Tomislav Krznar [1]

Dotaknuti život:(ne)mogućnosti bioetičke rasprave o lovu

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

Na početku je potrebno istaknuti da ovo nije promišljanje koje na bilo koji način, ili s bilo kojim željenim ishodima, vrijednosno želi kvalificirati djelatnost lova suvremenog čovjeka. Drugim riječima, ne zanima nas je li lov, kako se danas odvija u suvremenom društvu, prihvatljiva ili neprihvatljiva djelatnost i koji bi eventualno bili razlozi u prilog bilo kojoj od ovih teza. Zanima nas druga, kazali bismo dublja, dimenzija rasprave o lovu. Oblikujmo je ovako: kako bismo s pozicija suvremene bioetike mogli govoriti o lovu danas? Može li taj „govor“ uostalom biti nešto različito od diskusija o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti lova? Na tragu rečenog, zanima nas i značajan uvid koji bi se pak mogao oblikovati ovako: ukoliko je lovom kao hranidbenim alatom i društvenim mehanizmom određeno 99% ljudske prošlosti, može li i dio „ljudskosti“ današnjeg čovjeka biti „izgubljen“ ako jednostavno zanemarimo raspravu o lovu i njegovoj važnosti za fizički i mentalni razvoj čovjeka? Dakako, ovime smo došli na stranputicu jer smo možda, makar implicitno, proturječno temeljnom određenju, postulirali prihvatljivost lovne djelatnosti. Pokušajmo ovu poziciju razjasniti traženjem odgovora na sljedeće pitanje: Zašto bi bioetika (uopće) govorila o lovu?

Naravno, prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, moramo makar ukratko ocrtati što je bioetika, kako je ona nastala i što se njome želi postići. Iako vrlo propulzivno područje, bioetika je relativno nedavno uspostavljen sustav znanja i metodoloških obrazaca. Iako je u povijesti ideja bilo mnogo pokušaja da se oblikuje promišljanje na način koji bismo danas nazvali bioetičkim, a mnoge od tih pokušaja danas „otkrivamo“ kao preteče i inspiracije bioetičkom mišljenju, misaono nastojanje koje nazivamo bioetikom usustavilo se u tek nešto manje od pola stoljeća. Prve pokušaje da se misli onkraj disciplinarnih (znanstvenih) ograničenja i da se djeluje u različitim situacijama koje su koliko zastrašujuće (poput opasnosti nuklearne energije) toliko i nepredvidljive (poput problematike koju izaziva mogućnost i eventualna uspješnost presađivanja ljudskih organa) uočili smo u području medicine ili nastojanja oko mira u svijetu. Vidljivo je da su svi pokušaji novih uvida imali zajednički nazivnik u dvije pojave: činjenici neobuzdanog rasta tehnološke moći (dijela) čovječanstva i potrebi da se ljudskom znanju postavi vrijednosno ograničenje. Otuda upravo u medicini potreba dolaženja do novih uvida čije se postojanje krije pod znakovitom mnogoznačnicom 'bioetik', a koji u srži nastoje dati rješenje konkretnih situacija sukladno unaprijed određenim modelima i pravilima.

Bioetika se bavi životom, pokušavajući dati nove dimenzije razumijevanja fenomena koji nepovratno transformiraju život ili ga (možda i) uništavaju. Otuda u bioetici rasprava o eutanaziji, pobačaju, presađivanju organa, biotehnološkim implantacijama, genetičkoj transformaciji organizama, transformaciji prirodnog okoliša, neobuzdanoj potrošnji prirodnih resursa ili uništenju mnogih oblika života. Suočena s tim fenomenima, bioetika u prvome redu nastoji razabrati razloge njihova nastanka, potom detektirati žarišta problema koji generiraju spomenute negativne aktivnosti i na kraju ponuditi rješenja koja bi promijenila smjer kretanja, koji je, barem u većem dijelu spomenutih problema, vidljivo uništavajući po život. Kako vidimo, kada je riječ o bioetici, nije moguće zaobići vrijednosnu perspektivu, dakle, ono nastojanje koje se pita o ispravnosti činjenja, istovremeno pledirajući za stvaranje obvezujuće norme za djelovanje. Ostaje pitanje u kojoj mjeri bioetika posjeduje ovaj normativni karakter, budući da bioetika nije znanost, barem ne „znanost“ u smislu novovjekovnog konstrukta znanosti, zasnovanog na (hiper)racionalističkim, numeričkim, kvantitativnim i korisnosnim očitovanjima. Ipak, odreći bioetici u potpunosti karakter „znanstvenosti“ značilo bi ne vidjeti ili namjerno reducirati racionalne mehanizme na kojima ona počiva te zanemariti karakter „poopćivosti“ i „pogrešivosti“ koji bioetika zasigurno posjeduje. Drugim riječima, bioetika nije znanost ili, točnije, ona nije samo znanost iako je njena potka uistinu znanstvena. Bioetika je ujedno i novi nazor na svijet, moguće i nova planetarna osjećajnost i novi moralni kodeks koji nastoji dati čovjeku, od razine pojedinca do razine čovječanstva, mogućnost stvaranja osmišljenog humanog života. Nedvojbeno, bioetika ima i vrijednosnu perspektivu, dakle, onu koja nastoji odrediti i promicati ispravno činjenje u svrhu očuvanja života i promicanja prava na postojanje svih oblika života.

