Selma Raljević
ČITANJE RATA U KNJIZI O UNI FARUKA ŠEHIĆA
Sarajevske Sveske br. 45-46
Rad se bavi čitanjem rata u Knjizi o Uni (2011) bosanskohercegovačkog pisca Faruka Šehića. Knjiga o Uni je poetski roman u alternativnom narativu tzv. „ratnog pisma“ unutar poetike sjećanja koji transcendira, uvjetno rečeno, u apokrifnu i paraboličnu knjigu, ali i autobiografiju bosanskohercegovačkog „pregaženog“ čovjeka kao mikrokozma čovječanstva. Njen tekst je autentičan i karakterističan pantekstualni doživljaj neposredne i povijesne zbilje koji je lirski dokumentiran u arhiv prošlosti Mustafe Husara. To znači da je Husareva biografija ujedno knjiga o jednom čovjeku i o cijelom čovječanstvu. Potresnim (auto)biografskim, poetskim i dokumentarnim svjedočenjem o nezamislivim ljudskim zločinima protiv čovjeka, čovječnosti i čovječanstva, Knjiga o Uni ispisuje prodorni krik usmjeren protiv ideje rata i bilo kakve vrste terora, čemu će se u radu posvetiti posebna pažnja.
Knjiga o Uni (2011) prvi je roman Faruka Šehića (r.1970), bosanskohercegovačkog autora kojeg književna kritika smatra predvodnikom tzv. „pregažene generacije“, što nedvojbeno podsjeća na ironični pojam „izgubljene generacije“ (prema engl. “the lost generation“) američke književnice Gertrude Stein (1874-1946). Pojam „izgubljene generacije“ odnosi se na generaciju izraslu iz Prvog svjetskog rata (1914-1918) i njeno poslijeratno bivanje u svijetu izgubljenih vrijednosti, a ovjekovječio ga je slavni američki književnik Ernest Hemingway (1899-1961), prvenstveno u motu svog glasovitog romana Sunce izlazi (The Sun Also Rises, 1926). Kako se posljednji rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) može shvatiti kao mikrokozam Prvog svjetskog rata, jednog od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj historiji svijeta, prvotno nazvanog kao „Veliki rat“ ili rat koji je prema zvaničnoj anglo-američkoj propagandi trebao biti „kraj svih ratova“, isto tako se pojam „pregažene generacije“ može razumjeti kao karakteristična bosanskohercegovačka varijanta „izgubljene generacije“. S tim u vezi, pojam „pregažene generacije“ odnosi se na bosanskohercegovačku generaciju rođenu sedamdesetih godina XX stoljeća, koja je odrastala u tzv. „sretnim osamdesetim“, a zatim „pregažena“ u devedesetim. Osim toga, život u Bosni i Hercegovini općenito, dakle u svevremenu, mnogi bosanskohercegovački književnici označili su, na određen način, upravo „pregaženim“. Tako je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca Meša Selimović (1910-1982) Bosnu i Hercegovinu smatrao teškom i teretnom, zemljom u kojoj nije lako živjeti, posebno ako je čovjek makar i za centimetar viši od prosjeka. Govorio je da je njemu slučaj dodao taj centimetar i osudio ga na ispaštanje. Slično tome, ali u nekoj njemu svojstvenoj mjeri, čini se da je slučaj i Faruku Šehiću dodao centimetar iznad prosjeka. Taj „slučaj“, do sada, odnosi se ponajviše na Knjigu o Uni. Za svoj poetski roman u alternativnom narativu tzv. „ratnog pisma“ unutar poetike sjećanja, Šehić je 2012. godine dobio književnu nagradu „Meša Selimović“, koja se jednom godišnje dodjeljuje za najbolji roman s područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a 2013. odato mu je priznanje kao jednom od najboljih autora u Evropi - Nagradom za književnost Evropske Unije. Tragom Knjige o Uni, s jedne strane, Šehića književna kritika već prepoznaje kao jednog od najvažnijih bosanskohercegovačkih pisaca novije generacije. S druge strane, književni kvazikritičari u Bosni i Hercegovini osporavaju umjetničku vrijednost Knjige o Uni, te je, između ostaloga, malograđanski osuđuju klasifikacijom priručnika za ribolovce. Takvo gledište bez istinskog viđenja, odnosno nemoć da se pronikne ispod površine Knjige o Uni, u određenoj mjeri podsjeća na negdanje umjetničko obezvrjeđivanje Moby Dicka (1851), jednog od najboljih svjetskih romana, poniklog iz pera američkog književnika Hermana Melvilla (1819-1891).
