Merisa Šehić-Đido [1]

Vrt čuda - žene-stabla i dvaput umrle djevice: Feministička fantastika u romanu Žene bez muškaraca iranske autorice Šahrnūš Pārsīpūr

Sarajevske Sveske br. 51 [2]

1. Fantastika kao bijeg od patrijarhata u djelu Žene bez muškaraca

1.1 Roman Žene bez muškaraca

Roman Žene bez muškaraca pisan je krajem 1970-tih, a objavljen tek 1990. Odmah nakon objavljivanja, izazvao je veliko negodovanje od strane vlasti, te je slijedom toga i zabranjeno njegovo distribuiranje i dalje štampanje u Iranu, a autorica Šahrnūš Pārsīpūr je jedno vrijeme provela i u zatvoru.

Osnovna narativna struktura romana Žene bez muškaraca podrazumijeva upotrebu fantastike. Tako sve likove u romanu prate elementi nadrealnoga koji su naročito izraženi u dijelu romana koji govori o životu u vrtu.

Budući da realizam svoje temelje zasniva na patrijarhatu, jedino fantastika kao takva može podržati feminističko viđenje budućnosti. Jedino ona, fantastika, nudi više mogućnosti autoricama koje one mogu iskoristiti u kritikovanju patrijarhalnog sistema. Tako su mnoge feministkinje, naročito 1970-tih godina, smatrale da fantastična književnost na najbolji način može prenijeti muke ženske potlačenosti. Takav je slučaj i sa ovim romanom.
Intenzivna upotreba metafora, pa i alegorija u romanu ima za cilj privući pažnju čitatelja. Upravo to autorica i želi postići: natjerati čitatelja na duga razmišljanja i otkrivanja na prvi pogled prikrivenih poruka romana. Jedino fantastična književnost kao takva može ispuniti potrebe autoricinih očekivanja. Upravo zato se stiće utisak da Pārsīpūr u ovome romanu ne poštuje razliku između stvarnoga i izmišljenoga, mogućeg i nemogućeg, sna i jave. Kao i svi drugi oblici književnosti, i na fantastiku se treba gledati na način kao da je riječ o ljudskoj stvarnosti i da ima neku funkciju koja se nje tiče. Upravo te funkcije, vješto prikrivene poruke ovoga romana, bit će razmatrane u nastavku rada.

1.2. Elementi fantastike u romanu

Kao što je prethodno rečeno, elementi fantastične književnosti prate gotovo sve likove romana Žene bez muškaraca. Od djevojke-stabla, dva puta umrle djevice, do žene koja rađa savršen sjajni ljiljan i sva druga čuda koja se pojavljuju u romanu događaju se isključivo u čarobnom vrtu. Razloge zbog kojih se Pārsīpūr odlučila za upotrebu fantastičnih elemenata u svome romanu potražila sam u knjizi „Uvod u fantastičnu književnost“ Cvetana Todorova:

„Za mnoge pisce je natprirodno samo izgovor da bi se opisale stvari koje se oni nikada ne bi usudili da pominju u realističnim terminima. Fantastika omogućava da se prekorače izvjesne granice koje su, ukoliko se ne koristimo fantastičnim, nedostupne.“

Traganje, žudnja za slobodom predstavlja jednu od glavnih potreba pisanja fantastike. To traganje bismo mogli opisati i kao traženje pod svaku cijenu, duboko, podsvjesno, ne mareći da išta izgleda normalno i ustaljeno te nužno zavisno o čovjekovom iskustvu… “Ustvari, zašto bi se književnost uopće morala opisivati na taj način? Je li nenormalna mašta, odnosno sloboda pisca da se izražava van granica ljudske svakodnevnice? Je li neobična sloboda pisca koji sebi dopušta opise nerealnih i neuobičajenih likova (patuljaka s nadnaravnim moćima, mrtvih koji oživljuju i sličnog), radnji, mjesta, događaja i time tu istu slobodu usađuje i u čitatelja? Možda će Goran Tribuson, kao i poneki borgesovac, danas tvrditi kako se sve ono što se izreklo fantastikom moglo izreći realnom književnošću, ali pitam se bi li imalo jednak efekt? Sigurna sam da ne bi. Nije li upravo način kojim fantastika to čini ono što ju izdvaja od svih ostalih književnih žanrova? Nisam sigurna bi li realistička književnost mogla toliko upečatljivo predočiti žive imaginacije.”

Roman Žene bez muškaraca prati priču sudbine pet žena koje potiču iz sasvim različitih društvenih sredina. Farohlaka je najstarija među njima; porijeklom je iz aristokratske porodice sa sjevera Teherana. Mahdoht i Faiza su djevojke iz iranske radničke klase. Munis je tradicionalna, čedna djevojka iz srednjeg društvenog sloja, dok je Zarinkolah prostitutka bez utočišta i vjere u mogućnost da svoj život učini drugačijim. Pārsīpūr pripovijeda o njihovim kompleksnim odnosima sa realnošću, spolom kao i odnosa njih samih međusobno. Pet žena napušta urbanizirano društvo kako bi pronašle smiraj u vrtu izvan Teherana.

Pričom o Mahdoht počinje ovaj na prvi pogled ni po čemu poseban roman. Međutim, kako radnja romana odmiče, čitalac se iznenada susreće sa likom djevojke koja u nastojanju da sačuva svoju čestitost od pokvarenog svijeta, poželi postati djevojka-stablo. Riječ je o ženskom liku koji iz stida od komentara okoline daje otkaz na poslu nakon što ju je jedan od učitelja pozvao na sastanak. Nakon što je bila svjedokom silovanja mlade djevojke, istraumatizirana i razočarana, Mahdoht shvata da je breme djevičanstva za nju preteško i odlučuje da postane drvo i zasadi se u vrtu u Karadžu. Pošto se zasadila u zemlju, ona vremenom pušta korijenje i postaje djevojka-stablo, a njene sjemenke nosi voda širom svijeta i na taj način ona ostvaruje svoj san. Upravo to je jedan od motiva prema kojem književni kritičari ovo djelo vide kao predstavnika fantastične književnosti.
Munisin lik u romanu je također protkan brojnim motivima fantastike, koji svakako imaju svoje značenje. Naime, nakon što je dva puta umrla i oživjela, ona naposlijetku ima tu moć da ljudima čita misli. Razočarana u društvo koje je okružuje, Munis će smiraj pronaći u čarobnom vrtu. Na kraju romana će se ipak vratiti svakodnevnici i podučavati djecu u jednoj od teheranskih škola.