Ovime smo postulirali značajan problem koji leži u korijenu bioetike, a riječ je o reflektivnoj dimenziji vrijednosne neutralnosti racionalnog znanja. Naime, povijest znanosti tvrdi da je znanstveno djelovanje vrijednosno neutralno, a učinci primjene pojedinih znanstvenih rezultata ovise o moralnoj strukturi subjekta koji djeluje. Čini se potrebnim, makar marginalno, primijetiti da u vremenu značajne tehnološke moći ovi uvidi nisu dovoljno dobri da osiguraju čovječanstvu sigurnost postojanja bez bojazni od uništenja, bilo pojedinih dijelova ili cjeline života.

Ovdje vrijedi zastati i kazati da smo u ovih nekoliko misli probali ocrtati karakter bioetike, njenu snagu i istovremeno unutrašnja proturječja. Vrijedi, također, napomenuti da bioetika ne pretendira na to da donosi općevažeća i ultimativna rješenja, nego prije teži razgledavanju fenomena, bilo kojeg živog ili životnog fenomena, te donošenju uvida koji nastoje riješiti probleme u konkretnim situacijama, bez pretenzije da to rješenje bude uvijek, u svakoj sljedećoj „istoj“ situaciji, bez daljnjih produbljenja zadovoljavajuće.

Vratimo se sada problemu koji smo naznačili ranije i oblikujmo ga kroz pitanje: što je (bio) lov u povijesti čovječanstva? Kada danas pokušamo razabrati što je to točno lov, ostajemo u značajnoj nedoumici. Naime, primarno je percepcija lova takva da nam kazuje da je lov krvava i nasilna djelatnost kojom se samo još jednom izražava čovjekova dominacija nad različitim oblicima života. Istovremeno, ne mogu se mimoići uvidi koji kazuju da je lov prilično učinkovit alat upravljanja populacijama, posebno u onim situacijama gdje dolazi do populacijskog disbalansa izazvanog isključivo čovjekovim interveniranjem u prirodne procese. Time lista proturječja vezanih uz lov nije iscrpljena. Lov danas nije primarno ekonomski alat, ali istovremeno, mnogi strateški dokumenti (na različitim razinama: regionalnim, nacionalnim ili internacionalnim) zagovaraju ulogu lova kao pokretača ruralnog razvoja ili čak mehanizma očuvanja postojećih kulturnih obrazaca. Lov se često percipira kao „pastoralna“ aktivnost i, premda proturječno, kao iskaz ekonomske moći, izravno ili potajice, ekonomskih, vojnih ili političkih elita. K tomu, lov je i predmet znanstvenog proučavanja, konkretno znanosti lovstva, odnosno onih misaonih i metodoloških obrazaca koji nastoje proučavati životne procese i njihove dobrobiti usmjeriti u korist čovjeka.

Može li se na tom tragu razabrati što je lov? Pogledajmo lov s historiografskog gledišta, no prije toga ocrtajmo novi sloj razumijevanja našeg „svijeta“. Naime, kako smo izokola naznačili u pokušaju odgovora na pitanje što je bioetika, možemo kazati da je naš „svijet“ razmjerno mlada pojava. Dominantno, naš je „svijet“ oblikovan pobjedom nad protufašističkim silama u Drugom svjetskom ratu i rušenjem „socijalističkog bloka“ manje od pola stoljeća kasnije. Gotovo da su svi politički, ekonomski i kulturni procesi na globusu obilježeni ovim događajima. Rezultati takvih aktivnosti vidljivi su kroz mehanizme liberalne demokracije, kapitalističke privrede, tehnicizacije društva i globalne informatizacije; primarno je riječ o što učinkovitijem protoku roba i usluga te maksimalizaciji profita. Slojevi našeg postojanja, dijelom spomenuti i u ovim određenjima, nisu mnogo stariji, datiraju nekoliko decenija ili stoljeća unatrag u obliku informatičke ili industrijske revolucije, izgradnje građanskog društva, pojave znanosti, ili nekoliko milenija unatrag, pa ih nalazimo u pojavama grčke filozofije, rimskog prava ili judeo-kršćanske duhovnosti. Ukoliko uzmemo da biće koje sebe zove čovjekom može razabrati slojeve svojeg postojanja i kroz nekoliko milijuna godina, rečeno nas doista navodi da zaključimo da je naš „svijet“ uistinu mlad.

