Alma Lazarevska

Apsolutni sluh

Sarajevske Sveske br. 45-46

To many things I’ve said the word that cheats
the lips and leaves them parted (thus: prash-chai
which means “good-bye”)

Vladimir Nabokov je prvu pjesmu napisao 1914. godine. Tako stoji u knjizi proze s uskličnikom u naslovu. Na porodičnom je imanju, daleki rat se valja, a on piše svoju prvu, zapravo svoje prve pjesme. Živi u domu u kojem se govori engleski, ruski i francuski. Otac nije ponosan što mu je sin prvo počeo pisati i čitati engleski, te nije zgoreg reći: Nabokovljeva prva pjesma je napisana na ruskom jeziku.
O prvoj Nabokovljevoj pjesmi napisanoj na engleskom jeziku saznajemo iz jednog njegovog pisma: “Pomalo postiđeno priznajem da sam napisao svoju prvu pjesmu na engleskom.” Krupni Nabokov pravi djevojački kniks. Parodijsko podražavanje tona pansionatkinje je zaokruženo informacijom da je mjerodavna osoba pjesmu ocijenila sa: slatkiš. Sličici u prilog ide urednička odluka da Nabokovljev début bude u božićnom izdanju časopisa.
Dakle, u vrijeme kada odasvud bruji: Jingle Bells. Nabokov je u Americi , čak u gradu u kojem je rođen autor famozne božićne pjesmice. Dvadeset sedam godina je prošlo od prve ruske pjesme. Prvu je englesku, evo, napisao dok se u Evropi valja drugi daleki rat.
Bezmalo u isti dan, iduće godine, Nabokov istom adresatu opet nešto priznaje. “Neizlječivo patim otkako mi je predsjednica jednog ženskog kluba u kome sam čitao svoje stihove lirski iskeženo rekla: meni se najviše dopao taj iskvareni engleski.”
Pati i supruga. Njena upala pluća zahtijeva još dvije sedmice mirovanja u bolnici. Detalj je zgodan jer uspostavlja simetriju, a simetrija ispostavlja pitanje: ko će prije ozdraviti? Na piljarskoj vagi: čija je patnja veća? Izlječiva? Sa stanovišta medicine, Verina pneumonija ima bolje prognoze. Nabokov američkom prijatelju dopisuje: “Gorko ti zavidim na prisnosti s engleskim riječima, na tome kako ih preturaš, te mi se čini besmisleno što ti šaljem pjesmu.”
Opet, dakle, pjesma na engleskom jeziku. Zadržimo se kod prve. Privučeni naslovom. Softest of Tongues.
Ključna riječ u njoj, premda napisanoj na engleskom jeziku, je ruska. Djeluje kao rupčić kojim se maše iz vagona dok ga lokomotiva nepovratno odvlači. Iz perspektive američkog čitaoca – ruska je riječ prepreka na putu.
Da bi je pročitao kako treba, valja mu se potruditi. Američkom čitaocu. Valja mu pojmiti da osim engleskog postoji i neki drugi jezik.
Ako nam je tek do doslovnosti, ova je riječ mogla biti zamijenjena drugom ruskom riječju. Ali tada bismo izgubili specifično ruski zvuk. Izgubili bismo i rimu. I mnogo šta bi bilo drugačije. До свиданья ili прощай. Do svidaniya ili prashchai. Priznaju li pjesnici sinonime, osim kao nužno zlo?
Htjelo se da je jednako u božićno vrijeme (28. decembra 1925) napisana pjesma s baš tim sinonimskim. Čak tri До свиданья u prilično kratkoj pjesmi. Pjesmici. U paraistoriju književnosti uknjižena kao krvlju pisana. Doslovno – krvlju. Ono kad zarežete kožu pa u tečnost koja se pojavi, zamočite vrh pera. Potom se autor objesio. Nabokovljeva je proza prepuna aluzija na književne činjenice. U Nabokovljevom posljednjem romanu pisanom na ruskom jeziku naići ćete na ironično intoniranu esininovska osen što je poslije kako-tako na engleski prevedeno sa autumn scenes a la Esenin. Bio je i Jesenjin u New Yorku. (Poslije su me po salonima vodili, a ja sam im raskalašne pjesmice pjevao.) Prije Nabokova. Interes za ovu rusku egzotiku će brzo splasnuti pa će nakratko, opet, oživjeti kad prođu mnoge godine. U izvještaju-presudi (№ 2028) iz jula 1992. stoji da je mikrospektralna analiza potvrdila – posljednja Jesenjinova pjesma je napisana krvlju. Pjesmici se više ne može zamjerati izvjesna tautološka pretjeranost. Jeste da su tri do viđenja na tako malom prostoru, ali, zaboga – krvlju pisani.