Šehićeva Knjiga o Uni roman je opuštene i labave strukture koji u novoj iskrenosti, novoj otvorenosti, novoj istinitosti i slobodi lirski progovara o intimnom i univerzalnom ratnom iskustvu običnog čovjeka. Novi pogled na realnost Knjige o Uni, lotmanovski rečeno, izranja iz jezika, a upravo taj poetizovani prostor jezika odupire se uokvirivanju jednim književnim rješenjem. U elementima „eksplozivnog“ književnohistorijskog kretanja, u posudbenici još jedne Lotmanove odrednice, i u fluidnom zbiru kombiniranih žanrovskih okvira Šehićevog djela, između ostalih, nalazi se pomenuti poetski roman, ali i onaj koji je prema Viktoru Žmegaču označen svojom težnjom ka psihogramu, zatim tzv. „ratno pismo“, kao i „poetika svjedočenja“, te moderni egzistencijalni roman, onda roman magijskog realizma, savremeni eko-roman, tek djelimično i uvjetno tzv. „grafički roman“, i drugi. Tako tekst Šehićeve Knjige o Uni u novom dijalogu i u svjetskom ruhu novih umjetničkih izvedbi, ali s karakterističnom bosanskohercegovačkom notom, ostvaruje jedinstvo poratnog modernizma i postmodernizma u još uvijek neimenovanom obliku -izma na svjetskoj književnoj sceni, što je, uvjetno rečeno, neki novi stari modernizam. U vezi s tim, Filip Mursel Begović o Šehićevom narativu kaže sljedeće:
Lakonski izričaj začuđujućih rezultata, usuprot patetičnom, intelektualno discipli¬niranom i maniristički dotjeranom jeziku, nudi se kroz lirsku difuznost i spregu nostalgičnog govora s otpacima govora urbanog porijekla. U nje¬ga odista osvježavajuće djeluje rock sintaksa nastala iz kontrakulturnih pobuna koju on sada aplicira na tragični bosanski ratni pejzaš.
Tokove i struje romana u jednu Knjigu sjedinjuje rijeka Una. Njeno ime potječe iz latinskog jezika, a u prijevodu upravo znači „jedna, jedina“. Šehić o tome mitski progovara na sljedeći način:
Nema tog čovjeka sa Une koji nije u stanju satima gledati u vodu. Kad gledam u vodu zaboravljam na svoje postojanje, i čini mi se da sam bestjelesan, lagan i začaran. Legenda kaže da su joj rimski vojnici dali današnje ime, kada su izbili na njenu obalu zaustavljeni pred čudom nepoznate vode, tad su je nazvali Una, jedna i jedina. Mada ja mislim da se tako oduvijek zvala, još od postanka svijeta kada je prvi put počela da teče. (Šehić 2012:57)
U Šehićevom poetskom zapisu o imenu rijeke Une zrcali se i etimologija Knjige o Uni. Metaforički, ime Une prenosi se na sve elemente i sadržaje Knjige. Uvjetno rečeno, Knjiga o Uni je parabolična i apokrifna knjiga, ali i autobiografija bosanskohercegovačkog „pregaženog“ čovjeka. To je iskonski bosankohercegovački čovjek na novom vječnom raskršću. Njegovo svjedočenje o svom, a zapravo, o jednom univerzalnom životu čiji je životni sadržaj i smrt, ostvaruje se u jedinstvu stvarnog i nestvarnog, privida i stvarnosti, te prošlog, sadašnjeg i budućeg, zatim rata i mira, ali i nemira u miru i mira u nemiru. U prvom nivou romanesknog iskaza njegov identitet je univerzalni, a tek u drugom lični. Ime i prezime naratora i protagoniste Mustafe Husara otkriva se naizgled neupečatljivo tek u sredini romana. Time se, između ostalog, postiže autoreferencijalnost njegovog svjedočenja. Osim toga, Husareva autobiografija jeste i nije fikcionalna autobiografija Faruka Šehića, baš kao što je i svaka autobigrafija ujedno i fikcija i faktografija. Husar se glasom „autora“ Knjige o Uni na samom kraju svog književnog sjećanja, pa i poetskog testamenta, a i svojevrsnog eksperimenta autobiografske kulture, prisjeća „početka pisanja knjige“, kako slijedi:
Kad god sam pokušao pobjeći od sebe:
u sigurnost zelenila,
u staloženost zelenca,
u Manaus, u vlagu kišnih šuma,
tamo gdje zrikavac u sparnoj noći broji sekunde ljeta, uvijek bi me nešto vraćalo nazad. Bilo da su to rečenice na teletekstu javnih televizija opterećene:
otkopavanjima masovnih grobnica,
izvještajima sa suđenja ratnim zločincima,
