Merima Omeragić [1]

DA LI JE MOGUĆA DE/BALKANIZACIJA RODOVA? KAŽNJENE PROGOVARAJU

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

Ko je kome Druga/Drugi?

U svakom slučaju nužna je intervencija Zapada. Neriješeni slučaj: Balkan i žene. Neophodnu drugost označiti podsvjesnom željom i posesivnom potrebom da se bar dominira nad Drugom/im, znači legalizovati diskurzivnu kolonijalnu praksu potrage za prezrenim krivcem čime se obezbjeđuje dugotrajniji učinak samodefiniranja, trajna gradnja kao i opstanak integriteta. Potrebno je dekontaminirati „balkansko tlo“ od produkcije predrasuda i (auto)stereotipa od kojih najvremešniji vode porijeklo iz devetnaestog vijeka a dio su istraživalačkih pohoda „zaostalim i egzotičnim predjelima“, danas su osnovica i materijal za re/produciranje stavova patrocentrične ideologije zapadnoevropske ili „jedine prave kulture“ kojima se uz relativno novije o „zvjerinjaku Evrope“ i mjestu neprestanih sukoba i rata, proizvode zajednički diskurzi moći. Kulturološkim i političkim značenjima koja se upisuju/učitavaju pojmu Balkana, praktički vrše se osude nad njegovim geografsko-toponimskim imenom te ukazuje na mnogostrukost imaginacije priča koje označavaju jednu teritoriju negativne/kontra-Evrope ili pozitivne/simbol zajedništva, utopije. Raspadom Jugoslavije je sprovedena presuda nad pozitivnom simbolizacijom Balkana kao srećnog prostora i zajedništva (Kolozova, 2003: 232-238) dok se u novi simbol Jugoistočne Evrope upisao evropski san mnogostrukih nacionalnih (ne-jedinstvenih) identiteta. Ovim terminom (dvostruko kodirani Drugi u odnosu na Sjever i Zapad) se dokida balkanska ratna prošlost, integracijama se obezbjeđuje opravdanje za političku ignoranciju i krivnju te se uspješno omogućava pozicioniranje isključivog, statičnog evropskog identiteta koji se samopotvrđuje uz demonizirane Druge s juga. Zahvaljujući duplim aršinima morala karakterističnim za zapadne patrijarhalne odnose ispoljene u navici da se „drugi“ optuže za ono što mi upravo radimo (Forel, 2012: 105) dokinut je identitet monstruoznoj drugosti Evrope – Balkanu, te kao i u prošlosti oduzeto pravo Balkancima (balkanskim muškarcima) „pozitivne“ potvrde samih sebe u odnosu na Druge. Ne prihvatajući poziciju diktirane drugosti oni ne postaju samo isfrustrirani identitetski ubice već sebe potvrđuju isključivo kroz patrijarhalnu hijerarhiju vlastite normativnosti i ženske drugosti. Margine balkanskih ljudi, produkt hibridizacije različitih činilaca u suštini su neodvojivo povezane sa pitanjima roda. Re/prezentujući muški spol kao mjeru stvari i svijeta naslagane patrijarhalne vrijednosti su se duže zadržale u području „regije“ i snažnije su ispoljene naročito procesom militarizacije koji je trajao od kraja Drugog svjetskog rata pa do posljednjih ratova i pokazao se kao posebno obilježje balkanskih patrijarhata.
Kodiranjem svih društvenih aktivnosti dvostruko, politizacijom spolova, obezbjeđuje se očuvanje poretka ali i re-akcija isključivosti u sistemima odnosa rodno uvjetovane moći (Bordo, 1999: 135). Ako se spolom pojedinke/ci socijaliziraju u kulturi, što je politički čin, nasilnim praksama poredaka se regulira rodna determiniranost patrozajednice/a. Težište je prenijeto na proces proizvodnje subjekta pri čemu se na abjektnim pozicijama zadržava ženski spol/rod, odnosno proizvodi potčinjeni/regulisani subjekt. Atribuirane spolne razlike, materijalizacija i mobilizacija kategorija zahtjevi su političkog diskurza kojima se isključuju satanizirani Drugi (rodno, klasno, rasno, seksualno) konstituisani preko upisanih/markiranih negativnih odlika na područje margine u odnosu na homogenu zajednicu (transferzalno: seksualna, vjerska i nacionalna) koja počiva na moći subjekta stavljenog u centar.
Višestruko marginaliziranim narodima Balkana, preciznije Zapadnog Balkana, obećane su integracije u Evropsku uniju, kamo pripadaju obećane zemlje mlijeka i meda. Bivše jugoslovenske državice će biti u mogućnosti da iz poluciviliziranog položaja simboličkog Balkana kao periferije i evropskih Drugih, nakon ispunjenja uslova koji su umnogome režimsko treniranje strogoće, ali prije svega potreba za dovođenjem urođenika u red (Goldsworthy, 2003: 365-376), u konačnici biti okarakterizirane prestižnom titulom „evropske zemlje“ koja će svoje mukom stečeno evropejstvo nadalje koristiti kao ispomoć i podrška susjednim državama u integrativnim procesima. Ovoj sretnoj priči kao primjer će poslužiti Hrvatska koja će od naredne 2013. godine biti ravnopravna članica Evropske unije. Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH je realizovao projekt pod nazivom Pojmovnik rodne terminologije prema standardima EU (2007) sasvim korektno teoretski izveden do kraja, sem uvodne riječi urednice Rade Borić, prema kojoj se povodom nastanka pojmovnika ispostavlja ulazak u Uniju, a tek sekundarno ravnopravnost spolova. Nije moguće ne zapitati se: da nije bilo potrebe ulasku u Uniju, pojmovnika ne bi ni bilo? Ili kojim slučajem spolna (a ne rodna) politika koja promiče ravnopravnost ne bi bila aktuelna i potrebna, a ne samo diskurzivna?
Osciliranje po akrobatskoj žici između razlika u balkanskim pokušajima uvođenja poredaka ravnopravnosti po osnovi spolnosti i tek u naznakama rodnosti, onoga što se zove pridošla zapadnoevropska/anglo-američka feministička teorija, čija je prevaziđena esencijalna ideja o jedinstvenom subjektu žene uveliko paralizirana u svojoj jednodimenzionalnosti, ukazuje na suštinsku disperziju i disfunkcionalnost između teorije i prakse. Decentriranjem idealne kategorije „ženskog bića“ u središte teoretskih opservacija postavljene su seksualnost, rasa i klasa kao i rodnost, o čemu sjajno promišljaju i pišu prvenstveno Adrianne Rich, bel hooks i Judith Butler. Inzistiranje na razlikama među regionalnim i općim feminizmima, kategoričke klasifikacije i konačna definiranja pojmova, potreba za bijegom od margine znače opasnost zapadanja u politike esencijalizacije. Kategorička isključenost balkanskih žena, položaj drugosti u vlastitim društvima, kao i onaj evropske Druge, pokazuje da emancipacijske prakse moraju biti daleko politički transformativnije i suštinski subverzivnije te radikalnije u progonu binarne, time i seksističke podjele svijeta.

