Elizabeta Šeleva [1]

Kreativna hermeneutika izgnanstva – Mahmud Darviš

Sarajevske Sveske br. 45-46 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Za ljude koji potiču i/li žive u onim, po definiciji dijasporičnim kulturama, kao što su Balkan ili Bliski Istok, ključne riječi na našem današnjem skupu, kao što su izgnanstvo, egzil – odavno znače nešto mnogo kompleksnije i dublje, od nekakve neobavezne akademske igre ili zabave.
Otud pjesme, ali ništa manje ni eseji našeg cijenjenog gosta-laureata, još prilikom prvog, laičkog čitanja – ne izazivaju ništa manje od suštinskog uzbuđenja. Doživljavaju se kao kreativan izazov za pojačavanje/umnožavanje vlastitog kulturološkog identiteta i danas već poslovične istorijske krhkosti/traumatizovanosti jednog trajno proganjanog, osporavanog i ućutkivanog naroda, u okviru stalnog obnavljanja njegove „drame lociranosti“ na jednom, očigledno, problematičnom prostoru.
Egzil je nesumnjivo pojam s bogatim i opsežnim interpretativnim potencijalom; ali i jedna od najmoćnijih arhetipski obilježenih i asocijativno nabijenih pjesničkih metafora.
Ukoliko se pođe od teološkog pojma egzodusa – koji, naravno, ni terminološki, ni semantički nije potpuno identičan političkoj kulturi egzila, o kojoj se danas sve češće raspravlja – izgnanstvo (koje se i u odnosu na jedan, i u odnosu na drugi spomenuti pojam može smatrati nadređenom, opštom kategorijom), čak i ako nismo lično pretjerano reliogiozni po svom ubjeđenju, može se smatrati antropološko-egzistencijalnom normom ljudskog postojanja.
Danas, i to ne samo u tekstovima iz sfere religije, figurira jedna opravdana pretpostavka o univerzalnoj zadatosti izgnanstva, stranstvovanja, problematične pripadnosti, osjećaja izopštenosti koji (iako ne i ekskluzivno) dijele stanovnici naše epohe!
Sljedeći odlomak iz jednog kataloga za pozorišnu predstavu koja se igrala u Beogradu u maju 2007. godine ubjedljivo svjedoči o rasprostranjenosti ove teme/toposa:
„Svi smo mi tuđinci u vlastitom svijetu. Izabrati život u tuđini, to možda znači i izoštriti svoje osnovne pozicije: izgubiti samog sebe da bi se mogao ponovo pronaći.“
S jedne strane, egzil ima svoj nesumnjiv ontološki karakter: na osnovu religijskih predanja egzil, u stvari, predstavlja gubljenje besmrtnosti kad je riječ o ljudskim bićima i njihovoj dislokaciji/eksteritorijalnosti u odnosu na njihov prvobitni Dom – nebeski raj. Tu se razotkriva čitav jedan tragizam našeg bivstvovanja kao vremenski oročenih i sudnjem Vremenu predatih subjekata!
S druge strane, opstaje i istorijski zadata i internacionalno opšteprisutna tragika ovozemaljskog egzila: prinudnih seoba pojedinaca i čitavih naroda usljed krvožedne borbe za pozicije, borbe za halapljivo osvajanje novih teritorija i materijalnih bogatstava.
U tom smislu, imajući u vidu njenu aktuelnost, željela bih da navedem jednu sasvim intuitivnu, ali upravo zbog toga i duboko tačnu/opravdanu tipologiju, koja se tiče gobalno prisutnog i raširenog fenomena dislokacija, seoba, migracija.
I sam već podložan vrijednosnoj asimetriji Istok/Zapad, makedonski pisac Goran Stefanovski u jednom svom eseju svjedoči o tome kako Englez svuda u svijetu ostaje Englez i tretira se kao doseljenik, za razliku od Makedonaca, koji u inostranstvu figuriraju i doživljavaju se samo kao iseljenici.
Porijeklo migracijskog subjekta, drugim riječima, određuje njegov dalji postegzilijarni status, odn. utiče na sam doživljaj egzila kao patološkog stanja iskorijenjenosti, nepripadnosti, gubitka, kriznog identiteta i sl.
U tom pravcu – a polazeći upravo od dominantne obojenosti koju ima sama afektivna pozicija migracijskog subjekta, odn. izmještenika – Rozi Braidoti je uspostavila jednu, za književnost naročito značajnu, liniju između naizgled srodnih kategorija ili atributa egzilantstva i nomadizma. Dok egzil proizvodi izrazito osjećanje nostalgije, reminiscencije, okrenutosti ka prošlosti – nomadizam pretpostavlja učešće u jednom aktivnom vremenu, bez jasnih naznaka početka i kraja.
