Ivana Seletković [1]

Kritika (2014)

Sarajevske Sveske br. 43-44 [2]

NI OVDJE NI TAMO

Beskrajno ti je išlo na živce majčino „proklamiranje“ u ime „korijena“ i tzv. „tvojih“ iako si, nažalost bio svjestan istine tih riječi. Ne, nije ona nikada bila etnokaćiperka (ovo je bio „tvoj“ izraz, doduše malo nezgrapan i netočan, ali kada ti je pao na pamet nisi ga mogao zanemariti), neobrazovana ili poluobrazovana reakcionarka minulih vremena i dobâ; to nije imalo veze s nacionalizmom i fobijama. Bilo je puno intimnije i lucidnije. Znala je da je samoća teška i kad si okružen ljudima koje znaš; prema tome, bila je svjesna da je tvoja samoća još samotnija. Sav taj proces izgovaranja i nagovaranja upućen je na tvoj ofsajd, ali nisi se micao s mjesta. Onda bi sve prestalo. Kada bi njen nastup ponovo počeo bio bi molećiv; u takvom intenzitetu da si je mogao vidjeti kako skrušeno moli sklopljenih ruku poput žena u Crkvi ispred Kristovog raspela a zapravo je stajala ispred tebe čekajući rezultat tih molitvi. No, većina molitvi ne budu uslišane, tako i ta repeticija nije urodila plodom povratka. Da, znao si da su tu, u istim riječima primjese samosažaljenja i straha od simboličkog gubitka djeteta, jednog od njih- tamo koji su bili puno bliži (ah, to filozofsko zavaravanje u traženju sebstva!). Oni su privrženiji. Ti si bio daleko. U svom azilu. Nitko te ovamo nije poslao. Samo si otišao. Govorila ti je da tamo imaš prošlost. Uvijek istu mantru o sjećanjima. Tebi je bilo žao. Ipak, nisi mogao shvatiti zašto bi ta prošlost, tamo, bila vrijednija od ove prošlosti – ovdje. Nije postojao altruizam ni tamo ni ovdje. Schopenhauerovski raspoložen (nužna patetika), nisi imao prijatelja. Ni tamo ni ovdje. Nije postojala djevojka kojoj bi se vraćao. Ona kojoj bi u gluho doba noći slao sladunjave SMS-ove ili kojoj bi se hvalio novim stihovima koji i nisu bogznašto. Tamo si pisao loše pjesme, a ovdje si mislio da pišeš dobru poeziju. (Istina je bila da su stihovi bili loši i ovdje i tamo.) Činilo ti se da je grad u kojem si rođen amorfna masa. Ljudi su živjeli u kolotečini, uvijek s istim pričama i mentalitetom zarad prošlih vremenâ. I ovdje su živjeli prošlost, onda kada nije bilo odgovora na pitanja bijede, na jaz među standardima ljudi. (Tada je prošlost bila samozavaravanje. Ona ne daje kruh i posao, osim možda političarima što je još jedna konstanta ili dnevnopolitička tema, svrha – kako navode novinski tekstovi.) Onda bi mislili kako je kakva-takva pripadnost najbitnija činjenica na svijetu (a zapravo uopće nije bila činjenica ili istina; istinâ je uvijek više kada se tiču međuljudskih odnosa). Ipak, tebi kao studentu je prijao ovaj život ovdje jer te nitko nije poznavao, a index je bio polazna točka svih umjetničkih hedonizama, onoga što si neupitno volio i trebao. Ulazio si u zone umjetnosti beskrupulozno uživajući bez potrošene pare. U mjesta gdje su bile natapirane dame u svečanim toaletama s pozivnicama ili ponosno držeći rezervirane karte (od kojih bi ponekad neka od njih, sredovječna, zašuštala bombonima u pola predstave ili koncerta), ulazio si na/uz osmjeh i baš taj indeks-kartu u negdjezemsku, u trapericama i razgaženim patikama, ponekad malo uredniji (čovjek bi tada pomislio da zaista negdje radiš i da si pokorni pretplaćeni