vijestima iz svijeta o vulkanskim erupcijama,
zemljotresima,
avionskim katastrofama,
najezdama tajnovitih virusa i prijetnjama nuklearnim ratom, sve me je to tjeralo od prvobitne nakane koja kaže da sam sit samoga sebe, svog pisanja o ratu i njegovim posljedicama, i da želim pobjeći u idilični prostor iz djetinjstva na rijeci Uni... I naravno, nisam uspio u toj nakani da napišem tihu knjigu o vodi, biljkama i životinjama, jer je moja želja bila neiskrena, i iznuđena pritiskom sredine koja želi lažne naracije, pa sam se na kraju prepustio putovanju, vođen instinktom kao najpouzdanijim kompasom, prema nepoznatoj zemlji. (Šehić 2012:210-211)
U svoj „stabilni brod“ (Šehić 2012:210), kako autodijegetski pripovjedač sam naziva Knjigu o Uni, ukrcao je „sve svoje stanovnike“ (Šehić 2012:210) da bi spasio razna stvorenja i priče što su željeli da izađu iz njega, „bježeći pred nadolazećim potopom“ (Šehić 2012:209). S tim u vezi, a u skladu sa, vjerovatno, najstarijom metaforom, Knjiga o Uni, predstavlja svije(s)t jednog identiteta, putovanje tog broda je život, a putnici su svi entiteti toga identiteta. Drugim riječima, Knjiga o Uni je zapis o čovjekovoj vječnoj potrazi za identitetom na savremenom smetljištu historije (Radeljković 2008:155) unutar bosanskohercegovačkog, ali i univerzalnog, mita o vječnom povratku. Prema tome, Knjiga o Uni zapravo je knjiga o jednom, te o umjetnosti kao kriku života. U potrazi za smislom, stvarnost se, naime, u toj pri/povijesti artikulira kroz književnost. Umjetnost je stoga stabilni brod kao jedini spas čovjeka i čovječanstva u apokaliptičnom svijetu kojeg je, paradoksalno, stvorio upravo čovjek. Tekst je arhiv prošlosti, „lirski dokument, roman sa nepobitnim činjenicama“ (Šehić 2012:217), a činjenice egzistencije su osjećaji. Zbog svega toga, Šehićev roman ostvaruje se kao vertigo stvarnosti i snova, ljepote i užasa, prirode i grada, te sreće i nesreće, mira i rata, života i smrti. Stabilnost i cjelovitost unutar tog vertiga nastoji se pronaći umjetničkim postupkom hipnoze nestabilnog i podijeljenog subjekta. Psihogramskim narativom hipnotizirane svijesti, na principu asocijacija, u post-ratni tok sadašnjosti romana slijevaju se struje sjećanja prijeratne i ratne prošlosti jednog čovjeka. Vertigo upravo i tvore tokovi prošlosti, sadašnjosti i vizija o budućnosti u jedinstvu vremena „sada“. Vrijeme je cjeloviti antiutopistički doživljaj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti osviješćen dezideologizacijom ratne zbilje i iskustva vječnog ponavljanja istog. Mikrotopos vrtložnog kretanja života i bitka izražen je, naprimjer, u Husarevom „mjestu pamćenja“ majkine kuće koja je prvi put „izgorjela 1942. za vrijeme savezničkog bombardovanja“ (Šehić 2012:205), zatim je iz pepela ponovo izgrađena, da bi je zadesila ista sudbina, samo na drugi način: „prljavom i grubom rukom koja 1992. prinosi upaljač na list papira koji usporeno pada na ćilim iz kojeg će benzin kuću odnijeti u nebo.“ (Šehić 2012:205). Nadalje, u „unutrašnjim“ tokovima knjige o jednom otjelovljuje se paralelizam i sjedinjenje historije i imaginacije, pojedinačnog i kolektivnog/općeg, svjesnog i nesvjesnog, te podijeljenih identiteta figure „pregaženog“ čovjeka. Negov identitet razrušen je ratom. On se cijepa i dijeli na „astronauta, pustolova, istraživača rijeka i morâ“ (Šehić 2012:7) otjelovljenog u liku Mustafe Husara i na bezumnog Gargana otjelovljenog u rani Mustafe Husara, kako slijedi:
U mojoj rani na podlaktici živi i jedan lik suprotan meni – crnoputi Gargano, garave kose i plamenih očiju, nekad zamijenimo identitete, ali se meni to ne sviđa, jer je svijet viđen kroz njegove naočale još gori i mračniji od mog. Gargano je u djetinjstvu imao sado-mazohistički odnos prema domaćim i divljim životinjama, volio ih je i mrzio u isti mah. Da uspostavimo granicu: bio je skloniji zločinu nego ja...