Do viđenja je, kod Jesenjina, upućeno drugu. U mnogim su rastancima koji završavaju pod stolom ovi stihovi evocirani kao zdravica.
Nabokovljevo zbogom? U američkom slikovničkom izdanju Nabokovljeve prve pjesme pisane na engleskom jeziku danas se kočopere fotografije nekretnina. Kuća u petrogradskoj Maloj morskoj. Roždestveno imanje.
U pjesmi se kao adresati kojima je upućena riječ prash-chai pominju… many things. Mnogim stvarima je upućeno Nabokovljevo good buy, a na najnježnijem (najslađem, najmekšem) jeziku.
Furnished flats. Ipak nekretnine? Ne. Furnished flats su iznajmljeni stanovi. Dakle, ne rastaje se Nabokov od onog što je imao.
Pod mnoge stvari nabraja:
Novels interrupted by the din of tunnels, annotated by quick trees, abandoned with a squashed banana skin.
Ko je čitao u vozovima i bivao prekidan hukom tunela, i kome su se stabla koja promiču utisnula u svijest kao piktogrami, komentari, zabilješke na margini, ko je u panici da stigne do izlaza, uz zgnječenu koru banane (jer, banana je praktičnija od sendviča – nemarni prema jelu a zadubljeni u knjigu, ako se baš mora, jedu bananu) ostavljao i nedočitanu knjigu – njemu će se odmah kazati. Oni drugi neka uključe maštu i logiku.
A onda se lirsko ja obraća i toj riječi, i jeziku kome pripada. Obukavši se u engleski jezik, pjesma se obraća ruskom jeziku. Otprilike: A sada i ti moraš otići, moramo se rastati, najnježniji (najmekši, najslađi ) od svih jezika, moj, istinski, moj…
Da nije riječi tongues, pomislili bismo da se Nabokov obraća ljubavnici. I u onom pismu gdje ispovijeda gorku zavist, konotacije su slične (prisnost a onda premetanje koje može biti i ljubavnička gimnastika). Pjesma završava konstatacijom da nakon rastanka predstoji da grope for heart and art. Srce i umjetnost se ovdje rimuju. U ruskom – ne. Eto se ponešto dobro može dobiti i u jeziku koji koristimo mimo ljubavi. Grope je glagol koji označava ono pipkanje – ono kad, recimo, provjeravate da li su vam naočale pri ruci, pri tome ne skrečući pogled s otvorene knjige.
Pjesma najavljuje novi početak. Počinjati mu, Nabokovu, valja s clumsy tools of stone. S nezgrapnim kamenim alatom. To je Nabokov, majstor filigrana, u Novi svijet došao da se u kameno doba vrati.
Useljenički fajl je u slijedu pitanja na koja je trebalo odgovoriti, sadržavalo i ono o poligamiji. U Nabokovljevom slučaju od frivolnog je značaja mogućnost da se ovdje šeretski namigne. Pitanje o poligamiji je suštinskije naslonjeno na ono o jeziku. Formular pita: Govori? Čita? Piše? Nabokov je pod svako od ova tri pitanja upisao: francuski, engleski, ruski. Tim redom. Formular je popunjavao u Parizu.
Irina iz Čehovljeve Tri sestre u nabrajanju šta sve zna, pominje i talijanski jezik, što u ruskoj provinciji jeste šesti prst. Nije baš tako sa Nabokovljevim ruskim u Americi. Hvala slavističkim katedrama. Moći će od ruskog jezika zarađivati. Kao, uostalom, i od znanja o leptirima. Slavna je emigranstska priča u tom smislu kao svaka emigrantska priča: pita se šta znaš, a ne šta si imao.
A u pismima će uvijek pominjati rusku muzu. Neupućena osoba u prvi mah bi mogla posumnjati na ženu. Ipak poligamija? Jer, u pismima mu se često omakne: odavno nije imao odnos s ruskom muzom, uželio sam se svoje lijepe ruske muze itd. i tome slično.
* * *
Prošlo je šest godina od Nabokovljeve prve engleske pjesme i evo pisma u kojem istom adresatu saopštava da je napisao pjesmu na ruskom jeziku.
“Sto godina nema glasa od tebe. Kako si? Jesi li dobio moju pjesmu na ruskom? Nedavno nam je u posjetu bio Roman koji se vrlo povoljno izrazio o njoj.”