Naricanje nad njenom prošlošću

Taktika cenzuriranja ženskih iskustava u povijesnoj naraciji odvajkada prisutna, pokazatelj je ideološke manipulacije činjenicama, ali i proizvod jednousmjerene političke mogućnosti objektivnog prikazivanja „istine/a“. Artikulacija, kao nužan feministički zahtjev pretpostavlja otpor instrumentalizaciji svih potlačenih kategorija u ime kolektiva i vraćanje pravu glasa onih koji bi trebali destabilizirati normirani jezik putem razlika u iskustvima. Zahtjev za društvenom odgovornošću ogleda se i u pristupu dekonstrukciji historije kao i ustanovljavanju „herstorijskih“ činjenica ne samo kroz njihovu reprodukciju već kroz opću vidljivost, sistematizaciju i dostupnost. Druga/i koji imaju svoju prošlost, koja je pretrpjela brojne pritiske, radikalna brisanja i pre/upisivanja, oprisutnjeni su u normativnim diskurzima koje je potrebno dekonstruisati, iskoristiti kao protuargument unutar kulturnog prostora (ženskog) pamćenja sa subverzivnim postupcima zapamćivanja i sjećanja u sadržajima historije kao herstorijskog oglašavanja. Naime, potrebno je u narativima ispitati kakve su strategije upisivanja feminizacije i maskulinizacije, njihovog odnosa prema moći, klasi, etniji te društvenom ugovoru.
Lada Stevanović je odlično detektirala potrebu da se raskine sa dvostrukom tišinom: jedna je rezultat napora ukroćivanja ženskih glasova u tradicionalnim balkanskim društvima, dok se druga odnosi na zanemareno istraživanje aktivne ženske uloge u istoriji (Stevanović, 2011: 123-129). Tako bi početna tačka ovog istraživanja bila uloga žena u najstarijim ritualskim aktivnostima, reveni koju je pratio opći užitak u jelu, piću, plesu i radosti. Nadovezan na grčku i slavensku mitologiju, preko mita o Perzefoni i Demetri sačuvan je obrazac proslave plodnosti, prisutan i u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, nažalost potisnut i zamijenjen ideološkom prevlasti proslave Osmog marta. U naslijeđu oralne kulture može se utvrditi pozicija spolova, pripisivane uloge rodnosti, vjekovno preživljavanje obilježja u kulturi, njihova fleksibilnost, dinamičnost i prevrtljivost u procesu učenja i održavanja roda. Tradicija usmenog pjesništva odnjegovala je veličanje obreda žrtvovanja žene u pjesmi Zidanje Skadra, koja je prema osjećajnosti i pogledu na svijet kao Karadžićevim temeljnim poetskim i životnim principima svrstana u red junačkih (?!) najstarijih pjesama, a preko koje se ponajbolje artikuliše patrijarhalna proizvodnja manjkavosti ženskog tijela (Gros, 2005: 98), pripadnost muškarcu, manipulacija ženskim rodnim obilježjima, žrtva nametnuta društvenim ustrojem, nadživljena svetost majčinstva i ćutanja (nepokolebana pripadnost privatnoj sferi). Gojkovica zazidana u legendarni Skadar pristaje na patrijarhalnu ulogu majke, nakon žrtvovanja nije isključivi simbol uzvišenosti majčinskog instinkta propagiranog patrijarhatom (kao što to nije slučaj ni u Hasanaginici) već žrtva izmanipulisana moćima reprodukcije koje su topos junačkog zazidavanja žene u patrijarhat. Njeno djelovanje predodređeno esencijaliziranim ženskim rodnim identitetom, kao i u Hasanaginicinom, postupku odredit će riječi i molbe upućene neimaru Radi, dobroćudnom i milostivom zidaru patrijarhata, da joj ne zazida oči da gleda dom iz kojega će donijeti dijete i ostavi prozor na dojkama: „Isturi mi moje b'jele dojke, / Kada dođe moj nejaki Jovo, / Kada dođe da podoji dojke.“ Balkanska žena u historijskom kao i u kulturnom diskurzu fungira isključivo preko svog za/dobijenog identiteta koji je posljedica totalitarizirajućeg efekta konstrukata roda kojima se ženski identiteti potčinjavaju i marginaliziraju i kao takvi predstavljaju u tekstovima. Žene su najčešće anonimne, iskazane množinom i, pretrpjevši cenzuru identiteta, označene prezimenom ili imenom svoga oca i/ili muža što je jezički artikuliran patrijarhat ili predodžba o ženi kao društvenoj robi i vlasništvu muškaraca. Doznačena isključenošću iz tokova moći, njena Drugost posjeduje transformativnu moć kada su u pitanju politike reprezentacije. Najposebniji slučaj na balkanskom tlu su hermetičke muslimanske sredine nastale kolonizatorskim osvajanjima i uticajima sa ustanovljenim obrascima ponašanja u kojima se posebnim strategijama kontrole i nadzora disciplinirala ženska drugost. Kao primjer poslužit će prva pobuna žena zbog korupcije i siromaštva u Bosni iz 1770. godine zabilježena u Ljetopisu Mula-Mustafe Bašeskije, koja predstavlja topos repatrijarhalizacije društveno spekularizirane uloge žene. Samostalne žene, graditeljke vjerskih objekata, zadužbina, mostova, česmi, humanitarke kao i učene žene represijom historije zapamćene su pod jezičkom ženskom inačicom očevih, muževih ili rjeđe statusnih identiteta. Predstavama o ženama u lokalnim kontekstima tvorenim diskurzima situiranja žene u društvo, suprotstavljaju se djelomice navedeni primjeri.
Ulazak u dvadeseti vijek označio je aktivnije učešće žena u sferama društvenog života, otvaranje prilika za subverzivna djelovanja, prostor u potrazi za negiranim pravima (nakon prve proslave Osmog marta 1914. godine na kojima je pročitan telegram C. Zetkin, utemeljiteljke Dana žena) i možda od presudne važnosti za sve balkanske sredine potreba za masovnim ekonomskim osamostaljenjem. Kraj Drugog svjetskog rata, prestrukturiranje društva, garancija ravnopravnosti svim ženama značila je i pravo glasa na izborima za Ustavotvornu skupštinu (1945). To je doprinos afežeovske prošlosti ili nepraktičnog višestruko sankcioniranog „nedejstvujućeg feminizma“ koji je bio potvrda tradicijske i mitske uloge požrtvovane žene u zajednici. Društvena vidljivost se svodila na ulogu vidarica kolektivnih trauma kao izravne posljedice survavanja u ambis glorifikovane žene na frontu i falsificirane jednakosti. Jugoslavenski ideolozi su deklarativno podržavali jednakost ali nisu praktikovali radikalni raskid s kulturnim formama predrevolucionarnog društva utemeljenim na ideji rodne različitosti i kompatibilnosti (Jambrešić Kirin, 2008: 20). U formalnoj jednakosti mogu se pročitati i negativne konotacije kreiranja fantazmatske slike podređene ili Druge unutar jednakog. Premaskiravanje tradicionalnih sržnih vrijednosti patrijarhata revolucionarnim vrijednostima dovelo je do repetitivnog obrasca socijalističke uniformnosti muškosti i ženskosti koja je zahvatala sve sfere društva. Unutar rodnog pojma problematičnog ideala „bratstva i jedinstva“, tačnije socijalističkog bratstva sadržana je hijerarhija kojom se podrazumijeva solidarnost u širem smislu svih ljudi, a u isključivijem i privilegovanijem solidarnost muškaraca (Kodrnja, 2004: 185). Patroniziranje nad ženskim organizovanim pokretima kao i dokidanje AFŽ-a objašnjeno je politikom zalaganja za jednakost koja će najbolje biti promovirana rodno neutralnim partijskim tijelima. Prostorom za izvođenje partijskih rituala kojima su dominirale žene obezbjeđen je privid ženskog djelovanja u javnom sektoru, a ustvari to je bila zamka za proizvodnju discipliniranih socijalističkih tijela koja su podatno obožavala mitove o borbi, herojima, bratstvu i jedinstvu i svejugoslovenskom sinu (preciznije rečeno pateru) Titu, što je postalo izraz negiranja Drugačijeg iskustva a omogućilo je ženskom rodu krnju identifikaciju sa kolektivnim jugoslovenskim identitetom. Identifikacija heroja i političkih građanki, tzv. drugarica sa muškim saborcima u revoluciji te podvrgavanje vlastitog iskustva „prilagođenoj ideologiji“ kojom je pisana povijest ukazala je na nespremnost žena da iskoriste politički položaj kako bi izvršile utjecaj na muškocentičnu i hijerarhijsku politiku. Ta kobna Druga ideologije kako reče Svetlana Slapšak, neometano je „trebala“ i morala funkcionirati preko modela re/prezentacije žena u javnom životu podređenih politikama slavne i junačke prošlosti. Kao jedini prihvatljiv, isprazan model ponuđena je partizanka topos identifikacije čije je iskustvo u službi proizvodnje nadnaravne žene uspješne u privatnoj sferi, majke - odgajateljke novih naraštaja komunista i domaćice, te humanitarke i aktivne građanke, čija je vrijednost degradirana, minimalizirana i totalno iskontrolisana i u svemu ovisna o titoističkom kultu bogooca. Drugi model je kolaboracionistkinja s kojom se identifikuju „moralno posrnule“ žene koje su odstupile od mehanizama ideološkog režima zapamćivanja selektovane prošlosti koja je patetizirana izgradnjom nacionalnog historijskog toposa pamćenja. Riječ je o pokušajima da se iskoriste novostečena prava nakon Rezolucije iz 1948. godine, „očinskom kaznom“ su djevojčice velike revolucije etiketirane kao „neprijateljice države“, „izdajice partije“ ili „političke kriminalke“ poslane na rehabilitaciju ili 'prevaspitavanje' u ženske logore Goli otok/Sv. Grgur, Zabelu i Ramski Rit, gdje su preživjele stravično komunističko nasilje zasnovano na politici uništenja i redukcije biološke drugosti (?!) koja je imala prednost nad tobožnjom ideološkom nepodobnošću. Proces je nastavljen brisanjem Traumatskog sjećanja iskustva logora iz službene historije o kojem se moglo detraumatski govoriti tek nakon ratova koncem devedesetih godina. Najposebniji model je takozvana treća zaboravljena kategorija marginalizirane, medijski ućutkane i samostalne žene ozloglašene kao krajnje iskvarene, neprilagođene čija ženskost je izolirana a nije mogla biti mogla biti zakonski sankcionisana niti režimski kažnjena. Na sreću, sestre koje su se provokativno zapitale, u kasnijim fazama socijalizma, ko pere čarape proleterima u ovom obrascu su sačuvale moć depatrijarhalizacije koja je nadživjela socijalističku stvarnost kao protofeministička.
Posezanje za slavnom epskom ili NOR-ovskom povijesti u koju je žena upisana kao Druga, koristilo se u svrhu propagiranja uvijek prisutne militarizacije patrijarhalnog društva na Balkanu. Provokativan argument (u) funkciji stereotipiziranja biće okoštala tradicija u kojoj treba naći i neke od subverzivnih elemenata. Čitanje epskih pjesama Kosovskog ciklusa po/novo omogućava govor o potisnutoj ženskoj prošlosti i potencijalni uvid u intervencije koje djeluju bar na nivou potresanja normi epskog svijeta. Fragmentiranost na nivou jezika, opća destrukcija junaka i narušavanje poretka poslužili su Svetlani Slapšak da izvuče univerzalnu evidenciju zločina protiv života, zločina rata i epske svesti (Slapšak, 1990: 220-229). Epski likovi majke Jugovića, Kosovke djevojke i carice Milice su ženske žrtve uvezanosti u ratnički (muški/patrijarhalni) poredak u društvu i žrtve su same logike muškog rata u kome su odigrale pozadinsku ulogu. Iz pjesmama koje je Vuk S. Karadžić, po kriteriju pogleda na svijet, svrstao u ženske pjesme a u kojoj se pojavljuju likovi Kosovskog ciklusa, relativno nepoznate, slabije stilske izvedbe posebnu pažnju zavrjeđuje svojevrsna „parodija“ pjesme o majci Jugovića, Carica Milica i šarke ptice. Namjesto patetičnog i proklamiranog žrtvovanja ratu, Milica odabire život te tim činom destabilizira vrijednosti epskog svijeta: „Ako mi ga vi vidite, vi ga pozdrav'te - / Sinove sam iženila, svi su gospoda, / A kćeri sam razudala, sve su gospoje!“ Ideološko udaljavanje od Lazara, kao metafore rata, predstavlja pobjedu života nad smrću. Pjesma Carica Milica i šarke ptice uprkos svim nedostacima predstavlja vrijedan primjer deideologizacije rata kao i drugotno oglašavanje žene (Druge) nasilno ukodirane u epski svijet patrijarhalnih i militarističkih vrijednosti. Slavne vile Ravijojla, Velebita, druge neimenovane, svakako i simbolička Kosovka djevojka, nadživjele su temeljna kulturna brisanja, opstale kao metafora nadnaravne moći, mudrosti, ljepote i superiornosti nad muškarcima, te su funkcionisale kao savjetnice ratnika, vidarice rana i zaštitnice. Njihova moć je utemeljena na pretpatrijarhalnom porijeklu (Kodrnja, 2004: 187) slavenske mitologije.
Žensko obavljanje rituala naricanja i oplakivanja, isključivo povezano sa smrću (masovnošću smrti kao proizvoda rata) dio je tradicije balkanskih naroda. Naricanje je kulturno oprisutnjeno kao uvijek prijeteća moć i opasnost po militarizaciju i vladajući sistem patrijarhata, bez obzira na kontrolu i institucionalizaciju crkvom. Krajnje političku subverziju i uporište iznutra u ovom ritualu su načinile aktivistkinje/ti pokreta Žene u crnom iz Srbije, koji svojim mirovnim (antimilitarističkim/pacifističkim) angažmanom i javnim aktovima ritualno žaluju za životima isključenim kroz radikaliziranu Drugost te politički osuđuju činove svojih (muških) vođa i poslušnika. Epski diskurz mitologizacije ratne prošlosti postao je naporedan preformuliranom i prilagođenom diskurzu jugoslovenske politike pamćenja koja je uspješno pola vijeka obnavljala militarizovanje patrijarhata. Žena prepuštena tradiciji i vrijednostima obnovljenim u komunizmu gurnuta je u jedan „poželjan“ ženski identitet koji je raspršen i raščlanjen postao meta prelamanja rata.

