Senadin Musabegović [1]

Konac pamučne majice pod pazuhom

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

U tek otvorenoj kafani «Teatar», ispred Narodnog pozorišta, sjedio sam u bašti i pio jutarnju kafu i đus. Naspram mene, za drugim stolom, starija djevojka, prekrštenih nogu kao jogin uvlačila se u stolicu: želio sam je fotografisati. Maramom je prekrila obrijanu glavu. Kolutavi dim iz cigarete, stisnute u mršavim prstima, uspinjao do usta, očiju, nosa i zmijski joj šarao crte lica: uštinuo bi je za oči što ih je, kao mehanička lutka, otvarala i zaklapala. Ispred nje, na stolu, ležala je kutija sa fotografskim papirom.
Upitao sam:

- Mogu li da te fotografišem?

- Prvo mi reci kako hoćeš da me snimiš? – kroz osmjeh mi je dobacila.

Napinjao sam se da joj objasnim kakva je privlačnost njezine atipična ljepote: osmijeh pun sjaja, obrijana glava, anoreksično tijelo skupljeno u joga poziciju, posjeduju nešto od iskonskog mira, stabilnosti, i, istovremeno, podsjećaju me na nekoga ko je bio u konclogoru, pa sam naumio da napravim kontrast između njezine i manekenske ljepote, koja se obično viđa na ovakvim mijestima. Intelektualnu tiradu sam završio mislima Waltera Benjamina i Susan Sontag o fotografiji.

-To za konclogor mogu nekako i da progutam, ali to sranje o Benjaminu i Sozan Sontag nikako.

-Izvini onda! – i okrenuo sam se da se vratim za sto.

-Stani, sjedi. Nemoj odmah da posustaješ, malo sam se šalila. Ustvari, ideja ti nije toliko loša, samo je preambiciozna. Dakle, moje tijelo vidiš u konclogoru kao u nekoj nirvani? Simbol ti je suviše jak.

-Možda se nisam dobro izrazio.

-Ako hoćeš možemo naručiti nešto da popijemo, pa da ti se misao malo razbistri.

Naručila je dva viskija. Dok sam raspredao kakav je smisao fotografije, njezine moći, niz grlo mi je klizio viski. Boje na semaforu, koje sam gledao preko njenih leđa, počele su da se umnožavaju: nemirno su treptale. Crveno-žuto-želene samoforske oči su me snimale. Zvuk guma na autima cijepao je nedeljnu tišinu. Uvlačio sam se u opeglanu košulju, kao da sam u njoj od te buke i tog rasipanja svijetla i boja bio zaštićen. Zaplitajući jezikom spomenuo sam italijanskog reditelja Antonionija, kako njegov kadar hvata, dok snima ćoškove neke kuće ili prazninu italijanskog trga, samoću svojih likova. Pod dejstvom alkohola njeno lice se mijenjalo, izduživalo, rastapalo. Ture su se redale.

Njen osmijeh, kroz mutno staklo čaše priljepljene za usne, se caklio i resko bi me, svaki put, prekidao. Dok smo nazdravljali, kucanje čaša, kao poljubac, zakucavao me u drhtaje nelagode što je iz mojih grudi odzvanjala. Priljubljujući oštar rub čaše uz donju usnu, zmijskim jezikom lovila je komadićke leda: tijelo mi se, pod njezinom pogledom, kao led na vrhu jezika, rastapalo. Ne davši joj puno da priča o sebi, do mojih ušiju je doprlo samo to da je iz Dubrovnika i da se, da bi snimala podvodne fotografije, bavi i podvodnim ribolovom. Kazala je da u fotografijama, koje snima pod vodom, pokušava da kombinuje oblike ljudskog i ribljeg tijela.

- Da li to znači da svako od nas nosi neko pramitsko, animalno zlo u sebi?

- Ne! Zanima me više kako je u tijelu sirene, poluribe i poluljepotice, uobličena perfektna erotska strast.

- Pa, zar one nisu više simbol smrti?

- Možda, ali samo za muškarca. Odisej nije zato morao da ima vosak u ušima; trebao je samo nešto da izmijeni u svojoj glavi.