Faizin lik u romanu je primjer skromne starije djevojke porodice radničke klase iranskoga društva. Njena jedina želja je da se skrasi uz čestita muškarca, rodi mu djecu i živi život prema pravilama svoje tradicionalne okoline. Zanimljivo je napomenuti da njen lik ne prate fantastični motivi. Faiza je još jedna u nizu unesrećenih, razočaranih žena koje svoj smiraj i utočište pronalaze u vrtu u Karadžu. Riječ je o ženi koja se vjerno čuvala nadajući se da će se udati za Munisinog brata nasilne naravi. Ovaj, vođen narodnom izrekom da “od cure kojoj prođe dvadeset više nema žene” , ipak odlučuje oženiti sedamnaestogodišnjakinju koja “uvijek nosi čador kada ide ulicom, gleda samo pred sebe i crveni se od stida.” “Idemo u Karadž. Same ćemo zarađivati svoj hljeb i nad glavom nam više neće visiti pokvareni muškarci!” , kaže Munis. Već na jednom od prvih putovanja napadnu ih dvojica muškaraca i siluju ih. Uznemirene, utočište su potražile u vrtu.

Centralni lik romana je Zarinkolah, dvadesetšestogodišnjakinja koja nakon godina prostituiranja, iznenada, sve muškarce vidi bez glava. Ona bježi u hamam gdje pedeset puta obavlja gusul (pranje od nečistoće), nakon čega odlazi u turbe gdje moleći se za oprost ostaje do jutra. Bez skloništa, izgubljena upita nekog dućandžiju:

“Kamo bi bilo dobro poći ako se čovjek na ovoj ljetnoj pripeci poželi napiti zbilja studene vode?”

Čovjek je uputi na Karadž i ona naposlijetku stiže u vrt gospođe Farohlake. Nakon njenog dolaska u vrt stvari sve više poprimaju karakteristike fantastičnoga. Neposredno nakon dolaska u vrt ostaje trudna, poprima drugačiju boju tijela, izgled kao od kristala, da bi na kraju postala u potpunosti providna i rodila ljiljan.

Farohlaka je predstavnica aristokratskog dijela iranskoga društva. Ona je u romanu primjer žene koja žudi za oslobođenjem, potvrdom svoje ljepote i ženstvenosti.

Vrt u Karadžu u romanu je predstavljen kao utočište žena, ali i kao mjesto čuda. Skoro svi fantastični motivi romana dešavaju se u tom čudesnom vrtu. Metafora vrta u romanu u uskoj je vezi sa tradicijom islamskoga društva o ćemu će više riječi biti u nastavku rada. Ne treba zanemariti ni snažno prisustvo vrtlara Milosnika u vrtu koji se u romanu pojavljuje kao neka vrsta spasitelja.

Roman predstavlja prikaz života, svakodnevnih problema, životnih pitanja obične žene. Svaka od protagonistkinja je pretrpjela neku bol, našla se u neugodnom položaju u svome društvu, da bi na kraju utočište pronašle u bašti u Karadžu, malom gradu u blizini Teherana koji je poznat po svojim baštama, rijekama i ugodnoj klimi. U romanu autorica bez imalo susprezanja iznosi svoja iskustva o tome kako je biti žena u Iranu.

Svojim jasnim stavom da ju ne zanima ona vrsta feminizma koja podrazumijeva defeminiziranje žene, ona jasno kaže da lično preferira imenovanje žene slabijim spolom ako to podrazumijeva spremnost muškaraca da vlastitom snagom pomogne ženi da ostvari potpunost svoje ženske i ljudske naravi.

1.3. Kritika položaja žene u društvu

Autoricino pripovijedanje prije svega podrazumijeva kritiku patrijarhalnih zakona društva. Ona također nastoji da obori dominirajući muški stil pisanja u književnosti prije Revolucije. Njen stil, dakle, pokazuje i pomicanje barijera u ženskom pisanju nakon 1979. Prije Revolucije, pod uticajem vladajućih ljevičara i njihova načina pisanja, autorice su naglašavale društveno-političke teme više nego one koje su se konkretno ticale njihova spola. Kao rezultat toga, ženski književni radovi uopće se nisu razlikovali od onih ispunjenih ljevičarskim ideologijama.

Glavna radnja romana jeste stalna potraga za srećom njegovih protagonistkinja koju im patrijarhalno društvo prečesto oduzima i zabranjuje. Sve žene čije živote Pārsīpūr opisuje su pod stalnom kontrolom muškaraca. One se nalaze pod strogim pravilima koja se tiču djevičanstva izvan braka, ubijanja časti silovanjem i potpune muške neljubaznosti i nenaklonosti. Sve žene bježe u jedan izolirani vrt kako bi se na neki način transformirale, preporodile. Njihova odvojenost od muškaraca nije apsolutna niti stalna, nego ona podrazumijeva neophodno vrijeme za bijeg pred kontroliranjem njihovih života. Svaka od njih se na kraju transformira u sasvim novo biće ili bira dobrog, ali nesavršenog muža.

Žena u Iranu, generalno, živi život ograničen društvenim normama i voljom muškaraca. I upravo pokušaji jedne od protagonistkinja romana da se odupre ulozi koja joj je društvom predodređena dovodi do njene fizičke ili simboličke smrti. Ali, smrt nije kraj. I tu počinje prevrat iranske autorice koji nije promakao cenzurama. Nakon smrti život jednostavno ide dalje: bilo da junakinja umre pa oživi, ili da odluči postati drvo pa da iscvjeta i kasnije se u obliku sjemenki raspe svijetom, bilo da preživi neki skandal koji je uništio njen obraz i nastavi živjeti obično kao da se baš ništa nije ni dogodilo. Autorica je u ovome romanu, čini se, samo ostavila mogućnost da žene bez muškaraca nastave život – ne nužno ni sretan ni primamljiv život.

