Adisa Bašić, Ferida Duraković

‘Pjesme treba pisati rijetko i nerado’

Sarajevske Sveske br. 39-40

Adisa Bašić: Proteklih desetak godina često smo imale priliku da putujemo zajedno, imale smo čitanja u Tuzli, Gradačcu, Fojnici, Jajcu, Tešnju, Zenici, Banjaluci... Posljednje gostovanje u ovogodišnjem nizu bila je Srebrenica. U Fabrici akumulatora smo razgovarali sa studentima Ljetnog kampa o tome koliko je umjetnost (ne)moćna kad je suočena sa najdrastičnijim porazima ljudskosti poput masovnih ubistava ili koncentracionih logora. Naše nedoumice, naravno, nisu nove. Sjetimo se samo Miloševih stihova koji savršeno opisuju muku pjesnika u zemlji poput naše gdje se noga spotiče o nesahranjene kosti najbližih. On govori o tome kako je njegovo pero lakše od pera kolibrija, kako ne želi da bude pogrebna narikača niti da dira velike rane svoga naroda da ih ne bi pretvarao u svetinju, prokletu svetinju što progoni potomke u kasnijim vjekovima. Da li se vama mrtvi hvataju za pero da pišete njihove ispovijesti? Zašto ste napisali pjesmu Srebrenica?
Ferida Duraković: Sad bi neka osviještena i izobražena spisateljica na tvoje posljednje pitanje odgovorila dugim traktatom o poetskim strategijama, referencijalnosti, pjesničkim praksama i empatičkom iščitavanju povijesnih tokova... Ja, međutim, na pitanje zašto sam napisala Srebrenicu jednostavno ne znam odgovor... Možda iz osjećanja stida što i danas gledamo u oči onih žena koje se nadaju da će se negdje saplesti o kosti svojih mrtvih prije nego i same legnu u grob? Kad bolje razmislim, možda odgovor leži u dimijama moje nane, koja je doživjela 85 godina života i u njemu tri rata (Prvi svjetski, Drugi svjetski i ovaj skorašnji). Takve su dimije sijevale ispred bjelosvjetskih kamera cio rat, i podsjećale me neprekidno da je to i moj rat, da su to moje žene, moja djeca, moji goloruki muški rođaci s francuskim kapama koje srpski vojnici, njihove komšije, vode na strijeljanje, a jedino što oni na vrelom julskom svojim dželatima kažu jeste: "Daj mi samo da se napijem vode pa me onda ubij". Ali i to mi se učini prepatetičnim i naprosto zašutim. Onda mi padne na pamet da je s novim nacionalističko-vjersko-političkim diskursom nakon rata u BiH naglo nestalo tih dimija, kao direktivom nekog centralnog komiteta. Tada u meni sve zavri od tuge i želje da te žene i te muškarce barem stavim u pjesmu, da im ona bude simbolički dom, i za francuske kape i za dimije, zamjena za život i za grobove koje nemaju, a da pritom ne budem Miloszeva pogrebna narikača... Kad sam bila gimnazijalka, moj profesor Marko Vešović, želeći da nam učini vidljivom razliku između loših i dobrih pisaca, pričao nam je o jednoj crnogorskoj narikači koja veli "Ne kukam ja što se meni kuka no što znam bolje kukati od drugih!" Ako sam "bolje zakukala od drugih", - a ruka jedne srebreničke majke jeste blago prešla preko mojih ramena kad je pjesmu čula - to je dobar znak da poezija nije sasvim uzaludan posao.
Imam još pjesama vezanih za Srebrenicu, i za rat, ali me uvijek strah da negdje u nekom stihu ne pređem granicu etike i pređem u samodopadnu estetiku, ili nedajbože u propagandu žrtve, a toga imamo na tone u našoj umjetnosti vezanoj za rat i genocid. Visoko cijenim u umjetnosti ono što je uradila Šejla Kamerić u vezi sa Srebrenicom, bez patetike i bez nacionalnog zanosa, s jakim osjećanjem mjere i obaveze da se ni u čemu ne pretjera, ni u empatiji ni u osudi. Jer i empatija može preći ivicu koju umjetnost ne smije preći.
Ja se ponekad sebi učinim kao ona ptica iz Borgesovog bestijarija, koja leti s glavom okrenutom natrag kako bi vidjela odakle dolazi. Pritom uopšte ne mislim o naciji, tradiciji, vjeri, običajima, korijenima. Mislim o nevjerovatnom sklapanju vlastitoga identiteta od mnogobrojnih drugih, koji me čine ovakvom, a počinju od onih koji mi spavaju u kostima i sežu do nekih novih, iznenađujućih, koje moram prepoznati i osvijestiti da bih se možda jednom otarasila svih starih i navukla neke nove. Ta igra identiteta meni je jako zanimljiva, ali ne samo po istraživanju matičnih knjiga i matične književnosti nego matičnih ideja koje su me formirale. Evo, jutros se 'rodio' još jedan moj identitet - usred svojih srednjih godina osjećam kao vlastitu pobunu onih ruskih djevojčica koje su dobile dvije godine zatvora jer su vrijeđale predsjednika Putina! Zamisli ti to! Ma treba sve hrabre curice u pjesme, a Putina u povijest! Meni se najčešće živi hvataju za pero jer tako uzaludno pokušavam popraviti svijet poezijom - je li iko ikad vidio besmisleniju zadaću i zaludniju ženu? Ostavila bih ja poeziju, ali neće ona mene! Pisanje je moja posljednja linija odbrane od mediokritetstva globalizovanog svijeta.