Kriza prezrene Druge

Model „idealne komunistkinje“ i Druga/rice pretrpio je brojne promjene od nastanka pa do kraha socijalizma. Društvena djelovanja pred propast jugoslovenskog identiteta obilježena su uzdizanjem patrijarhalnih vrijednosti i izrazitim seksizmom. Muški (simbolički) jezik topos vladavine muškarca u jugo-imaginariju sobom je odr(a)žavao patrijarhalnu strukturu društva. Status žene u Jugoslaviji bio je utvrđen jezikom – od kolokvijalnih sinonima (koji su najčešće i vulgarizmi), preko viceva, mizoginih filmova proslavljene jugoslovenske kinematografije, muzike i književnosti, image žene podrazumijevao je stabilni status – nižeg bića (Ugrešić, 2005: 85). Utvrđeni kulturni model koji se emitovao u stvarnost i obratno, kretao se od patrijarhalne svetosti i nedodirljivosti figure majke do kurve – žene sumnjivog morala, raznih društvenih otpadnica koje djeluju subverzivno po poredak. Deklarativna emancipacija već osamdesetih godina dvadesetog vijeka prerasla je u režimsku propagandu povratka žene ulogama u domu/nuklearnoj porodici, čime je najavljen način na koji će se rekonstruirati stari/novi model žene. Obožavani titoistički režim pater populisa nakon smrti velikog vođe urušio se u porastu mizoginih obrazaca koji su se repetitivno upisivali u kruti i rigidni sistem (komunističkih) patrijarhalnih vrijednosti. Infiltriranost ovih procesa u mitsko uzdizanje palanačkog kulturnog modela rezultiralo je zatvaranjem ciklusa ponovljivosti historije kolektivnih (ratnih) katastrofa označenih dokidanjem ideje socijalističke utopije koja je fungirala kao stabilizator zajedničkog prostora. Važeći kulturni model postao je savršeni propagandi aparat koji je pokretalačku moć imao u militarizovanom patrijarhatu (čiji ustroj počiva na zajedničkim mehanizmima) i militarizovanom jeziku kao odsustvu pravog dijaloga i razvijanja govora mržnje, što u prvi plan širom Jugoslavije ozakonjuje nasilje kao jedini način rješavanja sukoba među malim/zavađenim očevima, koji su pretendovali da budu nasljednici onog velikog (kako identitarnog, tako i prostornog). Unutar hegemoniziranih i novoformiranih zajednica promicala se militarizovana i okupljalačka ideja o „narušenoj bezbjednosti“ stavljena u službu očuvanja i zaštite poretka što postaje svojevrsno opravdanje nasilja, ratova, takmičarstva, borbe za vlasti i kreiranja lika prijetećeg neprijatelja. Militarizirani govor kao preduzeta mjera bezbjednosti, strahokontrola represivnog aparata ili bar kao najava promovira odbrane nekog ili nečeg ili o napadu 'u ime nečega' (Forel, 2012: 96). Modeliranje Drugog ili neprijatelja utemeljeno je u superiornosti jedne nacije nad drugom i pratećem seksističkom modelu. Ustanovljeni neprijateljski Drugi/Druga (sve ono što nismo mi - muškarci pripadnici jedne etničke skupine) operativno se dalje produciraju mitom ojačanim sredstvima kao što su demonizacija, stigmatizacija, čak i eliminacija različitosti i protivljenja (Antimilitarizam i žene, 2009: 18). Naoružani patrijarhat proglašava neprijateljem ženu neprijateljske zajednice, čime se prenosi politika isključivanja i odbacivanja (čak i unutar vlastite zajednice) jer nove poretke etnokratskih vođa nisu smjele narušiti žene ni kroz potencijalnu opasnost subverzivne različitosti. Prevlast je odnio diskurz tradicionaliziranja ženske uloge, diktiran funkcionalnim nacionalizmom i vaskrslim religijskim diskurzom koji je u javnom prostoru nakon komunističke zabrane odjeknuo u ime bezbjednosti koju će osigurati prokreativna ženska uloga u porodici. Unutar „privatne sfere“ porodice kao stvarnog poprišta odnosa moći (Morley, 2005: 140-167) pre/raspodjela nije bila nimalo bezazlena ni naivna. Zahvaljujući reproduktivnim/biološkim sposobnostima, inferiornosti i poslušnosti, žena je izmanipulisana da svjesno prihvati ulogu odgajateljke novih branitelja nacije i djevojčica kao potencijalnih „proizvodnih pogona“.
Vladajuća skupina u javnoj sferi osigurala je vođama pravo donošenja odluka „u ime naroda“ upravo preko diskriminacije ženskog roda u vremenima krize koju je proizvela nacionalpopulistička i mizogina kultura. To je pitanje stava kojim žena kao „slabiji spol“ nužno iziskuje zaštitu muškarca posebno u specifičnim okolnostima rata. Prve antiratne demonstracije 1991. godine koje su pokrenule žene i majke u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni ali i Srbiji, okončane su pritiscima političkih elita kojima nije odgovaralo stvaranje mirovnih pokreta koji bi narušili potrebu nacivođa za prostorom. Na nemogućnost ogranizovanja jedinstvenog mirovnog pokreta najveći uticaj je imalo stupanje žena na stranu svojih nacionalističkih vlada i traženja specifičnih prava, tako su žene srpskog pokreta tražile povratak svojih sinova iz zaraćenih zemlja, a žene iz Slovenije, Hrvatske i Bosne su tražile otpuštanje sinova iz Jugoslovenske narodne armije. Poseban slučaj čini Bosna i Hercegovina, u kojoj je na početku bio najsnažniji mirovni pokret praćen brojnim demonstracijama i bratimljenjima etnički različitih sela. Politički nekorektan potez predsjednika Alije Izetbegovića da podrži pokrete muslimanskih i hrvatskih majki protiv srpskih majki u Bosni i Hercegovini, strateški je upropastio stvaranje jedinstvenog mirovnog pokreta koji bi se zasigurno prenio i u susjedne zemlje. Konačnim razjedinjenjem i zavađivanjem je sprovedena krajnja marginalizacija i viktimizacija svih žena na prostorima Jugoslavije.
Nakon zapanjujućeg razjedinjenja žena, utemeljenog u opasnom režimu posljednje faze komunističkog patrijarhata, najavljena je sva brutalnost novih ideologija, koje su preko ženskog roda ušle u krvavi obračun nacija. Ideološki restrukturiranim kulturnim i nacionalnim konceptima ženskosti i muškosti usložnjen je model žene tvoren, da parafraziram Jasminu Tešanović, instrumentalizacijom, tradicionalizacijom i naturalizacijom žena. Kao dvostruka Druga, spolno/rodno te nacionalno markirana kao Majka nacije, žena je određena strategijama kolektivizacije (dokidanje individualnog i identiteta) i nacionalizacije (grupna identifikacija, muškarci njenog kolektiva i muškarci i žene [?!] protivničkog kolektiva). Skretanjem pažnje na popratne ratne događaje u vidu nasilja nad ženama , ratno silovanje postaje javna činjenica. „Uviđajna“ i vodeća knjiga na koju se pozivaju prozapadno orijentisani autorke/ri Masovno silovanje – rat protiv žene Bosne i Hercegovine (1993), koju je priredila Alexandra Stiglmayer, svodi se na re/produciranje balkanizamskih stereotipa kad je riječ o stvaranju posebne vrste identiteta silovane žene. Položaj bosanske/balkanske žene određen je dodatnom viktimizacijom, kroz ovakav diskurz koji je apriori u funkciji reprodukcije crno-bijelih predodžbi, žena je potisnuta na marginu i funkcionira kao kulturno Druga u odnosu na Zapadnu ženu. Mapirana tradicijom i konzervatizmom u provinciju muslimanka je esencijalizirana u svom identitetu i dodatno stigmatizirana spekularizacijom i patrijarhalnim životom. Suočena sa kolektivnom patologijom, ekspresijom agresije muškaraca asimiliranih u etničke skupine i identifikovanih sa nasiljem kao sredstvom samopotvrđivanja u bilo kojoj situaciji frustracije (Forel, 2012: 98) zločin silovanja kao Traume i desubjekcije koju svaka žena ponaosob trpi, posmatra se jednostrano kao zločin protiv vlasnika ženskog tijela (muškarac iz porodice) čime je žena kao žrtva prolazi kroz dvostruku stigmatizaciju. S obzirom da se silovanje može definisati kao izostanak saglasnosti žene na seksualni čin, onda taj izostanak izjednačava sve žene u torturi, a od ovog postupka pravi zločinački podvig uperen protiv žene i njenog spola/roda o čemu je neophodno uvijek i iznova govoriti.