„Nije svaki čovjek bez doma, pa ni emigrantski pisac, nomad“, konstatuje Zoran Gerić. „Nomad je onaj ko pravi iskorak, koji postavlja maršrutu negdje između, na ničijoj zemlji.“
Možemo da prihvatimo interesantnu atribuciju „politropos“, koju Pol Virilio dodjeljuje Odiseju: „Postojati, znači ne biti ni na jednom mjestu, ne identifikovati se ni sa čim.“
S obzirom na sve ovo, inkorporisanje izgnanstva u okvire poetičke artikulacije može rezultirati takvom pjesničkom retorikom egzila koja transcendira prvobitne dominante gubitka, pomjerenosti, tuge – da bi potom bila utemeljena jedna različita književnost savladanog, intrigativnog, vitalnog ili kontra-egzila, kako ga imenuje Klaudio Giljen. Riječ je o tome da se egzil percipira kao životni performativ, kao zakonomjernost samog postojanja, kao izazov s usmjerenošću ka budućnosti, umjesto ka istoriji.

*
* *

Poezija M. Darviša prihvaća izgnanstvo kao jedinstvenu trajnu signaturu identiteta, kao uslov bez kojega se ne može, kao ultimativno ontološko i poetološko samoopredjeljenje, čak i kao svojevrsnu apologiju bezmjesnosti.
Svi mi svakodnevno živimo u nevidljivoj dijaspori. Ljudi su bića bez adrese ili, bar, možemo konstatovati da njihove prave adrese nisu one koje se nalaze u njihovim ličnim kartama.
Izgnanstvo, sudeći po njegovim dvijema programskim pjesmama, za Darviša je i personalna, isto koliko i akciona kategorija:
„Ko sam ja bez izgnanstva?
Stranac na obali, poput rijeke vezan,
Za tvoje ime vodom...
Ništa nije ostalo za mene, samo za tebe.
Što da činimo bez izgnanstva?“
Lirski subjekat postaje svjestan jednačine koja je postavljena između teritorije i identiteta, samo zbog toga da bi je mogao razriješiti van „dohvata Zemlje Identiteta.“ Izgnanstvo u ovom slučaju ne znači nemanje doma, naprotiv, lirski subjekat je odomaćen upravo u okviru svoje izmještenosti, svepripadnosti jednoj većoj Cjelini.
Egzil je prepoznat, čak i blagosloven kao izlaz iz istorije, kao viša vrsta pripadnosti. Za razliku od uobičajene, korijenske, za tlo fiksirane pripadnosti – ovdje se suočavamo s jednom različitom, dinamičnom pripadnošću Putu.
„Ostavi za kasnije naše sjutra
Dugom putu
Prostoru koji nas u sebi sadrži
Da bi smo zajedno napustili svoju istoriju.“
Suštinski izgnanik ostaje doživotni sljedbenik Puta, sljedbenik seoba u odnosu na sebe samog (a ne samo u odnosu na svoj rodni kraj i otadžbinski identitet). To su ekstatični momenti, seobe i umnožavanje vlastitog identiteta i stvaranje bogatije, „višekratne pripadnosti“ (Amin Maluf).
Izgnanstvo je ukrštanje poraza i trijumfa; sadašnjosti i budućnosti; korijena (kao mjesta) i puteva (kao ne-mjesta); prostora i vremena (kao izvan-prostornosti). Izgnanstvo, u svom ultimativnom smislu, podrazumijeva i neminovnu i za svakoga ontološku seobu: iz svijeta živih u ne-svijet mrtvih.
Imajući u vidu jednu takvu fundamentalnu dimenzioniranost, ultimativnog preseljenja čovjeka prema smrti, lirski subjekat podržava, za naše vulgarno-materijalistički orijentisano vrijeme, impresivnu apologiju van-posjedovnosti kao preventivne dijalektike, kao alternativnog modus vivendija:
„Imam mudrost na smrt osuđenog
Ništa ne posjedujem da bih posjedovan bio.“
U tom kontekstu, izgnani mogu sa sobom ponijeti/sačuvati jedino „predmete nemaštine: ličnu kartu i ljubavno pismo.“
Ipak, nema ovdje riječi o patetičnom. Gubitničkom, već o jednom superiornom „siromaštvu“ – koje svijetom raspolaže na potentan način. Izgnanstvo je modus neizlječivog duhovnog nemira, stanje vječne zapitanosti i upitnosti, obnova interrogativnosti kao stava prema svijetu, imperativ ili vokacija duboko intimnog karaktera. Izgnanstvo je izazov, produktivna privilegija – koja ne proizilazi i koja se ne svodi samo na jezik prinude. Izgnanstvo već samo po sebi predstavlja jedno veliko pitanje i trajno zrači svojim nesumnjivo heurističkim predznakom. Ono je velika provjera lične i kolektivne kapacitetnosti.