A. B.: Mene opsjeda pitanje kako izbjeći to pretvaranje u svetinje, a sačuvati ljudskost i pijetet ubijenih?
F. D.: Samo politički projekti mogu od ljudske tragedije napraviti lažne svetinje, ne pisci sami, tj. oni koji se bave riječima i njihovim suptilnim vezama i značenjima. Politički projekti nesumnjivo formiraju način na koji pisci misle, ideologija često upravlja njihovim perom i unižava elementarno poštovanje i mrtvih i živih. Pisci su kao i svi intelektualci, željni priznanja i moći, ili barem uticaja, pa i ne vide koliko ih određuje ideologija ako joj se previše približe. Oni koji su bliski centrima moći u opasnosti su da od nas formiraju buduće vojske kojima će narediti da ubijaju "kad kucne odsudni čas" - samo se prisjetimo jednog Dobrice Ćosića, da ne govorim o onim minornijim. Kanoniziranje pisaca u nacionalnim školskim programima već nas je podijelilo na buduće protivničke tabore - znači da iz rata nismo naučili baš ništa dobro, da se krug mržnje širi našim prostorima, a i ovaj put dirigovan ideologijom pretvorenom u književnost višeg ili nižeg kvaliteta, tj. u dobru ili lošu književnost.
A. B.: Nekoliko dana nakon naše posjete Srebrenici, u krugu te iste Fabrike otkrivena je masovna grobnica. Kako možemo živjeti i pisati sa takvim saznanjima? Jesmo li nepravedni prema živima, zagledamo li se neprekidno u mrtve?
F. D.: Eto, s ovim slučajem možemo se osvjedočiti koliko velika poezija kao što je Milozseva može biti proročka, precizna, istinita, praktična - praktična poezija, to zvuči sjajno, kao praktična filozofija! Sve manifestacije koje priređujemo za mrtve u stvari su manifestacije za žive. Mislim da mrtvima, u čiju moć i pomoć duboko vjerujem, nije drago da ih na ovaj dnevnopolitički način nikako ne ostavljamo na miru. A ne mislim ni da zaboravljamo žive. Mislim da živi, skrhani bolom i podložni manipulacijama, zaboravljaju koliko je čin oplakivanja u stvari duboko individualan, tih, sklonjen izvan javnog prostora... Sve kolektivne manifestacije žalovanja su u stvari teatar, u kojem svi učestvujemo. U tom kolektivnom žalovanju desi se da pređemo granicu iza koje žrtva postaje mogući agresor, i u tome valja biti vrlo oprezan da ne bismo povrijedili tuđu ranu. To je nevjerovatno teško izvesti, ali nije nemoguće. Samo valja maknuti ispred svojih očiju ideologiju i ugledati nesretno i usamljeno ljudsko biće koje je ostalo bez svojih najdražih. Tu mislim da se javi munjeviti probljesak za umjetničko djelo, u toj tački u kojoj se susretne tvoj talent i njihova bol.
A. B.: U svojoj knjizi kolumni Pokret otpora pišete, između ostalog o pedofiliji i nasilju nad bosanskim djevojčicama, o još uvijek prisutnom uskraćivanju prava na školovanje (ženskoj, muslimanskoj, seoskoj, sirotinjskoj) djeci... Postoje li stvari o kojima ne možete napisati pjesmu? Gdje je ta vododjelnica, šta određuje koje teme pripadaju poeziji, a o kojima se može progovoriti jedino u polemičkoj prozi?
F. D.: Što se mene tiče, moje kolumne, kao i kratke priče koje pišem, u stvari su pjesme: moja imaginacija radi na lirskom poimanju svijeta, na kratkom pjesničkom fitilju i na mojoj lijenosti u procesu pisanja: dugo smišljam pjesmu, ali je kratko zapisujem, a za roman još nemam strpljenja. Uostalom, kad pomislim na tu svoju autodestruktivnu neozbiljnost u vezi s karijerom, sjetim se da teoretičari već dugo najavljuju smrt romana, pa mi bude lakše - China Mieville kaže da bi smrt romana mogla najaviti ponovno rođenje pisanja, ali da niko nikad nije predviđao smrt pjesme! Međutim, i pisci i čitaoci na klasično pripovjedačkom Balkanu vjeruju - čak je i moj otac vjerovao - da nije pisac ko ne napiše barem jedan roman! E, pošto po zakonima Balkana, dakle, nisam pisac, onda nisam obavezna ni da se previše trudim u smislu svoje karijere kao moje kolege muškarci. Vidi kako je dobro i lako naći opravdanje za vlastitu lijenost! Nisam disciplinovana kao veliki pisci pa da pišem od 8 do 16, a bogami i da jesam, nema se ni vremena za duge forme - valja živjeti! Valja plaćati račune! A uz to, ima i drugih veličanstvenih stvari na svijetu osim poezije! Sad će me moje ozbiljne kolege sa zadovoljstvom ubaciti u recycle bin...
U stvari, cijeli svoj svjesni život sanjam da postanem dobar čitalac a ne dobar pisac. I ja sam, kao i naša prijateljica Marina Trumić, sanjala da budem bibliotekarka, da čitam i preporučujem knjige drugima. U ovim (mojim i državnim!) tranzicijskim godinama, nisam prispjela ni tamo ni ovamo: niti sam postala bibliotekarka, niti sam se zaokružila kao spisateljica. Najčešće čitam duge i dosadne rukopise na književnim konkursima jer mi je to posao a ne zadovoljstvo, a pišem samo onda kad ne mogu podnijeti pritisak koji mi ljudi, osjećanja, događaji prave u glavi. Ja se poeziji otimam, a ona me proganja, i tako više od četrdeset godina!
