Hadžem Hajdarević [1]

Pet savremenih crnogorskih pjesnika

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

UNUTARNJE NEBO

U okviru Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, jedan od redovnih književno promotivnih sadržaja posljednjih godina jest i predstavljanje nekog od nacionalnih evropskih i svjetskih pjesništva. Tako je u prethodnim godinama na Manifestaciji predstavljeno savremeno slovenačko, njemačko, dansko, norveško, tursko, švedsko itd. pjesništvo. Godine 2012., na 51. Sarajevskim danima poezije, predstavljena je savremena crnogorska poezija. Oni koji zavire u kataloge sarajevske pjesničke smotre uočit će da su od pjesničkih tradicija zajedničkoga jezičkog naslijeđa (bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski jezik) predstavljeni jedino Crnogorci. U neko skorije vrijeme bit će, dakako, predstavljeno savremeno srpsko i savremeno hrvatsko nacionalno pjesništvo… Sve ovo valja spomenuti iz onoga izvan literarnog razloga da ukupnije razumijevanje poetika i književnih tradicija na Balkanu gotovo pa ne mogu funkcionirati bez društveno političkih konteksta i uvjetovanosti koliko god da je pjesnička riječ, prije i poslije svega, neposredni umjetničko-kreativni čin pojedinca, isključivo pojedinca, a tek onda sve drugo u šta ga “uvrštavaju” oni koji bi da govore o individualnim i kolektiviziranim pjesničkim dosezima i rezultatima.
Godine 2012. pojavila se i antologija modernog crnogorskog pjesništva, Poetika Montenegrina, koju je sastavio pjesnik, književni kritičar i publicist Bogić Rakočević (izdanje: Otvoreni kulturni forum & Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević“, Cetinje) i koja vrlo hrabro i mjerodavno uspostavlja autoritativan vrijednosni sud o crnogorskoj poeziji tokom XX stoljeća do vremena u kojem živimo. Antologija još nije, nažalost, predstavljena (mislim na Bosnu i Hercegovinu) u mjeri u kojoj to zavrjeđuje, što na direktan i nesretan način govori o još dosta snažnim postjugoslavenskim kulturnim i institucionalnim zatvorenostima. Rakočevićeva antologija najdirektnije pokazuje koliko se savremeno crnogorsko pjesništvo odmaklo od njegoševsko-miljanovskih poetskokočničarskih epskih matrica, te nametnulo kao jedna od najpotentnijih poetskostvaralačkih činjenica na južnoslavenskom i širem kulturnom prostoru.
U ovom malom izboru za Sarajevske sveske predstavit ćemo (prvenstveno, njihovim izabranim stihovima) samo pet crnogorskih pjesnika, odnosno pjesnikinja, za koje se, prema godinama rođenja, može reći da pripadaju različitim generacijama crnogorskih pisaca, gdje, opet, ta činjenica može jedino nešto značiti u individualnom poetskom iskustvu a nikako u neposrednoj poetskoj ostvarenosti bilo kojega od navedenih autora.
U pitanju su slijedeći pjesnici/pjesnikinje: Pavle Goranović (1973), Milorad Popović (1957), Bogić Rakočević (1962), Dragana Tripković (1984) i Jovanka Uljarević (1979).
Sami stihovi najbolje i najdirektnije upućuju u kojoj mjeri svako od ovih pjesničkih imena tvori vlastiti poetski svijet i koliko je svaka poezija, zapravo, stvaralački trijumf pojedinca, dok su sve druge općosti i kolektivnosti doimaju krajnje marginalnim. Šta god rekli o bilo čijemu pjesništvu i bilo kojim pjesnicima, poezija je, najprije, ono što o njoj samoj još nismo uspjeli doslutiti ili izreći.
A za naslov ove male, prigodne bilješke poslužio sam se naslovom pjesme Milorada Popovića “Dohvati nebo iznutra”.