ljubitelj kulturnih događanja). Sve to nije bilo bitno. Ti popratni elementi munjevito iščezavaju. Jedino što jest bilo važno, bilo je biti tu, ovdje i sada, odsječen iz svijeta (u čiji menuet bi bio nakratko vraćen kada bi se slučajno pored tebe našla zgodna, mlada djevojka-zaborav po sebi vraćanjem glave na početnu poziciju). Tek tada bi bio istinski sretan. Sanjario bi da si čestica koja putuje tim prostorom i čiji bitak je mjerljiv jedino onda kada traje uprizorenje. Ona, ta ista čestica bi se našla u strujanjima zraka kada glumci govore, podigla bi se zajedno sa prašinom onda, kada bi isti hodali scenom, našla bi se na glumčevom prstu pri izvedbi performansa zahtjeva, svađe ili prijetnje. Najviše su te oduševljavali koncerti klasične glazbe. Zamišljao bi da si melodija flaute uz pratnju orkestra, da ulazeći u nju nestaješ sa stolice iz vidljivog, postaješ u međuprostoruvremenu-negdje. Jedini strah je bio da tvoje disanje ne bude preglasno, da te ne probudi i ne nagrdi kompoziciju, da ne bude invazije kašlja i ispuhivanja nosa/noseva. U potpunosti prepuštajući se glazbi, vrlo često bi se zabavljao slušajući pojedine dionice određenog/ih instrument(at)a. Rezigniranost u odnosu prema stvarnosti bila bi uništena nepozvanim solom prve violine koja bi kaskala za ostalima i to za čitav ton (što se nerijetko događalo u poznatom orkestru) i trubom koja glasnoćom uništava egzistenciju filharmonije onda kada se to od nje najmanje očekuje. Ali ipak, taj trenutak njene (i njihove) nesmotrenosti nije bio u potpunosti tragičan. Trebalo je cijeniti trenutak a u tome si bio zaista umješan. To je nenametnuti „melioracijski“ zadatak.
Potom bi šetao zamišljen pored rijeke. Nakon nekog vremena zapalio bi i cigaretu. Pozadinu prizora činili bi ritam tvojih koraka i onih neznanih, uz ritam glazbe u tvome umu.
U tome raspoloženju sjetio bi se koncerta od prije nekoliko godina. Među ostalim skladbama, izvođena je i Beethovenova Sedma simfonija. Svijet je stao kada je nastupio drugi stavak, isti onaj kojim počinje bajkoviti film The Fall. Sve se to događalo baš ovdje. A tamo, u isto vrijeme, tko zna što. Međutim, baš tamo bili su članovi tvoje obitelji; blizu i daleko. Malodušnost je iznenada probuđena kao i sjećanja, prošlost i godine koje je spominjala majka. Osjećao si se kao u Labirintu samoće (samo ti nisi bio Meksikanac Octavia Paza). Cigareta bi bila pri kraju. I od nje si se napokom počeo opraštati. Ugasio bi je i bacio u smeće. Nastavio šetati i razmišljati o neizvjesnosti, o paradoksima. Život je za većinu ljudi bio paradoks, tragikomičnost (onih koji su razmišljali i pokušavali re/definirati fluidnosti). Jedan dan bi obilovao oscilacijama raspoloženja i demantirajućih zaključaka. Kamo krenuti, odakle početi?
Ovdje, tamo, negdje; gomile pitanja i strahova i njihovi koncentrični krugovi. Sve je u tebi, sva nestalnost i previranja. Niz novih i starih sjećanja.
Prije spavanja, nekad, nakon istrajnog mrcvarenja i pauza bez egzemplarnog životnog stacatta završio bi sa zaključkom i novom pokretačkom snagom: EMAK BAKIA (zahtjev, molba mnogoimenom vladaru ljepote, bez Mana Raya i predivnog dokumentarnog filma Oscara Alegriae; u ime pomirenja sa sobom)!
To bi bio kraj još jednog bezimenog dana, nakon čega bi uslijedio nekakav san.