A. B.: Knjige objavljujete relativno rijetko. U poređenju sa većinom muških kolega, iznimno rijetko. Zašto ne pišete više, zašto ne objavljujete češće?
F. D.: Pa nije moj izbor da pišem i objavljujem rijetko - tako mi diktira život. Nažalost - a na ovo će takođe skočiti moje kolege - pišem onda kad mogu, ili kad moram, a ne onda kad hoću: od pisanja se ne živi ukoliko niste J. K. Rawling, a i ona se mučila sa egzistencijom dok nije našla dobrog urednika... A kod naših izdavača i ne postoje urednici u pravom smislu riječi, ni lektori, ni redaktori. Svaki izdavač misli da može sam obavljati sve te poslove, koje je neko pametniji od njega davno izmislio. U našem prehrambenom lancu, na vrhu, tamo gdje se spajaju more i sunce, stoji izdavač, a pisac i čitalac na dnu, tamo gdje raste mahovina... U svakom slučaju, blago piscima koji mogu pisati po cijeli dan! I tako mnogo! I ove kraće forme koje biram kad pišem meni diktira vrijeme koje nemam. Možda bih i ja pisala romane kad bih se bavila isključivo pisanjem - u mom slučaju to je nemoguće, tako da i na pragu starosti još sanjam kako ću jednom postati ozbiljna spisateljica koja piše po cijeli dan (smijeh). U stvari, radi se o sljedećem: toliko glancam svaku svoju riječ, pažljivo vagam zareze i tačke, odvagujem višak riječi i slova, da na kraju mora ispasti da objavljujem malo a pišem mnogo. I zadovoljna sam što je tako: zamisli kako bi bilo da objavljujem mnogo a pišem malo! Nemam nikakav pritisak u vezi s malim brojem objavljenih knjiga. Ja nisam spisateljica od velikih tema, pjesnikinja od krupnih doprinosa "našoj stvari" i obljubljena od brojnih čitalaca. Meni je mojih stotinjak čitalaca blago koje jedino imam. Mada i danas ponekad poželim da iz mene ispadne neki Harry Potter pa da više jednom riješim ovozemaljske, materijalne brige. Ah, dabogda kćeri da te paša uzme... Uostalom, kad odem pokatkad na neki sajam knjiga, čak i mali, i pogledam te nepregledne gomile novoobjavljenih naslova, uhvati me malodušnost i u vezi s ovim što sam do sada objavila, pa opet prizovem Czeslawa Milosza, koji za mene ima rješenje za svaki problem i svaku dilemu: Jer pjesme treba pisati rijetko i nerado,/ Pod nesnosnim pritiskom i samo u nadi /Da su one instrument dobrih a ne zlih duhova.
A. B.: Dežurna ste ženska sagovornica novinarima i anketarima kad se neko dosjeti da bi o dnevno-političkim temama ponekad trebalo nešto upitati i koju ženu. Broj žena iz književnosti spremnih da govore, da se svađaju i bune, tako je deprimirajuće mali. Broj žena u bh. književnosti je generalno tako deprimirajuće mali. Zašto ste Vi ostali u književnosti?
F. D.: Zaista, zašto sam ja ostala u književnosti? Nije bilo prijatno - ali nije bilo ni toliko neprijatno. Novinarima se sviđa moj neobavezan ton i moja kooperativnost: nisam zanovijetalo, ne trebaju mi posebni uslovi da smislim odgovore na njihova laka i neobavezna pitanja, pa za njih najčešće nisam ozbiljna sagovornica nego neko s kim mogu popuniti prostor oko Osmog marta, ženskih pitanja, ženske književnosti, knjiga za djecu, ponekad progovorim i socijalnom statusu kulturnih poslenika, o lektiri rjeđe ali se nađe... Nekoliko puta sam, ipak, zamoljena da ozbiljno, analitički protumačim izvjesne društvene, posebno kulturne događaje, da dam svoje viđenje nekog krupnog problema, a ja se onda baš pripremim i budem zahvalna što se nađe i takvih novinara. Ali ne dam se ja: već godinama namećem problem statusa umjetnika, a posebno umjetnica u našem društvu, činim vidljivim njihove egzistencijalne muke, njihovu zanemarenost na političkoj, društvenoj, kulturnoj sceni, njihovo vlastito osjećanje nevažnosti, njihov ponižavajući status u vezi s društvenim priznanjima i dodjelom stanova, ateljea, povlaštenih penzija itd.... U tome mi one ponekad i odmažu, ali ja ne odustajem. Kad se nađemo nasamo, onda mi one priznaju da je dobro to što radim i za njih. U meni još intenzivno pulsira nekakav "pedagoško-sindikalni" nerv: ako sama sebe ne učiniš vidljivom, ostarjećeš u garsonijeri od dvadeset kvadrata, s minimalnom penzijom, gorka i raspolućena između dva svijeta: sposobnosti za pisanje i nesposobnosti da svoj rad plasiraš dostojanstveno, ili barem jednako kao muške kolege. I ja zalazim u tzv. ozbiljne godine, i mene sve to plaši, deprimira i užasava, ali barem mogu reći šta mislim i možda nekoj od mojih mlađih kolegica pomoći da s manje ogrebotina i lakše korača kroz ovo teško književno trnje bez druga i bez prijatelja. Moja generacija i generacija starijih spisateljica (koliko ih ima u BiH? Desetak?) još živi u tom strašnom raskoraku između pisanja, brige o porodici i plaćanja računa. Čini mi se da mlađe umjetnice sve to pomiruju lakše nego mi jer su mnogo svjesnije sebe i svojih mogućnosti, ne odustaju lako od svojih planova, projekata, snova, i to me silno raduje.
