersley, 2014:150-151). Kako što je rečeno, narativi jednako podržavaju kao što i opovrgavaju dominantnu prezentaciju identiteta. Womersleyev junak još nije zahvaćen kasnijim narativima koji će glorificirati ratne junake i ponuditi im u tom imaginarnom univerzumu smisao žrtve koju su podnijeli. U praskozorje nacije koje opisuju odabrani autori, tek će uslijediti proizvodnja ideoloških mreža značenja koje će satkati tkivo nacionalnih narativa. Njihova funkcija je kreirati priče o novim kolektivnim bićima kako bi se konstruirala 'zajednička povijest' kao okvir unutar kojih će se nastaniti različiti prilagođeni mitovi (Thiesse, 2009:332-343).
O teorijskoj raspravi o australskom identitetu (kojeg zanimljivim pripovjednim taktikama tretira Womersley u svom romanu), Elder (2007:49-50) izdvaja dva bitna njegova elementa: radničku klasu i egalitarizam. Svim članovima zajednice omogućeno je da žive od rada svojih ruku (uglavnom manuelnih poslova koji su pozicionirani visoko na ljestvici društvenih vrijednosti), s jednakim prilikama za uspjeh. Takva ideološka projekcija je u Womersleyevom tekstu izvrgnuta ruglu: rodni Flint je bivše rudarsko središte, blaga su iscrpljena (od doseljenika?), ostala je samo trulež postapokaliptičnog krajolika. Osim toga, spomenutom projekcijom o idealnom egalitarnom društvu su se htjeli diferencirati od britanskog klasnog društva. Time je ocrtan specifičan odnos prema kolonijalnom centru, Engleskoj. Ona jest država-uzor kojoj sve gravitira, ali na Australiji je da pokuša biti njena poboljšana verzija. Tijekom analize će biti još riječi o tom odnosu kolonijalnog centra i periferije koja se osamostaljuje. Za sada su izdvojena samo značenja preko kojih je reprezentiran London u Womersleyevom tekstu. U početku je označen kao središte kulture i civilizacije, imaginarno središte od kuda se naručuju, recimo, knjige (London kao središte znanja). A zatim, glavni junak se prisjeća kako je za vrijeme rata boravio kratko u Londonu i tamo posjećivao gatare koje su ga spajale sa svijetom mrtvih i uručile mu pozivnicu iz domovine koja će pokrenuti niz novih smrti u tom konačnom obračunu s ubojicom njegove sestre (Womersley, 2014: 67-72). Dakle, London kao središte civilizacije, znanja, racionalnog i budućnosti pomućen motivima iskonskog, nagona, iracionalnog i prošlosti.
U demaskiranju mitova koji su strukturni elementi nacionalne ideologije (prezentirane kao naracija), nije namjera prikazati oprečno stanje stvari kao 'istinito', 'realno' ili na bilo koji način vrijednosno obilježeno. Teško da bi iz teorijskog polazišta koje je odabrano u ovoj analizi i mogli govoriti o stanju izvan ideologije. A još teže o stupnjevima istinitosti ideologija. Kao što tvrdi Van Dijk (2006:17), ideologija može biti samo manje ili više djelotvorna u upravljanju mišljenjem i interakcijom. A zatim, dodali bismo, i u doprinosu kvaliteti života i napretku zajednice. Kako su to proizvoljne kategorije, isti autor nadopunjuje kako će se uglavnom raditi o definiranju prioriteta od strane dominantne skupine. Ona će primijeniti uvjerljivu diskurzivnu moć kako bi utjecala na one koji ne žele udovoljavati smjernicama simboličke moći (Van Dijk, 2006:219). To znači da će na tržištu konkurentnih ideoloških značenja prevladati ona koja podupire dominantna skupina. A nama ostaje vidjeti jesu li ta značenja i dalje funkcionalna za našu zajednicu. Točnije, pruža li klasični nacionalni narativ suvisle odgovore na pitanja koja stavljaju zid pred pripadnika njihove zajednice. McCarthy ostvara pukotine u nacionalnom narativu sugerirajući negativan odgovor na to pitanje.
Možemo govoriti o pojedinim teorijskim pristupima koji seciraju strukturu doseljenika dovodeći u pitanje njihov status prosvjetitelja i širitelja pozitivnih, jednako svjetovnih i sakralnih, vrijednosti. Tako Ruano-Borbalan (2009:375) napominje kako se među američkim useljenicima najviše radilo o članovima vjerskih sekti koji nisu mogli prakticirati svoju vjeru u europskim društvima, žrtvama dominantnih crkvenih organizacija i njihovih učenja, te seljacima prisiljenima na odlazak zbog ratova ili siromaštva. Ono što obilježava prve useljenike nije prosvjetiteljska misija, nego zakonska, duhovna i materijalna izopćenost iz domicilnih zajednica. Sa sličnim mitom se obračunava i McCarthy u svom romanu Krvavi meridijan. Upečatljivi lik naglašeno negativnih osobina koji, pored Malog, predstavlja središnji element konstrukcije romana, zloglasni Sudac vođa je skupine razularenih plaćenika koja pustoši američkom granicom. Sudac poznaje povijest doseljenika i domicilnih skupina, on poučava svoje sljedbenike u krvavim zločinima govoreći im o prošlosti i značaju mjesta koja su uništili. Kreiran je kao neobična vrsta prosvjetitelja koji jednako širi znanje i nasilje. Tim 'razumijevanjem' je njegov zločin još strašniji, a svakako neugodniji od njegovog krvoločnog ali bezumnog partnera Daltona (McCarthy, 2011:122-123). Na kraju romana je taj krvolok-prosvjetitelj, koji divljačkim pohodima uz Meksiko ocrtava granicu buduće nacije, gurnut u situaciju s iznimnim metaforičkim potencijalom. Izgubivši svu vojsku sljedbenika, ostavši bez vrijednosti i skalpova, luta pustinjom s jedinim preostalim članom družine – maloumnim dječakom kojeg mora voditi kao psa na uzici. Sučev unutarnji svijet materijaliziran je u grotesknog lika na uzici, u situaciji u kojoj nije jasno upravlja li Sudac upregnutim maloumnikom, ili je taj nesretnik ustvari Sučev vodič (McCarthy, 2011:245). Dok se u ovom slučaju ispod naslage prosvjetiteljskih ideologija kriju zločinački nagoni, u Womersleyevom romanu je oslonac takve ideologije (lik majke glavnog junaka Quinna koja je predstavljena kao živuća enciklopedija sažetog znanja zapadno-civilizacijskog kruga, s naglaskom na antičku Grčku) razotkriven kao krhka žrtva koju će dovršiti pred-civilizacijska bolest španjolske gripe (Womersley, 2014:116).
