Marina Protrka Štimec [1]

Balkan-jesu drugi?

Sarajevske Sveske br. 43-44 [2]

(Katarina Luketić: Balkan: od geografije do fantazije, Zagreb, Mostar, Algoritam, 2013.)

Knjiga Katarine Luketić Balkan: od geografije do fantazije, koju je ove godine u svojoj biblioteci Facta objavio Algoritam, opsežna je studija balkanizma u kojoj se u dvije veće cjeline sa ukupno 11 poglavlja razrađuje povijesni i teorijski okvir nastanka i djelovanja pojma Balkan. Ovaj pojam kojemu je utemeljiteljski teorijski obol dala bugarska teoretičarka Marija Todorova u svojoj znamenitoj studiji Imaginarni Balkan, bio je u ranijoj povijesti pozitivno ili geografski neutralno konotiran, dok je kroz zadnja dva stoljeća povezivan s nizom negativnih stereotipa i pejorativnih predodžbi. Tu povijesnu transformaciju pojma prati i Katarina Luketić, pokazujući kako je povezana sa nizom suvremenih kulturnih, društvenih i političkih događaja.
Na samom početku knjige autorica polazi od znamenitog pitanja Paula Valéryja: hoće li Europa biti svedena na ono što ona prostorno jest - rt Azije?, pitanja koje Jacques Derrida, fokusirajući u istoimenoj knjizi jedan "drugi smjer", dopunio novim upitnikom: hoće li "unatoč semantičkoj opterećenosti geografskih pojmova u povijesti, [Europa] pronaći i otvoriti neki drugi smjer"? Orijentalistička imaginacija koja Europi suprotstavlja Aziju (ranije poimanu kao Bliski, a u novije vrijeme uglavnom kao Daleki Istok) i kojom se propituje mjesto njezina ishodišnog identiteta u raspravi o Balkanu dobiva novo značenje. Prostorno je, naime, kako upozorava Katarina Luketić, Europa doista rt Azije, dok je Balkan rt Europe. Taj je rt istodobno mjesto otvorenosti novome: istraživanjima, trgovanju, putovanjima, osvajanju, ali i oznaka rubnosti i periferije. U dosadašnjoj povijesti ta je rubnost i ta otvorenost postavljana kao "mjera svakog razvoja, mjera civiliziranosti" - čime je ovaj prostor od margine prerastao u samo kulturno i društveno središte. Iako se ovaj obrazac može nazrijeti u simboličnom potencijalu i statusu koji je balkanski prostor imao u antičko doba, novija je povijest Balkana obilježena nakupljanjem negativne semantike oko ovog imena. Današnja Europska unija, upozorava Luketić, prisvaja antičko naslijeđe, smatrajući se "jedinom pravom sljednicom ideja o demokraciji i društvu visoke kulture, dok Grčku tretira kao buntovnu barbarsku državu u kojoj vladaju korupcija i politička neodgovornost, dok se njezini građani nerealno zadužuju i žive iznad svojih mogućnosti, a svoje neslaganje s određenom politikom ili napucima EU izražavaju isključivo neredima na ulicama i ispadima barbarstva".
Tako suvremena politika podupire postojeće kolektivne predodžbe Balkana kao zvjerinjaka Europe, kao mračnog i nepristupačnog dijela, atavizma ili slijepog crijeva na civiliziranom tijelu Zapada. Takav Balkan, kako na nizu putopisnih, političkih i popularnih književnih tekstova pokazuje Katarina Luketić, istodobno je izazivao zazor uglađenih Zapadnjaka i pozivao na pustolovne pothvate koji su obećavali uzbuđenje, bizarnosti i egzotiku. Takvo binarno kodiranje u oblikovanju auto i heteropredodžbi nije samo dio europskog imaginarija, već je prepoznatljiv i u razumijevanju vlastitog identiteta i identiteta koje narodi s Balkana "projiciraju jedni na druge, na svoga prvog susjeda, na kulturu ili prostor preko državne granice. Po binarnom principu stalno se iznova dijelimo: “mi” smo civilizirani, miroljubivi i tolerantni, a “oni” primitivni, nasilni i netolerantni. “Oni” služe “nama” da potvrdimo iskonstruiranu sliku o vlastitom identitetu, stvorimo “naš” imaginarij koji će biti osnova za velike naracije o vlastitoj naciji i vlastitom identitetu. Jednako kao što “mi”, zajedno zbijeni u kalupu Balkana, služimo Europi da u suprotnosti s “nama” stalno iznova gradi svoj pozitivan identitet. I “mi” Druge/Ostale isključujemo, unificiramo i demoniziramo, jednako kao što Drugi/Ostali, u ovome slučaju Europa, to čine “nama”. Otpor protiv hegemonije tako nerijetko poprima oblik oponašanja – stvarnog, ali još više diskurzivnog i metaforičnog nasilja koje vršimo nad Drugima zato što ga osjećamo na sebi." (str. 133)