Ni traga ironije u ovom pismu. A sto godina je iskrena hiperbola. Presporo prolazi vrijeme u čekanju. Ima u ovome početku pisma nešto od ustreptalosti mladca. Kome je 48 godina. Adresat je pjesmu, po svoj prilici, dobio i nije Nabokovu odgovorio. Nije smatrao da je stvar emergancy. A Nabokov čak i ne glumi nehaj. Ne karikira pansionatski kniks. Za svaki slučaj, adresatu sugerira da se neko već ‘’povoljno izrazio o njoj’’. Da je Nabokov ovdje uključio ironijski ton, stajalo bi da ga je neko potapšao.
U istom pismu , nekako usput i pri dnu, Nabokov obavještava da piše roman čiji je naslov The Kingdom by the Sea.
* * *
A sad napravimo skok. Skakač je bitna figura u Nabokovljevoj prozi.
Sa skakačem smo stigli do ove tačke: onaj roman je odavno završen. Pomenuti naslov je bio larva. Leptir je Lolita. Nabokov je slavan. Zapravo – i mrtav. Te se neko dosjetio: prevesti jednu Nabokovljevu rusku pjesmu. Iscijediti još koju kap iz već iscjeđenog agruma.
Treba da je prevede jedan Rus. Slavan Rus. Pjesnik. U egzilu. Sve dosjetka do dosjetke. I poželjna ilustracija poželjnog kontinuiteta.
Namjestilo se da ga poslije, u nekom od dugih razgovora koje su povremeno on the record vodili, tog novog Rusa u egzilu, sagovornik upita šta je osjećao dok je prevodio Nabokovljevu pjesmu.
Baš tako: Šta ste osjećali?
Upitani (kad je kod predstavljanja, on je volio reći da je: Jevrej, ruski pjesnik, američki državljanin) odgovara: “Prvo, potpuno odvratnost prema onome što radim, jer je kvalitet pjesme bio veoma nizak. Nabokov je po mom mišljenju pjesnik kratkog daha.”
Tu je i brzopotezno ali:
“Ali je zato izvanredan prozni pisac.”
Pa se (ali je ovdje baš kratkog daha) vraća Nabokovljevom kratkom dahu:
“Kada su mi predložili da prevedem Nabokovljevu pjesmu bio sam protiv... ali su oni insistirali iz ne znam kojih razloga. I odlučim, kad je tako, učiniću šta ja mogu. I mislim da sad na engleskom ta pjesma zvuči mnogo bolje nego na ruskom. Za nijansu manje banalno. I možda je uopšte bolje prevoditi drugostepene pjesnike i drugorazrednu poeziju kao što je Nabokovljeva. Zato što se u manjoj mjeri osjećaš kako da kažem... odgovornim. Lakše je imati posla s takvom gospodom.”
Zapamtimo, za sada, riječ gospoda.
Nabokov i prevodilac njegove ruske pjesme (Demon) se nikada nisu sreli. Sretanja se mogu ostvarivati i posredstvom pisama. Nisu ni tako.
Prevodilac Nabokovljevog Demona na engleski jezik rođen je u Nabokovljevom rodnom gradu. One godine koja je u Nabokovljevoj biografiji zabilježena kao jedna od prelomnih. U jednom od onih dana kada je Nabokov na brodu. Prelazi okean. Nabokov se otisnuo ka Novom kontinentu, a u njegovom rodnom gradu se rađa budući prevodilac Demona. Daleko od toga da mu je Nabokovljev Demon bitna stavka u biografiji. Ali ih je baš on doveo u skicu o dva pjesnika rođena u istom gradu, strpana u istu fioku - pisci u egzilu. Fizički čak slični. Ovaj drugi je izjavljivao kako je bio fasciniran Beketovim i Odnovim licem, a zapravo je ličio na Nabokova. Baš -ličio. Fizički. Fizika-metafizika... samo ograničeni znaju gdje im je granica.
Nabokov isplovljava iz francuske luke 19. maja 1940. U njujoršku luku stiže 27. maja. U njegovom rodnom gradu građanka Marija Volpert 24. maja rađa sina. Muž joj je, Aleksandar Brodski, već na frontu.Vratiće se tek 1948. Jedan od onih sretnika koji, rečeno budućim riječima njegovog sina, nije legao pod zemlju.
Nabokov, za razliku, recimo, od Singera, ne opisuje emigrantsko prelaženje okeana. Da se poslužimo Singerovim tekstom? Biće i za to čas. Ovdje otkinimo list iz jedne knjige što će je sin Marije Volpert i Aleksandra Brodskog napisati.
Voda je vrijeme. Putovanje po vodi čak i na kratke udaljenosti ima nešto primordijalno. Čovjek osjeća da ne bi trebao biti tu... voda remeti načelo horizontalnosti. Ma koliko bila čvrsta paluba, na vodi ste oprezniji nego na suhom, sva su vam osjetila izoštrenija... kao da ste neka vrsta kompasa. Na vodi vam osjećaj za drugog postaje izoštreniji istančaniji, pojačan zajedničkom i istodobno uzajamnom opasnošću.