Narativi su općenito heterogene i kompleksne strukture koje sadrže različite elemente, pa i one koje dovode u pitanje stabilnost cjeline, zbog čega ih je potrebno konstantno potiskivati potvrđivanjem ravnoteže sustava na različitim razinama (Currie, 1998:3). Ono što Womersley i McCarthy književno oblikuju predstavlja dio 'zabranjenog materijala' kada su u pitanju mitovi o nastanku i razvoju zajednice. Za potiskivanje takvog materijala dovoljno se pozvati na pojam 'worlding' koji uvodi Gayatri C. Spivak (prema Muthyala, 2006:12-13). Pojam se odnosi na čin ili oblik naracije koji upisuje kolonijalnu moć nad određenim prostorom ili zajednicom koristeći kao sredstvo vlastiti način proizvodnje povijesti. Kao što će naknadna povijest od McCarthyevog Suca i sličnih likova, nasilnika i ratnih hijena, kreirati nacionalne junake i vjesnike civilizacije u 'primitivnim' krajevima. Sudac će, usporedno s vađenjem organa domorocima, koketirati sa svojim plemenitim porijeklom i misijom preko činjenice da, doduše na misteriozan način, ali ipak, poznaje jezik starih doseljenika – Nizozemaca (McCarthy, 2011:105-106). S tim da Sudac nije sam: iza sebe ima privatnu vojsku sljedbenika koji prakticiraju iste vrijednosti, a to je situacija koju potvrđuje Bhabhina (2002:165) konstatacija o dvostrukosti procesa koji zahvaća pripadnike iste zajednice. Oni su istovremeno u poziciji i objekta nacionalističke pedagogije (prisilnog procesa odgajanja uzornih pripadnika zajednice) i subjekta procesa označavanja (realizacije zadane matrice pripisivanjem odgovarajućih značenja u svakodnevnoj praksi). Zahvaćeni ideološkim matricama koje nastanjuju naraciju o naciji, oni je prakticiranjem obnavljaju, prevladavajući time njene očite pukotine.
NACIJA KAO HEGEMONIJSKA PROSTORNA PROTEŽNOST
Kultura je spacijalna, kratko će rezimirati Mitchell (2008:63) u sažimanju saznanja spacijalnih teoretičara u jednom od svojih općih pregleda. Kultura je uvijek vezana uz određeni prostor, tako da je uspostavljanje kulture kao sustava vrijednosti ujedno i proces uspostavljanja teritorija na kojem se ona proteže. I, što je još značajnije za tekstove koji su predmet ove analize, a čime nadopunjuje Mitchell gornju konstataciju, redefiniranje granica prostora je ujedno i relativizacija kulture. Prostor je središnji pojam analize i interpretativno najproduktivniji ključ za čitanje kada se razgrnu slojevi nasilja i prvotnog očuđenja čitatelja (u slučaju McCarthyja) i rastvori prividna matrica kriminalističkog romana ili trilera koji to nije (u slučaju Womersleya). U praskozorje nacije, prvi zadatak predstavlja upravo definiranje vlastitog prostora nasuprot tuđima, na fizičkoj ili imaginarnoj razini. Jer, vraćamo se na Mitchellove konstatacije (2008:271), nacionalni identitet ne može bez prostora. Nacija podrazumijeva državu, država vlastiti teritorij na kojem suvereno dominira. A njegovo stjecanje obilježeno je nasiljem.
Ili, da postavimo stvari prema kronološkom kriteriju: obilno nasilje prema susjednim prostorima i uspostavljanje vlastitog prostora kao temeljne komponente nacionalnog identiteta u početku njegove konstrukcije biva prekriveno zaokruženim narativom koji objedinjuje vrijednosti i ciljeve u ideološku projekciju, naknadno zamaskiranu naslagama prividnih prosvjetiteljskih ili humanističkih projekata. To je točka u kojoj se, kada ostavimo prostor u središtu svog zanimanja, spajaju nacionalizam i imperijalizam. Nacionalizam i nije ništa drugo nego imperijalizam drugim sredstvima, a unutar te simbioze matrica nacionalnog identiteta dotičnih imperijalističkih država prevedena je u misiju širenja civilizacije i humanosti, uz prateću idealiziranu projekciju sebstva (Seamus, 1995). Narcizam, idealizacija i agresija početne su točke procesa konstrukcije nacionalnih narativa dominantnih država i to je trenutak u koji nas vraćaju spomenuti autori svojim romanima. Tematiziranje te povijesne točke nacionalnih narativa nije niti najmanje anakrono jer se u trenutku objavljivanja tih tekstova, ulaskom u drugo desetljeće novog tisućljeća, u globalnom javnom prostoru potvrđuje kako su kulturalni ratovi u stvari ratovi za prostor. A o tome svjedoči u recepcija tih tekstova. Prema Mitchellu (2008:11), ponovno su reaktivirani ratovi za prostor, što je očito prema ključnim pitanjima koji se postavljaju iza određenih politika: tko pripada kojem prostoru, tko definira kulturne obrasce na određenom prostoru i tko ima pravo biti reprezentiran unutar tog prostora. Kako to izgleda u novom prostoru koji još nije definiran u tom smislu i unutar kojeg se, shodno toj činjenici, preklapaju različiti kulturni obrasci bez hijerarhijskog odnosa, prikazano je u Womersleyevoj australskoj pustoši. Prostor i svakodnevnicu stanovnika ispunjavaju motivi iz aboridžinskog mitološkog univerzuma (bića Bunyip i Yowie kao mitološka bića koja potječu iz močvare ili divljine) (Womersley, 2014:37), ali se u isto vrijeme preklapaju s biblijskim motivima. Junakova majka citira proroka Izajiju (Womersley, 2014:55), a on sam gleda pticu s tinjajućom nadom kao Noa kada je slao pticu da provjeri jesu li se vode povukle nakon potopa (Womersley, 2014:39).
