Savo Petrović [1]

Tri pjesme

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

Ugašena adresa
Kada otvorim kapiju snova i pođem u svoju domovinu
Jugoslaviju
Koja spava negdje daleko
I niko ne može da je probudi
Sretnem samog sebe u gluvo doba noći
Kada više nema pitanja
Ni odgovora.

I ne znam gdje smo ovo sada moja rodno zemljo
Ni kuda lutamo putem koji nema kraja
Bije nas hladna kiša riječi
Juče smo se izgubili, danas ne postoji, a sutra je uvijek samo sutra.

Sad sam u šumi isprekidanih snova
Čujem kako vjetar lomi stare grane naše ljubavi
Nikako da nađem svoje gnijezdo
Ugašena je naša adresa
I ostavljena pored puta
Kojim niko ne prolazi.

(Sent Pitersburg, Florida, 2014)

* * *

Praštam ti, moj grade

Već dvadeset godina mi smo stranci, moj rodni grade,
a ja te još volim i čekam razglednicu koja će doći
na adresu moga srca. Čuvam vrijeme kada je u tebi
svaki dan bio praznik, i svaka ulica radost.
Rastali smo se u jedno kaljavo jutro i još
smo daleko. Tebi više moja ljubav nije
ni na kraj pameti. Ti nisi vidio moje suze,
niti čuo vapaj svoga sina, i još ne znaš
za golemi buket trnja u mojim
grudima. Jesi li osjetio
da je svaki potres u tvojoj
duši bio i drhtaj
moga tijela?

Praštam ti, moj grade. Znam, bila su pasja vremena
i vukovi su zavijali, a mi smo zaboravili ljubav
i praštanje. U strahu sam ti šapnuo: nemam
snage da slušam simfoniju topova, ne volim kiše
mržnje, ni prolome metaka. Danas potajno
vjerujem da si ti već preplivao jezero
pustoši i bola. Sve više mislim
na dan kada će tvoj pogled zagrliti
sinove koji te vole. I možda
će sutra tvoje oči vidjeti
moje ruke, ispružene
prema tebi?

* * *

Poslije vojnih pohoda

(Putem od Broda do Doboja, 2003)

Izvan božjih zakona, vučjim snovima naoružane ovuda su prošle
vojske i izgradile ruševine. Na svakoj vojničkoj stopi prašina
smrti. Po livadama suva trava miruje, na poljima garež
rascvjetana. Kraj slomljenih kuća plove tamni
talasi dima. Ispod spuštenog neba huje gavrani
vrani, prijatelji palikuća. Vidim da pada crni
snijeg kroz mir golih grana. Nikoga nema,
negdje daleko pas cvili i ovdje ponekad
još samo zašumi čemer nečijih suza. Laste
uzalud čekaju da bagrem opet
zamiriše. Ovo je bila moja
rodna zemlja. Ovdje sada
stanuju mrtve
godine.

Izvan božjih zakona, u mećavi duha, sa buktinjama i bjesnilom
u srcu, vojničke čizme pogazile su nevine osmijehe i uplašene
oči. Poslije vojnih pohoda, vratila se Morana* da slavi svoje
ratnike i vjernike i guši polja, gorja i nebesa. Ovdje su
samo munje jedini gosti. Još miriše prah gromova
i tuguju jutra. U mutno podne idem sprženim
putem prema rodnom gnijezdu i evo me u danu
poslije kraja svijeta. Moja je ruka
na srcu i ja plačem, sam, pod
studenim zvijezdama. Ćute
i nebo i vrijeme. Ćuti
i zemlja. Tišina velika
kao more i teška
kao smrt.

* Morana – u slovenskoj mitologiji boginja smrti i zime.

* * *