Pārsīpūr u svome radu preispituje dominaciju patrijarhalnog sistema koji, onako kako ga ona predstavlja, ženu tretira ili kao nešto „drugo“ ili kao njegova ušutkanog člana. Autorica upućuje na neophodnost ponovnog razmatranja pozicije žene. Tako na primjer Mahdoht govori o svojoj želji da bude koristan član društva, a ne samo seksualni objekt. Prvo misli da mu može služiti šivenjem odjeće za siromašnu djecu.

„I vlada i Mahdokht bili su zabrinuti za ovu djecu. Kad bi barem Mahdokht imala hiljadu ruku, tako da sedmično može sašiti petsto bluza. S obje ruke, jedna bluza, s hiljadu ruku, petsto košulja.“

Potom shvata da to nije njena, nego odgovornost vlade. Naposlijetku, kao jedini način da bude korisna društvu ona vidi u tome da postane drvo, rodna djevica iz koje će nicati mladice. „Bila bi sva prekrivena mladicama. One bi se prepuštale vjetru i imali bi vrt pun novih Mahdokht.“

„Imala bi hiljade i hiljade grana. Premrežila bi cijeli svijet. Amerikanci bi kupovali njene mladice i prenosili ih u Kaliforniju i druge krajeve. Mahdokht bi tako izrasla u pravu šumu... Pomišljala je kako ove godine obavezno mora proputovati Afrikom. Morala je otići u Afriku kako bi mogla rasti. Ona je drvo kojem treba topla klima. Njeno srce htjelo je da to bude tako.“

Pārsīpūr se odlučuje za upotrebu fantastičnih motiva upravo zbog želje za bijegom od okova društvenih normi. Tako je Mahdoht predstavila kao prosječnu djevojku koja na plećima nosi tradicionalne ideje patrijarhalnoga društva i koja u nastojanjima da bude korisna ne vidi drugi izlaz nego da izraste u stablo. To i jeste zadatak fantastike: ona zapravo govori o gorućim problemima današnjeg svijeta, nekada upakiranima u ljepši, ljudima manje bolan omot, a nekada naročito izraženima kako bi se problem mogao jasno uočiti.

Mahdoht sama ne može brinuti o svim siročadima u državi, iako bi možda htjela, niti vidi neki drugi način kako bi se ostvarila u društvu. Ona žudi za slobodom, za putovanjima. Pošto se transformirala u stablo, a njene sjemenke voda nosi širom svijeta, ona ostvaruje svoj san. Prevladavjući vlastitu nevinost i postajući plodna kroz sjemenke stabla, Mahdoht rješava svoje unutarnje konflikte. Upravo ta transformacija predstavlja simbol nemoguće ženstvenosti nevina rađanja bez prisustva muškarca, budući da je putem sjemenki Mahdoht spremna da proizvede i održi svoju čestitost.
Munis je praktično kućni zatvorenik svoga brata:

„Žene, svakako, nemaju šta tražiti napolju. Za žene je kuća, a na muškarcu je da obavlja poslove vani.“

Ona bi najradije dane provodila uz radio slušajući vijesti o aktualnim dešavanjima u gradu. Da napomenemo, radnja romana odvija se 1953. u toku građanskih nemira koji su rezultat snažne borbe između Šāha i njegova ministra nacionaliste Mohammada Mosaddeqa. Ti nemiri su rezultirali zbacivanjem sa vlasti i zatvaranjem Ministra.

Iako se u romanu nigdje ne spominje Munisina želja da izađe na ulice i pridruži se protestima, pažljiv čitalac nekako dobije taj utisak. Kao da je željela da podrži Mosaddeqa i kao da teži tome da se poistovjeti sa njim. Nije joj predstavljala problem činjenica što postaje „stara djevojka“ koja bi morala čim prije da se uda, premda za jednu mladu Iranku koja živi u tako strogom patrijarhalnom društvu brak ponekada predstavlja bijeg u slobodu, jer je to gotovo jedini način da se jedna djevojka spasi stalnog roditeljskog nadziranja. Neudavača, s druge strane, u patrijarhalnom društvu ne može uživati takvu vrstu slobode. Ali, ako pažljivo osmotrimo takvu situaciju zaključujemo da je to samo bijeg, ili više zamjena jednog zatvora drugim. Munis je odrasla i strašno je to u koliko mjeri njen brat vlada i upravlja njome. A on je opet savršena slika jednog borbenog tradicionalnog muškarca koji se boji modernog doba i društvenih promjena.

Historijski period koji se pominje u romanu metaforično je povezan sa njenom (Munisinom) pričom. Naime, Mosaddeqov poraz je predstavljen Munisinom smrću. Ona je željela učestvovati u protestima, ali njoj to nije bilo dopušteno. Pokret i žene su poraženi, a sa njima i nada i vjera u slobodnu, bolju budućnost. U Munisinom liku se najbolje osjeti i primijeti taj usud patrijarhalnih zakona i ubjeđenja, prije svega kada je riječ o razumijevanju djevičanstva: “Nevinost ipak jeste jedna vrsta pokrova, postoji jedna opna. Kažu da ako cura skoči sa kakve uzvisine, ta opna može pući sama od sebe.”

Na drugom mjestu u romanu ona se povjerava svojoj prijateljici Faizi kazavši da je nakon što je više od trideset i osam godina brižno čuvala svoje djevičanstvo, zapravo bila obmanjena:

”Munis je mislila o tome kako je dvadeset i sedam godina razmišljala o himenu gledajući kroz prozor u vrt. Kad joj je bilo sedam godina, kazali su joj kako Bog neće oprostiti curi koja gubi djevičanstvo. Eto, već dvije noći i tri dana ona zna kako tu nema nikakve opne i kako je to samo rupa. To saznanje ju je slomilo. Bila je puna nekog hladnog bijesa. Sjećala se kako je u djetinstvu s čežnjom posmatrala stabla i kako je rado htjela popeti se i skočiti sa nekog, ali plašila se da će joj pritom pući himen, pa će tako izgubiti nevinost.”