Moja se zbunjenost, s velikom količinom ispijenog alkohola, gubila; ponesen njegovom magijskom snagom, postajao sam samouvjereniji, dominantniji. Trabunjao sam o rascjepu između ženskoga i muškog tijela, koji počiva na smrti, da bih onda iznio svoju veliku tezu o rascjepu između fotografije i samog tijela, kao i o erotskoj privlačnosti koja se javlja u činu kada se kroz fotografski aparat posmatra svijet. Sve to vrijeme sam govorio protiv harmonije i sklada, kao i o trivijalnosti što se u njima nalazi.

- Mislim da je harmonija laž, i da je iskustvo fotografisanja, ustvari, iskustvo rascijepa između tebe i svijeta. Znaš, kada glavni junak u filmu Wima Wendersa: ’Stanje stvari’ uzima kameru, umjesto pištolja, dok u njega pucaju, on tada upravo naglašava nemogućnost hvatanja određenog trenutka. Zapravo, on ističe nesklad između sebe i svijeta, između fotografije i sebe, između pištolja i fotografije, između oka i fotografskog aparata...

Predveče smo otišli u atalje njenog prijatelja u kojem je bilo postavljeno mnoštvo skulptura riba, ali i njezinih fotografija, okačenih po zidovima. Na sredini ataljea bio je bračni krevet koji je tu, usamljen, kao mrtvački kovčeg, čekao. Privlačio me je u ateljeu osjećaj napuštenosti, praznine u kojoj, kao poslije sudnjeg dana, stoje ukočene glinene figure, što naglašavaju tragove ljudskih oblika. U glini su bile izvajane figure polučovjeka, poluzvijeri. Njene fotografije su nastojale da na plošan, vizuelan način, otjelotvore ono što se nalazilo u skulpturama, kao da su druga strana njihovog lica. Rekla mi je da je njezin prijatelj autor tih plastičnih figura.
Sjela je na drvenu stolicu sa koje je, kako mi je kazala, njen prijatelj vajao skulpture što su nas okruživale, skinula košulju sa sebe i rekla mi da je fotografišem. Uzeo sam svoj aparat, okrenuvši objektiv, zumirao sam joj bradavicu, što se na hladnom vazduhu, pod talasima zraka s ventilatora, oštrila. Izgledala je kao šiljak na koji će se sve nabosti. Hvatao sam brijegove na njezinim ramenima iz kojih su sitne dlačice izvirale. Snimao sam je anatomski kao da hirurškim nožem prelazim preko njenoga tijela, osvjetljavajući svaki detalj na koži. Na momente, pod mojim pogledom, tijelo joj je bilo nemoćno, odbačeno kao tijelo logoraša pod pogledom SS-dželata, a, u isti mah, kao da se iznova stvaralo. S fotografskim pogledom posjedovao sam njezino tijelo, kontrolisao ga do najsitnijeg detalja. Nisam dozvoljao da me ona kao sirena zavede. Sa fotografskom mašinom bio sam nadmoćan. Mogao sam da je posmatram odozgo, kao Ulis, što je pobjedio zavodljivo žensko tijelo, koje ga je vodilo ka smrti. Moj pogled je prodirao kroz nju, cijepao je i kožu joj prekrajao.
Lijevom rukom skinuo sam njeno donje rublje i rekao joj da se skvrči kao fetus. Pronašao sam paralelu između vodenastog oblika fetusa i riba, čije su fotografije stajale na zidu. Kazao sam joj da legne pored fotografije koju sam skinuo sa zida. Postavio sam lampu ispod njene vagine koja je izgledala kao meduza što sve guta. Kada sam stavio prste u njen vlažni otvor, snimao sam kako od uzbuđenja otvara usta i kako joj se iz ubrzanog disanja, koje se činilo kao stenjanje, otimaju krištavi krici. Iz njenoga preglasnog dahtanja kao da je kuljao neki prvotni strah koji se oko mene omotavao. Iz mraka, ispod njenih usana, crveni