Za Darviša egzil je stvaralački potentan modu, a njegova libidinalna retorika uopšte ne ostaje imuna na suštinsku erotiku izgnanstva.
„Stranac kaže
Ko sam ja poslije tvojeg izgnanstva u meni?
Ko sam ja poslije izgnanstva tvojeg u snagu moju?“
Izgnanstvo je plemenita energija sadržana u ljubavno-istraživačkom nemiru voljenih, neustrašiva dijalektička uzajamnost s drugim, kategorija ličnog izbora i dobrovoljno preuzetog rizika.
Izgnanstvo nije ono što po navici percipiramo i tumačimo kao takvo. Suočen sa smrću, lirski subjekat obraća joj se kao suštinski izgnanik, izopšten u odnosu na iskustvo Ljubavi, koja je jedini suštinski Dom na ovoj planeti, sad i oduvijek.
„Ti jedina znaš što je to izgon, sirotice,
Ne znaš što znači to biti u zagrljaju muškarca
Koji s tobom dijeli
Nostalgiju noći ispresijecanu budnim riječima
Kad se nebo i zemlja splote u nama.“
Izgnanstvo se ne reducira na svoj istorijski oblik i uobičajenu vrstu, već se probija u sfere Ljubavnosti kao najveće Domovnosti.
Izgnanstvo je svojevrstan lavirint – koji ostavlja trajno otvorenim, na prvi pogled samo retoričko, pitanje: Da li postoji, da li je moguć suštinski izlaz/egzil iz izgnanstva?
Ako pratimo pjesnički itinerer Darviša, onda ćemo odgovor nesumnjivo pronaći u prepoznavanju ptičje komponente našeg identiteta. Tačnije, u metaforičnoj transcedenciji egzila.
„Jednog dana postaću ptica
I istrgnuću svoje biće iz svog ne-bića.“
A možda ćemo odgovor prepoznati i u seobenoj sveudomljenosti pjesnika.
„Budi onaj ko jesi gdje god da si
Ponesi sa sobom samo teret svog srca i vrati se
Kad ti ti sve zemlje postanu nova otadžbina.“
Zaista, koliko otadžbina doživljava i naseljuje pjesnik?
Naročito onaj pjesnik koji je 1997. godine objavio knjigu Palestina kao metafora – eseje koji su prepuni (osobito kad je riječ o nama ovdje) značajnih komparativnih aluzija. Jer ćemo, čitajući o sudbini, a posebno o hermeneutici Palestine, u ovim lucidnim iskazima, mnogo puta pronaći i alegorijsku priču o Makedoniji, kao o dijasporičnoj kulturi, s još uvijek živim i akutnim ranama, koje proizvodi fatalna sprega geografije i istorije, u vrijeme u kojem se „na račun izgubljene geografije – poseže za utjehom istorije“.
Čak i kad je izgnanik, lirski subjekat u Darvišovoj poeziji ne nastupa nikako drugačije nego kao Buntovnik.
On ne izjednačava sebe samog s teritorijalno-posjedovnim komponentama svojeg identiteta, već traga za nekim drugim ishodištima.
„Želim da živim sve ove kulture. Moje pravo je da se identifikujem sa svim ovim glasovima, koji odzvanjaju zemljom... Zato nisam samo uljez, niti sam samo prolaznik.“
Čak i ako je izgnanik, on ne nastupa kao izopštenik, a još manje kao zarobljenik bilo kakvog fanatizma ili monokulturalizma. Naprotiv.
Svoju vitalnu energiju, svoje pravo na postojanje – čak i u okvirima svijeta koji je utemeljen na zatočeništvu koje uslovljavaju posjed, profit, materijalnost, teritorijalnost – lirski subjekat kod Darviša izvlači iz duhovnog smisla i suštine egzila – kao uzajamno oplođivanje kultura. Riječ je o onim kulturama u koje se – svojim ravnopravnim stvaralačkim učešćem tako dostojanstveno a u stvari sasvim opravdano – i sam ubraja.