Međutim, jedno se značajno „otkriće“ zbilo prije oko deset tisuća godina. Riječ je o procesima koji su započeli „pripitomljavanjem“ biljnih i životinjskih vrsta, a rezultirali su procesima urbanizacije, razvoja pisma i pismenosti, pojave i razvoja znanosti, pojavom posebnih institucionaliziranih oblika religije, trajnih rodno-spolnih konstrukcija i postojanim, uglavnom destruktivnim, mehanizmima upravljanja životom i transformacije života. Svi ovi procesi imali su samo jednu svrhu: korist čovjeka ili, bolje i točnije rečeno, jednog dijela čovječanstva – muškarca. Sve prije ovih slojeva povijesti čovječanstva u bitnome je obilježeno lovom, ne samo kao gospodarskim mehanizmom pribavljanja hrane, nego prije lovom kao pogonskom snagom razvoja čovječanstva.

Ukoliko se vratimo na ranije određenje lova, vidimo da je ono u bitnome, bilo na razini opisa fenomena ili na razini fenomena samog, degradacija i vulgarizacija one formativne snage čovječanstva koja je proizvodila biće koje sebe naziva čovjekom u 99% njegove prošlosti. Prije lova čovjek je doista samo životinja. Naime, lov je, osim u području duhovnosti i umjetnosti, čovjeka „stvarao“ i na razini kognitivnih i motoričkih sposobnosti te na razini socijetalnih mehanizama. Umjetnički zapisi sa stijena pećine Altamire kazuju da je biće – čija je glavna djelatnost, uz sakupljanje plodova, bila lov – imalo visoko razvijen osjećaj za postojanje različitih oblika života i da je imalo određeno razumijevanje sebe u tom sklopu života. Nadalje, iz komparativne povijesti religija znamo da su (u mnogome do danas prevalirajući) konfesionalni obrasci izgrađeni u vremenu kad je čovjek bio lovac, a vjerojatno i lovina. Čovjek je kroz lov učio o životu i o sebi, stvarajući slike i pojmove, jačajući svoje misaone i emotivne sposobnosti. Vjerojatno je, kako naglašavaju uvidi evolucijske biologije, čovjek kroz lov vježbao misao usavršavajući strategije lovljenja, vježbao je kooperacijske mehanizme nastojeći savladati lovinu jaču i opasniju od sebe. Za to su mu bile potrebne riječ i misao, a priliku da ih iskaže dobio je kroz lov. Društvene strukture vremena lovaca-sakupljača bile su beskrajno različite od onih koje su danas na snazi, i to ne samo u pogledu socijalne kompleksnosti ili tehnološke opremljenosti, nego prije svega po karakteru odnosa prema drugim ljudima i prema životu, kao i po karakteru razumijevanja vlastitog postojanja. Središnja „ideja“ današnjeg čovjeka je dominacija, a prema znanjima koja imamo o svijesti lovaca i sakupljača, središnja ideja njihova postojanja bilo je preživljavanje. Ovo nam govori o krhkosti njihovih misaonih „svjetova“ i istovremeno o uznositosti i nadmenosti naših.

Prije nego što okončamo ove kronično parcijalne i vjerojatno umnogome konstruirane uvide u postojanje svjetova lovaca i sakupljača, konstatirajmo da suvremeni čovjek, kao i svi ljudi prije njega, aktere svih ranijih razdoblja smatra primitivnima i misaono zakržljalima, ne pomišljajući na moguće bogatstvo tih misaonih svjetova. Promišljanje o lovu prilika je da se suočimo s tehnološkim redukcionizmom našeg svijeta i razumijevanjem života nalik onom u prethistorijskih lovaca. Naime, ono što danas razumijevamo pod lovom još je jedan od oblika tehnicizirane dominacije nad životom. Ovdje se treba podsjetiti na ono što smo rekli o bioetici i postaviti novo pitanje, ključno za naše promišljanje: zašto bi bioetika (ipak) trebala govoriti o lovu? Prije no što damo odgovor na to pitanje, promotrimo misao jednog od rijetkih filozofa koji se pozabavio problemom lova kao kulturnog fenomena. Riječ je o španjolskom filozofu Joséu Ortegi y Gassetu i njegovom značajnom spisu Meditacije o lovu.