Na jednoj razini imamo prikazani paradoksalni spoj kontradiktornih elemenata koji su vječno u borbi za prevlast s promjenjivim odnosom snaga, a na razini iznad nje prividnu ravnotežu uspostavljenu od strane dominantne skupine. Kako zaključuje Cresswell (2008:173-180), dominantna kultura ocrtava vlastiti prostor da bi na njemu uspostavila (njoj odgovarajući) vrijednosni poredak koji definira što je unutar zacrtanih granica moralno ili prihvatljivo, a što ne. Bez obzira na specifične karakteristike dominantnih kultura, jedno ipak imaju, nastavlja Cresswell, zajedničko: svima su jednako nepoželjni oni koji nisu vezani za mjesto, bilo njihovo ili drugo. To su oni koji putuju, nomadi, izbjeglice, došljaci, skitnice, slučajni putnici itd. Pritom svaka od tih kultura zaboravlja da je i ona u jednom povijesnom trenutku bila došljačka. Za nastavak nam je ključan zaključak na koji nas navodi Cresswell (2008), moralne geografije su ideološke geografije. Inzistiranjem na stavu da određenom prostoru pripadaju samo pojedinci koji dijele određene moralne ili druge vrijednosti zalazimo u sferu ideoloških konstrukcija. U toj sferi su suvišne rasprave koje su vrijednosti 'uljuđene, civilizirane i humane', a koje 'divljačke i primitivne' jer ideologija funkcionira na način da se partikularno mišljenje postavi, makar i prisilno, kao univerzalno. Ako u dosadašnjim postavkama nema nedostataka u smislu argumentacije, onda možemo preći na Foucaultovu (prema Cosgrove, 2008) koja se izravno reflektira na koncipiranje prostora u odabranim književnim tekstovima. A ona dovodi u vezu kartiranje i prakticiranje moći. Jednostavno, ocrtavanje prostora kojim se objedinjuju ideološki slični pojedinci u jedinstvenu cjelinu znači s pozicije moći određivati prema vlastitim proizvoljnim kriterijima koji prostor pripada zajednici i tko smije biti njime obuhvaćen. Napukline koje u ovim postavkama otvara Womersley otvaraju se na primjeru glavnog negativca Daltona, ujaka glavnog junaka koji je zlostavljao pa ubio njegovu sestru. On je prikazan kao predstavnik kolonijalne sile, svježim dolaskom iz Londona (kasnije se ispostavlja, ustvari protjerivanjem iz Engleske kao zatvorenik), predstavnik je zakona (moralnog sustava) na australskom teritoriju. Ali, taj prostor ne doživljava kao svoj, odriče ga se riječima: Koja prokleta rupetina. Koja zemlja. Znaš, većinu zemalja utemeljili su jer su htjeli napraviti nešto bolje, ali ne ovu. Australija je nastala da sirotim zatvorenicima bude još gore (Womersley, 2014:218). Osim toga, on kao predstavnik moralnog poretka na prostoru koji prisvaja kao kolonijalizator (a istovremeno se zgraža nad njegovom gadošću) je ujedno bivši zatvorenik, pedofil i ubojica. S druge strane, u McCarthyjevom romanu satnik paravojne skupine plaćenika moralizira i najavljuje planove: Mi tu imamo posla, rekao je, s rasom degenerika. Mješanci, tek malo bolji od crnčuga. Il' možda ni malo. Nema vlasti u Meksiku. Dovraga, u Meksiku ni Boga nema (...). U Washingtonu se sad formira komisija koja će doći ovamo ispitat' granice između naše zemlje i Meksika (McCarthy, 2011:33). Daleko od suptilnih ideoloških konstrukcija, ovdje se ucrtavaju granice i prakticira moralna geografija prema degradacijskim rasno utemeljenim postavkama i to, što je još značajnije, od strane beskrupuloznih plaćenika i ubojica.
U suvremenoj kulturnoj geografiji polazi se od teze da je kartiranje povezivanje karata sa značenjem. Jednom formirane karte imaju reprezentacijsko značenje, a veza između karte i tog značenja je sasvim proizvoljna (Cosgrove, 2008). Unutar nacije kao narativa, jasno je da se karte vežu sa spomenutim prosvjetiteljskim misijama i uspostavljanjem razvijenog i slobodnog društva. Taj narativ se možda i donekle uspješno hrva s proturječnim elementima iz svakodnevne prakse. Ali će teško pronaći funkcionalno rješenje za pogled u stanje dalje u prošlost, a najteže naravno u samom početku formiranja teritorija i nacije, što tematiziraju odabrani romani. Oni sugeriraju sasvim oprečna značenja od ponuđenih, koja povezuju s kartom Amerike ili Australije. Tu se možemo ponovno pozvati na Cosgrovea (2008) koji tvrdi kako nam karte daju različite informacije, ali i mnogo toga o kulturi koja ih je proizvela. Geografske karte su prikazane da obilježe određeni teritorij, ali više od toga tko je unutar tog teritorija govore o tome kakva ideološka forma stoji iza njihove proizvodnje. Zloglasni Sudac iz romana Krvavi Meridijan, za vrijeme krvavih pohoda uz granicu, ima neobičnu sklonost. Naime, u pauzi između krvoprolića popisuje predmete i nastambe lokalnog stanovništva, s detaljnim opisom, u svoju famoznu bilježnicu. On je u položaju mapiranja i prisvajanja, ali u trenutku nestajanja jednog svijeta: nakon svakog popisivanja, uništi sve što je popisao, svu materijalnu ostavštinu, budući da je prethodno sa svojom skupinom protjerao ili iskasapio domoroce. Sve se to odvija uz napomenu pripovjedača da je Sudac (...) zadovoljan svijetom, kao da su pri stvaranju njega pitali za savjet (McCarthy, 2011:118). Namjere i vrijednosni sustav autora takvog izopačenog načina mapiranja ne treba posebno iščitavati. On se sam o tome očituje: A ipak, posvuda se nalaze džepovi autonomija života. Autonomna. Da bi ovo bilo moje, ničemu se ovdje ne smije dopustiti da se događa osim s mojom privolom (McCarthy, 2011:165). Mapiranje ovdje znači prisvajanje, ali i iskorištavanje, pa na kraju i iživljavanje.