On je želio da ga baš ja opišem, i izvedem na dnevno svjetlo.
Tako je nastao Gargano, drsko stvorenje odano mraku i avanturi. Ne anđeosko biće, ne bogočovjek. Ne pravednik koji ljubi monoteističku, lažno moralnu i pedofilsku sliku svijeta. Nego surov i pametan zločinac. Darkmen, jedan od nas. (Šehić 2012:77-78)
Nakon rata u Bosni i Hercegovini Husar se spontano prepušta igri slučaja kada na praznoj pozornici u obnovljenoj kinosali prijeratnog Doma kulture svoga grada u hipnozi pod vodstvom indijskog fakira ulazi u prostor svojih sjećanja. Naime, hipnotizer iz letećeg cirkusa Ramajana iz Indije te večeri imao je scensku probu i želio je zamorca za vježbu. Odabrao je Husara, pjesnika u pokušaju i veterana našeg milog rata (Šehić 2012:18). Hipnoza na taj način postaje simulacija kojom se nasuprot Baudrillardovog simulacruma, dakle gubitka realnog, postiže obnavljanje realnog, te doživljaj autentične realnosti i artikulacija stvarnosti. Postupkom hipnoze Husar putuje tokom svoje jedne, isprva podijeljene podsvijesti, u kojoj je njegov istinski identitet potčinjen hibridnom. Na početku njegovog suočenja sa samim sobom i sa sjećanjima koja su „toliko ružna da onemogućuju sama sebe“ (Šehić 2012:8), bijaše sljedeća riječ: „Ja nisam ja ponekad, ja je Gargano. Onaj drugi sam istinski ja. Onaj iz sjenke. Onaj iz vode. Plah, krhak, nemoćan.“ (Šehić 2012:7). Husara sopstveni identitet plaši, a sjećanje mu je postalo zadnje uporište ličnosti, „koja samo što nije i sama izlapila u stup vodene pare“ (Šehić 2012:7) poput svijeta od čvrste materije koji je ispario u ratu. Nakon hipnoze, odlučuje se da pri punoj svijeti skoči u prošlost jer želi da bude cjelovit. U suočenju sa istinom, odnosno istinama svoga života, kao arhivar melanholije i (svoje) prošlosti (Šehić 2012:196) Husar pisanjem knjige postaje jedan u cjelovitosti svih tokova svoga identiteta, pa pogledom unazad bilježi sljedeće: „Ja sam pjesnik i ratnik, i sufi monah potajno u duši.“ (Šehić 2012:13). Unutar prostora pisma on u svijesti hipnotizirane podsvijesti ulazi u prostor sjećanja koji se dijeli na dva toka: na predratnu i na ratnu prošlost. Ta dva toka teku, bujaju, te jedan drugog preplavljuju i isprepliću se u suprotnostima življenja i preživljavanja, sreće i traume, pamćenja i zaborava unutar jednog svijeta u prezentu, čiji je neraskidivi dio tijela i priča o prošlosti. U skladu s tim, Knjiga o Uni ostvaruje se kao jedno tijelo teksta Balkanskog requiema (Šehić 2012:209) sa kojim se saobražava i intertekst mota u dva sljedeća citata:
Jer zaborav je jedan od oblika pamćenja, njegovo neodređeno podzemlje, tajnovito naličje pera.
Jorge Luis Borges
Moj um zaboravlja, ali moje tijelo čuva ožiljke. Tijelo je krvotočna istorija.