A. B.: Svoju prvu zbirku poezije Bal pod maskama objavili ste prije trideset i pet godina. Lijep jubilej! Šta ste o pjesništvu mislili tada, a šta mislite sada, nekoliko vjekova i svjetova kasnije. Šta je značilo biti mlada talentovana pjesnikinja u socijalizmu, šta je donijela prva knjiga? Čitanja, honorare, gostovanja, ili tek dugogodišnje čekanje na birou za zapošljavanje? U čemu je razlika danas, kako je u novom vremenu i novom svijetu?
F. D.: Lijep jubilej, nema šta. I od tebe stariji! Ali nekako kao da se ne događa meni, nego nekoj drugoj Feridi, pametnijoj i ambicioznijoj od ove sredovječne žene koja jedva čeka da spusti umornu glavu u postelju oko deset uveče. I znaš ko se sjetio i predložio mi da obilježimo taj jubilej? Miro Petrović, urednik časopisa Motrišta iz Mostara! Predložio mi je da održimo književno veče u Mostaru, a ja sam s tugom konstatovala da u Mostaru za mene možda zna dvadesetak ljudi s istočne obale, a sa zapadne tri-četiri! Čak i oni koji znaju neće da znaju. Pa čemu onda da držim književno veče? Meni su inače književne večeri i književna susretanja čisti teret, nepotreban napor; treba mi dugo da se pripremam za nastup, nikad ne želim da banem pred neke pažljive uši a da ne znam šta ću i kako čitati i pričati... s rezultat je teško vidljiv. Kod nas su i publike podijeljene u skladu s kvantitetom nacije koji umetneš u knjige... E, ja to riješim Internetom: pošaljem prijateljima nešto svoje novo, oni to prošire na svoje prijatelje, ovi na svoje, i eto meni publike i bez književne večeri, čak i bez objavljene knjige.
Socijalizam, vrijeme u kojem sam ja bila mlada, mazio je svoje pisce - uljuljkivao ih je u uvjerenju da živimo u najboljoj od svih država. A u stvari činio je lukavo: u bivšoj Jugoslaviji (kojoj više i ne treba reći bivša kad je rahmetli!), kad malo prebrojimo, nije ni bilo ozbiljnih disidentskih pisaca kao što ih je bilo u Istočnoj Evropi. Kod nas je i disident imao mogućnost da objavi knjigu a ne zaglavi u zatvoru, a to je bilo zato što se Centralni komitet bojao svojih pisaca pa ih uspavljivao sinekurama, pozicijama u izdavaštvu i stanovima. Meni, međutim, moja prva objavljena zbirka i dvije važne književne nagrade nisu pomogli čak ni da nađem posao šest dugih godina - naprosto sam bila nevidljiva.
A. B.: Vaša zbirka Srce tame prevedena je na engleski jezik, u posljednjim ratnim mjesecima ste i sami boravili u SAD-u, imali ste priliku da tamo i ostanete. Šta je to što Vas je vratilo u Bosnu, da li je uticaja imalo i to što biste morali otići iz jezika? Kako danas gledate na tu odluku, da zadovoljstvom ili sa osjećajem propuštene prilike (zamislimo da Vaš muž neće čitati ovaj razgovor )?
F. D.: Moj muž će čitati ovaj razgovor jer je on bio razlog da se vratim u Sarajevo. Nećemo da se lažemo pa da kažem da nisam mogla živjeti izvan svoga jezika - jesam. Dovoljno sam zrela da svoju domovinu - svoj jezik, nosim za sobom bez opasnosti po gubljenje (jednog od) identiteta. Moj drugi jezik je engleski, u njemu se takođe osjećam kao kod kuće, pišem i na engleskom, sve češće i sve radije. Mada moram reći da (ostavivši nastranu muža) nisam u SAD mogla ostati zato što jednostavno nisam bila naviknuta na tzv. normalni život, život izvan okvira koje nam je rat postavio 1992. godine. Nisam mogla otići tamo da živim dok moji roditelji gladni prolijeću između granata i lože grančice u tuđem stanu bez ičega svoga. To je pitanje etike, a ne po-etike. Dobivala sam pozive i nakon rata, i išla sam tamo kao gošća nekoliko sjajnih univerziteta, i ići ću opet, ali za mene i Ameriku kao drugu domovinu sad je kasno. Mislim da je Bosna sjajno mjesto za starost, u to duboko vjerujem, samo još da se nas dvije dogovorimo i da bacimo niz rijeku one koji ne znaju kako se rukuje politikom i po-etikom.
A. B.: U ratu ste u Sarajevu bili prevoditeljica stranim novinarima, obilazili ste i prve linije fronta, snalazili se svakojako da preživite. O tom periodu, koji rado spominjete i iz kojeg često prepričavate anegdote, nikada na taj način ne pišete. Neke kolege su Vam čak tada prigovarale da radite posao nedostojan književnice. Šta je za Vas dostojanstvo? Kako pisac čuva dostojanstvo u ratu, a kako u tranziciji? Šta je od to dvoje teže?