Također, jednom mapirani prostor može se re-mapirati. Kategorija imaginarnog prostora, kao entiteta fluidnih granica između kojih se upisuju značenja na temelju promjenjivih kategorija kao što su iskustvo, doživljaj ili sjećanje, postavljena je kao antipod tradicionalnom shvaćanju prostora kao fizičke krute dimenzije. To je vrlo važno za koncept alternativnih identiteta koji se, kao i odabranim primjerima, nude u napuklinama esencijalistički zadanog identiteta, makar i u samim njegovim začecima. Naime, prema Cosgroveu (2008), reteritorijalizacija znači ustupanje jasno omeđenih prostora konceptima koji su obilježeni umreženošću, fluidnošću i hibridnošću. A rekonceptualizacija identiteta, možemo iz toga zaključiti, povlači za sobom i reteritorijalizaciju. Tako se u ovim književnim tekstovima nude drugačije reprezentacije prostora od onih uobičajenih u nacionalnim narativima koji govore o obećanoj zemlji. Potpuno suprotno, ti prostori su pustoš koju nastanjuju samo bolesti, truleži i sirotinja. Evo kako to izgleda u slučaju Womersleyovog australskog prostora: grad Flint je grad duhova koji je izgrađen zbog rudarenja i nekadašnje zlatne groznice koju je sada zamijenila španjolska groznica, crna smrt koja dominira zapuštenim rudnicima i trulim daščarama (Womersley, 2014:25). Obećana zemlja ništa bolje ne izgleda ni kod McCarthyja (2011:42): Vidjeli su napola zakopane kosture mula, kostiju tako bijelih i izglačanih da su se činile usijane čak i u toj plamtećoj vrućini, košare i teretna sedla, ljudske kosti i jednu cijelu mulu, osušeni i pocrnjeli leš tvrd poput željeza.
U korak s protočnim prostorima koji se temelje na promjenjivim kategorijama ide i novi koncept identiteta kao trenutačne točke susreta, a ne fiksne pozicije (Mitchell, 2008:276). Pojedinci ne preuzimaju zadane i nametnute okvire nacionalnog identiteta temeljenog na rasi, krvi i tlu, nego biraju i neprestano mijenjaju točke identifikacije koje će se odnositi na vlastito iskustvo i pojedince u neposrednom kontaktu, a ne preneseno kolektivno iskustvo i imaginarnu zajednicu s kojom ga, mimo bilo kakve vrste kontakta, vežu unaprijed definirani odnosi. Takva projekcija identiteta i prostora je teško uhvatljiva i gdjekad nedefinirana uobičajenim klasifikacijskim aparatom predstavljajući u stvari niz trenutačnih identitetskih pozicija s nizom varijacija prostora. Tako i glavni junak romana Shrvan, Quinn, nestabilne identitetske pozicije doživljava australski prostor: Quinn je odjednom shvatio. Australija je bila mjesto između, bez reda, gdje je drveće bilo prisiljeno rasti gdje god je moglo. Njihovo jadno korijenje zabijalo se u tlo. Životinje su bile nezgrapne, gegale su se i puzale. Čak ni ptice nisu pjevale, nego su umjesto toga blebetale, hukale i cerekale se kao mnoštvo ludih zatvorenika. A iznad glava uvijek je bilo to bistro, jako nebo (Womersley, 2014:209). Poigravanje motivom zatvorenika, preko koje se koketira s australskim prostorom kao odbačenim prostorom velike kaznionice, a ne obećane zemlje za novu naciju, više je nego očito. Bezvrijedna i odbačena zemlja je dominantna reprezentacija prostora i u slučaju McCarthyjevog glavnog junaka Malog. Osim što u njegovom slučaju ima prizvuk i demonske zemlje. Kada se Mali spasi iz Sučevih ralja i pustinje, te domogne civilizacije, organi reda ga zatvore zbog buncanja o nevjerojatnom nasilju misleći da je poludio. Najzanimljivije je način na koji objašnjavaju kako je poludio: (...) da je to zbog zemlje. Zemlja ih je odbacila (McCarthy, 2011:251). Novi fluidni prostor samo je obrisima naznačen da bi ga čitateljeva imaginacija popunjavala još negativnijim karakteristikama nego što su one eksplicitno navedene.
Bez obzira na identitetsko razobličavanje u odabranim književnim tekstovima, i u teorijskoj literaturi se mogu pronaći konstatacije kako je australski identitet ispod površine prividne ravnoteže raspolovljen između (najmanje) dvije razdvajajuće silnice: želja za zemljom i njeno obožavanje nasuprot nesigurnosti glede pitanja pripadaju li uopće tom prostoru (Elder, 2007:6). Kako bi se razriješila/produbila ta dvojba (za one koji uopće priznaju da postoji ikakva dvojba), često se poseže za konceptom 'terra nullius', ili ničijom zemljom. Je li doista ta zemlja bila ničija pa nema mjesta nesigurnosti glede njenog posjedovanja/uživanja, ili je ipak bila prethodno mapirana od strane određene zajednice, pa se sada javlja problem pre-mapiranja koje nailazi na poteškoće zaostataka prethodnih mapa? Ničija zemlja je nepoznata zemlja, 'terra nullius' je 'terra incognita', a upravo s tim postkolonijalnim terminima koketira Womersleyev tekst. U njemu se ugrožena djevojčica skriva od zlog Daltona, pedofila i ubojice koji predstavlja organe reda u australskom gradiću Flintu. Dok glavni junak Quinn i djevojčica Sadie (vrlo slična njegovoj ubijenoj sestri) ujedinjuju u borbi protiv Daltona, ona se u međuvremenu skriva u pećini koju poznaju samo 'crni ljudi' i koju naziva sugestivnim jezičnim lapsusom 'terror incognito', nepoznatim terorom, iskrivljujući poznati termin nepoznate zemlje (Womersley, 2014:205). Jasna implikacija kako je doživljen imaginarni australski prostor iz perspektive glavnih protagonista romana. Koketiranje s terminom 'terra incognita' nalazimo i u McCarthyjevom romanu u zanimljivom prizoru kada lutajuća krvoločna skupina, u kojoj je glavni junak Mali, zaustave poštansku kočiju: Glanton je nožem presjekao remenje na poštanskoj kutiji i ispraznio sadržaj na pijesak. Pisma adresirana na sva odredišta osim ovoga rasipala su se i letjela niz kanjon (McCarthy, 2011:97).