Glasovi progovaraju: ućutkane Druge pišu svoju povijest

Moć kakvu je stekao patrijarhat militarizovanjem potrebno je de(kon)struisati preko destabilizacije aktivnih diskurza novim Diskurzom, jer kako nas poučava Michel Foucault ponovno ispisivanje moći je moguće. Prestrukturiranje poredaka i sljedstvenih odnosa je moguće samo unutar same moći, njenim aparatima, strategijama i operacijama uz pomoć prisutnog odskočnog efekta uperenog na subverziju jer je moć ta koja uvek funkcioniše otvoreno (Grosz, 2000: 85-96). Preko paradoksalne političke isključenosti žena treba da unese nered unutar političkog poretka, propitujući centar sa margine, bar to značilo samo artikulisanje pozicija, a ni u kojem slučaju osvajanje militarističko-maskuline kulture, niti stvaranje ekskluzivne i akademski isprazne kulture, koja neće biti masovna i trajna, već zahtjev Druge/ih za aktivni angažman na području traženja izlaza iz tlačiteljskih hijerarhija (Miskolci, 2005: 171), borbe za bespolno društvo i onoga što bel hooks smatra odgovornim za ratove među spolovima, a to su seksistička diskriminacija, eksploatacija i opresija (hooks, 2006: 47).
Kulturna tranzicija zapela u aktuelnosti kontaminiranih međuprostora i vremena na „Zapadnom Balkanu“, donosi uporno pisanje o temi rata, kao što je pisana tradicija slavljeničkog partizanskog kulta nalagala, tematiziranje historijskih događaja do danas problem je prezasićenosti ratnim pismom koje se pogrešno pokazalo kao apsolutni teren prevlasti reprezentu iskustva autora. U takvim tekstovima žena je marginalizirana tradicijom ili je re/prezentovana kao nijemi objekat. Svakako da se spolna dimenzija nije mogla proglasiti nepostojećom iz dva razloga, spolni element kojim se strukturira reprezentacija i mehanizuje iskazivanje dominacije i moći kontekstualizovan sa metaforom rata kao rata među spolovima (Higonnet, 1994: 80) u literaturi sadržajno i politički je označen upravo re-situiranjem i mijenjanjem obilježja rod(ov)a. Pogrešnom interpretacijom militarizma i izjednačavanjem sa politikama ratnog pisma, Nirman Moranjak Bamburać je nesvjesno dokinula neophodnost ženskog govora o traumatskom iskustvu rata. Žensko (anti)ratno pismo, iz diskurzivne pozicije dvostruke Drugosti se etički odupire mehanizmima zla koji sistematski istrebljuju svaki oblik Drugosti i različitosti, pamćenjem upisuje u historiju, pruža otpor patrijarhatu i kolektivu. Konstruisanje sjećanja je odgovor nacionalističkoj politici koja je kulminirala krvavim obračunom s rodom u ratu o čemu svjedoči (i) ženska književnost, esejistika, kritika, film, politički kapital južnoslovenske interliterarne i umjetničko-društvene zajednice. Progovaranjem žena (u) tekstovima dokida se šutnja, a spolna/rodna dimenzija reprezentacije ratnog iskustva postaje problem političke reprezentacije (Higonnet, 1994: 94-95) negiranog Drugog iskustva tragedije i de(kon)strukcije zločinačkih ideologija u ime neuništivih Drugih. Umjetnost utemeljena u moći svjedočenja da naruši povijesnu naraciju (Kašić, 2011: 86) stavlja u funkciju oglašavanja razvlaštenih od privatnog glasa i daje im pravo na govor o iskustvenoj istini. Reprezentativnim uzorkom otkrit će se brojne strategije i načini upisivanja ženskog roda u glavne društvene tokove. Nakon reakcije na društvenu situaciju esejskim i žurnalskim tekstovima osamdesetih godina, Zorica Jevremović 1991. godine dramom simboličkog naslova Frojdova devojčica označava slutnju ratne tragedije i strahota kojima se Jugoslavija raspala. Tekst romana Kao da me nema (1999) Slavenke Drakulić u prvi plan iznosi strahote ratnog/seksualnog nasilja, izvršenja stravične presude nad ženama zatočenim u bosanskom logoru. Iz vizure žrtvinog svjedočenja autorka ispisuje povijesnu traumu čina silovanja, za razliku od andrićevsko-selimovićevskog naslijeđa, prvenstveno kao zločina muškog spola protiv ženskog, potom iznosi problem masovnog silovanja kao etnopolitičkog čina utemeljenog na/u patrijarhalnom konceptu figure Majke nacije. Junakinja romana, učiteljica S. boravi u ženskoj sobi, mučilištu logora za žene što rezultira dubokom traumatizacijom identiteta stoga pluralan i simbolički naslov romana. Na tijelo kojem je oduzeta autonomija upisuje se znakovlje zločina jer mapa telesne površine (Gros, 2005: 42) je ujedno i mjesto sukoba nacija/etnosa. Šansa za nadu kao moćan mehanizam teksta promalja se s rođenjem djeteta prisilne trudnoće i ide u smjeru politika odgovornosti. Masovnost, popularnost i svedostupnost filmskog medija u svoju prednost pretvorila je i bh. rediteljka Jasmila Žbanić, koja nizom etički angažiranih antiratnih filmova progovara o posljedicama rata. Za razliku od ekraniziranog romana Kao da me nema, ovaj film prikazuje iz vizure žrtve ratnog silovanja Esme njen pokušaj reogranizacije života, borbe za vlastitu egzistenciju i osvajanje ljubavi prema vlastitom djetetu – plodu silovanja u krnjoj porodici koja nosi strašan pečat prošlosti. Putem bolnog iskustva žene koja je kao subjekt u poziciji dijalogizacije i detraumatizacije vlastite i bosanske stvarnosti (što je bolja dimenzija filma), rediteljka pod sjenom monstruoznog zločina i sveobnavljajuće Traume razini dojma nudi gledateljki/ocu toliko željenu i neophodnu katarzu. Prevazilazak hororne ratne stvarnosti, ispitivanje granica između umjetnosti i života, nasilno raspadnutog jugoidentiteta, marginalizacija i ekskomunikacija prate život i umjetnički angažman tragično preminule glumice Sonje Savić, koja u svojim rediteljskim filmovima i performativnoj umjetnosti ne samo da prkosi YU establišmentu devedesetih godina nego iskazuje i jasan antiratni stav. Nakon zabrane izlaska iz Srbije, dospjeća na crnu listu političkih moćnika, Sonja Savić je žigosana kao izdajnica i progonjena u periodu strašnog prevrata/militarizacije vrijednosti ali je uprkos svemu govorila bez dlake na jeziku o rezultatima miloševićevske radikalne politike, one istine i stvari o kojima se nije smjelo javno govoriti osim u metaforama. Odnos sa genocidnom i traumatičnom prošlosti utemeljen u perspektivi izgubljenog, koja visi kao bolna nedorečenost tokom cijelog filma, prelomna je tačka filma Snijeg (2008) Aide Begić, u kojem nekolicina žena (sa samo jednim muškarcem, djedom?!) pokušava da preživi i osmisli poraće u jednom od srebreničkih sela. Polifonija priča mnoštva žena i glasova Drugih obespravljenih u zbirci Priče – ženski rod, množina (2007) Šejle Šehabović funkcionišu na bazi sveopće proklamirane solidarnosti u bremenitom odnosu bivšeg i budućeg, u potrazi koja je koliko neizvjesna toliko i traumatizirana, određena nenadoknadivim gubicima, trash-tranzitivnom kulturom reality-showa, patrijarhalnim nacionalizmom u kojem dinamični lik Ruvejde kao reprezenta očuvanja Srebrenice promiče emancipativnu i transformativnu politiku koja uzmiče na opći nivo na kojem se sigurno i temeljito pre/upisuju promjene. Šehabovićkin tretman ratnih bosanskih trauma naizgled naivan polifonijom glasova obezbjeđuje obezvrjeđivanje patrijarhalnih normi kroz sjećanja na rat, odnos pojedinke i kolektiva, težnje za paradoksalnim o(p)stankom na Balkanu. Iz nimalo naivne dječije perspektive, Tatjana Gromača pruža otpor kulturnom konceptu žene i feminiteta u prozi Crnac (2004). Ispisivanjem demarkirane prinudne stigme u žensku, crnački određenu sukobom dva etnosa na hrvatskom tlu. Gromača tekst vodi linijom destrukcije tradicije preko razvitka niza fragmenata o prijeratnom odrastanju djevojčice, s čijom mladošću je prelomljeni rat označio njen neželjeni identitet kao neprovarenu činjenicu nacionalnih previranja i rasističke ideologije kojoj je cilj uništiti Druge i različitije. Čvorišnu tačku i transferzalno mjesto u Slica raspuklog vremena (2005) Ljubice Žikić čine sjećanja na djetinjstvo kojima je sržno prožeta ženska strana priče o proteklom ratu, prema čijim užasima je suprotstavljena nevinost i ispravnost djetinjstva koje se ukazuje kao balansni otpor poretku i društvenoj stvarnosti. Povratak u djetinjstvo kao uporište za očuvanje identiteta pronalazi pripovjedačica Bubi, glavna junakinja romana Dubravke Ugrešić Muzej bezuvjetne predaje (1997), koje ne koristi samo da bi objasnila kompleksnost tvorbe jednog identiteta žene već i utjecaja na umrežavanje međuljudskih odnosa. Njen identitet, ogrižen jugonostalgijom i prisilnim egzilom, postaje individualni topos ženskog pamćenja; muzej za razgledanje luči rafiniranu bol ali se ujedno i suprotstavlja gospodarima rata. Na tragu ovog romana, uvođenjem teme egzila u Ministarstvu boli (2004), Dubravka Ugrešić ispisuje stranice romana narativizacijom priče profesorke srpsko-hrvatskog jezika Tanje Lucić koja predaje „nepostojeći“ jezik na Univerzitetu u Amsterdamu. Zatečena