Društva koja počivaju na islamskim principima jasno odvajaju ono što je privatno od javnih sfera. Prema tradiciji, žena i njeni problemi smatraju se nečim što pripada sferi privatnoga. U takvim kulturama privatna i javna sfera odvojene su maramom, hidžabom, pokrivanjem tijela. Prema tom poretku, ženska seksualnost je dozvoljena samo u okvirima legalnog-dozvoljenog braka. Djevičanstvo je tim slijedom zaštićeno hidžabom koji čuva čednost neudatih žena. Upravo zato je u romanu na jednom mjestu himen nazvan zastorom nevinosti. Taj zastor je pokazatelj ženstvenosti i to na način da je svaka neudata žena, bez obzira na njenu dob, zapravo djevojka. On može biti jedino odlika vrijednosti djevojaka, jer je predodređenost kulture, kako to vidimo u romanu, da je to nešto najvrijednije što one posjeduju. Faiza je toga savršeno svjesna i neutješna je kada to izgubi i to na najgori mogući način – silovanjem: „ Ja sam bila djevica. I htjela bih se jednog dana udati. A ko će me sad kad sam izgubila čast?! Šta ću sada nesretnica?!“

Nakon što sazna istinu o djevičanstvu, Munis tone u depresiju. Ona je do tada shvatala pitanje djevičanstva kao i njena okolina i upravo je to shvatanje upravljalo iranskim društvom.

Munisina prijateljica Faiza je u većoj mjeri tradicionalna nego što je to Munis. Ona je odrasla u tipičnoj tradicionalnoj porodici i ćutke je prihvatila sve njene norme i običaje. Ona je zaljubljena u Amira, Munisina brata, i postaje neutješna i razočarana kada čuje da se on ženi drugom, mlađom djevojkom od nje. On je opet ljubazan prema njoj. Možda je to zato što u njoj prepoznaje skromnu, tradicionalnu djevojku, dakle onakav profil žene koji on i njegovo društvo odobravaju. Krajnje zaštitnički se ophodi prema njoj:

„Ja ću te odvesti. Lijepo je da si došla, ali ovo nije vrijeme da djevojke šetaju okolo.“

Jedina Faizina želja je da se skrasi uz Amira, rodi mu djecu i živi život prema normama svoje okoline. Munis sebe apsolutno ne vidi u tome. Njoj se ne dopadaju ni ideja braka, a ni djece. Ona ne može natjerati nikoga da je razumije, a nema ni prostora za želju da nju neko shvati. Zato i tone u takvu depresiju. Govori samo kada je to neophodno. Ona svakako ima tu želju da na sav glas govori o pogrešnim shvatanjima i tradicionalnim tumačenjima nekih od osnovnih ženskih pitanja. Ona sa osmijehom i bez imalo griže savjesti i depresije podnosi činjenicu da joj je blizu trideset i da nije ispunila osnovno očekivanje svoje porodice i društva: da postane uzorna i pokorna žena. Faiza ne može shvatiti takav ležeran stav svoje prijateljice. Ona je zabrinuta „stara cura“ koja sve vrijeme čuje kako joj sat otkucava. Međutim, ona se u potpunosti mijenja nakon što je na putu za Karadž siluje neki pijani kamiondžija.

Farohlaka je najljepše godine života provela u nesretnom braku sa čovjekom koga nije ni voljela, a po svemu sudeći ni on nju. Ona je zapravo jedinstven primjer žene koja na prvi pogled ima sve, a u suštini nema ništa. Dane provodi prisjećajući se svoje neostvarene ljubavi, koji život provodi na Zapadu. Iako žudi za zapadnim načinom života, osamljena sa svojim mužem prisiljena je trpjeti njegov cinizam i uvrede.

„Narednog mjeseca ćeš napuniti pedeset i jednu godinu. Bit ćeš prava starica Farroh.“

On joj prijeti da će zbog njenog menopauzalnog stanja dovesti drugu ženu:

„Eto zašto svaki muškarac ima pravo oženiti se s nekoliko žena.“

Ona je s druge strane toliko umorna od tih njegovih optužbi da joj je u konačnici postalo svejedno, i jedino što želi je da on što prije izađe iz kuće kako bi ona mogla na miru sanjariti o svojoj neostvarenoj ljubavi. Ali je više iritirajuće to što njen muž, i pored svih uvreda i ružnih riječi koje joj upućuje, očekuje od nje da na kraju dana bude ponizna i mila supruga. A ona upravo zbog te neispunjene ljubavi svoj brak vidi kao prevaru, zatvor. Ovdje vidimo da i onaj dio ženskoga društva koji uživa u svim blagodatima i može imati sve što zaželi, ipak nije zadovoljno. Kada je riječ o Farohlakinom liku, u ovome romanu vidimo u kolikoj mjeri su izraženi običaji i zakoni patrijarhalnog društva gdje se od žene nakon svega i uvijek očekuje da bude razumna i ponizna supruga. A ona s druge strane čezne za oslobađanjem od toga; prvo bijegom u vrt, a onda vidimo da je njena želja život nalik onome koji su uživale francuske dame. Ona zapravo vapi za poštovanjem, dostignućima, divljenjem i potvrdom svoje ljepote. I to je, čini se, njena jedina želja: da živi život na visokoj nozi poput francuskih dama uz direktno priznanje i komplimentiranje okoline na račun njene ličnosti i postignuća. To je oni što nju ispunjava i čini istinski sretnom.

Fantastični elementi najvećim dijelom prate lik Zarinkolah. Njena životna priča je najdojmljivija i najtragičnija u romanu. Ona je ta kojoj ponajviše treba spas. Ona je ta koja je zapostavljena od strane svoje okoline. Nju je svijet u kojem živi izdao. Izdao ju je njen rod, društvena klasa, status. Kroz njena razmišljanja i ponašanje zaključujemo da ona uopšte nije emocionalno spremna da se bavi prostitucijom. Zbog toga ona na kraju i vidi sve svoje mušterije bez glava. Njen odlazak u javno kupatilo i temeljito kupanje koje je trajalo nekoliko sati predstavljaju jedan od najznačajnijih dijelova ovog romana i usko su vezani sa islamskim tradicijama. Naime, voda u tim kulturama ima simbolično značenje. Voda kao simbol stvaranja u Kur’anu se najčešće opisuje kao čudo stvaranja, ili pak kao samo stvaranje. Zarinkolah temeljitim kupanjem zapravo želi oprati grijehe sa sebe, želi se pomoliti za oprost, želi da se ponovo rodi, čista od grijeha i poroka. Ona želi novu priliku za novi, bolji život koji će pronaći jedino u vrtu.