Geoffrey Hartman (Šehić 2012)
Husar nije želio da izgubi svoja sjećanja, pa čak ni ona najgora. Pisanjem se suočava sa dugo potiskivanim oblicima i sadržajima ratnih slika i bori za „pravo na sjećanje“ (Šehić 2012:75). Pismo je za njega lijek. On pisanje nakon rata izjednačava sa življenjem, a u toku rata mu je pomoglo da preživi. Nakon rata počeo je vjerovati u riječi, da riječi nadilaze ništavilo. Riječima je želio da ponovo izgradi sve ono što je „zauvijek isparilo“ (Šehić 2012:215) i da napravi „protezu, zamjenski svijet“ (Šehić 2012:216). S obzirom da nije imao ni jednu predratnu fotografiju, o svojoj prošlosti iz tog dijela života nije ni mogao razmišljati drugačije, kako sam kaže, nego kao o nečemu čega nema. U potrazi za nestalim, postao je hroničar snova, zapravo, „hroničar nestalog, potonulog, spaljenog vremena“ (Šehić 2012:55). Ponekad mu se činilo da je sam izmislio svoja sjećanja. U artikulaciji sjećanja vidio je jedini način da pronađe izlaz iz labirinta prošlosti. Osim toga, govor o sjećanjima smatrao je osvjedočenjem postojanja jer ono „što se ne ispriča, to i ne postoji“ (Šehić 2012:171). Želio je da zaroni u sebe, poput mitskog uranjanja u vodu, kako bi se se ponovo rodio. Drugim riječima, u suočenju i pomirenosti sa prošlim nastojao je da pronađe način za „uskrsnuće i novi život“ (Šehić 2012:164), što predstavlja istinsko življenje života. O svemu tome on bilježi i sljedeće:
Nadao sam se kako ću opisivanjem postići da moji predmeti, u svijetu koji me okružuje bez prestanka kao mračna šuma, postanu čvrsti i neuništivi... Mrtvim drugovima sam odao počast, i sa tim dijelom gubitka sam postigao sporazum. Gubitak svijeta emocija iz predratne prošlosti, opipljivih predmeta koji su ga činili: dnevne sobe (univerzuma intime), knjiga (vremenskih brodova) ili fotografija (vremena sačuvanog u kristalu), taj gubitak mi se uspostavio kao krajnja bol. (Šehić 2012:215)
U Knjigu o Uni, odnosno u knjigu o sebi jednom, Husar je zabilježio sve promjene koje je doživio prilikom putovanja svojim sjećanjima, uključujući i slike zločina iz rata koje bi „najradije zakopao u najudaljenijoj tački Mliječnog puta“ (Šehić 2012:216). Prije rata bio je student, šljaker nježnih šaka, zaljubljen u film i književnost (Šehić 2012:11). Nije znao ništa o životu, a time ni o smrti. U ratu se našao u uterusu smrti i otuđio od života. Postao je dio mašine koja je uništavala život, pa time i njegov sopstveni. Bio je istovremeno i krvnik i žrtva. Ubijao je jer je „želio nadživjeti Haos“ (Šehić 2012:13), te zato što nije znao za drugi način preživljavanja, i jer mu ponos nije dozvoljavao da rat provede u pozadinskim jedinicama. O svemu tome on progovara iskreno, hrabro i otvoreno u novoj slobodi „ratnog pisma“ kao književno-kulturalnog testamenta u pokušaju estetskog discipliniranja povjesnog užasa. Potresnim (auto)biografskim, poetskim i dokumentarnim svjedočenjem o nezamislivim ljudskim zločinima protiv čovjeka, čovječnosti i čovječanstva, Knjiga o Uni ispisuje prodorni krik usmjeren protiv ideje rata i svake vrste terora. U toku rata Husar je želio da odustane od sebe kao čovjeka jer nije želio da bude ratnički adam (Šehić 2012:137). Rat ga je smjestio u prostor limba i u vrijeme produženog Smaka svijeta (Šehić 2012:119). Mučenici i mučitelji izmjenjivali su uloge, ubijani su krivci bez krivice, smrt je bila posvuda. O svemu tome Knjiga o Uni dokumentuje krvave priče. Rat je Husara pretvarao u husara – ratnika. Zbog svega toga smrt mu je bila privlačna, pa je uvijek iznova trebao pronaći razlog za život. S druge strane, volio je život toliko da je bio spreman i umrijeti za njega.