doplivom izbjeglica iz bivših jugoslovenskih zemalja koji se bore da obezbjede osnovne egzistencijalne potrebe da prevaziđu traumu rata i izbjeglištva. Moralizatorska priča glavne junakinje relativizirana je tragičnim sudbinama njenih učenika i njenom sadomazohističkom pričom. Ivana Sajko višeslojnim dramatičnim romanom Rio bar (2006) spočitava autentične i mračne ženske priče na koje je definitivan pečat ostavio rat u Hrvatskoj. U okviru prvog pripovjedačkog glasa „Osam monologa o ratu“ izveden je performans sa dva upečatljiva detalja. Prvi priča žene na čijem vjenčanju pada prva granata i koja nakon rata u maničnoj potrazi za „nestalim“ mužem i drugi detalj kojim Sajko uvodi problem tranzicije je ostvaren kroz lik sumorne žene koja u malom gradiću troši dane u Rio baru, pijana, daleko od bilo kakve artikulacije potreba. Ovi likovi predstavljeni kroz tijela u košmaru glasova završavaju na sceni u okrvavljenim vjenčanicama te plesom odašilju cinični krik jedinu artikulaciju stanja bespomoćnosti. Zbirkom priča Trinaest razloga za šutnju (2006) Jasenka Kodrnja sačinjava kolaž priča trinaest žena koje su šutnji suprotstavile načine zapamćivanja Trauma rata i poraća. U ovim sjajno narativiziranim fragmentima prošlosti žena je shvaćena kao skladište potisnutih i nasilnih ratnih sjećanja. U korpusu ženskog (anti)ratnog pisma krije se i jedinstvena junakinja Sanja iz Drugačije priče Jasmine Tešanović, koja se nalazi u sadržaju zbirke Ženskih priča (1996). Sanja kao lezbejka uprkos sjećanjima na porodicu, traumatično iskustvo silovanja od strane svog dečka, svojim ženskim principom kasandrijski se suprotstavlja besmislu produžetka vrste, čime razara predstavu o ženi kao toposu stvaranja, mit o ženi i aktivno razgrađuje militarizovani patrijarhat u godini 1995,. kada su muškarci na frontu. U pričama Alme Lazarevske Smrt u Muzeju moderne umjetnosti (1996) o događajima u opkoljenom Sarajevu umjesto simboličnog pozdrava autorka odašilje rafinirane i precizno detaljizirane priče da bi u posljednjoj priči istoimenog naslova, pripovjedačica u situaciji krajnje cinične paradoksalnosti i okruženosti smrti dala odgovor na bezobrazno pitanje „How would you like to die?“ preciznim i olakšavajućim odgovorom „U snu“, koji će se sačuvati u muzeju kao simbol besmislenosti zapadnog pitanja i kulture. Krajnje neočekivan prevrat u poetici ženskog (anti)ratnog pisma čini roman talijanske spisateljice Franćeske Kaminoli Na Bajram (2002), kojim se u prostor centra/zapada uvodi tema strahota iz rata iz Bosne i Hercegovine. Iznenađujući otklon od stereotipiziranja rezultira saosjećajnošću sa likovima koja nije hinjena i formalna kao međunarodnih prisutnih organizacija, kako rezonuje jedan od likova Ruđero, talijanski vojnik u mirovnoj misiji u Sarajevu. Debalkanizacijom ženskih rodnih uloga kao mjesta otpora ratu Kaminoli nas provodi kroz galeriju dirljivih likova koji su povezani kao suakterke/i krvavog događaja stradanja civila ispred autobusa, kojim krajem rata na Bajram se ljudi iz jedne teritorije upućuju na drugu kako bi obavili običaj posjete grobova predaka i voljenih. Ukrštenih i dokinutih identiteta likovi se nose sa unutrašnjim strepnjama, traumama i borbama koje odvode do ludila u kojem se raspoznaje mržnja koja se nije do kraja naselila među zavađene narode kao i borbama protiv zapadnjačkih medijskih predrasuda o Balkanu na kojem se ništa ne može promijeniti zbog svih tih starih mržnji. Uprkos stradanju koje je okupilo preživjele likove na sarajevskom groblju kao nada se ukazuje pokušaj nastavljanja života koje će rekonstruirati dobro u gradu na Miljacki. Prorada traume jezikom atrikulirana ponajbolje i na specifičan način u poeziji autorki različitih generacija i poetika rezultira aktom svjedočenja kojim je ostvareno negirano pravo na sjećanje. Činjenica da ovakav vid poezije ne znači nužno estetizaciju patnje, zločina i tragedije, već krajnje žalovanje nad ljudskim subjektom koji je zapamćen i time sačuvan od zaborava, izjednačila je Feridu Duraković, Jozefinu Dautbegović, Tanju Stupar Trifunović, Šejlu Šehabović i Adisu Bašić u jedinstvenom političkom činu umjetničkog svjedočenja o ratnim katastrofama. Slučaj cenzuriranja pjesama Šejle Šehabović i Marka Vešovića koje nisu pročitane na Međunarodni dan nestalih osoba u Parlamentu reakcijom šefa misije Henry Fourniea, zbog o/sporenih riječi „logor“ i „četnik“ primjer su kako nas Zapad demokratski poučava da trebamo ćutati o svojim iskustvima i što je još gore predstavlja direktnu negaciju sjećanja i prava na zapamćivanje. Činovi cenzure svakodnevna okolnost na balkanskom tlu strategija su vaskrslog patrijarhata koji je u službi naciretorike uoči samog rata nad ženama je pokazao rušiteljsku snage muške (i militarizovane) moći u javnom prostoru. Otpor koji su pružile žene prokazane kao vještice, kao one koje imaju prijeteću nadnaravnu moć i snagu da izvrgnu ruglu poredak i rat, disidentkinje „Vještica iz Rija“, slučaja koji je skliznuo u nadrinovinarski linč i prijetnju progonom stigmatizovanih hrvatskih intelektualki, ukazao je na snagu represivne moći političko-društvenih aparata stavljenih u službu tobožnjih nacionalnih interesa i bezbjednosti. Iako u egzilu, Dubravka Ugrešić, Rada Iveković i Slavenka Drakulić stvorile su novi politički prostor antiratnog i etičkog djelovanja. Egzil je u esejima Dubravke Ugrešić doveden u tijesnu vezu sa tekstualnim prostorom ciničnog i kritičkog suočavanja sa prošlošću i njenom ulogom u prokreaciji sadašnjosti. Dokumentarizam kao pristup objektivnom pisanju koristi Slavenka Drakulić, kojoj je cilj dekonstrukcija muške kulture smrti na prostoru bivše Jugoslavije, odupiranje politikama rata posebno kritičkom rekonstrukcijom prijeratne prošlosti Kako smo preživjeli (2001) te praćenjem i pomnim tumačenjem sudskih postupaka protiv optuženih u Haškom tribunalu u knjizi Oni ne bi ni mrava zagazili (2003). Kao polazna osnovica iskorišten je postupak dokumentarizma u jedinoj objektivnoj i obuhvatnoj knjizi kojom je predočeno ratno stradanje žena širom bivše Jugoslavije Ženska strana rata (2007). Ličnim pričama oglašenih žena žrtava rata pridodati su i teoretsko-kritički tekstovi aktivistkinja koji prelaze liniju dozvoljenog čime stvaraju disidentski prostor mirovnih inicijativa. Kada je u pitanju mirovni angažman žena na Balkanu, nemogućim se ispostavlja na spomenuti uvek neposlušnu Stašu Zajović, koordinatorku beogradskih Žena u crnom, koja je odgovorna za stvaranje niza publikacija koje u kulturni prostor nepripadanja uvode ženu kao promišljajući subjekt spreman da odbije rat antimilitarističkim politikama kojima su afirmirani Drugi i različiti. Reprezentativnim esejima i ogledima Jasmina Tešanović progovara iz pozicije žene umjetnice o ratu. U eseju Gorbačov i ja iznosi osjećaj vlastite krivice zbog rata pomerenog sa privatnog edipa na kolektivni. Ja i moja multikulturalna ulica (2001) predstavlja otklon od nacionalnog kolektivnog identiteta, a u prvi plan iznose pokretačku snagu i obavezu spisateljice/pisca da prijeti istinom javnog jezika, što u slučaju same autorke znači artikulacija izlaska na kraj sa „nevidljivim ratom“ koji se po ženu javlja u obliku konkretnih egzistencijalnih potreba. Egzil Jasmine Tešanović nije samo stvarno napuštanje domovine, nego i metafora strahotnog osjećaja egzila unutar vlastite domovine zbog kulturnog rada i posebnog jezika kojim je markirana kao Druga, univerzalnost i debalkanizaciju. Rijedak je slučaj oglašavanja zapadnih intelektualki/alaca o nasilnim događajima ratne prošlosti a da ne nosi strašan prečat dodatnog potlačivanja svih naroda na Balkanu. Luce Irigaray ironično osuđuje političku zapadnu propagandu ljupkosti i tolerancije dok se u stvarnosti pruža primjer nasilja: djelima i riječima, a nadodala bih i mirnom ćutnjom (s početka ovog teksta) kojom se dodatno proizvode politike kažnjavanja i tlačenja golog ljudskog života upregnutog unutar projekta rata koji uzima živo meso u ime poništenja Razlika. Stvarnost povijesti se ne ogleda samo kroz traumatizovane njom, već susret sa Realnim u vidu traumatizirajućeg rata označava ulazak u ne/stvarni svijet, snagom moći dovodi do izokretanja i restrukturiranja simboličkog univerzuma. Specifičan subjekt Druge traumatizovan i zapamćen u ženskom (anti)ratnom pismu nameće otkrivanje odnosa između povijesnog iskustva i sumnje u zvaničnu historiju. Otkrivene i pluralne mogućnosti potencijalno uglavljene u prostore realnosti postaju angažovani pokušaj jezičkog pre/ispisivanja i interpretacije rodnih odnosa u ratu, razotkrivanja sveobnavljajuće tradicije, otpora i opiranja dominantnim strujama, mehanizmima simbolizacije ženskoga i Traumom re-oblikovanih i poništenih identiteta.