Munis želi dati svoj doprinos političkom dešavanju i društvu u kojem živi. Ne može to dobiti. Faiza želi obiteljsku sreću. Ne može to dobiti. Farohlaka želi slobodu da organizira prijeme, zabave. Želi da uživa u životu i komplimentima o njenom izvanrednom izgledu. Međutim, u konačnici ni ona nije ostvarila taj san. Zarinkolah želi da se oslobodi trauma prijašnjeg života i počne ispočetka. Da li je ona uspjela u svojoj nakani? Udala se jeste. Rodila prelijep ljiljan. Na kraju se „pretvoriše u dim digoše se u nebo.“ Kao da u tom svijetu nema prostora da bude sretna. S tim u vezi može se reći da ovaj roman govori o pokušaju ostvarivanja snova ženskih likova romana, o življenju tih snova, o stvaranju mogućnosti za postojanje jedne nove realnosti. Stvarnosti u kojoj mogu zamisliti sebe, ali i da sve oko sebe vide kao jednu mogućnost.

Budući da je situacija u vanjskom svijetu, izvan zidina vrta, takva kakva jeste i da žene nisu imale pravo učešća i iznošenja svoga mišljenja u njemu, najbolje je bilo povući se, uživati u životu, živjeti mirno, čitati i razmišljati o sasvim drugim stvarima, o vrtu naprimjer, bez miješanja sa vanjskim svijetom.

Uviđamo da se likovi u romanu ne pojavljuju sa realnim, stvarnim osobinama, nego su oni nastali kao splet ideja i stavova koji mogu potaći promjene u društvu. Nije važno kako se one pojavljuju u svijetu, nego je bitno to kako one promatraju svijet.

Sudbina žena u romanu nije upitna. Nije toliko važno hoće li one živjeti nezavisno ili izabrati da postanu bilo šta drugo što one žele, pa čak i da se preobrate u stablo. One se mogu pretvoriti u dim i nestati među oblacima. One mogu odlučiti i da ostanu na zemlji i žive “normalnim” životom. Svijet je dakle taj koji je upitan u ovome romanu. Njegova pravila, norme, zabrane, sramote, zakoni su ti koji su upitni i donose probleme. Autorica je namjerno podijelila roman na nekoliko odvojenih dijelova i epizoda koje se odvijaju na različitim mjestima i u različito vrijeme, kako bi sugerirala čitaocu da društveni problemi koji se pominju u djelu ne pripadaju samo jednom određenom vremenu, nego su stalno prisutni problem njenog društva. Upravo motivom putovanja autorica govori o različitim društvenim sferama, od kojih ni jedna nije manje bitna od one druge.

Pretvaranje Mahdoht u stablo ili transformacija Zarinkolah u svjetlo predstavljaju nešto sasvim novo za jednog iranskog čitatelja. Čini se da je u tom dijelu svoga rada Pārsīpūr dopustila sebi da bude pod utjecajem elemenata zapadnih književnosti. U jednom od intervjua je izjavila da su radovi Dostojevskog, Markesa i Dikensa imali dosta utjecaja na njeno pisanje.

Isprepletene priče svake od djevojaka u romanu dopuštaju autorici da podjednako prostora da svakoj od njih. Istovremeno, svaka od njih predstavlja svoj svijet i problem svoga staleža, i u potrazi je za nečim određenim. Od Farohlake koja potiče iz aristokratske porodice do Zarinkolah.
Njen jezik, njen način pisanja je jasan, ponekad i koncizan. Na tu konciznost je vjerovatno bila i primorana, budući da je bila svjesna da će knjiga naići na veliki broj cenzura, pa je ta konciznost samo prividna. Veliki dio teksta romana je zapravo prije vješto zamagljen, reklo bi se „spretno upakovan“.

Roman je obojen snažnim emocijama. Koristeći elemente fantastičnoga, Pārsīpūr nastoji da na neki način neutralizira patnju žene. Upravo ti fantastični elementi su, kao što smo rekli, obogatili ovaj roman. Premda život u vrtu uključuje i neke fantastične motive, kao kada se žena pretvori u stablo ili rodi ljiljan, svi ti slučajevi osvjetljavaju neobičnosti samoga mjesta gdje se sve to odvija – takav vrt ne bi mogao postojati u stvarnosti. Da stvar bude još zanimljivija, sve žene bilo da napuste vrt ili se transformišu, naposlijetku odlaze iz vrta. Iako se sve one na kraju ponovo vrate ustaljenim normama društva ili iščeznu poput nečega nestvarnog, ovaj roman možemo posmatrati kao jednu vrstu nezavršenog teksta, jer autorica uspijeva da otvori pitanja za dalje rješavanje stvarne situacije koje će voditi do novih društvenih i kulturnih razumijevanja.

Pārsīpūr daje glas svojim junakinjama, dopuštajući njima – ženskim predstavnicama iranskoga društva – da iznesu svoja razmišljanja i probleme kao što su djevičanstvo, silovanje, patrijarhalni svijet postrevolucionarnog Irana, i to na način kako je to samo nekolicini autora pošlo za rukom.
Ovaj roman predstavlja slavljenje ženskog otpora pritisku koji se osjeća na svim nivoima i svim aspektima života: privatnom, kulturnom i političkom. Društvo o kojem autorica u romanu govori obrazuje ženu u okviru ograničenih pravila, tako da je najvažnija barijera koja se nalazi pred ženom koja ima kreativne ambicije i želi uraditi nešto značajno u životu upravo prevazilaženje strahova koji za sobom povlače pitanje spola i problema koji se tiču te teme. A da bi se to desilo potreban je razgovor, i to što je moguće iskreniji i otvoreniji. Sve to kako bi žene bolje upoznale same sebe. Kako bi znale ko su i dokle sežu njihove granice i mogućnosti. Svaki pojedinac u društvu mora uživati slobodu. I to se čini neophodnim kako bi žena mogla postati Neko.