F. D.: Meni je rat dokazao da nijedno obrazovanje, nijedna vještina, nijedan zanat koji si nekad izučio nisu nekorisni. U graničnoj situaciji otvorile su se ladice s mojim stranim jezicima, s mojim organizatorskim sposobnostima, otvorila se puka potreba da vlastitom pameću spasim glavu i svoje najdraže, i da napokon, nakon mirnog, dosadnog predratnog "života u teoriji" raskinem sa stvarima i ljudima koje sam nosila kao nepotreban teret. Život pod opsadom potvrdio mi je koliko su neke knjige istinite, kao Cumusova Kuga, a koliko sam se nepotrebno zaluđivala knjigama poput Smrti u Veneciji... Takođe sam shvatila sa je Roman o Londonu duboko istinita knjiga, ali da ne želim doživjeti sudbinu izbjeglice - i to je bio razlog zašto sam se vratila iz Amerike. Od mlade intelektualke koja ne zna šta bi sa sobom izrasla sam u odlučnu mladu ženu koja usred rata kao fixer, vodič i tumač zarađuje za život, pomaže roditeljima, braći, prijateljima, barem onoliko koliko su oni pomagali njoj - i ta ideja da ne budem pasivni primalac humanitarne pomoći i "jadnica iz Bosne" koja će obijati vrata čekajući da joj se udijeli komad hljeba ili azil, u meni je stubokom okrenula poimanje svijeta. Moje je pravo da prezirem meke ruke intelektualaca koji nikad nisu digli ništa teže od olovke, pa ni u ratu. Ne podnosim činjenicu da je nekim ljudima normalno da im neko drugi riba, pere, pegla, pravi hranu dok oni mrče papir za pet minuta sumnjive slave. Lijepo je imati sve pa sjesti i pasati, ali ako to nemaš, ne krivi za to državu i ne upreži druge - ima dosta toga i u tvome izboru, pa trpi posljedice tog izbora. Zavrni rukave pa, ako ne možeš raditi ništa drugo nego pisati, onda piši barem ljubiće i zaradi svojom spisateljskom snagom!
A. B.: Od naših zajedničkih gostovanja u posebnom sjećanju mi je i posjeta Tešnju, kada smo putovale sa dragom prijateljicom Marinom Trumić. Nikada neću zaboraviti kako nas je tamošnji direktor biblioteke najavio kao pjesnikinje koje će nakon izlaganja bibliotekara malo razonoditi publiku. Tragikomično je naravno bio to što smo mi sve odreda čitale prilično tmurnu poeziju. Otkud predrasuda o ženskom pismu kao o nečem razgaljujućem, prpošnom i relaksirajućem?
F. D.: Njegove riječi doslovce su bile: "A sad će nakon napornog rada naše pjesnikinje da relaksiraju atmosferu". Naše mučne pjesme od kojih je zaigrao želudac svih prisutnih bibliotekara, koji su, nota bene, shvatili o čemu se radi, zapečatile su mogućnost da drugi put gostujemo u Tešnju. E, ta epizoda je, u stvari, ono što umjetnice, spisateljice, posebno pjesnikinje, svakodnevno doživljavaju - mi smo tu da zabavimo umorne trudbenike nakon napornog radnog dana, da "opustimo atmosferu" dok oni večeraju i pijuckaju... Oh my God. Možda je trebalo da im na kraju zaigramo na stolu, ali to bi bilo previše i za grad veći od Tešnja. Percepcija umjetnica, pjesnikinja u našim sredinama, a posebno u provinciji, strašna je. Mada se posljednjih godina, i to angažmanom direktorica biblioteka, dakle žena, barem po Federaciji, ta slika polako mijenja - jer su i direktorice biblioteka ovdje rijetka bića, mada nisu toliko izložene kao pjesnikinje. Ne vidim kod sebe niti kod tebe ili tvojih vršnjakinja da smo prpošne, relaksirajuće i razgaljujuće u svojim knjigama ili djelovanju - ali na to ne treba trošiti dragocjene riječi.
Cijeli život, na ovaj ili onaj način, plaćam svoje opredjeljenje za poeziju. Ali kad sebe stavim preda se, pogledam pažljivo, reseciram (umalo ne rekoh recesiram!), osvijetlim i procijenim, zaključujem da nikad zbog svoga izbora nisam bila nesretna niti neodlučna, a pogotovo danas, kad se više ne osjećam kao nevinost bez zaštite nego kao lijevo krilo napada. Moja bliža i dalja rodbina i danas, kad sam napunila 55 godina i kad mogu otići čak u prijevremenu penziju, sumnjičavo gleda na to što radim i čeka da se već jednom počnem baviti nečim ozbiljnim a ne "sastavljanjem pjesmica". Ali ja neću da budem ancilla poetae nego ancilla posiae. I pošteno plaćam za to.
A. B.: Još jedno od nezaboravnih putovanja sa Marinom bio je i odlazak u Banju Luku. Veselile smo se tada Vlašiću, koji se sav nakinđurio jesenjim bojama i izgledao kao kulisa uređena posebno za naše oči... Tih dana smo se sretale sa pametnim mladim ljudima koji su s nama čitali pjesme o srebreničkim očevima, o nestajanju domovine, o nužnosti da se, kako kaže Jozefina Dautbegović, od nečega sastavimo ako se opet odlučimo voljeti. Ja još uvijek vjerujem da književnost može biti ljekovita, kao što može biti i otrovna...