* * *
Šta se s malim Brodskim, kome su dali ime Josif, dešavalo u vrijeme kada je Nabokov najavio svoju prvu pjesmu na engleskom? Teče prvi mjesec opsade Lenjingrada. Potrajaće opsada do januara 1944.
Kada ga se bude pitalo o opsadi, Josif Brodski će reći:
Jednu scenu pamtim veoma dobro. Mati me vuče na sankama po ulicama zavejanim snijegom. Veče, zraci reflektora šaraju po nebu. Mama me povlači pored prazne pekare. To je negdje oko Saso-Preobraženske crkve, nedaleko of naše kuće. Eto, to je djetinjstvo.
U nekoj igri slagalice moglo bi se dokučivati šta je bilo s Brodskim dok je Nabokov ovo ili ono ... tih godina.
Šta jede mali Josif čija se starost još uvijek odbrojava mjesecima, dok je Nabokov već uknjižen kao pisac romana Stvarni život Sebastijana Najta? Zanemarićemo govorkanja o slučajevima kanibalizma u lenjingradskoj opsadi, pa navesti da je Brodski zapamtio kada je jeo prvu kiflu. Bilo mu je šest godina. Postavili su ga na sto i dali kiflu.
Ovo je dobar prilog relativiranju, propitivanju stvarnosti. Kad smo već kod Stvarnog života Sebastijana Najta. Stvarni su tetka, majka... još ih ima u publici. Stvaran je sto, stvarna soba, stvaran je mali Josif. Još treba utvrditi da li je kifla stvarna. Od toga zavisi i konačan sud: da li je prizor stvaran. Okupljeni šute i zure u prizor ne bi li povjerovali. Ako i jesu, nakon što je kifla pojedena, može biti da se neko opet obrnuo u skeptika. Da je prizor opet potonuo u nestvarnost. Ali je, Bogu hvala, mali Josif još uvijek stvaran. Preživio je kiflu. Preživio taj iznenadni napad nestvarnosti.
Puže li ili već hoda Josif u aprilu 1941? Tada, naime, američki prijatelj opominje Nabokova: “Strahujem da će vas tamo nešto začarati da se nikada ne vratite. Jedna od najgorih stvari koja se može desiti talentovanim Evropljanima ... to ti je kao ulazak u Jejtsovu vilinsku zemlju podno Venerinog brijega. Vrijeme je uvijek lijepo pa ostatak svijeta djeluje nestvarno. Dakle, sjeti se istoka s vremena na vrijeme.”
Nabokov je dobio ponudu da predaje semestar na zapadnoj obali te ovdje istok prestaje biti Evropa i Lenjingrad, pa i njegova Peterburg varijanta. Istok je sada Istočna obala, Nova Engleska, Boston, Harvard.
Jesu li Brodskom počeli nicati zubi u vrijeme (29. aprila 1941) kada su Nabokovu (bez dreke, ali je bol nakon djelovanja droge užasan) izvadili osam zuba. I Brodskom će, kad dođe u Ameriku, izvaditi zube. Šest zuba odjednom. Zubi su, valjda, najstvarniji dijelovi ljudskog tijela.
Nabokov put u Kaliforniju planira ovako: “Krenuću sa ženom, djetetom i tri mreže za leptire.” Dan prije polaska, mreža za leptire se pominje u drugačijem trojstvu: “Sutra krećem za Kaliforniju s mrežama za leptire, rukopisima i novom garniturom zuba.” A Josif troši svoj prvi dan u drugoj godini života. Šta je mogao dobiti za prvi rođendan? U danu kada Vladimir Nabokov prolazi kroz dramu pakovanja, čiji će antiklimaks biti kod raspakivanja. Tada će, možda, u očaju shvatiti da je zaboravio ponijeti neki od četiri toma Rječnika ruskog jezika Vladimira Dala ili neku od kocki kojima se voli igrati njegov sin Dmitri.
U pismu s datumom 18. jula piše: “Želim da Hitler i Staljin budu otpremljeni na Uskršnje otoke gdje bi živjeli jedan uz drugog.” Ovdje se potvrđuje njegov stav do kojeg će uvijek držati: protivi se smrtnoj kazni. Ali, nedostaje jasna predodžba: ko da ih otpremi? Kako? Ko da gine? Ko da legne pod zemlju?