Najvažnija poruka ovog romana jeste poticanje žene da pokuša ustati i boriti se za svoje pravo, za slobodu, kao i otvaranje dijaloga na temu djevičanstva, silovanja i osjećaja ponosa kod žena, jednako kao i kod muškaraca.

To je razlog zašto junakinje romana Žene bez muškaraca ismijavaju tradicionalne standarde kao što su čestitost, čednost, opisivanje spolne potlačenosti, kao i javno iznošenje otpora i suprostavljanja dominirajućim muškim društvom. Ona želi probuditi, na neki način osvijestiti svoju okolinu. Kršeći tabue koji se tiču ženske seksualnosti, Pārsīpūr je na taj način u velikoj mjeri pomogla feministički diskurs nakon Revolucije 1979. godine.

Uprkos nadrealnim motivima u romanu, dijalozi glavnih protagonistkinja pokazuju njihov ograničen društveni prostor i stvarni položaj u realnome svijetu. U romanu, moral društva koji okružuje žensko djevičanstvo oblikuje osjećanja, težnje i unutarnje konflikte svake od žena. Jasno se stavljaju pod lupu društveni standardi koji pravdaju nasilje nad ženama. Stavljajući u prvi plan teme djevičanstva, silovanja i spola, Pārsīpūr vrlo smjelo izaziva prisutne ideologije naglašavajući agoniju življenja pod institucionaliziranim oblikom muške dominacije u društvu.

Potrebno je bar nakratko se osvrnuti i na muške likove u romanu. Pominju se tri muškarca čija uloga nije zanemarljiva: Amir – Munisin brat, Vrtlar Milosnik – muž Zarinkolah na kraju romana i Golčahr - Farohlakin muž. Oni u romanu nisu neprijatelji, iako za Zarinkolah jesu, što je sasvim razumljivo kada je riječ o ovome ženskom liku.

Izgleda da je Munisin brat Amir u većem zatvoru nego bilo koja od žena, jer odbija napredak i toliko je zastrašen mogućnošću gubitka svoga položaja koji uživa u društvu. On ne može da shvati zašto on, muškarac, ne može potčiniti svoju sestru i natjerati je da radi onako kako on to želi. On nije negativac. On je zarobljen muškarac bez ikakve mašte. On nikada neće pronaći slobodu u svom privatnom životu. Pretjerano brine o tome šta drugi kažu i šta drugi rade. To je zapravo usud njegova lika. Budući da je oženjen čovjek, on ne bi trebao imati bilo kakva posla sa Faizom i ljubavlju koju ona osjeća za njega; ali, on sebi ne može pomoći. Ne može se ni zamisliti koliko je on nesretan zbog takvih svojih razmišljanja. Tako da muškarce kroz ovu knjigu ne treba shvatati kao neprijatelje. Ali zbog visoka statusa kojeg uživaju, čak i oni muškarci iz nižih društvenih slojeva, začudno je da mogu biti u bilo kojoj mjeri nježniji prema ženama.

U romanu se nekoliko puta spominju prozori. Na samom početku romana jedna od žena kaže:

„Dođavola s ljudima koji ne shvataju da ovakvi prozori nisu za našu zemlju.“

Autorica time iznosi svoj stav o neophodnosti otvaranja kulture u kojoj živi drugim kulturama, promjenama, jer prilike u kojima se to društvo nalazi nisu i ne trebaju biti prihvatljivi, bar ne u potpunosti.

Međutim, jednom kad žene dođu u vrt, prozor poprima jedno sasvim novo značenje, značenje neograničene slobode. Metaforom prozora autorica želi čitaocu poslati poruku o neophodnosti jednog sasvim novog pogleda na svijet. Potrebne su promjene – u razmišljanju, poimanju svijeta i svega ostalog. Prozor je metafora za taj izlaz, oslobođenje. Prema riječima jednog islamskog učenjaka, glavni problem jednog stabilnog društva ogleda se u slobodi i demokratiji. Kada se to postigne, i muškarci i žene se onda potpuno slobodno mogu boriti za utvrđivanje svojih pojedinačnih prava. Jedan broj pristalica feminističkog pokreta također smatra da je danas neophodno, ali ne i dovoljno, utvrđivanje prava žena i garancija poštivanja jedakosti prava, ali i postojanje demokratije, barem u okvirima građanskoga društva.

2.4. Metafora vrta u romanu

Vrt predstavlja glavni centar odvijanja događaja u romanu. Prije nego su stigle u vrt, žene su bile uhvaćene u ograničene prostore gdje su na vanjski svijet gledale kroz malene otvore: Prokleti neka su ovi ljudi, kaže autorica, zašto ne shvataju da prozori ne mogu izliječiti bol ove države!?
U potrazi za meditacijom i duhovnom transformacijom, junakinje romana Žene bez muškaraca formiraju malo utopijsko društvo u vrtu u predgrađu, gdje se nadaju da će riješiti životne probleme. Taj vrt nije samo mjesto za skrivanje od raznih sila u nastojanju da ih se porazi (kao i vladajućih političkih struja u državi), nego i magično spokojan prostor gdje uobičajena pravila i zabrane urbaniziranog Teherana jednostavno iščezavaju. Žene kuhaju jedna za drugu, provode dane čitajući, razmišljajući, pišući poeziju, pjevajući i čini se kao da je svaka od njih prevazišla svoju prošlost. Tragedija je u tome što to zapravo nije tako. Vrt u romanu bez ikakve ironije predstavlja sliku slobodnog svijeta u kojem muškarci ne vode glavnu riječ. Unutar zidova toga vrta čini se da postoji prilika. Prilika za uživanje u mirnom životu. Ta poruka je duboko skrivena u romanu. Žene kao da su nekom magijom odvučene u taj vrt. One ne znaju zašto su stigle tamo. Ne postoji karta niti putokaz do nje. Ali sve one naposlijetku završe tamo.
Munis je zabranjeno da napušta kuću. Osjećajući se zatočenom i bespomoćnom, i još prevarenom, ona odluči da se ubije. Dva puta umire i ponovo oživi. Postavlja se pitanje da li je ona zapravo stvarna? U državi kakva je Iran za ženu koja ima zanemaren položaj u društvu i bez slobode, vrlo lahko se može pomisliti da je njihov život poprimio nekakav irealan aspekt. Munis je, ako tako posmatramo stvari, zaista duh.