F. D.: Naravno da nisu samo travke otrovne ili ljekovite, ti to bolje znaš od mene: tvoja iskustva u susretima sa preživjelim logorašima, silovanim ženama, marginalizovanim kategorijama u svakom smislu, napokon tvoje opredjeljenje za kvalitetnu marginu, i meni su otvorili oči i pomogli da to u svom intelektu procesuiram i subjektiviziram. Pa kako da ne bude ljekovita pjesma Josifa Brodskog o Bosni? Kako da ne bude ljekovit rad Susan Sontag u opkoljenom Sarajevu? Izvještaj iz opkoljenog grada Zgibniewa Herberta? Pa svi tražimo sebe u nečijim riječima da bismo olakšali vlastitu tegobu. Nadam se da će i u našim riječima neko naći ključ za utjehu. Eto, to ja zovem "praktična poezija".
A o Marini... Ona me, opet, naučila, da hladim svoju vruću glavu, da umjesto u ljudski rod ulažem energiju u pojedince, posebno u žene, a još posebnije u kćeri, da je čovječanstvo propao projekat, ali veličanstven u svojim pojedincima koji će spasiti dušu svijeta. I opet prizivam Milosza, Marini za spomen: Pa ipak, premda ne baš oštra vida / Znao sam šta preostaje manjima, kao što sam ja: / vašar kratkih nada, zborište oholih, nadmetanje grbavaca, književnost.
A. B.: Jeste li ikad došli u napast da pišete kičaste ljubavne romane, nosite šešir sa širokim obodom ili govorite za sebe da ste kraljica poezije?
F. D.: Nije me ta napast spopala jer je mjesto odavno bilo zauzeto, a ima još pretendentica! Ali nema brige: u BiH još ima šanse za neki chicklit, koji nažalost zbog svojih godina i iskustva ne mogu napisati tako "proživljeno" i "duboko". A dvije godine pred rat sam sa Zoranom Mutićem napisala nekoliko poglavlja jednog ljubića, čija se radnja događa u luksuznom odmaralištu u Opatiji, gdje se sudbonosno susreću oficir JNA iz Beograda i u ljubav razočarana profesorica klavira iz Bosne... Ali u naše pisanje se naprasno upetljao rat, pa spalio ili raznio i otkucane stranice ljubića, a s njim i njih dvoje, a uz to i domovinu, i komunizam, i knjige i kuće, a donio smrt i krv, i novu domovinu, i s njom i nove pisce ljubića... U Americi su veliki pisci pisali ljubiće i pornografske romane da bi preživjeli, zašto ne? Samo što se to na našim prostorima pervertira pa takvu književnost kanonizujemo i stavljamo u lektire.
A. B.: Da li krišom priželjkujete da napišete narodnjački hit i živite dobro od tantijema?
F. D.: Nećeš vjerovati, imam desetak odličnih tekstova za narodnjake - nije se imalo za računa a dijete raslo nezaustavljivo, pa sam i to pokušala. Međutim, u taj krug se, draga moja, ulazi teže nego u veliku književnost, jer poezija nije kurentna roba, a tekstovi za pjesme jesu. Tako je propao moj pokušaj da se obogatim, a tekstovi čekaju da postanu staro vino pa da ih Halid jednom akobogda uzme... Lev Kreft veli da je važnije od prepuštanja tom pesimizmu razumjeti da, čak kao najvažniji činilac robnog fetišizma u kasnom kapitalizmu, estetička funkcija djeluje dvosmjerno, kao i uvijek. Ona odvraća našu pažnju od "stvarnog" prema "izmišljenom", "teleološkom" i "fikcionalnom"i da ona također može razotkriti tu strašnu pustinju Stvarnog.
A. B.: Nedavno sam doživjela da me jedan poznanik napadne bijesan što Vi i ja, kako je rekao, neprekidno govorimo o ugroženosti žena u bh. kulturi i društvu generalno. Sa raskošnim gnjevom je ironično tvrdio kako bi on rado bio ugrožen na način na koji smo to Vi i ja. Ja za sebe mislim da sam privilegovana time što sam se uspjela izboriti za to da budem prisutna u javnosti i govorim o stvarima koje me tište (na primjer, činjenica da ne postoji niti jedna bh. književnica kojoj su objavljena sabrana djela, a da je za starije književnike to skoro pravilo). Ženska solidarnost i žensko prisustvo u književnom životu (koliko god bili rijetki) nekim su muškarcima izgleda iritantni?
F. D.: Pa naravno da su iritantni kad živimo u lažnom osjećanju jednakosti s muškarcima isto toliko koliko i u lažnom književnom kanonu. To naše solidariziranje smeta posebno onim muškarcima, tj. intelektualcima koji su i sami gurnuti na društvenu i kulturnu marginu, koji se u stvari osjećaju isto kao mi - pomaknuti od centara moći i nezasluženo gurnuti u sivu zonu kulture. Ali za to njima nisu krive naopako postavljene društvene vrijednosti nego žene, ali ne njihove: njihove žene šute, radišne su, nijeme i nevidljive. Artikulisati svoj status i progovoriti o tome u sredini koja više voli muški šovinizam nego ženski kreativni nerv težak je zadatak taman kao i meni zaraditi pare na narodnjacima. Baš ovih dana u knjizi Biti musliman na bosanski način norveške antropologinje Tone Bringa pronalazim odličan detalj: da su 1980-ih godina u selu u kojem je ona boravila hodže, tj. zaduženi vjerski službenici, dobivali redovnu mjesečnu plaću za svoj posao, a bule, dakle jednako obrazovane žene iz iste sredine, za isti posao nisu bile plaćene! To je dragocjen podatak, i poziva, nimalo blasfemično, na analogiju sa spisateljskim poslom - naravno ukoliko pisanje shvatimo kao obavljanje uzvišenog posla služenja višoj sili kao što ja to doživljavam. Ma najbolje je biti bogat i anoniman, a sve ostalo je sitniš za koji se otimamo mi manji, kojima preostaje samo književnost kao utjeha i nadoknada za nedostatak društvenog i političkog uticaja. Dario Džamonja je nakon povrataka iz SAD u Sarajevo izjavio kako više voli da umre kao pisac u Sarajevu nego kao kuhar u Americi - i toga se dosljedno držao do posljednjeg dana svog burnog i kratkog života. Ja, a child of a lesser god, mislim sasvim suprotno: baš bi bilo dobro biti kuharica u Americi, a uz to pisati odličnu književnost - pa sastaviti dva sjajna posla i živjeti sretno do kraja života.