U septembru obavještava: “Upravo smo se dokotrljali na istok.” Nakon prostora u kome je voz bio što fizika – što metafizika, polako se navikava na svijet u kome caruje automobil. Tih dana precizno opisuje leptira kojeg je ulovio u Velikom kanjonu. S koliko naučenih riječi u to vrijeme raspolaže mali Josif? Tepa li? Zna li u to vrijeme riječ: leptir?
I tako dalje… I tome slično.
Ovo nabrajanje u trenu može postati jeftini trik. Ovo uporedno nabrajanje – sve se nacrtalo da se zaključi kako je dok je jedan ovo, drugi je ono. Klackalica koja u trenu postaje piljarska vaga.
Prostota voli ovu vrstu vage. Inficiranima prostotom preporučuje se esej Josifa Brodskog: Tuga i razum. Nije ovaj naslov krov priči o lenjingradskoj opsadi, nego o jednom od najvećih američkih pjesnika, Robertu Frostu. Propitivanje boli je pod tim krovom.
Uostalom, Brodski voli odmahnuti rukom i citirati jednog Poljaka: “Junak koji je preživio tragediju nije tragični junak.” Josif Brodski je preživio opsadu Lenjingrada. Nije legao pod zemlju.
Ipak. Moguće je stići do: ipak. Do: a onda! Do neuralgične tačke pod kojom kljuca nepomirljivost.
Pismo.
U zaglavlju stoji: Montreux Palace Hotel, Oct,14, 1969.
A u pismu:
Dear Mr. Proffer,
Thank you for your letter. the two books, the Brodsky.s poem. “It contains many attractive rhymes,” says VN, “but is flawed by incorrectly accented words, lack of verbal discipline and an overabundance of words in general. However, esthetic criticism is would be unfair in view of the ghastly surroundings and suffering implied in every line of the poem.”
I am particularly grateful for sending those dungarees. Please tell me how much I owe you.
The two books that come back from Vienna were mailed to you a couple of days ago.
Karlinsky paid us a visit a week ago.We had interesting and amusing talks with him. He is a very brilliant and learned man, says VN.
Our very cordial greetings to you both.
(Mrs. Vladimir Nabokov)
Lako je saznati i ko je mr Proffer, i ko je Karlinsky. Osjećam se obaveznom tek naglasiti da nisam pogrešno prepisala potpis. Zaista je Mrs. a ne Mr. Vladimir Nabokov. To se tako povremeno potpisivala Vera Nabokov. Ne treba objašnjavati ko je VN u ovom pismu. Kada je Vera Nabokov Mrs. Vladimir Nabokov, onda je Vladimir Nabokov VN. Onda Mrs. Vladimir Nabokov prenosi šta je rekao VN. I to u formi upravnog govora. VN says, pa navodnici. A u navodnicima ono što bi adresat trebao primiti kao nešto što je Vladimir Nabokov rekao.
A ostalo – neka se čitalac sam potrudi. Mene od samog početka, valjda od prve rečenice, da li po nekom zakonu optičkom, privlače: those dungarees. Neuralgična tačka pisma. Da je fotografija, rekla bih: punctum.
Dakle, Josif je Brodski dobio traperice. Tako su se bračni par Nabokov i gospodin Proffer dogovorili? Da on traperice kupi i uruči, pa Nabokovima javi koliko ih to košta. U Lenjingradu jeansa ni za lijeka. Ko se ovog dosjetio? Nabokovi ili Mr. Proffer ?
Nije da su ostale nezabilježene i neprokomentarisane those dungarees. Poneko ih ugradi u dio rečenice u kojoj je riječ: iako. Brodski nije poletno pominjao Vladimira Nabokova. Otuda ovo iako. Iako mu je poklonio dungarees. Nije baš obavezno ovako formulisano. Ali, kakve god formulacije bile, gdje god se pomenu te pantalone, Brodski i Nabokov, lebdi to iako. Napisano ili nenapisano, izrečeno ili neizrečeno. Nekakve nevidljive silnice djeluju ka tom iako.
Kad sravnite biografske podatke (na raspolaganju su vam gdje god zađete – intervjui, eseji) Brodski je u to vrijeme bio ono što se u Kabali zove gola duša. Ništa o Kabali ne znam. Ali sam o goloj duši čitala kod Singera, tamo gdje opisuje svoj emigrantski put u Ameriku. Stanje u kome se duša nalazi kada je napustila jedno tijelo i očekuje drugo. Tijelo, a ne odjeću.