Zločin – obilježene crnim trouglom

Tranzitivna kultura omeđena postpatrijarhatom, nikada prevaziđenim usložnjenijim uz pomoć nacionalističke propagande koja u pseudodemokratskim okolnostima guranja etničkih skupina u torove dobija demonsko-stereotipne dimenzije kojima se iz sveprisutnog govora mržnje prelazi u nasilje nad svakim Drugim oblikom ljudske egzistencije. Problem manjinskih nacionalnih i/ili etničkih grupa na Balkanu oduvijek prisutan preko odmjeravanja snaga većina i manjina, reprezentovan je položajem Romkinja jedinstvenom u cijelom svijetu, čak i u civiliziranim, zapadnim diskurzima. Marginalizaciji i stigmatizaciji Roma doprinijele su diskriminirajuće uvriježene predstave proreligijskog (?!) tipa. U historiji Balkana zabilježeni su kao robovi. Strašni egzodus u Evropi pretrpjeli su u Drugom svjetskom ratu i nakon rata u slučaju prisilnog steriliziranja Romkinja u Čehoslovačkoj, što je praksa usmjerena ka uništenju etnije. Sinteza zapanjujućih rasističkih i seksističkih ideja umnogome je utjecala na položaj Romkinja na našim prostorima i u našim društvima. Unutar zajednica (pokretnih porodica, tabora ili putujućih grupa) koje su već diskriminisane u širem društvu, romska žena se dodatno marginalizira teškim oblikom patrijarhata, tradicije i hijerarhije. Pored negiranog prava glasa i izbora, romsku ženu udaju u mlađim godinama njenog života, sklapanjem ugovorenog braka, potom se gaji poseban kult djevičanstva. Njena podređenost starijim muškarcima/gospodarima, evidentirana je žigosanjem kao nečiste za vrijeme menstruacije i poroda, te zbog opasnosti koju predstavlja žena je udaljena od grupe i ograničena zabranama. Svakodnevna diskriminacija Roma u svim društvenim okolnostima zahtijeva borbu na dva fronta za priznanje Roma i vidljivost specifičnog položaja Romkinja.
Prisutnija negacija seksualnog, rodnog i spolnog polimorfizma nadasve obilježje i zapadnih kultura, zahvaljujući osviještenim i vidljivim politikama, usko je povezana sa aktivnim kulturološko-antropološkim praksama. Polazeći od pretpostavke da je čitav svijet heteroseksualan, patrijarhalno-religijski sistem proizvodi homofobiju koja udružena sa seksizmom negira homoseksualni identitet koji uključuje i kulturu i politiku. Institucionalizovanje tijela i seksualnosti odvija se krivo/tvorenim tokom povijesnih naracija, cenzurom i kriminaliziranjem, gašenjem ideja o ljubavi i seksu koje su uobličene pojavom monoteizama (prokreativnost radi opstanka grupe) te kolonizacijskih viktorijansko-buržoaskih vrijednosti dodatno je „civilizirana heteroseksualnost“ nametana prisilom i stegama prezrene i kontaminirane Drugosti, a u suštini riječ je o stavu koji je opasna mešavina ideja o rasi, društvu i politici i vlasti (Naphy, 2012: 186). Lezbejski koncept (dijelom i biseksualni) omeđen ambivalentnim stavom o narušavanju društvenog poretka egzistira izvan kategorija spolnosti, ruši koncept „žene“, te time utiče na hetero-poredak prinudnim isključenjem muškaraca i prelaska u polje outa. Najveći doprinos dekriminalizaciji istospolnih odnosa odvio se paradoksalno raspadom Jugoslavije i zamjenom totalitarnog sistema u preudodemokratski koji formalno oslobađa čovjeka, daje mu prava ali ne osigurava njegovu stvarnost. Nije potrebno posebno predočavati kompleksnost situacije u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, kako političke, religijske tako i medijske, da bi se ukazalo na zastrašujuće osude Drugih i različitih. Gledište nekih „intelektualaca“ na politike rodova nije drugo do osuda uvoza „zapadnjačkih vrijednosti“, što je pogrešno, homofobično nepoznavanje prošlosti i na koncu pogodan ventil za ispoljavanje frustracija političkom i privatnom situacijom. Stav da je homoseksualnost proizvedena na Zapadu nije tačan, dio je ljudskih aktivnosti širom svijeta u različitim vremenskim periodima. U balkanskoj kulturi kakva je bila starogrčka, za koju se smatra da je preteča civilizacije, kroz brak su bili istitucionalizovani istospolni odnosi, ali svakako je indikativniji primjer balkanskih karnevala kao kompleksa odnosa seksualnosti, roda i društvenih okolnosti. Još jedan argument koji ide u prilog mojoj tezi o općem nerazumijevanju cjelokupne situacije koja je prisutna u javnim diskurzima Zapadnog Balkana jeste i skorija dvadesetovjekovna historija Evrope koja svjedoči paletom zločina počinjenih nad pripadnicama/ima Drugih seksualnih grupa, od eugeničkih rasprava o psihičkim uzrocima teških bolesti kakvom je smatrana homoseksualnost, stradanja u konclogorima, određenjem stravičnih terapija za disfunkcionalu seksualnost kao što su kastracija, hipnoza, terapija odbojnosti i hororna lobotomija koja je u većini evropskih zemalja ukinuta tek 1981. (sic!), a od čijih posljedica je stradao ogroman broj ljudi. Od pokreta za oslobođenje seksualnosti, stounvolske pobune do danas je ostvarena sloboda civilnih brakova u brojnim evropskim zemljama, rasprave o liberalizaciji u Americi i Kanadi traju, a posebno važnim se ispostavlja smrtna kazna u islamskim zemljama i zakon EU kojim je zabranjena diskriminacija spram homoseksualaca izuzev (!) religijskih tijela (!).
Iako je na globalnom planu nagoviještena osjetljivost prema potrebama pripadnica/ka rodnih, rasnih, etničkih grupa prisutni su i nazadni procesi konzervatizma, fundamentalizma i klerikalizacije. Kako se balkanske zemlje nisu u potpunosti odvojile od tlačenja patrijarhatom i pokušajem regulacije života nametnutom od strane Evrope i svijeta, vidljivo je i u svakodnevno prisutnoj institucionalnoj diskriminaciji koja se razmeće karakterom neutralnosti a represijom primjenjuje politiku i kontrolu kojom se nanosi šteta pripadnicama/icima različitih grupa. Pokušaj organizacije Queer festivala u Sarajevu septembra 2008. godine rezultirao je agresivnim i fizičkim napadom na učesnice/ke otvorenja. Napadi vehabijskih i navijačkih ekstremističkih grupa nastavljeni su na fašistoidan način u pisanim medijima, prije svega u Avazu i Saffu, žestokim, degradirajućim i nekorektnim govorom mržnje kojima je primarni cilj bio eugeničko teroriziranje različitih, diskriminacija i poziv na istrebljenje. U ovom burnom periodu oglasila se i bh. spisateljica Lamija Begagić pričom Put u out, gdje simboličnim naslovom priče autorka ne govori iz pozicije margine, niti cilja na periferiju, ona delikatno infiltrira i markira prostore nenormiranosti u prostore društva, čime u konačnici dehijerarhizira primarnost patrijarhalnog društvenog ustroja samim time i homofobiju kao nusprodukt. Pričom Put u out uvodi u bosanskohercegovački i balkanski diskurz pravo na seksualnu polimorfnost, rodnost putem kojih se deideologizira heteroseksualna privilegovanost, dehijerarhizira kultura i mit o ženi, i homofobija, afirmira lezbejstvo, potresa društveni centar i uklanjaju represivne norme stigmatiziranoj i cenzuriranoj seksualnosti, te ruši proklamirani tobožnji ideal humanizma. Da se stanje u Bosni i Hercegovini nikako ne mijenja pokazao je i slučaj diskriminacije ljudskih prava koji se desio (2012) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (?!) kada su studentkinje Lamija Topčagić, Nedžmina Šeta i student Amar Numanović pokušali ukazati na diskriminatorni formular Zavoda za transfuziologiju te su zbog toga, kao i Lamijinog javnog akta outovanja, bili prokazani, verbalno i fizički napadnuti od strane uposlenice fakulteta i medicinskog tehničara. Sporni formular koji dobrovoljne/i davataljke/oci (?!) krvi trebaju ispuniti sadrži jasnu „preporuku“ da osobe koje imaju „povremene ili stalne seksualne kontakte sa homoseksualcima“ – ne trebaju davati krv. Za svaku osudu je i konzervativna dimenzija ovog „slučaja“ koja zalazi direktno u najdublje sfere obrazovanja i sistema stvaranja akademski tolerantnog društva, senzibilnog na Razlike, a pitanje je promoviranja diskriminacionih praksi. Suprotno ovom sramotnom činu stajat će zbornik radova Sarajevskog otvorenog centra koji je u pripremi, pod nazivom Lične priče lezbejki i biseksualki o coming outu, prvi takav u bosanskohercegovačkoj sredini u kojem će ovdašnje žene ostvariti prava i učiniti veliki pomak u afirmisanju lezbejske egzistencije, kontinuuma kao i društvene vidljivosti. Ponovno posezanje u prošlost i kulturna dobra otkriva autentični baladični motiv rastavljenih dragih smrću odnjegovan u kultu karadžićevskog zapisivanja ženskih pjesama, od kojih je najpoznatija varijanta ona o Smrti Omera i Merime, nadživio je represiju i cenzuru tradicionaliziranog poimanja i reprezentacije društveno prihvatljivih odnosa. Tragična ljubav „dviju žena“, zabilježena u pjesmi U bosanskom malom selu: „Od žalosti cvijeće vene/ suh je zumbul i kadifa/ zbog ljubavi nestale su/ lijepa Saza i Halifa“ (Bezuslovno... 