Imaginarni prostor koji se temelji na drugačijim osnovama od onih materijalnih (fizičke granice, prirodne prepreke, administrativne odrednice itd.) nije nužno pozitivno vrijednosno obilježen u onom smislu kako bi to mogao sugerirati navedeni primjer – oslobađanju od nametnutih kolektivnih kategorija u korist individualnog izbora. O suprotnom primjeru govori Muthyalaina konstatacija o hegemonijskim karakteristikama jedne kulture upisane u sam pojam 'Amerika'. Naime, prije se (čak unatrag do 16.st.) tim pojmom označavao prostrani teritorij koji je uključivao i Brazil i Azteke, a sada se poopćava samo na jedan dio tog teritorija, na Sjedinjene Američke Države (Muthyala, 2006:12-13). Polazeći od takvih hegemonijskih postavki, 'američki' identitet je također, poput australskog, rascijepljen najmanje dvjema proturječnim silnicama: između tolerancije i segregacije. S jedne strane je to zajednica koja prihvaća sve imigrante, a s druge zajednica koja unutar sebe vrši segregaciju tamnoputih pojedinaca dok paralelno istrebljuje starosjedilačke (indijanske) kulture (Ruano-Borbalan, 2009:375-376). Kao da je i sam roman Krvavi meridijan koncipiran prema tom proturječnom načelu: otpadnička vojska prihvaća različite odmetnike u svoje redove da bi istrebljivala one koji su u jednakoj mjeri drugačiji kao novaci koje uključuju. To istrebljivanje je u stvari ocrtavanje granice koja još ne postoji, pa se nasilje ukazuje kao jedino učinkovito rješenje za kulturu koja ne priznaje/ne poznaje druge kulture (ako se o prisilnoj konglomeraciji doseljeničkih skupina na jednom prostoru u tom trenutku može govoriti kao o jedinstvenoj kulturi). Time je McCarthy na drugačiji način (s više realizma i naturalizma, a manje nacionalnog patosa) prezentirao ono što se u teorijskoj literaturi naziva 'iskustvo granice'. A pojam je definiran kao mitskom naracijom oblikovano iskustvo europskih istraživača i doseljenika prilikom prvog iskrcavanja na pojedine dijelove američkog tla, te susreta sa starosjediocima, kada uspostavljaju prve društvene i političke temelje buduće nacije (Muthyala, 2006:30-31). U istom izvoru stoji da je ta granica uvijek doživljavana kao granica civilizacije. S jedne strane su prosvjetitelji i nositelji humanih vrijednosti, preko granice su divljaci sa svojim barbarskim navikama i nagonskim reakcijama (Muthyala, 2006:33). Taj mit je podvrgnut temeljitoj dekonstrukciji u romanu Krvavi meridijan. Prosvjetitelji su horda odmetnika sa sklonošću sadističkom iživljavanju, ali u tom začaranom krugu nasilja starosjedioci su daleko od idealizirane slike žrtve. Njihovi pohodi jednako su brutalni, a spomenuti krug nam onemogućava dokučiti radi li se o iniciranom nasilju ili odmazdi. Što možda u vrsti interpretacije koja postavlja problem prostora u središte i nije toliko važno. McCarthyjeva granica kao da se cijela stopila u jedan imaginarni prostor nasilja divljačkih skupina, s obje strane, koje u nastojanju da ocrtaju svoje prostore tonu u taj zajednički imaginarni.
NACIJA KAO POKIDANA MREŽA IDENTITETSKIH SILNICA
Nakon pojašnjenja nacije kao naracije, te jedne od njenih najznačajnijih komponenata, prostora, kako u teorijskoj literaturi tako i u odabranim književnim primjerima, ostaje vidjeti kako se ponaša nacionalni identitet ispod naslaga ideološki konstruiranog narativa. U tom kontekstu je jedan od ključnih problema, kako ga predstavlja Kearney (2009:87), ne činjenica da određeno društvo čitavo svoje znanje i povijest konstruira kao uređenu priču, nego što zaboravlja da je to učinilo. Kada društvo dođe do točke da zaboravlja proizvoljnost vlastitog narativa i počne ga shvaćati kao prirodnu datost prema kojom će se orijentirati u odnosu na druga društva, nastaje problem. Odabrani autori ukazuju na napukline tako shvaćene naracije vraćajući nas na početak njenog oblikovanja. Kasnijim naslagama, narativ o naciji će pokušati prevladati, ali očito nikada do kraja, jaz između dvije dimenzije koje je Bhabha nazvao diseminacija. Jedna od njih je pedagoška dimenzija (tradicija, identitet u povijesnoj perspektivi, ali obrađeno u skladu s kategorijama nužnosti i predodređenosti), druga je performativna dimenzija (trenutačna projekcija nacije u svakodnevnim izazovima) (Bhabha, 2002). Tako da je nacija uvijek podvojena između 'ovdje, sada' i 'negdje drugdje', u raskoraku sama sa sobom preko kojeg se pokušava preći narativima čije se postavke ne dovode u pitanje. Ali, čak i površno njihovo propitkivanje otkrit će svu složenost nacije kao konstrukcije i sve njene slabosti.
Kada bismo i zanemarili Bhabhinu argumentaciju o jezgrenoj rascijepljenosti nacionalnog identiteta (što je prvi korak u dekonstrukciji njene projekcije kako homogenog i konzistentnog entiteta), teško bismo mogli zanemariti njegovu ideološku poziciju. Svaka naracija općenito, a posebno naracija identiteta, bez obzira na formu i sadržaj, povezana je s pripadajućom političkom teorijom, bilo da joj se odupire ili je potvrđuje. Između ta dva sustava krije se cijeli splet međusobnih veza zbog čega možemo govoriti o mostu narativa prema političkoj teoriji (Abbot, 2001). Iščitavati na taj način nacionalne narative otkrivajući njihovu političku (ideološku) pozadinu kojom gubi esencijalističko-univerzalistički karakter svojih postavki, veliki je korak prema njihovoj destabilizaciji. Time smo zakoračili u područje nedopuštenog koje dobro opisuje Whitebrook (2001:5-6). On napominje kako su narativi nedovršene strukture jer nikada ne mogu biti koherentno zatvoreni u potpunosti, ali prikazivati ih takvima može biti politički vrlo opasno. Iako je ta nestabilnost karakteristika svakog narativa na razini forme i sadržaja, nastavlja on, u samoj izvedbi su sve neravnine izglačane i rupe pokrivene. Bez obzira na političku opasnost, oba autora književnih primjera poigravaju se identitetskim obrascima na način da ističu poroznost strukture nacionalnog narativa. Tako će Mali iz romana Krvavi meridijan završiti u svojevrsnom identitetskom kaosu: priključio se skupini koja je istrebljivala starosjedioce uz granicu s Meksikom, a onda bježao od skupine gnjevnih Komanča i našao skrovište u drevnoj domorodačkoj pećini okružen ostacima starih civilizacija - ukrašenim kamenim površinama, izglačanim kostima i pougljenim ostacima drvenih vatri (McCarthy, 2011:52). Malo kasnije, isti junak će htjeti pobjeći od skupine (i zloglasnog Suca) u kojoj je htio pronaći utočište, ali u bijegu je zalutao krivo čitajući zvijezde i da ga nisu spasili Indijanci, vjerojatno bi umro prodrijevši dublje u pustinju (McCarthy, 2011:247).