„'Munis, vrijeme je da postaneš ljudsko biće', reće vrtlar.

'Ja bih htjela postati svjetlost', odgovori ona.“

Ona je uskrsnula. Tjelesno možda i jeste prisutna. Ona je tu. Ali, da li je to zaista tako?

Njena prijareljica Faiza također pronalazi smiraj i blagost u novom svijetu vrta; jer, ograđeni je vrt mjesto gdje je prošlost svakog njegovog stanovnika nebitna. Djevojka-stablo ne troši vrijeme pričajući i prepričavajući svoju sudbinu. Među ženama u vrtu je jedna nečujna veza ispunjena razumijevanjem i prostorom. Zarinkolah obrađuje vrt. Farohlaka je napravila prostor za sebe gdje može pjevati po cijeli dan, uživati u kuhanju za druge, kao i za sebe. Vrt je oaza mira, spokoja, sreće, druge prilike. Ali, izgleda da je i ta oaza samo jedna iluzija, prolazna stanica u životu junakinja.

No, dok su tamo, utjecaj muškaraca je minimalan. Žene mogu samostalno živjeti, pa čak i u obliku stabla, ili se mogu vinuti u nebo. Prisustvo vrtlara Milosnika je snažno izraženo. Njegova uloga u vrtu je više poslanička, nego uloga obična čovjeka.

U vrtu su žene slobodne, slobodne da budu vani, da slobodno žive:

“Prozori svih soba gledali su na vrt, a prozori kupatila, kuhinje i ostave bili su okrenuti ka stražnjem dvorištu!

Tako je Munis sasvim slobodno mogla otvoriti prozor i gledati “svjetlo” dok je Zarinkolah “rađala”. Međutim, stvarnost dominirajućeg muškog društva još uvijek je uznemiravala vrt ili ugnjetavala žene dok su one putovale ka njemu. Jednom kada stignu u vrt, u njihovim životima se pojavljuje fantastika, magija. Jer takva utopija, takvo stanje, takav svijet ne može postojati tako lahko.

Čak i likovi kao što su Faiza i Farohlaka, koje se na kraju vraćaju društvu, nisu u potpunosti ispunjene i zadovoljne. Za Faizu, koja se naposlijetku uda za Amira, autorica kaže:

”Žive ni dobro ni loše. Jednostavno, živi se.” Za Farohlaku, koja se na kraju ponovo uda, kaže:

“Odnosi među njima su osrednji. Ni topli ni hladni.”

Kada govorimo o sveukupnoj idili života u vrtu treba kazati da je autorica u romanu ideju crpila iz svoje tradicije. Naime, vrt je u islamskim kulturama „mjesto čuda, ambijent u kojem je sve moguće“. U vrtu su zastupljeni ne samo oni oblici postojanja koji regularno, u stvarnom svijetu postoje, nego i oblici koji unekoliko odstupaju od njih. Slijedom toga, sasvim je razumljivo da ljudsko biće pusti korijenje i izraste u drvo, da rodi ljiljan ili se vine u nebo.

U vrtu sve postaje moguće. On je izuzet iz mehaničkog kontinuiteta stvarnog prostora.

Stoga sigurno nije slučajno da se muslimanska groblja oblikuju kao vrtovi. Ako igdje, onda u vrtu, jedni s drugima se susreću svi oblici postojanja, pa

i onaj oblik koji je ljudima dosuđen nakon ovozemaljske smrti.

„Nije li uostalom upravo vrt – Džennet, rajski vrt, nagrada koja na drugome svijetu čeka istinske vjernike, i nije li slika toga vrta jedno od središta islamske kulture, jedna od predodžbi koje uistinu integriraju društvo i uvijek iznova inspiriraju njegove članove?“ Vjerujemo da je, imajući to u vidu, autorica odlučila dati priliku svojim likovima da barem nakratko osjete smiraj i osjećaj uživanja i spokoja u vrtu. Jer, u vrtu se manifestuje naša sloboda, vrt oblikujemo izborom iz onoga što nam Božiji svijet nudi, a izbor je, kao što znamo, osnovni nezaobilazni oblik slobode. „U vrtu se iskazuju najniži i najviši stupanj naše slobode – mogućnost da biramo i mogućnost da prevladamo prirodu i izaberemo ono što nije korisno i ne služi našem opstanku, nego nas oslobađa od jednakosti s pukim postojanjem. Utoliko je vrt nesumnjivo dokaz da mi u sebi imamo, da možemo imati, nešto od raja.“

2. Zaključak

Pokret za ostvarenje ženskih prava u Iranu traje decenijama. Njegov nastanak i razvoj kroz historiju moguće je pratiti zahvaljujući njegovim vrijednim aktivisticama. Za to treba prvenstveno zahvaliti književnosti koja je ovim članicama predstavljala utočište, prostor gdje su barem mogle da ukažu na svoje probleme. Iranske autorice su se kroz historiju uvijek pojavljivale u njena krizna vremena ili, reklo bi se, nevremena toga društva i uvijek potaknute političkom stvarnošću koja ih je okruživala.

Analizom romana Žene bez muškaraca ukazali smo na dvije važne odlike ženskog pokreta u Iranu. To je prije svega borba za slobodu. Šahrnūš Pārsīpūr, autorica romana, u nekoliko televizijskih intervjua govori o tome. Tu vrstu slobode za kojom čeznu likovi iz romana Žene bez muškaraca moguće je pronaći jedino u vrtu prepunom fantastike. Autorica je odlučila da upravo upotrebom fantastičnih elemenata, metafora i skrivenih značenja ukaže na život potlačene, nesretne žene u iranskome društvu. Jer, jedino fantastika omogućava da se prekorače izvjesne granice koje su, ukoliko se ne koristimo fantastičnim, nedostupne. Za iransko stanovništvo koje je stoljećima trpilo jednu diktaturu za drugom, jezik metafore, pa i alegorije predstavlja savršen način da se izrazi sve što se u stvarnosti ne bi moglo ili smjelo. Upravo taj vrt predstavlja feminističku utopiju, sliku slobodnog svijeta u kojem muškarci ne vode glavnu riječ, u kojem je žena slobodna da živi onako kako ona to želi. Iza zidova toga vrta čini se da postoji prilika. Tu se žene međusobno razumiju i pomažu jedna drugoj. Upravo taj vrt predstavlja neku vrstu raja na zemlji, prostor slobode i spokoja. Mada, autorica u konačnici ne teži sretnim završecima. Ona smatra da su svi ljudski životi jednaki, bez obzira na socijalni status, te žene slijedom toga nisu ni bolje ni lošije od muškaraca.