2011: 5) odraz je zabranjene ljubavi koju zajednica ne odobrava. Poezijom je objedinjen koncept lezbejstva: ljubavi i želje u stihovima: „Ako želja kažem kao pasulj u ključaloj vodi/ nabubriš/ Ako ljubav kažem uzmičeš da ne bi bila/ izgubljena/ mada ni sama razliku ne znaš“ (Ćosić, 2008: 38) Čarne Ćosić, tragično preminule angažovane umjetnice koja je otvorila vrata promjenama kulturne i društvene scene Novog Sada i Srbije. Gradeći sebe kao umjetnicu, osvijestila je svoj identitet ukliješten između kompleksnosti konstrukta nacionalizma (njenu punoljetnost je označila bol zbog raspada Jugoslavije) i artikulisanja aktivizma kojim je ostvaren napad na institucije moći i hijerarhije kojima su Druge potlačene. Incidenti vezani za pokušaje organizovanja Prideova i umjetničkih festivala queer tipa uvezali su sve veće gradove i sredine Zapadnog Balkana jedinstvenim ideološkim konstruktom mitomanski sačinjenom od nacionalizma, tradicionalizma, esktremizama, govora mržnje i nasilja u izuzeće prezrenih Drugih: Sarajevo, Split, Beograd, Zagreb. Depatrijarhalizacija po zajedničkom scenariju narušena je i u Sloveniji incidentom u Cafeu Open 2009. za vrijeme književnog druženja i čitanja LGBT djela kada je učesnike napala grupa maskiranih ekstremnih desničara. Slovenačke oscilacije koje su najdramatičnije u pogledu emancipativnih politika pokazatelj su stvarnog položaja Drugih manjinskih populacija koje jesu vidljive ali djeluju unutar getoizirane zone i to zahvaljujući promjenama koje su načinjene osamdesetih godina prošlog vijeka u alternativnim sferama, a skoro nikako nedavnim ulaskom u Evropsku uniju. Često se zamjera potrebi Slovenije da se otrgne od balkanskih identiteta (što je ona na svojevrstan način učinila u periodu romantičarskog formiranja nacionalnog identiteta u devetnaestom vijeku) čime se ustoličava opći stav, predrasuda i zajedljivi stereotip da su danas svi Slovenci gej. Borba između tradicionalnih vrijednosti i zakonskog okvira, svakodnevno prisutna, u Referendumu koji se ticao novog porodičnog zakona od ove godine, iznijela je na vidjelo okršaje snažnog lobija inicijative građana „Za obitelj i prava djece“, desničarskih političara i ujedinjene trijadne vjerske zajednice u protivljenju i stigmi podređenih te negiranju prava građankama/nima izjednačavanja istospolne zajednice sa heteronomnom u pogledu potraživanja porodičnih prava. Protiv ovog zakona glasala je većina 54.8 % biračica/ča (od 30 % izašlih) da istospolne zajednice koje se mogu registrovati u Sloveniji od 2006. godine će trpiti tlapnju prethodnog porodičnog zakona starog 35 godina (sic!) što nikako neće značiti da će praksa ovih porodica biti dokinuta, nego samo pravo neregulisana. Svojevrsni literarni coming out načinila je regionalno popularna slovenačka književnica Suzana Tratnik svojom queer prozom. Pričama je nadmašila getoizaciju i etiketu lezbejske spisateljice jer je širokom krugu publike ponudila „svoje dvorište“ posebnosti, različitosti, odstupanja od patrijarhalne norme, mržnje, države i nacije, a sve iskazano i uobličeno jedinstvenim jezikom. Metafora dvorišta iz naslova zbirke U svojem dvorištu (2003 › 2011) ne znači isključivo intimnu priču, nadasve to je koncept kulture, zajednice kakva je LGBTQ, a ujedno i dvorišta kao mjesta zaštite i sigurnosti, prihvatanja, ljubavi i ravnopravnosti. Sjajne priče iz ove zbirke su autofiktivni anegdotični fragmenti o Drugima i različitima, ulančani asocijacijama na djetinjstvo i odnosom prema mladosti čime je u sintezi uprizoreno stvaranje identiteta pripovjedačice. Ručak za vrijeme kojeg radoznala petogodišnja pripovjedačica pokušava da otkrije šta to ima na moru, drugdje, u priči Suzane Tratnik postaje mjesto njenog definiranja u odnosu na svijet i porodičnu hijerarhiju. Bakin odgovor: „Nikamo ne trebaš ići imaš nas doma. Sve imaš u svojem dvorištu“ (Tratnik, 2011: 9) iskorišten je kao subverzivno i kulturno potencijalan element. Ritual ručka kao toposa re/izgradnje zajedništva u porodici subverzivno je iskoristila i hrvatska rediteljka filma Nije ti život pjesma Havaja (2012) Dana Budisavljević koja na dokumentaristički način reprezentuje stvarnost vlastite porodice u refleksijama njenog coming outa. U prvi plan stavljena komunikacija kao temeljni princip Dijaloga, članovima porodice, ocu, majci i bratu omogućava da se kreću linijom otpora prećutanom i da spontano iznesu na nizu obroka emocije, refleksije, potrebe, shvatanja, te uveliko detraumatiziraju akt rediteljke koja se bori da ostvari ravnopravnost sa pomenutim članovima porodice, a da istovremeno osigura podršku, uključenje, ljubav i utočište. Izlazeći u javnost, ova duboko intimna priča nije viktimizirala Danu Budisavljević, naprotiv, otvorila je obzore ka prihvatanju različitosti, mogućnosti jednog ličnog iskustva kao transformativnu politiku „horor pričama“ koje se iznova ponavljaju zahvaljujući homofobnim mehanizmima nasilja i ekskomunikacije. I što je važnije, autorka je filmom isteoretizirala i detabuizirala seksualnost u njenoj sveobuhvatnosti ukazavši na društvenu predisponiranost i neukrotljivost koja treba i zahtijeva potvrdu.
Diskurzi o Drugima (spolno/rodno/seksualno i etnički) na Balkanu pokazali su se kao zapetljani čvor koji se sagledava unutar različitih politika i ideologija od one ukrštene zapadnih predodžbi i stvarnog položaja različitih u bivšim jugoslovenskim državama, preko strategija otpisivanja balkanizamskih konotacija pridruživanjima Evropskoj uniji, pa sve do sagledavanja društvenog i kulturnog života kojim se (ne)potencira upisivanje Drugih i njihova vidljivost. Zasjeći vrijeme značilo je preko historijskih činjenica odrediti položaj žene u patrijarhalnom društvu, kao ilustracija poslužili su primjeri iz usmene književnosti, (anti)ratnog ženskog pisma, filmova, stručne literature, različitih događaja, LGBT umjetnosti. U konačnom zbiru činjenica pokazala se ostrašćena želja za javnim i političkim aktom vidljivosti koja je uprkos historijski i svakodnevno prisutnim prijetnjama cenzure i brisanja preživjela. Postfeministički pristup i materijalni feminizam koji uključuje i gender analizu, poststrukturalizam, vomenizam (kao svijest o rasi, klasi i etnosu), studije nacije, postkolonijalne obrade kao i queer izričaj, egzistencijalno važno pitanje individualizacije i vidljivosti subjekta kao razaranja jedinstvenog mita o ženi i rušenja kategorija spola, u središte pažnje je stavio orodnjavanje (ženskog) subjekta: kao procesa, zastupljene/og u polju diskurzivne moći, kao performativa i fragmentarnog ili kolažnog identiteta. Nije riječ o metanarativu feminizma nego o provokativnom pristupu transformacijama feminizma i preciznije rečeno kritičkom dijalogu sa dosadašnjim praksama feminizma u regiji. Iako se nužnim ispostavlja zahtjev za progonom spolnih kategorija koje su utemeljene u društvenom ugovoru tj. heteroseksualizmu na području Balkana destabilizacija ovih obrazaca se mora odigrati unutar samih kategorija. Identična je situacija i sa problematičnim terminom „ženskog pisma“, koje je da parafraziram Monique Wittig naturalizirajuća metafora dominacije heteroseksualizma kao i područje imaginiranja jedinstvene kategorije ženskosti. Nije riječ o biološkoj proizvodnji teksta već o svakom manjinskom u pisanju kojim se može proizvesti depatrijarhalizirajući čin. Neophodno je još jednom težište konstrukcije roda/nih identiteta prebaciti na kulturu kao mjesta proizvodnje i stalne artikulacije rodova. Vidljivost koja je pre/upisana izvodi se u jeziku čiji je karakter još uvijek seksističko-mizogin a u kome se orodnjavaju subjekti, integrišu u kulturu i društvo, pozicioniraju u simboličkom sistemu. Optužba da „visokoj kulturi“ ili muškoj, civilizovanoj, elitnoj, stabilnoj kulturi ne pripada kultura potlačenih (manjinskih) zajednica, kultura neartikulisanih, pojedinačnih, nestabilnih, Drugih, prezrenih, jeste samo konačan čin marginalizacije i diskriminacije u procesu konstituisanja identiteta. Ako nametnuti termin „popularne kulture“, kojom se reprezentuju žene i ženskost, umreži u sisteme moći i iskoristi to kao politički subverzivno djelovanje, omasovljenje koje bi trebalo biti na strani popularnog, ne nužno lošeg i nekvalitetnog, izvelo bi Druge i raznovrsnije iza brda gdje neće biti moguća sveobnavljajuća Drakulina moć ispijanja krvi nedužnih i potlačenih.