LAKOĆA PRIPOVIJEDANJA & TEŽINA ŠUTNJE

(...) kada me pitaju „Šta si ti?“, često sam u iskušenju da ponosno odgovorim: „Ja sam pisac“. Ipak rijetko to i učinim, jer ne samo da zvuči pretenciozno blesavo nego je i netačno – ja se osjećam piscem samo kada pišem. I tako onda odgovorim da sam komplikovan. Također bih htio dodati da sam ja, možda prije nego bilo šta drugo, gomila pitanja bez odgovora, skupina drugih ljudi.
Htio bih reći da je možda prerano za zaključke.
A. Hemon (Knjiga mojih života)

Do prije nekoliko mjeseci, u bilo koju knjižaru da uđete i zatražite Knjigu mojih života Aleksandra Hemona dočekao bi vas osmjeh i neprizvano obrazloženje da je knjiga izuzetno tražena. I zaista jest tako. Čak i prodavači na mini sajmovima knjiga slažu je u prvi red odmah do očiju prolaznika. Naravno, nije riječ o sultanijama, tajnama uspjeha, ljubavnim pričama koje obećavaju sretan kraj, no, ipak, Hemon je prisutan.
Što je to u njegovom pripovijedanju toliko privlačno?
Da li se prepoznaje neki tajni recept, misao vodilja kroz život za kojom čeznemo i zato Hemon postaje liječnik čudotvor?
Bilo bi lakše pisati o Knjizi mojih života da jest tako, ali nije. Hemon ima neopozivi status književnika koji je čitan. Prije ove zbirke priča, napisao je, između ostalog i zbirku Pitanje Bruna – pripovjedački fantastični melanž s neizostavnim sjećanjima prije i poslije rata (zbog iskustava ovih prostora gdje rat igra ulogu nulte točke!). I tada su njegove priče bile privlačne zato što su istovremeno pripovjedački jednostavne, pitke ali i transcendentne zbog težine šutnje koja se pomalja nakon što se priče (pro)čitaju. To jest ono što jest u njegovoj književnosti najfascinantnije; kada se u pozadini teksta nalazi atonalna konfiguracija koja čeka da tek bude otkrivena. Transcendencija jest izvan granica i u njoj sudjeluju recipijent i pošiljatelj poruke. Husserl bi konstatirao da ono što je transcendentno nije implicirano u imanentnome. Što će na primjeru Hemonovog pripovijedanja značiti da jednostavnost stila može biti obrnuto proporcionalna konačnom rezultatu kojeg dobiva primalac poruke - on čuje akuzmatički glas (ili glasove) – glas čiji se izvor ne vidi i ne čuje .
Konkretno pripovijedanje se nastavlja apstraktnim.
Konkretno, tokom pripovijedanja susrećemo se s odlaskom u Ameriku (odlaskom kao raskidom s jednim životom o čemu je pisao na svoj način i Bekim Sejranović u romanima), tugom i melankolijom (kao kod Šehića npr.), usamljenošću i osamljenošću te beznađem (beznađe!) vidljivo kod mnogih autora mlađe generacije zbog prije spomenutog iskustva rata i naglo prekinutog djelomično izmodeliranog koncepta života). Intenzitet beznađa očituje se u sljedećoj rečenici (Pitanje Bruna):
Ja sam nekad mislio da riječi sadrže i mogu prenijeti sve, ali to više ne mislim, ja to više ne mislim.
Međutim, Hemon (ako ga percipiramo kroz tekst pričâ) nastavlja pisati. Nakon nekog vremena, dolazimo do druge zbirke: Knjige mojih života. U njoj postoji očita pripovjedačka redukcija, nema viškova. Pripovjedački nizovi ponovo djeluju jednostavni i zavodljivi u dosluhu s glasom i glasovima koji nastavljaju neprekidnu priču nakon pročitanog.
Vierkandt za koga se smatra da sociologiju pretvara u svojevrsnu psihologiju u svojoj obradi društvenih sklonosti čovjeka obrađuje i tzv. izlaženje iz sebe. To objašnjava na ovaj način:
Obično se misli da se ljudska svijest ograničava na vlastitu ličnost i da ne postoji nepremostiv jaz između pojedinca i njegove okoline. To nije točno – granice naše ličnosti nisu čvrsto određene i čovjek svoju okolinu bilo materijalnu bilo društvenu može osjećati kao dio sebe. Tako se čovjek može poistovijetiti sa stvarima, s drugim ljudima, s apstraktnim idejama.