Opisana tendencija destabilizacije nacionalnog identiteta uklapa se u ulogu kulture u suvremenim društvima kako je definira Eagleton. On primjećuje zanimljiv obrat u tom aspektu. U tradicionalnim nacijama, univerzalizirajući medij koji je naveliko eksploatiran bila je zajednička država, a pred kulturu je stavljen ambiciozan plan da postane temelj takve nacije/države. Na pragu novog tisućljeća, kultura prelazi iz bivšeg suradnika u oponenta prijeteći da onesposobi naciju. Prvenstveno iz razloga što se danas kulturni identiteti biraju nasuprot drugima (Eagleton, 2002:74-79). Pozicije iz kojih prijeti takvo opiranje su mnogobrojne. Slikovito bi se moglo reći da ispod mirne površine nacionalnog identiteta, koliko god bile jake hegemonijske snage koje pokušavaju očuvati takav privid, vriju potisnute silnice konstantno prijeteći erupcijom. Na razini tog privida, tvrdi Currie (1998:84), naracija povezuje i obnavlja. Ali, isto tako, naracija je struktura isključivanja jer nosi tragove drugih priča, onih koje nisu ispričane. To su te mnogobrojne pozicije iz kojih se prijeti naraciji o naciji – pozicije kultura kojima su oduzeti glasovi (starosjedioci, potlačeni, drugačiji, atomizirani pojedinci koji ne prihvaćaju nametnute obrasce poput glavnih junaka odabranih tekstova itd). S takvom argumentacijom se slaže i Whitebrook (2001:71): naracija jednako podrazumijeva i reprezentaciju i ne-reprezentaciju ili prešućivanje, što kasnije rezultira brojnim negativnim posljedicama. Od mnogobrojnih taktika destabilizacije površinske projekcije narativa o naciji koji ujedinjuje, McCarthy koristi onaj koji počiva na naturalističkim nagonskim funkcioniranjem pred-nacionalnih zajednica koje je usmjereno prema brisanju bilo kakve tradicije kako bi se ispisali novi prostori, pa makar bili usmjereni i autodestruktivno, kao što je to u slučaju obračuna Meksikanaca s vlastitim indijanskim precima: Odrubljene glave poduprli su na motke iznad kandelabara, gdje su sad uvučenim i poganskim očima kontemplirale o suhim kožama svojih srodnika i predaka što su ovješene preko kamene fasade katedrale lagano klepetale na vjetru (McCarthy, 2011:140-141). U ovoj sceni je uprizorena sva složenost prepisivanja identiteta: novi Meksikanci koji zajedno s Amerikancima iscrtavaju nove granice (i nove identitete) čišćenjem njenoj područja od nomadskih skupina, uništavaju i vlastite pretke čije ostatke suše na temeljima novog identiteta – na crkvenim zidinama. Opet, prisutnost drugog ili drugačijeg koji se ne uklapa u matricu dominantnih vrijednosti i svjetonazora sastavni je dio konstrukcije identiteta dominantne skupine jer se ona i izgrađuje u suprotnosti prema takvima. Tu tezu možemo primijeniti i na pitanje prostora, kako to čini Cresswell (2008). On tvrdi da geografska imaginacija počinje od proizvodnje autsajdera, tj. od nastojanja da se definiraju oni kojima tu nije mjesto kao pojedinci koji se ne uklapaju u vrijednosti koje dominiraju na određenom prostoru. Po takvom principu organizirani prostori poprimaju prstenastu formu 'kruga u krugu' kada ih dovedemo u međusobno vezu. U već spomenutom tekstu, Amerikanci potiskuju prostor Meksikanaca, a Meksikanci unutar svog potiskuju prostor Apaša, tako da svatko ima svog autsajdera: (...) meksički vojnici prije više godina masakrirali naselje Apaša, žene i djecu, kosti i lubanje razbacane gotovo kilometar po obali, na mjestu pokolja sićušni udovi i bezube papirnate lubanje beba (McCarthy, 2011:78).