A. B.: Koga čitate? Ostanete li uz knjigu kao u srednjoškolskim danima, zaljubljeno i do jutra, ili su vas decenije profesionalnog čitanja nepopravljivo obilježile?
F. D.: Jesam umorna od čitanja onih knjiga koje moram čitati, jer te mi knjige sve češće dokazuju koliko je pisanje uzaludan posao kojim se baš svako bavi. Što kaže Elvis J. Kurtović: Dabogda crko rokenrol kad ga svako svira! Ali nisam nikad umorna od dobrih knjiga, mada ih čitam mnogo manje nego u mladosti - mislim na nove naslove. Nije mi više važno da što prije pročitam dobitnike svih velikih nagrada kod nas i u svijetu. Književnost je na Zapadu ogroman biznis kojim upravljaju kapital i politika, a ja za to nemam vremena pa rado ostajem neinformisana o hitovima i nije mi žao. Na pragu starosti volim ponovo čitati i na novi način doživljavati klasike. Životno iskustvo otvara nove poglede na moje omiljene književne junake, oduzimam im i dodajem u skladu s vlastitim godinama i spoznajama. Nakon Haga, na primjer, Lady Macbeth ima ruke Biljane Plavšić, Ostap Bender ima osmijeh nekih bivših prijatelja, a braća Karamazovi naglo završavaju slikom lutnjiste iz Zenice koji svira sa Stingom, pa tmurni književni likovi dobiju neki neočekivano humoran ton. Hobit Bilbo Baggins dobiva osobine Bosanca koji traži svoju razorenu i izgubljenu domovinu, a plinska rerna Sylvije Plath, ipak, ostaje samo mjesto gdje se spravlja hrana za dvoje mojih voljenih - hvala Bogu. Radujem se ponovnom čitanju knjiga Dubravke Ugrešić - doći će u Sarajevo najesen, pa da me ne zatekne nespremnu. Trenutno po ko zna koji put nakon djetinjstva moje kćeri čitam njene Kućne duhove - tu knjigu bilo bi divno vidjeti u lektiru za osnovne škole.
A. B.: Godinama ste izvršna direktorica PEN Centra u Bosni i Hercegovini. Po prirodi posla ste sretali brojne pisce, domaće i strane, koji su raznim poslovima dolazili u Bosnu i Hercegovinu. Ko je od tih ljudi ostavio poseban utisak na vas, koliko je tu bilo razgovora o književnosti i da li je uticalo da način na koji vi pišete ili čitate? Koliko je bilo dangubljenja sa avanturistima površno zainteresovanim za Bosnu i Hercegovinu?
F. D.: Nemjerljivo je to moje dvadesetogodišnje iskustvo susretanja stotina raznih vrsta intelektualaca i lovaca na intelektualno zlato Bosne i Hercegovine... Jedan od njih, paradni filozof Bernard-Henry Lévy, bio je i predmet moje pjesme Spisateljica sagledava domovinu dok učeni postmodernist ulazi u njen grad. A mnogo njih zlatnih, veličanstvenih, dobronamjernih, duboko angažovanih i korisnih za BiH i Sarajevo, nažalost, nije završilo u mojoj pjesmi - evo primjera koliko možemo biti nepravedni prema dobrima. Juan Goytisolo, Susan Sontag, David Rieff, Christopher Merrill, Phil Alden Robinson, Tony Harrison, Dubravka Ugrešić, Daša Drndić, Vlada Arsenijević, Svetlana Slapšak, Saša Ilić, Tarik Guenersel, Assia Djebar, Boris A. Novak, Drago Jančar, Radomir Konstantinović, Maruša Krese, Mirjana Miočinović, Filip David, Luan Satrova, Slobodan Šnajder, Laszlo Vegel, Vaclav Havel, Ivan Čolović, Julijan Kornhauser, Mirko Kovač, Adam Zagajewski, Krzysztof Czyzewski, Elizabeta Šeleva, Celia Hawkesworth, Toma Marković, Mario Kopić, Chris Agee, Predrag Matvejević, Juan Octavio Prenz, Jovan i Andrej Nikolaidis, Bashkim Shehu, Srećko Horvat, Zvonko Maković, Nedim Guersel, Vidosav Stevanović, Arian Leka... Uz to email kontakti s još više njih - srce mi je puno dobrih riječi i gesti svih njih, i zahvalno što je imalo priliku da ih susretne ili dotakne barem u virtualnoj biblioteci, a s nekim čak i dugo godina pijateljuje. O onima s kojima sam dangubila ne vrijedi ni pričati. Nažalost, uvijek više vremena provedemo s onima koji nam nisu važni, ali to kratko vrijeme s onim važnima čini i nas boljim u svakom pogledu.