Kod Brodskog se lako da uočiti specifičan i simpatičan način kako pominje mrtve i odsutne. U razgovorima, makar onim on the record, skoro obavezno pomene Carsko im nebesko. Duhoviti doprinos fioci sa molitvama za mrtve. Nju ćemo poslije pomenuti. Kada je odsutna ili mrtva osoba (bila) ološ, tek šeretski doda: a sumnjam da je tamo. Carsko mu nebesko, mada sumnjam da je tamo. Nabokova nije zapala ova zgodna poštapalica. Nekako baš postane uočljivo. Djeluje diskriminirajuće. Zašto je Nabokov ovdje izuzet. Paradoksalno, djeluje da je pošteđen, a zapravo je diskriminiran. Kad prvi put pomene Nabokova bez tog carstva nebeskog, baš i nije uočljivo. Ali, drugi put… pa treći… pa četvrti… Onda se vratiš da provjeriš od prvog ka posljednjem. Vidi, stvarno, samo kod njega nema. Dočim se, kako god sagovornik nabaci Nabokova, Brodski trudi da Nabokova pristojno izbjegne. A onda, kada je sagovornik u svojoj neosjetljivosti, a zapravo kratkovidoj dobronamjernosti, prešao granicu preko koje bi svako ponavljanje odvelo u svojevrsni teatar apsurda, Brodski uzvraća. Tautološko svrdlo radi skoro kao stomatološka bušilica.
Sagovornik se raspričao o umjetnicima u egzilu, te u dva-tri navrata kao ključni egzemplar pominje trojku: Stravinski, Nabokov, Balančini. A Brodski, iznebuha i netipično (on nije zainteresiran da cijedi kapi iz egzilantskog agruma – do posljednje kapi – on ga zapravo nikako i ne cijedi) odbrusi:
“Ja čak za razliku od izuzetne gospode koju ste spomenuli, nisam želio da odem iz Rusije. Mene su na to natjerali. Ja sam Brežnjevu Leonidu Iljiču tada napisao da bi bilo bolje da mi dozvole da učestvujem na književnim večerima u otadžbini makar kao prevodilac. Nisu mi dozvolili. “
Majstor riječi, i kada iskoči iz šina, i kada mu na uho svrdla stomatološka bušilica ili dosadna muha, majstor je. Moglo je samo: Brežnjevu. Ali, Brodski izgovara puno ime i prezime, pride patronim. Brežnjevu Leonidu Iljiču. Tri za tri! A s tim Iljič na kraju ! Uzgred, Nabokov bi mu, da je živ, zahvalan bio na tom izbavljenju iz trolista. Zarobljen je, ni kriv ni dužan, u njemu. I sam nesklon cijeđenju emigrantskog agruma, zapravo kore. Brodski ga, evo, oslobađa, ali mora otrpjeti modricu. Nabokov je, uostalom, mimo - do otužnosti u biografiji isticanoj –sklonosti leptirima, upražnjavo boks. Nina Berberova bilježi scenu kada u pariškom emigrantskom stanu Vladimir Nabokov i sin mu, Dmitri, boksuju.
Daleko je od akademskog vokabulara, ali baš bude trenutaka kada je jedini mogući odgovor: kad me već vučeš za jezik, evo da ti kažem! A Volkov, sagovornik Brodskog, je, doduše, dobrih namjera. Ali, ovdje je dobronamjeran na tup, pritup, način: da sve složi i posloži. I uporno ga u toj prituposti – tuposti vukao za jezik. Utrpavao ga, Brodskog, u fioku. Zapravo, htio mu čast učiniti nudeći mu mjesto u uzvišenoj fioci, s najuzvišenijim umjetnicima u egzilu. A lijepo mu je Brodski, usput i bez dramljenja, drugom prilikom rekao -sažeo u genijalnu sliku:
U Sabornoj crkvi Preobraženskog bataljona Njenog Carskog Veličanstva u kripti je bilo sklonište te me je majka za vrijeme vazdušnih napada držala u velikoj fioci u kojoj su stajale molitve za pokojnike.
Ko bi se poslije ovoga usudio Brodskom ikakvu drugu fioku ponuditi! Carstvo mu nebesko.
A Nabokov? On u jednoj knjizi pominje “emigrantskog psa u zakrpanom i loše skrojenom kaputiću”. Čak mu opisuje ponašanje, narav. Divna, živa slika. Slika nemušte boli. Eto, postoje i emigrantski psi. Osim što postoje “pisci u egzilu”. O njima je Nabokov znao pisati s najfinijom (samo)ironijom.
* * *
E sad opet skakač. Do teksta.
“Mršavi bljedoliki dječak okrugle podšišane glave i blistavih sivih očiju. Sin rastavljenih roditelja, bez učitelja koji bi se za njega brinuo, gradsko dijete bez ladanjskog doma. Divio se Andreju Bolkonskom.”