Na narativu nacije je ozbiljan zadatak da identitetska proturječja (čiji će se šavovi uvijek razotkrivati) određenog prostora rješava novim konstrukcijama. Povijesne činjenice mu često ne idu u prilog, ali i znanost koja želi biti dio obrazovnog procesa mora se uklapati u zadani narativ. Takve su, na primjer, činjenice o doseljavanju u Australiju. Početkom 19.st., Australija je naseljavana kao kažnjenička kolonija u koju su premještani ljudi u problemu sa zakonom i to odlukom suda. Već krajem istog stoljeća, pokrenut je procesa planskog naseljavanja budućih Australaca, imigranata koji su trebali donijeti 'bijelu kulturu' i prepisati je preko domorodačke (Elder, 2007:118). Ta zanemarena povijest utjelovljena je u Womersleyevom romanu preko lika Daltona koji je, kako eksplicitno navodi pripovjedač, morao otići iz Engleske. Time nam se sugerira njegova kažnjenička prošlost, što je vrlo zanimljivo kada se dovede u vezu s njegovim trenutačnim zanimanjem predstavnika zakona i institucije (Womersley, 2014:254-255). Njegovo kasnije razotkrivanje kao pedofila i ubojice može se čitati kao dio tekstualne strategije obračuna s kolonijalnim centrom i destrukcije narativa o doseljenicima-nositeljima cijenjene 'bijele kulture'. Druga strategija destrukcije u istom tekstu usmjerena je prema činjenici da je, kako tvrde teoretičari (Elder, 2007:12-13), australski identitet konstruiran tako da ignorira glas cijele jedne kulture, one starosjedilačke. Oni nisu u njega ugrađeni, nego je taj identitet konstruiran kao identitet bijelog čovjeka anglo-australskog porijekla. Ali, starosjedilački identitet je već upisan u prostor i teško ga je ignorirati zbog čega onda australski narativi imaju problem 'vječnog ostatka'. Takva strategija realizirana je preko lika Sadie, djevojčice koja je odabrana za buduću Daltonovu žrtvu (dakle, postavljena kao antipod kolonijalizatoru). Skriva se po šumi, pjevuši crkvene pjesmice (fragmenti kolonijalne kulture kroz crkvene stihove 'Na slatkom odlasku/ Naći ćemo se na toj prekrasnoj obali'), ali istovremeno i ima karakteristike religioznog vođe domorodačke zajednice (pokušava manipulirati prirodnim i životnim stilovima preko različitih predmeta, oslanja se na vjerovanja i mitove starosjedilaca itd.) (Womersley, 2014:98). Sama njena nastamba je primjer prisilno spojenih elemenata različite kulture (to jest, pokušaja prepisivanja jedne preko druge): oko nastambe u kojoj se skriva zakopane su kosti životinja poslagane u određene forme i staklenke sa životinjskim zubima protiv negativnih sila, a isto tako je i susjedno stablo mimoze ukrašeno valjcima zarolanih istrgnutih stranica iz Biblije (Womersley, 2014:141-142). Kada se spomenu ostaci potisnute aboridžinske kulture, onda se ne može izbjeći pitanje tjeskobe prema tom, nikad do kraja uspješno prepisanom, tamnom mjestu australskog identiteta. Kako napominje Elder (2007:17), došljaci će vječno osjećati tjeskobu jer se ne osjećaju komotno u prostoru koji su prisvojili kao vlastiti dom; jaz između došljaka i starosjedioca nikad nije do kraja prevladan. Tjeskoba je dočarana ponovno preko djevojčice Sadie koja izaziva neugodne osjećaje čak i kod glavnog junaka Quinna koji je na njenoj strani. Ona vidi prošlost koju nije doživjela (kao što je ubojstvo njegove sestre Sarah), jednostavno zna sve. A raspolaže tim znanjem jer je u dosluhu s duhovima Mimi (mršavim mitološkim bićima za koje Aboridžini vjeruju da su ih naučili lovu na klokane i preživljavanju) (Womersley, 2014:182). Aboridžinska kultura je, vidimo iz teorijskog i književnog primjera, šav koji ne zarasta ispod prividne homogenosti australskog identiteta.
I u slučaju američkog identiteta, u demaskiranju naracije nacionalnog identiteta krećemo od najmanje dva raspolućena fragmenta o kojima je već bilo riječ, a koji se mogu i dovesti u vezu s isto tako navedenom Bhabhinom konstatacijom: on je uvijek između projekcije onakvog identiteta kakvim se želi pokazati s obzirom na demokratsku tradiciju (pedagoška dimenzija prema kojoj se kreira naracija o oazi slobode, otvorenosti i melting-pota) i onoga što predstavlja u pojedinim realizacijama, sadašnjoj ili prošloj kroz koju McCarthy progovara o sadašnjoj (performativna dimenzija prema kojoj taj identitet čitamo kao prostor neprestane hegemonije prema drugačijima u kojem dominira segregacija i getoizacija). Kearney (2009:107-109) tvrdi da se američki identitet i homogenizirao nasuprot starosjediocima kao drugima. Prvi doseljenici su bili neprilagođeni pojedinci iz Engleske (i sami, dakle, paradoksalno u poziciju drugog i marginaliziranog u domicilnim zajednicama), prilikom naseljavanja američke obale osnovali su Novu Englesku, a onda zajednicu tako heterogenih pod-skupina iz različitih kultura i ostalih krajeva Europe homogenizirali na račun zajedničkog neprijatelja. Tako je, nastavlja, Kearney, nastao mit o domaćim divljacima i demoniziranim starosjediocima. Za takva teorijska uporišta možemo pronaći i odgovarajuće tekstualne realizacije u odabranim primjerima. U McCarthyjevom romanu, glavni negativac Sudac kratko rezimira: Ono što združuje ljude, rekao je, nije dijeljenje kruha, nego dijeljenje neprijatelja (McCarthy, 2011:253). Labilnost strukture identiteta koja se treba konstruirati nasuprot zajedničkom neprijatelju prikazana je kroz lik Glantona, Sučeve desne ruke. On je spreman obračunati se s neprijateljem, ali njegova destruktivna sila se ne može kanalizirati u samo jednom smjeru. On bi, naime, 'čistio' nepodobne i među vlastitom zajednicom, prema proizvoljnim pravilima koje sam uspostavlja: Treb'o sam i onog upucat', rekao je. Sudac se nasmijao. Ne volim kada su bijelci takvi, Glanton je rekao. Nizozemac ili šta bilo, ne volim to vidit' (McCarthy, 2011:187). Iako se radi, dakle, o proizvoljnim vrijednostima koje jedna skupina uspostavlja na određenom prostoru i tako na njemu ucrtava obrise novog identiteta, ma koliko on nestabilan bio, prema zakonu jačeg, pukoj fizičkoj i tehničkoj nadmoći, definirat će dobre i loše, ispravne i krive, i to baš uz granicu kao iznimno osjetljivu 'zonu interpretacije'. Njena književna intepretacija se poklapa s načinom na koji je definira Muthyala (2006:43). Tu se, u točki gdje dolazi do sudara kultura, odvijaju procesi po modelima dominacija/podređivanje, u jednom smjeru, jer samo jedna strana ima moć i sredstva prepisati svoju kulturu preko druge i oduzeti joj glas. Unatoč napuklinama unutar identitetske strukture, argumentiranim prikazom šavova koji se ne uspijevaju poravnati, razotkrivajući tu strukturu kao labavi skup proturječnih silnica, naracija nacionalnog identiteta će uvijek ići u smjeru idealizirane homogene projekcije koja će, kao jednu od taktika, koristiti demoniziranje drugog čiji prostor prisvaja i preko čije kulture se upisuje.