A. B.: Ljubav je dobar okidač za poeziju, ali ni ljutnja nije za odbaciti... Šta vas češće pokreće? Kada, kako, čemu uprkos nastane pjesma?
F. D.: Nakon životnih iskustava 1992. godine pa nadalje moja poezija postala je "praktična poezija". Ne postoji osjećanje koje je za bacanje, posebno u ovim mojim godinama koje su predziđe starosti, kad vidim dalje i bolje od mladosti, a energičnije i pouzdanije od starosti. Sjajno se osjećam u toj tački. Mislim da ću u njoj ostati i kad mi bude 90, onako kako je Marini uvijek bilo oko 50.
Evo moje skorašnje pjesme, u kojoj poredim sebe onda i sebe sada.
NEKAD SAM PISALA
Nekad sam pisala: jedan orah, dva,
tri oraha - skrivene suštine do kojih se stiže
jedino razaranjem svijeta...
A danas brojim: jedna štipaljka, dvije,
tri štipaljke na konopcu za rublje...
Bože, gdje li sam zagubila
još sedam iz paketa?
A. B.: Bili ste predsjednica žirija za dodjelu tuzlanske nagrade "Meša Selimović" za najbolji roman. Koriste li književne nagrade književnosti i kako?
F. D.: Nisam sigurna da koriste književnosti, ali pouzdano koriste dobitnicima. Nekoga uvjere u to da je jedan i jedini, najveći živi, pa mu se kriteriji spuste do sumnjivih nizina i sve mu njegovo izgleda genijalno i nobelovsko. Drugima osigura neophodnu materijalnu bazu da nastave propitivati granice svoga dara i spoznaja o svijetu. A trećima bivaju razlog da ih odbiju i time dokažu svoju principijelnost u vezi s nekakvim društveno-političkim događanjima. Što se tiče nagrade "Meša Selimović", smatram je dobrom i važnom jer nije zatvorena u BiH nego sagledava književnu produkciju prostora koji govori istim jezikom i time svakog pisca iznosi na šire i važnije tržište od ovog malog i nebitnog koje imamo. Lažni patrioti imaju prigovore na to što nagrada ponekad ne ode u ruke Bosancima i Hercegovcima; to smatram terorom malog konteksta u kojem je svaki "naš" pisac bolji od "njihovog". Evo baš ovih dana jedan od "ozbiljnih" pisaca veli: "Nagrade se dodjeljuju nekim učiteljicama iz Srbije, Hrvatske..." To čak i da je tačno, a nije, zašto bi učiteljice iz Srbije i Hrvatske bile lošiji pisci od svojih kolega iz BiH? Zato što su učiteljice? Sic! Iste takve razloge navode lažnjaci u ostalim zemljama našega jezika - njih ne treba uzimati ozbiljno ako hoćemo da se ozbiljno bavimo književnošću. Valja se ogledati češće i više u evropskom i svjetskom, ne samo u ovom našem malom domaćem i regionalnom kontekstu. Ja bih ipak radije da budem zadnja u gradu a ne prva u selu - to može biti izvor nadahnuća!
A. B.: Tuzla je posebno mjesto na mapi naših putovanja zbog izuzetnih ljudi iz književnosti, autora i autorica kao što su Šejla Šehabović, Damir Arsenijević, Jasmina Husanović, Nedžad Ibrahimović...
F. D.: Nikad mi se nije desilo da budem pozvana u Tuzlu, s mnogih strana i iz raznih razloga, a da ne otkrijem poneki biser od čovjeka ili žene. Toliko pozitivne energije, takvo odsustvo sitnošićardžijskih radnji iz književne čaršije, takvo bogatstvo intelekta i obrazovanje - sve je pri tim sjajnim mladim ženama i muškarcima u Tuzli. Znam da i oni imaju svoje muke jer žive u pomenutom teroru malog konteksta, ali oni to nose sa dostojanstvom i hrabro. Sretna sam što ih poznajem i što me oni smatraju svojom prijateljicom. Ovim imenima bih rado dodala i moga vršnjaka Jasmina Imamovića, najboljeg pisca među gradonačelnicima i najboljeg gradonačelnika među piscima, barem na području našega jezika.
A. B.: U svojoj najnovijoj knjizi ste se na kraju zahvalili svojim dobrim prijateljima i dobrim neprijateljima. Ponekad polemizirate, ponekad Vas napadaju... Žalite li zbog nečega izrečenog ili napisanog u tim prilikama?
F. D.: Ne žalim uopšte što sam nešto rekla ili napisala; nikad ne pišem u hipu i u ljutnji, odmjeravam svoje reakcije jer sam odgovorna za to što će moja kćer čitati po starim novinama jednom kad mene ne bude - više žalim što to nisam uradila prije, kad je u meni bilo više energije i manje sredovječnog bijesa, kad sam kroz svoje sito mogla pažljivije prosijati neka imena pa se njima više ne baviti. Ali rado plaćam za to svoje dangubljenje - danas znam ko mi je doista prijatelj. Muškarac bez neprijatelja je dosadan, a žena bez neprijatelja je nevidljiva. Neću da budem nevidljiva, pa makar zbog toga nekome bila i dosadna kao muškarac. Jer ja nemam da izgubim ništa osim svojih lanaca!

___