Druga važna odlika romana jeste konstantna borba njegovih likova sa zakonima i običajima patrijarhalnog društva. Žene u romanu su nesretne. Autorica preispituje dominaciju patrijarhalnog sistema koji ženu tretira ili kao nešto drugo ili kao njegova ponizno ušutkana člana. Ona upućuje na neophodnost ponovnog razmatranja pozicije žene u iranskom društvu. Vrlo smjelo iznosi na pijadestal „zabranjene“ teme kao što su: djevičanstvo, silovanje, ugnjetavanje žena, muška dominacija, nejednakost spolova.

Patrijarhalni moral predstavljen u romanu stavlja čast cijele porodice u vezu sa nevinošću djevojke, odnosno sa čednošću udate žene. U isto vrijeme se pri tome ne pravi razlika između toga da li je djevojka svojevoljno izgubila nevinost ili se to dogodilo nasilnim putem. Ako je ta sramota vidljiva za rodbinu, komšije, poznanike, mogućom trudnoćom neudate djevojke, jedina šansa da se povrati izgubljena čast u tom slučaju je smrt ili iščezavanje. Taj osjećaj časti usađuje se protagoniskinjama kroz svakodnevne prakse, te one sve vrijeme u romanu bivaju rastrgane između osjećaja solidarnosti prema drugoj ženi i uloge čuvarice morala. Podatak da je upravo zbog ovih tema u romanu Žene bez muškaraca njegova autorica protjerana iz Irana, a prethodno bila i zatvorenik, primjer je za sebe u kolikoj mjeri zakoni i norme tradicionalnog društva vladaju na tim prostorima. To je naročito slučaj u ruralnim sredinama Irana.

Sudeći po reakcijama na koje je ovaj roman naišao, reklo bi se da je autorica ispunila željeni cilj: ovaj roman je svakako podigao prašinu i otvorio jedan novi val pisanja i razumijevanja položaja žene u Iranu. Tome svjedoče razne kampanje, protesti, istraživački i književni radovi, internet stranice i brojni drugi oblici i načini iskazivanja protesta spram dominirajućih tradicionalnih normi. Fantastičnim motivima, brojnim metaforama u romanu autorica je uspjela pridobiti pažnju čitatelja i navesti ih na ponovno razmatranje pojmova djevičanstva, seksualnosti o kojima se prije nje nije govorilo. Bar ne tako glasno i bez susprezanja.

Korištena literatura:

1. „Science fiction by Women”, Science Fiction studies, Vol. 17, No. 2, 1990., 12 str;
2. Ali Akbar, Mahdi, „The iranian women's movement: a century long struggle“, The muslim world, Vol. 94, Ohio, 2004., 448 str;
3. Bašī, Golbarg, The “Boom” in Prose Writing by Iranian Women Authors in the 1990s Within the Context of the Situation of Women in Contemporary Iran, University od Manchester, Department for Middle Eastern Studies, 2000., 27 str;
4. Budi biser, biser budi, Antologija perzijskoga pjesništva od 10. stoljeća do naših dana, prevod s perzijskog: Ebtehaj Navaey, VBZ studio, Zagreb, 2012., 288 str;
5. Fani, Aria, Talukder, Abeeda, „Love at Eighty – Banooy-e Ghazal Continues to sing Iran“, Peyk – Persian Cultural Center's Bilingual Magazine, No. 141, San Diego, 2012, 21 str;
6. Hasan Alī, Kāwūs, Sālārī, Qāsem, „Nešānehā-ye femīnīsm dar āsār-e Sīmīn Dānešwar“, Motāle‘āt-e zanān, No.1, 1386. (2007), 25 str;
7. Karahasan, Dževad, Knjiga vrtova, Connectum, Sarajevo, 2004., 267 str;
8. Mohammadī, Mohammad Bāqer, Este‘dādhā-ye zan, Mo‘āwenat-e pažūhešī, 1364. (1985), 65 str;
9. Parsipur, Shahrnush, Žene bez muškaraca, preveo s perzijskog: Muamer Kodrić, Libris, Sarajevo, 2010., 101 str;
10. S.C. Fredericks, „Problems of fantasy“, Science fiction studies, Vol. 5, No. 1, 1978., 33-44 str;
11. Spahić-Šiljak, Zilka, Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta-Postsocijalistički konteksti u BiH i na Kosovu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012., 270 str;
12. Tašakorī, Zahrā, Zan dar negāh-e roušanfekrān, Daftar-e motāle‘āt wa tahqīqāt-e zanān, Tehrān, 1381. (2002), 185 str;
13. Todorov, Cvetan, Uvod u fantastičnu književnost, prevod: Aleksandra Mančić Milić, Rad Beograd, 1987, 205 str;
14. Todorov, Cvetan, Uvod u fantastičnu književnost, prevod: Aleksandra Mančić Milić, Rad Beograd 1987., 205 str;
15. Yazdī, Lilī, „Active writers/authors in present-day Iran“, ABD, Vol. 31, No. 4, 2001., 8 str;

Internet stranice:
1. http://en.wikipedia.org/wiki/Womens_rights_movement_in_Iran [3]
2. www.angelfire.com/rnb/bashiri/Poets/Parvin.html#Parvin [4]
3. http://www.shahrnushparsipur.com/author.htm [5]
4. http://www.scribd.com/doc/88605578 [6]
5. www.payvand.com/news/06/jul/1100.html [7]
6. http://www.sveske.ba/en/content/slovo-o-vodi [8]