jezik je palacao i odmotavao se prema objektivu. Snimao sam je kako u nekom čudnom zanosu grli lampu, čija ju je svijetlost izduživala. Snimao sam je i kako drži moju dlakavu ruku na svojim grudima, dok joj prstima dodirujem usne. Dok smo na krevetu prodirali jedno u drugo, imao sam osjećaj da me njezine usne, kojima je prelazila po mojoj koži, snimaju. Sa zadahom viskija koji je iz njih klizio, poprimale su okus smrti, koji me privlačio, štaviše: uzbuđivao. Prodirući u njezino tijelo postajao sam fotografski bljesak koji se u nju sliva. Činilo mi se da nestajem, kao što sam, nekad davno, na vijest o dedinoj smrti, nestajao, sabijen u ćošku dnevne sobe. Samo što sada nisam bježao od smrti; kroz nju sam prolazio. Smrt je bila ljepljivo znojno žensko tijelo što se oko mene, kao pipci hobotnice, obmotavalo i isisavalo me do kostiju. Pod njenim poljupcima, zagrljajima, ugrizima, u meni se rasplamsavala želja da samog sebe, kao u raljama ajkule, raskomadam do najmanjeg komadića, kako bih, sasvim razobličen, nestao u ponoru njezine utrobe.
U času orgazma kao da je iz mene sve isticalo, drhtalo, titralo i nastavilo da struji vazduhom. Pogled mi je, kao kroz fotografski aparat, bježao iz vlastitog oka i ljepio se za njezinu znojnu kožu. Postajao sam prašina sa fotografija njezinih slika iz kojih zbunjeni ljepljivi riblji pogled - toliko lagan, bez težine, kao dlake kose što su se po posteljini kolutale i ljepile za moje usne – viri. Zavlačio sam se u njezi pupak koji se pomjerao gore, dolje. Kao sipa, kada izbaci svoju tintu u more, iz sebe sam prosuo spermu u prezervativ.
A onda, kada je tišina počela da nas obuzima i prodire kroz nas, uzela je svoje cigarete sa stolića i zapalila.
- Nisam ti kazala - progovorila je - na ovoj stolici na kojoj si me fotografisao, moj prijatelj je prije godinu dana izvršio samoubistvo. Bio je skulptor. Njegovo tijelo, kada su ga svog iskrvavljenog pronašli, bilo je kao skulptura. Jedan od razloga što sam se ovdje vratila je da napravim kolaž između njega i mojih fotografija. Nisam uspijevala. Eto, možda si mi ti pomogao.
Zbunjen i iscrpljen spustio sam glavu na jastuk i prepustio se snu. Sanjao sam riblje čeljusti kako me grickaju, proždiru mi utrobu. Sjedeći na istoj stolici, na kojoj sam je fotografisao, a koja se sada nalazila na dnu nekog nepoznatog okeana, vriskom sam počeo da ih od sebe tjeram. Lebdio sam kroz morske talase, koji su me uvijek iznova ubacivali u neke druge nepoznate predjele i dubine. Sve je bilo ljepljivo. I dok su se moji pokreti, kao kroz gusti med, batrgali u naporu da se probiju, shvatio sam da su voda i ribe i morska nepregledna dubina, ustvari, njezine usne što su se za mene ljepile. Ljepljivi i masni poljupci počeli su da se oko mene obmotavaju. Kao da su od moga tijela pravili kolaž od fotografije i skulpture.
S prvim zrakama sunca, što su prodirali kroz umazane prozore, šibajući me po kapcima, otvorio sam oči. Krmeljavom pogledu, kroz izmaglicu, koja se skupljala oko trepavica, ukazao se prizor njezine gole glave, koja se, kao zvijer u svojoj jazbini, savila na mome ramenu. Pažljivo, kao neku krhku, odbačenu stvar, spustio sam je na jastuk. Dok sam joj sa svog ramena sklanjao glavu, iskliznuo mi je sa uda prezervativ i pao pod njezinu dojku. Bio je zgužvan kao moja koža.