Literatura

Antimilitarizam i žene (2009). Uredila: Staša Zajović. Beograd: Žene u crnom

Bordo, Susan (1999). Feminizam, postmodernizam i skepsa spram roda. U: Feminizam/postomdernizam. Uredila: Nicolson J. Linda. Zagreb: Liberata

Enloe, Cynthia (1990). Bananas, Bases and Patriarchy. U: Bananas, Beaches and Bases: Meaking Feminist Sense of International Politics. California: 189-206

Forel, Mireya (2012). Nasilje nad ženama u vremenima rata – nasilje kao oružje rata. U: Žene za mir. Beograd: Žene u crnom

Goldsworthy, Vesna (2003). Invencija i in(ter)vencija: Retorika balkanizacije u: Sarajevske sveske br. 2. str. 365-376

Gros, Elizabet (2005). Promenjiva tela: Ka telesnom feminizmu. Beograd: Centar za ženske studije i istraživanja roda

Higonnet, R. Margaret (1994). Civile Wars and Sexual Territories. U: Writing after War: American War Fiction from Realism to Postmodernism. Urednik: John Limon. London: 80-96

hooks, bel (2006). Od margine ka centru. Beograd: Feministička 94

Irigaray, Luce (1999). Ne kažnjavajte potlačeni narod. U: Žene za mir. Beograd: Žene u crnom

Jamberšić Kirin, Renata (2008). Dom i svijet. Zagreb: Centar za ženske studije

Iveković, Rada (2006). The Fiction of Gender Constructing the Fiction of Nation: On How Fictions are Normative, and Norms Produce Expectations. U: Gender and Identity: Theories from and/or on Southeastern Europe. Beograd: Belgrade Women’s Studies and Gender Research Center
Kašić, Biljana (2011). Moć ženskih svjedočenja. U: Ženski sud – Feministički pristup pravdi. Kotor & Bograd. Anima & Žene u crnom

Kolozova, Katerina (2003). Jedinstvo u izgradnji, O smrti i rođenju naziva – Slučaj 'Balkana' i 'Jugoistočne Evrope'. Profemina časopis za žensku književnost i kulturu (proleće-leto), temat: Žene Balkana za mir

Kurtić, Vera (2008). Život Romkinja. U: Neko je rekao feminizam. Beograd: Heinrich Boel Stiftung

Miskloci, Jozef (2006). Uvijek između dvoje: dijalektika igre između muškoga i ženskoga/s muškim i ženskim. U zborniku: Transgresija roda: Spolna/rodna ravnopravnost znači više od binarnosti. Zagreb: Ženska soba & CESI

Morley, David (2005). Rod doma. Časopis Treća br. 1-2, temat: Ženski rod svakodnevice. Zagreb: 140-167

Naphy, William (2012). Born to be Gay – Historija homoseksualnosti. Sarajevo, Zagreb & Beograd: SOC, Domino & Queeria

Rich, Adrianne (2002). Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija. Zagreb: Kontra

Slapšak, Svetlana (1990). Ženska književnost, žensko pismo, ženske studije. Izraz, časopis za književnu i umjetničku kritiku (februar-mart), br. 2/3, str. 220-229

Stevanović, Lada (2011). Žene kroz istoriju balkanskog patrijarhata. Profemina, časopis za žensku književnost i kulturu (zima proleće), specijalni broj: Feminizam – politika jednakosti za sve, str. 123-129

Yuval-Davis, Nira (2004). Rod i nacija. Zagreb: Ženska infoteka