ZAKLJUČAK
McCarthyjev i Womersleyev tekst su vrlo specifični primjeri u kontekstu suvremene prozne produkcije, u smislu da označavaju neke nove tendencije u književnosti. Dok su poststrukturalisti prije tridesetak godina govorili o kraju velikih narativa, Currie (1998:1-2) tvrdi da su oni danas vitalniji nego ikada. Među njima su svakako najzastupljeniji oni vezani uz reprezentaciju identiteta, a unutar globalizirajućih procesa, po efektu bumeranga, vraća nam se pitanje nacionalnog identiteta kao onog najznačajnijeg. Opasnost reafirmacije nacionalnih narativa treba sagledavati u kontekstu činjenice da je nacionalizam sjecište kulturalnih i teritorijalnih imperativa (Mitchell, 1008:273). Postojanje samog narativa o naciji kao sustava značenja kojima određena zajednica objašnjava svijet oko sebe i svoju ulogu u tom svijetu nije sama po sebi problem vrijedan teorijske elaboracije nakon dva ili tri stoljeća takve prakse. Međutim, sve češće situacije u kojima takvi narativi služe kao polazište otvorene agresije ili bilo kakve represije prema drugačijima izaziva teorijsku reakciju u kojoj bi se takvi narativi prokazali kao proizvoljno konstruirani, heterogeni i unutar sebe proturječni. Kao takve ih razobličuju McCarthy i Womersley u onom trenutku kada su ti narativi najranjiviji – u samo praskozorje nacije i njene konstrukcije. Još zanimljiviji su ti primjeri u svjetlu konstatacije da je povijesni roman kao žanr poslužio formiranju takvih narativa u obilnom doprinosu, od Waltera Scotta do talijanskog preporoda (Thiesse, 2009:338). Spomenuti autori, osim tog osjetljivog mjesta, biraju i zanimljivo oružje – također povijesni roman.
Teško je, naime, općenito odabrati učinkovita sredstva protiv takvih idealiziranih narativa u zapadnim kulturama, čija je dekonstrukcija na kraju i opasan politički čin, budući da su te kulture, kako ističe Eagleton (2002:63), nesposobne zamisliti druge kulture. A tome bismo mogli dodati i nesposobnost da shvate svoje mane i nedovršenost promatrajući vlastitu kao drugu kulturu. Prvi korak u prikrivanju te identitetske nedovršenosti je nasilje i zato su romani Shrvan i Krvavi meridijan naturalistički povremeno čak degutantni. Projiciranje drugoga kao neprijatelja, nasilje prema drugome i ocrtavanje/preuzimanje njegovog prostora je u središtu tih romana. A značaj nasilja u tom povijesnom trenutku možemo iščitavati iz zloglasnog lica Suca: Što god mu bili preci, on nije bio rezultat njihovog zbroja (...). Tko god bi mu proučio naslijeđe kroz ma kakva razotkrivanja gena i rodnih listova, morao bi na kraju odustati pomračen i tup na rubu praznine bez kraja i počela (...). Kakva god znanost bila primjenjena na tu prašnjavu, iskonsku materiju koju donose mileniji, ona neće otkrivati ni traga nekom ultimativnom, atavističkom jajetu koje bi moglo objasniti Sučevo postojanje (McCarthy, 2011:255). Sudac kao glavni negativac, oličenje zla i nasilja čiji je zločin uvečan činjenicom da ga on razumije i svjetonazorski opravdava razumijući čak i položaj svoje žrtve, prikazan je kao točka bez porijekla, pa prema tome i uzroka ili objašnjenja. Time nam je sugerirano shvaćanje početka konstrukcije identiteta, tj. koji je prvi element koji ispunjava identitetski vakuum u praskozorje nacije: nasilje kao aksiom. Prije njega ničega nema, od nasilja sve počinje, i taj strašni zaključak nam se nameće kada razotkrijemo koprenu nacionalnih narativa.
LITERATURA
-Abbot, P. (2001): 'Storytelling and Political Theory', u Hinchman, L.P. i Hinchman, S.K. (ur.), Memory, Identity, Community, New York: State University of New York Press, str. 281-306.
-Bhabha, H. (2002): 'Diseminacija-vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u Biti, V. (ur.), Politika i etika pripovijedanja, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, str. 157-191.
-Cosgrove, D. (2008): Kartiranje/kartografija', u Atkinskon, D. i dr. (ur.), Kulturna geografija – kritički rječnik ključnih pojmova, Zagreb: Disput, str. 55-62.
-Cresswell, T. (2008): 'Moralne geografije', u Atkinskon, D. i dr. (ur.), Kulturna geografija – kritički rječnik ključnih pojmova, Zagreb: Disput, str. 173-180.
-Currie, M. (1998): Postmodern Narrative Theory, New York: St. Martin's Press.
-Eagleton, T. (2002): Ideja kulture, Zagreb: Jesenski i Turk.
-Elder, C. (2007): Being Australian, Narratives of National Identity, Crows Nest NSW: Allen & Unwin.
-Foucault, M. (1994): Znanje i moć, Zagreb: Globus.
-Hillis Miller, J. (1995): 'Narrative', u Letricchia, F. i McLaughlin, T. (ur.), Critical Terms for Literary Study, Chicago and London: The University of Chicago Press, str. 66-79.
-Kearney, R. (2009): O pričama, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
-McCarthy, C. (2011): Krvavi meridijan, Zagreb: Profil.
-Mitchell, D. (2008): Cultural geography, A critical introduction, Oxford: Blackwell Publishing.
-Muthyala, J. (2006): Reworlding America (Myth, History and Narative), Ohio: Ohio University Press.
-Ruano-Borbalan, J.C (2009): 'Osnove američkog identiteta', u Hlapern, C. i Ruano-Borbalan, J.C. (ur.), Identitet(i) – pojedinac, grupa, društvo, Beograd: Clio, str. 374-383.
-Seamus, D. (1995): 'Imerialism/Nationalism', u Letricchia, F. i McLaughlin, T. (ur.), Critical Terms for Literary Study, Chicago and London: The University of Chicago Press, str. 354-368.
-Smith, A.D. (1991): National identity, Nevada: University of Nevada Press.
-Thiesse, A.M. (2009): 'Kulturna proizvodnja europskih nacija', u Hlapern, C. i Ruano-Borbalan J.C. (ur.), Identitet(i) – pojedinac, grupa, društvo, Beograd: Clio, str. 332-343.
-Van Dijk, T.A. (2006): Ideologija, Zagreb: Golden marketing.
-Whitebrook, M. (2001): Identity, Narrative and Politics, London and New York: Routledge.
-Womersley, C. (2014): Shrvan, Zagreb: Fraktura.