Primjer, možda i usamljeni primjer, filozofijskog promišljanja o lovu nalazimo u djelu mislioca koji je svoja misaona nastojanja posvetio brojnim temama: od onih „klasično filozofijskih“ (ontoloških, gnoseoloških, etičkih, političkih i socijalnih) do onih više estetičkog i literarnog karaktera. Ortega je promišljao i o naizgled banalnim temama, temama poput lova. Ortega je najpoznatiji po djelu Pobuna masa, u kojemu je, s pozicija često prozivanih elitističkima i pesimističkima, reflektirao o karakteru modernog društva, obilježenog „znanstvenom“ specijalizacijom i tehniciziranim načinom mišljenja. Oštrica Ortegine kritike okrenuta je upravo protiv nastojanja da se ljudsko biće, bilo kao „izolirani“ individuum ili kao socijalni „fenomen“, razumijeva jednodimenzionalno. Posebno je riječ o kritici zapadnjačke civilizacije i njenoj potrebi, kako promišlja Ortega, da oblikuje ljudski život na način da ga izolira u tehniciziranoj komociji udaljenoj od doticaja s cjelinom ljudskog postojanja, a segment te cjeline je i razumijevanje povezanosti života i čovjekove esencijalne, upravo nužne upućenosti na život. Značajna pozicija kojom možemo ovo oslikati je Ortegina tvrdnja da je čovjek „graditelj svjetova“, no istovremeno je i uništavatelj života i uništavatelj cjeline svojeg postojanja. U tom pogledu, Ortega je podvrgnuo oštroj kritici zapadnjački misaoni kozmos usidren u razumijevanju racionalnoga te okrenut tehničkim nastojanjima koja mnogo puta protetički nastoje zamijeniti život. Dakako, daleko od bilo kakvog naivnog razumijevanja života u vitalističkoj i biologističkoj maniri, Ortegina nastojanja oblikovana su u teoriju racio-vitalizma, kojom on želi stvoriti novu platformu za razumijevanje života i čovjekove uloge u životu. Radi se o tridesetim godinama dvadesetog stoljeća: tada je Ortegina misao bila na vrhuncu, a Europa je istovremeno prolazila svoju najveću opasnost, u političkom pogledu predočenu pojavom totalitarnih sustava, a u društvenom predočenu kao maksimalizirana tehnicizacija društva.

Što je, s obzirom na to, za Ortegu lov? Ortega kazuje da je ljudski život istovremeno napor i praznina. Napor okrenut ostvarivanju životnih uvjeta primjerenih čovjeku, a praznina zato što se ti uvjeti ostvaruju radom, premda ljudska bit nije rad nego potraga za smislom života. Zamišljen nad ovim, Ortega dolazi do spoznaje da je kroz povijest čovječanstva najznačajniji „alat bijega“ od rada bio upravo lov. (Dakako, ovdje ne uzimamo u obzir razdoblje kada je lov bio alat preživljavanja, što smo prethodno istaknuli.) No, lov je u isti mah događanje u ljudskom životu koje čovjeku omogućuje da se zbliži s dubljim slojevima svog postojanja; lov je odmak od razuma, od rutine života i od zavaravanja tehnologijom. Kazati za lov da je razumska djelatnost za Ortegu je uvreda, kao što bi bila uvreda da kažemo da je lov mehanizam naturalizirane dehumanizacije čovjeka. Lov je, kazuje Ortega, nešto mnogo delikatnije: on je ono nastojanje koje omogućuje čovjeku, osim uranjanja u sebe, i susret sa životom kojemu je temeljna odredba nestajanje ili, bolje, nestalnost. Moguće je da upravo ovdje leži dublji Ortegin uvid: ako je ljudski život potraga za smislom, a lov mehanizam udubljenja u život, tada lov razumijemo kao oruđe potrage koja se, doduše, događa na površini života, ali je esencijalno okrenuta prema unutrašnjosti – u samog čovjeka.