Može li se ovaj tekst dovesti u vezu s Hemonovim riječima na početku ovoga rada (uvodnim citatom)? U kakvoj relaciji su Hemonovo pripovijedanje i Vierkandtova jedna od društvenih sklonosti?
Zahvaljujući recipijentima i Hemonovom tekstu postoji svijet izvan granica očiglednog pripovijedanja. Hemonov svijet i svijet drugih te njihova korelacija. Izvan priča su prisutni i glasovi (apstraktne ideje po sebi) i glas (pisca koji ne može utihnuti ni onda kada je čitanje minulo) te vode dijalog s recipijentom. Priča se izvan samog teksta dalje nastavlja. Ona (priča) i glasovi ispunjavaju krajnju obavezu interakcije čak i u susretima razmjene ideja recipijenata. Možda bi Tvrtko Kulenović rekao da je i to prostiranje poruke u umjetnosti. Zaista bi bio u pravu. Analiza umjetnosti uslijedi i onda kada shvatimo da smo od nje udaljeni „svjetlosnim godinama“, da ona živi mnogostruke živote a samo jedan se dotiče isključivo nas. Taj se čini kao privid ili možda entropija, uskomešanost mnoštva znakova i simbola, ljudi i sudbinâ.
Kada Hemon navodi da je skupina drugih ljudi, on postavlja „dijagnozu“ svih stvarnih i mogućih recipijenata, isprepletenosti pričâ i pripovijedanja. Nije riječ o relativizmu nego recipročnosti između kojih se nalazi šutnja. Upravo nju ispunjava jedan i/li više akuzmatičkih glasova. Samo pripovijedač koji zna pripovijedati može iskazati šutnju. Navesti na šutnju.
No, kako doći do te šutnje?
Eliminirajući viškove, fraze i frazeme, lahkrampf ćemo opisati jednostavno kao zasmijanost ili možda usmijanost i ništa drugo neće biti potrebno reći/napisati da se ona dalje opisuje, sve je jasno osim razloga, povoda zbog kojeg se dogodila/dogodio. Ali kada ga pokušate objasniti postoji velika opasnost da vas zasmijanost zakoči, spriječi u objašnjenju. Zato je naposlijetku, ona sama sebi svrha i postupak.
Postupak Hemonovog pripovijedanja se može usporediti s takvom upotrebom pojedinačne riječi. Njegov stil je protočan i privlačan, ali niti jedna riječ i pokušaj redefiniranja postupka pripovijedanja neće dovoljno razjasniti misli i priče osim njih samih. One su zaokružene i zaštićene akuzmatičkim lakajima.
Kada Hemon piše:
Ali negdje sam morao živjeti; od Chicaga sam želio ono što sam dobio od Sarajeva: geografiju duše.
Objašnjenja su suvišna. Uslijedi tajac jer on rečenicom konstituira i konstruira šutnju. Paradoksalno ili ne, pripovijedanjem prislanja kažiprst na usne. I tada je najteže doprijeti do samog teksta. Umjeće pisanja koje odiše lakoćom samo je privid dezagregacije mašte u pripovjednoj stvarnosti.
Samo zbog šutnje koja je teška i simbolično maglovita. Jer maglovitost ne označava prazninu. Ona označava nemogućnost prodiranja/prodora; nesposobnost da se razazna punina oblika, različitost. Magla je sumnja i propitivanje jer ono što jest možda više nije. Možda se na istom mjestu nalazi Drugo i mnoštvo Drugih. Šutnja je puna i obiluje diferencijacijama.
Žmegač na jednom mjestu piše da:
Veliki pripovjedači samo pokazuju trag od tragičnog do smiješnoga i natrag.
Ako je riječ o tragu, a Hemon ga pokazuje, onda je on sačinjen od jednostavnih elemenata pripovijedanja. Trag je dokaz prolaska/pripovijedanja, postojanja života. Nakon traga ostaje pretpostavka, pitanje „zašto“; poput šutnje, posrednika između pisca i recipijenta. Reinkarnacija same smrti. Šutnja se teško podnosi kao i smrt. Hemon to najbolje zna.