Na rat i ratna dejstva neosjetljiva je bila jedino priroda. Stoga je Husar u ratu želio da se vrati Majci prirodi, ali bilježi da mu to „nije išlo od ruke“ (Šehić 2012:81). Svijet prirode u Knjizi o Uni predstavlja Smisao, te stoji nasuprot ratnog besmisla. Priroda, poput poezije, stvara sliku života u duhu nekog novog transcendentalizma. Husar o tome whitmanovski piše prozni zapis, uvjetno rečeno, u slobodnom stihu kako slijedi:
Starost trave je teško utvrditi. Postoji prije ništavnih ljudskih stvari: jezika i religije. Tek sa poezijom koja je alfa & omega, tek s njom trava ulazi u ljudsko poimanje besmrtnosti. Iako znam da između trave i poezije oduvijek stoji znak jednakosti. Posljednja poezija će biti ostvarena neartikulisanim glasovima iz posljednjeg grla. Zatim će vjetar preuzeti komandu nad zvucima...
Trava daje svoju srž svijetu koju ni vatra ne može uništiti. Gledam je kako niče i probija koricu ugljenisanog tla...
Kada mi istekne mandat na zemlji biću žilava vlat, jedna od mnogih. Biću množina i jednina. Lišen elegije za tijelom, i drugih izmišljenih surogata tugovanja, biću jednostavan kao i ti. I onaj koji me ne izrekne slovima, imaće moj blagoslov, kao što sam ga i ja imao ležeći u travi, koja me zaštitnički nadvisivala, dok sam udisao reski vonj pokošenih stabljika, što je u mojim udovima izazivao sladostrasnu navalu krvi pod rasprskavajućom modrinom neba...
Na mjestu gdje sam ležao ostaće ulegnuće od mog tijela. (Šehić 2012:168-169)
„Ratno pismo“ Knjige o Uni čovjeka suočava sa istinom, odnosno sa istinama mogućih svjetova čovjeka kao stvoritelja svoga svijeta. Husareva biografija ujedno je knjiga o jednom i o mnogima. Ona je je autentičan i specifičan pantekstualni doživljaj neposredne i povijesne zbilje zabilježen pamćenjem, aristotelovski iskazano, kao pisarem duše. Upravo pamćenje u vidu pisma, uvjetno rečeno, transcendira u izvandijegetskog, odnosno sveznajućeg pripovjedača, koga Žmegač (2004:53) i naziva transcendentalnim, u posljednjem poglavlju metadijegetskog narativa Knjige o Uni. Naime, posljednje poglavlje je mikrotopos knjige o jednom čovjeku kao mikrokozmu čovječanstva. Tu se u vidu semisfere, slovom Lotmana, odnosno cjelokupnog semiotičkog prostora, kako individulanog, tako i kulturalnog, sjedinjuju tokovi prošlosti, sadašnjosti i vizije budućnosti Mustafe Husara. On konačno postaje cjelovit. Dakle, rat se u Knjizi o Uni iščitava kao najstrašnije oružje samouništenja čovjeka i čovječanstva nasuprot čega stoje „snovi i umjetnost“ (Šehić 2012:217) kao čovjekovo najjače oružje protiv propasti čovječanstva. Knjiga je, dakle, novi krik slobode.
LITERATURA
Izvor:
Šehić, Faruk (2012): Knjiga o Uni, Sarajevo: Buybook.
Stručna i opća literatura:
Hadžizukić, Dijana (2011): Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Sarajevo: Slavistički komitet.
Kazaz, Enver (2004): Bošnjački roman XX vijeka, Zagreb, Sarajevo: Naklada ZORO.
Kodrić, Sanjin (2012): Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Sarajevo: Slavistički komitet.
Lotman, Jurij M. (1976): Struktura umetničkog teksta, Beograd: Nolit.
Lotman, Jurij M. (1988): Kultura i eksplozija, Zagreb: Alfa.
Radeljković, Zvonimir (2008): Ezra Pound: Izabrane pjesme (Izabrao i preveo Zvonimir Radeljković), Sarajevo: PEN Centar Bosne i Hercegovine.
Žmegač, Viktor (2004): Povijesna poetika romana, Zagreb: Matica hrvatska.
Internet izvori:
http://behar.hr/faruk-sehic-u-kafanskim-pricama-rat-nikad-ne-zavrsava/, last accessed January 24, 2014.
http://sveske.ba/en/content/prizori-uhodanog-uzasa, last accessed January 24, 2014.