Problem nastaje kada ovim uvidima dodamo element smrti, budući da bez smrti, odnosno bez krvave i bolne smrti, nema lova. U ovoj stvari Ortega uvjerljivo otkriva licemjere tehničke civilizacije ukazujući na brojne brutalne, nasilne i upravo destruktivne mehanizme kojima civilizacija tvori samu sebe. Zašto bi nam smetala smrt životinje u lovu ako smo okrutni prema cjelini života općenito i prema ljudima koje ne smatramo dijelom našeg „civiliziranog“ kruga? Ovdje je Ortega, istina, dobro detektirao probleme kolonijalizma i masovne produkcije dobara na kojima počiva Zapad, ali nije ništa uvjerljivo rekao o lovu samom. Osim možda jedne činjenice: čovjek je (i) biće instinkta; on mora vježbati instinkte, makar i u brutalnosti smrti, da ostane cjelovito biće, jer u protivnom se ostvaruje kroz brutalnost tehničke civilizacije. Ovo Ortega potkrepljuje uvidima o brutalnosti dehumaniziranog „civiliziranog“ života koji počiva na domestificiranju biljnih i životinjskih vrsta. No, ni ovo nas ne čuva od obveze da zaključimo, prateći Ortegu, da je lovac – dakle, čovjek koji je u potrazi za cjelinom sebe – pronositelj smrti. Mogli bismo ovaj uvid istraživati kroz slojeve hispanske kulture i njenog drugačijeg razumijevanja života, ali ovo razmatranje nije prilika za to. Kažimo samo da Ortega ovdje naglašava licemjernu odbojnost prema smrti kakvu nalazimo u „tehničkim“ kulturama koje upravo počivaju na nesmiljenoj transformaciji, pa čak i uništenju života. Bijegom od uvida o smrti, čak i u lovu, nećemo izbrisati bolnu pojavu da je život hijerarhizirana pojava, a sam čovjek dio te hijerarhije. Lov, rekli smo, nije stvar razuma. On je prije nagovještaj cjeline, jer počiva na instinktu koji je, kazuje Ortega, esencijalna zabilješka života. Ako je čovjek i „prirodno biće“, on ima obvezu čuvanja i tog dijela sebe. Lov je, smatra Ortega, arhaična pojava koja podsjeća čovjeka na to da je bjegunac od prirode, a time možda i bjegunac od sebe. Možda je lov prilika da „uhvatimo“ život i tako očuvamo cjelinu svog postojanja. Možda ovi segmentarni i pomalo tendenciozni uvidi ne opisuju u dovoljnoj mjeri Ortegino razumijevanje lova, a još manje daju odgovor na pitanje što je to lov, ali nam ipak otvaraju prostor za postavljanje našeg ključnog pitanja. Ako je lov dio čovjekove „prirodnosti“, možda je dobro razložiti tu dimenziju u cjelini i suočiti se njenom oporom konsekvencom: čovjek je biće koje, hoteći sebe ostvariti, upravo sebe reducira. Otklonom od „prirodnosti“ svog postojanja čovjek reducira sebe na učinak tehničkog življenja.

Treba li, dakle, suvremenom čovjeku lov? Vjerojatno ne. Ukoliko shvaćamo lov kao iskaz maskulinističke dominacije nad životom, posebno nekim njegovim iskazima, i ukoliko je lov samo još jedan podsjetnik na snagu tehničkog „uma“ čovjeka, tada lov suvremenom čovjeku nije potreban. No, ukoliko je lov podsjetnik, makar neželjeni i gorki podsjetnik na to da je čovjek biće koje smisao svog života mora graditi i kroz vezu s biološkim komponentama svog života, tada nam se lov – onkraj apologijske ili difamacijske rasprave – čini kao dobar razlog za bioetičko udubljenje, odnosno onu misao koja teži cjelini i rješenju problema u čovjekovom životu, onih problema koje je čovjek sam stvorio.

S obzirom na uvodno iznesene teze o naravi i zadaćama bioetike, te s obzirom na ocrt Orteginih misli o različitim dimenzijama života, ne čini nam se neprimjernim zaključiti da su Ortegini uvidi o lovu doista instruktivni. Oni nam više kazuju o našoj kulturi i karakteru postojanja čovjeka nego o lovu samom. K tomu, oni nam kazuju o dimenziji prirodnosti čovjekova bića, onoj dimenziji koja je često rastočena u tehniciziranoj komociji. Možda se ovdje za bioetiku nalazi prilika da zahvati i u one teme koje, poput lova, same ne kazuju mnogo, no istovremeno pružaju uvide u brojne probleme koji muče suvremenog čovjeka. Kako razumjeti „život“ – zasigurno je jedan od najvažnijih bioetičkih problema, a ovaj problem često nas zatekne svojom nepredvidljivošću, primjerice, kad ga susretnemo u raspravi o lovu. Možda je baš zato dobro da se i bioetika bavi lovom, kako bi izbjegla uhodanost i spokoj naizgled riješenih „tema“.