Ovo je uvodni opis rođaka Jurja. U knjizi sa uskličnikom u naslovu. Može se tih nekoliko stranica izdvojiti kao zasebna priča od koje vam se pomjera tlo pod nogama. Zapravo, zbog koje se ukopavate u tlo pod nogama. Kao kad stojite uz grob, netom zatrpan, i stojite i stojite, i stid vas je i pomisliti da se pokrenete dok tu, pod zemljom, leži taj ko leži.
Nabokov opisuje naročitu igru koju su upražnjavali kao dječaci. Naizmjenično, jedan legne pod gvozdenu ljuljačku, a drugi se na ljuljački snažno otisne. Igra je ostala kao trajno zapamćen ispit: do kojih se granica može... i jesu li svakome date iste granice.
“A onda tri godine kasnije kao konjički časnik u Denjikinovoj vojsci on je ubijen u borbi sa Crvenima na sjevernom Krimu. Vidio sam njegovo mrtvo tijelo u Jalti. Cijeli prednji dio lobanje je bio potisnut unatrag djelovanjem brojnih metaka. Da sam bio dovoljno sposoban da mu napišem epitaf, bio bih sve povezao riječima bogatijim nego što ovdje mogu skupiti - da su sve emocije sve misli u Juriju bile vođene jednim darom: osjećajem za čast, sa stajališta etike ravnom apsolutnom sluhu.”
Je li Nabokov tvrdio da je i on imao taj apsolutni sluh? Nije. Tačka.
“Nabokov je hodač po žici, Platonov je onaj koji osvaja Monteverst.”, kaže Brodski u jednom predavanju, gle slučaja, pred američkom publikom. Iz ovoga ne možete saznati koga je Brodski kao proznog pisca više volio. Jer su i hodanje po žici i osvajanje Monteveresta… hej! Ipak, iz drugog konteksta, saznajemo da je više volio Platonova, da mu je srce više bilo uz osvajače Monteveresta. U nekim drugim tekstovima Nabokov jeste hodač po žici, ali tamo gdje oživljava lik rođaka, ne osvaja, doduše, Monteverest, nego grobnu dubinu. Otvara grob u vjeri da se tamo još može naći živo srce. Uspijeva. Oživljava onoga ko je legao pod zemlju.

Nije slučajno majstor Nabokov u ovom parčetu teksta pomenuo Andreja Bolkonskog kome se Jurja divio. Andrej Bolkonski je od onih likova uz koje ide riječ smrt. Smrt Andreja Bolkonskog.
* * *
Vrijedi zanemariti ko je pjesnik, a ko prozni pisac, pa na trenutak Brodskog i Nabokova čitati paralelno. Dva pjesnika ili dva prozna pisca. Svejedno. Dva registra, dva postupka, dvije Rusije, a i jedno i drugo – majstorstvo. U jednom trenutku, da li sam subjektivna, imam potrebu reći: Brodski se ovdje pokazao kao veći majstor. Ne navijam zbog onih pantalona ili zbog malo presuhog Nabokovljevog profesorskog dociranja: kako se malo dobrih pisaca iščahurilo iz lenjingradske opsade, dok na drugom kraju kosmosa Brodski kaže: ipak je dvadeset miliona leglo pod zemlju.
Evo, dakle.
Kod Nabokova je to u dijelu 2(IV). Počinje sa: “Ne samo da moja majka nikad nije navraćala u kuhinju i prostorije za služinčad već su oni bili jednako udaljeni od njezine svijesti kao da živi u hotelu. Dok otac naručuje obroke za sljedeći dan moja je majka rastreseno klimala glavom i pravila kiselo lice.”
U Nabokovljevom se tekstu ovome skoro pa odaziva dio numerisan šesticom. O majci i kuhinji: “Moja je majka tu provela četvrtinu svog života… i nikada više neću vidjeti kako se otvaraju vrata i kako uplivava u sobu noseći nam ručak, večeru, čaj ili kolač.”
Opis kuhinje, majčini pokreti, lice, kosa – zapravo o njegovoj majci najviše saznajemo u ovoj sceni – dopiru do onog nivoa stvarnosti gdje ih više ništa izbrisati ne može.
Razlozi preferiranju Brodskog u ovom slučaju su isključivo literarni. Da ne bi neko pomislio da se preferira žena koja kuha u odnosu na onu koja ne kuha.
Mada…čulnost je u pitanju. Ne može biti tako živ lik koji jede kao lik koji kuha. A ovdje, uz to, imate čak i lik koji ne mari jelo. Onda ga je bolje slikati u sceni gdje je on – on.