U toj nesposobnosti sagledavanja sebe i drugih izvan stereotipno zadanih uloga, ima, kako se vidi u knjizi, i svojevrsnog uživanja u ulozi žrtve, u potlačenosti koja tako divno i u tako različitim prilikama može poslužiti kao izgovor za nedjelovanje, statičnost, pasivnost.
Takve su predodžbe je vidljive u različitim historijskim, ali i trenutno aktivnim metaforama, od povijesnog zamišljanja vlastitog terirorija kao "antemurale christianitatis", nešto kasnije razvijene metafore mosta kao oznake vlastitog geografskog i kulturnog identiteta do percepcije Balkana kao "bureta baruta" koje se u suvremenoj konzumerističkoj i senzacionalističkoj kulturi često, kako je pokazao Ivan Čolović, postaje "bure piva" koje se ispija na skupnim trevenkama. Problematičnost metafore "predziđa" kao vlastite simboličke odrednice možda je najoštrije prokazao Miroslav Krleža smatrajući je mamcem za manipulaciju "ne samo nas već i drugih bijeda" na ovim prostorima, dok je metafora mosta smatrana neutralnom i neproblematičnom. Nasuprot tome, Katarina Luketić upozorava da se kroz obje ove metafore, predziđa i kao mosta, upućuje na posrednički identitet zemalja čiji ja je svrha time svedena na "funkciju zadovoljenja interesa nekih europskih država. Izgraditi sebe samo kao most preko kojega će Europa lakše prelaziti na Istok znači dijelom sebe poništiti, tj. svesti se na jednu ograničavajuću, podređenu ili posredničku ulogu." U političkom smislu takva je ideja bila sastavni dio zapadnih politika tijekom 19. i 20. stoljeća, u krizama i raspravama oko tzv. istočnog pitanja, pa i, kako upućuje Luketić, u nacističkoj geopolitičkoj viziji ovog prostora. Obje su se ove metafore razvile kao odraz "unutarnje identitetske neuroze pojedine kulture" koja u vlastitom opisu želi proizvesti onu utemeljujući razliku prema istočnim i južnim susjedima. U kontekstu "nikad sasvim ostvarene žudnje za sjedinjenjem s Europom", one su, kako se vidi i u Mažuranićevu Smrti Smail-age Čengića, vrlo često obilježene i frustracijom ili mržnjom prema Europi koja “nas” je izdala ili nije dovoljno prepoznala “naše” zasluge (Luketić, str. 153).
Promatrajući Balkan - "između geografije i fantazije", Katarina Luketić propituje povijesne, književne, publicističke i političke tekstove, glazbene projekte, filmska ostvarenja, kao i niz fenomena suvremene popularne kulture na prostorima ne samo Hrvatske, već i najšire regije. Zahvaljujući tome, njezin je opis relevantan i reprezentativan: ona detektira mjesta proizvodnje predodžbi o Balkanu i njihovu transmisiju i širenje u različitim društvenim sferama. Izlaže okolnosti nastanka nekoliko, za ovu temu relevantnih i/ili reprezentativnih tekstova: putopisa Rebecce West, Roberta Kaplana, Petera Handkea, Françoisa Masperoa, Juli Zeh te Eriksena i Stjernfelta. Čitajući ih, ona prokazuje motivaciju njihovih autora, okolnosti nastanka samih tekstova, kao i njihove često nepovoljne učinke na recentnu povijest balkanskih država. Notoran primjer kojim se u ovom smislu Luketić s posebnom pozornošću bavi je putopis Crno janje i sivi sokol (1941) Rebecce West, tekst koji je utjecao na kasnije predodžbe, ali i politiku svjetskih moćnika u odnosu prema npr. Bosni.
Tumačeći niz publicističkih, književnih, socioloških i historiografskih tekstova, ali i umjetničkih ostvarenja, Katarina Luketić pokazuje kako je povijest stvaranja i diseminacije značenja određenih pojmova brutalno upisana u recentnu političku zbilju. Pri tome, sudeći po završnom poglavlju romana u kojem objektivni autorski glas zamjenjuje glas svjedoka (po)ratne zbilje, Katarina Luketić završnom gestom opisuje i vlastitu odgovornost - jednako u gledanju kao i pisanju ili govoru. Time eksplicira ranije rubno prisutnu ambivalentnost u tretiranju traumatskih mjesta osobnog i kolektivnog pamćenja u kojem obnavljanje bolnog iskustva istodobno može biti i put njegove prorade, ali i oživljavanja njegovih učinaka. Kao jedna od dvije ključne riječi koje se uz Balkan pojavljuju u naslovu, fantazija se, unutar korica knjige definira kao proizvod sanjarenja, učinak mašte, kao smišljena opsjena, ali i kao projekcija želje kojom se vlastitom iskustvu pridružuje jedan novi smjer. Povezujući time uvodne i završne stranice ove knjige, čitatelj/ica i sam/a zastaje u ocrtavanju kruga vlastite odgovornosti u svjedočenju, pamćenju i djelovanju, ali i smjelosti u isplovljivanju u jedan drugi smjer.