Koračajući do prozora svaka me je skluptura gledala. Postali smo braća koju glina ljepljivo povezuje. Kroz prozor, što se prostirao preko cijelog zida, posmatrao sam grad. Sa tek opalim lišćem, koje je jutarnji povjetarac u vazduhu vitlalo, grad se budio. Izlazio je iz svog noćnog drijemeža. Mljekar je plavim loncem klepetao, dok je iz njega, ispred ulaznih vrata, ulijevao mlijeko u staklene flaše. Iza oluka iskočila je crna mačka i direktno podletjela pod crvenu škodu, prednji točkovi su je zgnječili. Mljekar se naglo trznuo i prosuo mlijeko na cipele starca koji je, pod miškom, nosio izdanje jutarnjih novina. Fotografskom sam oštrinom zapazio, na naslovnoj strani novina, uozbiljen lik Predsjednika, kako narodu, što mu aplaudira, pokazuje ispruženom rukom spasonosni put. Nad bijelom lokvom prosutog mlijeka nekoliko jutarnjih znatiželjnika se nagnulo da bi u njoj vidjeli svoje odraženo lice. Da li zgažena crna mačka donosi sreću ili nesreću? Neka samoća se širila i prostirla po svemu. Čitav grad je, sa svojim jutarnjim zvucima, drhtao na mojoj goloj koži, kružio kroz krvotok. A u meni je rasla spoznaja o napuštanju, nestajanju. Znao sam da više neću nikada vidjeti tijelo s kojim sam se svu noć grlio; znao sam da će prizori - nelagoda mljekara koji rukom čisti starčeve pantalone, strah starca koji jutarnje izdanje novina prislanja uz svoje lice da se sakrije od trzaja zgaženih mačijih nogica, škripa guma koje natopljene mačjom krvlju ostavljaju trag na asfaltu - iščeznuti iz okvira mojih trepavica; znao sam, da će zgaženu mačiju kožu na asfaltu saprati kiša, da će iz mene isteći trenutak jeseni, kada se lišće koluta i kada se ukršta sa mojim dahom, da će se sa moje kože mirisi ženskog tijela saprati.
Otišao sam u WC. Nageo sam se nad klozetskom šoljom i u njenom dnu posmatrao u vodi svoj odraz. Povukao sam lanac kotlića i pustio vodu, mislio sam da će tako i moj lik, u cijevima što su grgotale, nestati negdje daleko i da ću u njima iscuriti sve do mora, do neke tamne crne rupe kojoj nisam znao ime. Voda koja se prelivala preko mene, kada sam se tuširao, kožu mi je svlačila i uvlačila u odvod na koji su se dlake kačile. Kada sam se vratio u sobu njeno je tijelo, dok je spavala, izgledalo umrtvljeno. Ono nije više posjedovalo onu strast kakvu sam te noći vidio. Posmatrao sam joj dlake na nogama, otvorena usta što su se od hrkanja pomjerala gore-dolje. Izgledala je kao utopljenik iz kojeg se posljednji dah jedva probija. Počeo sam da skupljam svoje stvari. Ona se naglo trgnula i kroz smiješak dobacila:
-Šta, već bježiš!
-Nije, imam neke obaveze, moram ići.
-Hej, ostavi mi svoju majicu. Voljela bih da je imam. Možda od nje napravim neku fotografiju, pošto ja nisam tebe snimala. Da imam nešto za uspomenu.
Razmijenili smo majice. Ja sam navukao njenu, a njoj sam ostavio svoju. Njena, smeđa, bila mi je uska, ali, onako stegnuta, kao da mi je ocrtavala mišiće, činila ih većim i čvršćim. Sa majicom, što se ljepila uz moje grudi, kalio se u meni i neki muški ponos. Postajao sam snažniji, jači, zreliji. Dok sam prolazio ulicom pored pregažene mačke, čija se crna koža još uvijek caklila na iskošenom jutarnjem svjetlu, napravio sam nekoliko fotografija. Snimio sam joj zube koji su izvirali ispod smrskane glave, rep što se lagano uvio u polukrug, kožu zalijepljenu na ivicu trotoara.