A, Nabokov se ovdje pomalo prenemaže. Kao da se htio predstaviti. Ovo je za nekakav novinski intervju kratkog daha. I kakav je to alat kojim se oživljava lice? Kameni alat. Sintagma: kiselo lice. Umije to Nabokov bolje, tamo gdje se majka vraća iz šume sa kotaricom punom vrganja – a strasno je voljela šumu i gljive. Opis lica u dva-tri retka je ovdje potpun. Čulan. Bez toga ne može. Što zna i Brodski kada oživljava davnu scenu. Ako je ne oživi, imaće zauvijek amputiran neki dio sebe. Za to ne postoji nadomjestak kao što je, recimo, nova garnitura zuba.
* * *
A prva Nabokovljeva pjesma. Gdje je? Pisac u egzilu, u nekoj od mnogih selidbi ju je izgubio. Objašnjenje se može proturiti onima što misle da je pisanje stvar puke iskrenosti. Onaj ko stvara nešto što je u nepostojanje dovedeno, ko mrtvo oživljava, iz pokopanog otkopava, može pjesmu napisati datirajući je davnim datumom. Jer je čarobnjak. Ali, neće… jer bi tako ispalo da baš i nije sve pogubio, da mu nije učinjena potpuna nepravda. Nije Nabokov od ovakvih kalkulacija i emigrantskih doskočica. Imao sam, pa mi oteli.
Skakač, pa... skok! Nabokov oživljava trenutak u kojem je pjesma nastala. Napravio je prozni dragulj. Nema njegove prve ruske pjesme, ali postoji trenutak u kojem je nastala. Oživljen. Alatke oživljavanja su jedan list, kišna kap i nevjerovatno umijeće da se iz minimuma postigne maksimum. Kad kapljica sklizne niz list i on se zbog toga, oslobođen njene težine, ispravi, u lakom luku pokrene, a mladićevo oko to registruje, nastupa proces čije je finale spokojno, a ushićeno konstatovanje da ’tada su srce i list na trenutak bili jedno’.
Josif Brodski i Vladimir Nabokov, sa svojim zubima (za onih osam i šest znamo) ili garniturama zuba, starim ili novim, sa svojim kostima, koščicama, jesu, možda, ispod onih kamenih ploča na kojima piše njihovo ime i prezime. Na Nabokovljevoj je ispod imena i dva broja između kojih je crtica, u konačnici jednako duga – jednako kratka kao ona kod Brodskog, dopisano ecrivain. Uz njega koji nikada nije pominjao francusku muzu? Zaumni diktat onog lista papira iz iseljeničkog fajla, dakle? Ili, prosto, zato što je nadgrobni kamen u francuskom kantonu? Za radoznale kakvi su oni saloni kroz koje su Jesenjina u rubaški vodili i kakva je ona lirski nakežena dama kojoj se od svega kod Nabokova najviše dopao iskvareni engleski, pitanje možda ima razloga: Vera li je, ko li je, tako odlučio? Tipujem na Mademoiselle O. Oni koji dobro poznaju Nabokovljev tekst, i u njemu prepoznaju vrhunska mjesta, znaće zašto.
Evo na kamenu i ćirilićnog Ио́сиф Бро́дский, pa ispod latinično: Joseph Brodsky. Bez Алекса́ндрович. Prvo onako kako je upisano u knjigu rođenih. A onda kako je ispalo kada se iz djeteta što je boravilo i u fioci sa molitvama za mrtve, razvio svjetski značajan pjesnik. Pred tim kamenom mi je u sjećanju živo iskrsnulo kako Brodski pominje Brežnjeva kao trolist. Jednako groteskno kao što je njegov sagovornik u on the record seansi pominjao: Stravinski, Nabokov, Balančini. Ne obavezno ovim redom. Josifu Brodskom Алекса́ндрович nije potrebno. On je Aleksandra Brodskog, oca pjesnikovog, stvorio zauvijek živog u Sobi i po. Kao što je Nabokov u Speak, memory! stvorio svog oca.
Jesu, možda, dva genijalna pjesnika ispod tih nadgrobnih kamenih ploča. Neka bi komisija sa umijećima mikroanalize i čega li sve što stoji na raspolaganju savremenoj nauci, to pouzdano, ako je stani-pani, mogla utvrditi. Ono što jeste sigurno, jeste to da im je srce živo, da ne čeka Sudnji Dan, kada se, možda, kaže: ustanite. Jer su već živa, jer ih možete grope, opipati. U slikama u kojima ne mora uvijek biti list i kišna kap. Ali u konačnici jesu srce i… many things. Kao – jedno. Zauvijek – jedno. Bez obzira na kojem jeziku pisali. Jesu genijalne retke ispisali na najmekšem – najslađem –najnježnijem jeziku. Ali su, i kad ne bi bilo ničega drugog, Govori, sjećanje! i Soba i po, dokaz da su majstori bili i sa engleskim alatom.