***

Upisao sam se na Filozofski fakultet i počeo da pohađam studij filozofije. I dok sam najviše vremena provodio u zagušljvom bifeu Filozofskog fakulteta raspravljajući sa svojim kolegama o vječnim idejama koje svijet uslovljavaju, ili ne uslovljavaju, kao i o mogućnostima apriorne spoznaje kako bi se odredio neki univerzalni kvalitet, substancija, u susjednoj Republici Hrvatskoj počeo je rat. Jugoslovenska Narodna Armija, koju sam u Beogradu služio, krenula je da razara hrvatske gradove. Počelo je bombardiranje Dubrovnika i Vukovara.
Sa prijateljima sam otišao, poslije jedne žučne rasprave o tome kako pojedinac u svojoj autentičnoj usamljenosti treba da bude odvojen od morala krda, u kafe Teatar, mjesto na kojem sam je upoznao. Pošto u bašti nije bilo mjesta sjeli smo unutra. Na zidovima, na kojem su obično bile izložene fotografije manekenki, bile su obješene fotografije tijela poginulih na hrvatskom ratištu. Rat je već ušao u modu. Na ulicama se mogo vidjeti neki šminker da nosi maskirnu uniformu, kao dokaz svoje muške snage. Atmosferu isforsirane glamurozne blještavosti, remetile su fotografije. U centru prostorije visio je lite-show, koji je šarenim zrakama šibao po svim uglovima sobe, prodirući i u poglede konobara što su, munjevitom brzinom, uštogljeni u crne leptir mašne, pronosili pladnjeve napunjene coca-colom, schweppesom, kafom. Raskomadana tijela sa fotografija manekenski su mamila pogled: svinjska njuška rovi po utrobi mrtvoga čovjeka; djelovi raskomadanog tijela u razorenoj i spaljenoj crkvi ljepe se za plastičnu figuru Isusa Hrista; majka ljubi svoga mrtvog sina u kovčegu. Fotografije su hvatala tijela sa kojima sam se nastojao identificirati. Jedan od mojih prijatelja uperio je prstom na jedan leš koji se od dugog ležanja u blatu raspadao. Majica iz koje su provirivali komadi tijela bila je čista i sa nje se veoma jasno razabirao znak: Lacoste.
- Vidi, ima istu majicu kao i ja.
Bilo je nečega erotskog u mogućnosti da se vlastita majica identificira sa majicom mrtvog. Mrtvi su nam postali nekako bliski kao da s njima odlazimo svakodnevno u isti dućan.
Nekoliko dana poslije, u novinama sam nabasao na fotografiju svoje prijateljice, objavljenu s kratkom viješću o njezinoj smrti. Dok je fotografisala bombardovanje Dubrovnika vojnik JNA pištoljem joj je s leđa ispalio metak u potiljak. Potom ju je gurnuo u more. Sedmicu dana bila je hrana ribama. U novinama je objavljena i fotografija njenoga leša. Na njoj sam prepoznao svoju majicu.
Ostatak dana proveo sam razvijajući njezine fotografije. Kombinovao sam fotografiju mačije kože sa njenim tijelom. Nisam se mogao osloboditi osjećaja da me sa papira fotografije gladi njezina koža, ljepljiva poput ribe, koju je pokrivala crna mačija prostirka. Njezin pogled, ispunjen tugom tuljana, u mene je utopljenički uranjao. Fotografije sam zakačio o zidove sobe. Uzeo sam bocu viskija i polagano je ispijao. Ležao sam otromboljen na stolici, kao što je ležao njezin prijatelj danima, prije nego što su ga pronašli. Iz svakog ćoška zijevala je praznina i u mene ciljala. Kao pucanj kroz prigušivač, tišina se kačila po mojim dlačicama.
Uzeo sam fotografski aparat da se snimcima odbranim od nečega sablasnog što je na mene srljalo. Koračao sam stanom i slikao sve napuštene predmete. Izašao sam na balkon i sa dvanaestog sprata snimao Sarajevo. Na balkonu je o štriku bila okačena njezina majica koja se sušila. Fotografisao sam kapljice koje su se s nje slivale i padale. U udarima vode na glatki balkonski beton, oglašavala se prijetnja, opasnost što se nadvijala nad gradom, koji sam, kroz pad kapljica, snimao. Majica je hvatala vjetar i napuhana se svijala u beskrajne arabeske. Plazila se na vjetru kao obješena koža jagnjeta, što ga je majka za Kurban-Bajram zaklala.
Učili su nas da radi spasa vlastite duše treba nekog žrtvovati.