Goran Ferčec [1]

Scena iz života umjetnika ili susret koji se nije dogodio u maniri poznatog pisca Thomasa Bernharda prema motivima preuzetim iz Male kronike Anne Magdalene Bach

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

Iz razloga oduševljenja muzikom gospodina Georga, nad kojom je proveo mnogo vremena prepisujući partiture velikog majstora, i budući da je osjećao da i izvan muzike postoji neka spona među njima, između svibnja i srpnja godine 1719., Johann je odlučio krenuti na put od Köthena, gdje je u to vrijeme vršio službu dvorskog zborovođe, do Hallea, rodnog grada gospodina Georga, s namjerom da upozna velikog majstora, potaknut i razočaran što svi dosadašnji napori da susretne gospodina Georga nisu urodili plodom, i koji neće uroditi plodom ni deset godina kasnije, tako da se dvojica nikada neće sresti, iako su rođeni iste godine, te se mogu smatrati suvremenicima, premda je gospodin Georg bio poznatiji širem europskom krugu i premda je živio devet godina duže od Johanna, a sahranjen je u Londonu, koji Johann nikada neće posjetiti. Na put koji će biti uzaludan, a koji između dva grada iznosi približno pedeset kilometara, Johann se odvažuje upravo zbog činjenice da između dva grada udaljenost nije veća od pedeset kilometara, da je vrijeme ugodno i suho, da poznajući put, uz malo brži hod, pod uvjetom da ne odvoji više od dva stajanja za okrjepu, do Köthena može stići za približno deset sati. Više od dva stajanja Johann i ne može odvojiti s obzirom na to da mu je život oduvijek bio i zauvijek će biti skroman i sveden na plaćanje stanarine i drugih važnih konzumnih dobara, te je mogao živjeti samo oskudno, pa je pritisnut oskudicom na put ponio samo dva komada sirne pogače koji će uz vrč vode poslužiti kao okrjepa u trenutku kad odredi da je glad neizdrživa i kad pronađe sjenu pod koju se može skloniti, objedovati i odmoriti noge. Iako je put između Köthena i Hallea dovoljno dobar da njime mogu proći kola, Johann se na put uputio o svom trošku, dakle pješice jer taj trošak nije dovoljan da pokrije uslugu prijevoza kolima koju bi sebi, da je prihvatio novčanu naknadu dvora u Köthenu, koju dvor u Köthenu, naravno, nije ponudio, lako mogao priuštiti te time uštedjeti i vremena i snage i pokriti dodatni trošak objeda i prenoćišta u Halleu. Osim oduševljenja muzikom gospodina Georga i mogućnosti da se o vlastitom trošku, a bez potrebnog odobrenja gradonačelnika uputi, što kasnije, preseljenjem u Leipzig više neće moći i gdje će za svaki izlazak iz grada morati tražiti odobrenje gradonačelnika, na put od pedeset kilometara za koji je bilo potrebno malo više od deset sati hoda s dvije pauze za objed, ali bez stajanja u gostionicama na putu između Köthena i Hallea, jer osim što nije imao za to predviđena sredstva Bach je mrzio netočnost jednako kao i rasipanje, a svaka je netočnost za njega bila rasipanje onog neprocjenjivog, jedine stvari koju čovjek nije mogao imati po drugi put – vremena, dodatni razlog Johannovog puta bile su velika želja i spremnost da posluša nekog muzičara iz svog ili nekog drugog grada. Ne znajući da gospodina Georga neće sresti, Johann je krenuo dovoljno rano da izbjegne svaki rizik mimoilaženja, ne znajući također da će za nepunih deset godina ponovo biti prilike da se susretnu, kada će Johann po svom sinu uputiti vrlo ljubazan poziv gospodinu Georgu koji će tada ponovo boraviti u Halleu, da se sretne s njim u Leipzigu, budući da će on sam, odnosno, Johann tada biti nešto boležljiv i bez snage da poduzme nešto kraći put između Leipziga i Hallea u odnosu na nešto dulji put između Köthena i Hallea za koji, deset godina ranije, još ima snage ali koji će biti jednako bezuspješan kao i onaj deset godina kasnije kad ni gospodin Georg neće biti u mogućnosti doći, pa će se Johann tako opet razočarati i odreći se radosti da vidi i čuje velikog kompozitora kojem se divio i od koga ja, ipak, u dubini duše očekivao da će se potruditi posjetiti ga, jer gospodin Georg je u dovoljnoj mjeri bio muzičar koji bi mogao prepoznati veličinu Johannovih djela iako je njihova slava ostala ograničena na Njemačku, dok je ime gospodine Georga doprlo do Italije i Engleske, jer gospodin Georg je tražio svijet i pravio oko sebe beskrajne valove i zaradio mnogo, mnogo novca, dok je Johann prezao od svakog glasa, bježao od svijeta i živio u mirnom predanom radu u svom domu u okrilju porodice. Za put od pedeset kilometara između Köthena i Hallea, Johannu je ipak bilo potrebno više od deset sati, jer iako nije odvojio više od dva stajanja u svrhu okrijepe i odmora, na jednom je stajanju, nakon što je pojeo posljednji komad sirne pogače i ispio preostalu vodu, naslonivši se leđima na stablo, razmišljajući o iznimnosti svog poduhvata i gledajući u vrh svojih prašnih cipela, neplanirano zaspao s pijeskom u očima i kad se probudio, ne znajući prvo gdje je i kamo ide, uspravio se i istog je trena krenuo pazeći da sunce uvijek bude ispred njega, svjestan da je nepovratno izgubio jedinu stvar koju čovjek nije mogao imati po drugi put - vrijeme. Iako je do sada svoja putovanja uvijek planirao u jesen, na put između Köthena i Hallea uputio se ovoga puta iznimno u proljeće svjestan da razlog njegova interesa u jesen vjerojatno neće biti tako blizu i nadohvat a da će njegova velika želja i spremnost da posluša nekog muzičara iz svog ili nekog drugog grada i dalje biti žive i prisutne. Kad je Johann konačno, nakon više od deset sati stigao iz Köthena u Halle, prašnjav i umoran od puta koji je trajao duže nego što je predvidio da će trajati i na koji ga je natjerala želja da upozna gospodina Georga, već je padao mrak i na ulicama Hallea nije bilo ljudi osim nekoliko kočijaša koji su zadihanom Johannu na njegov na upit o gospodinu Georgu uglas odgovorili da je gospodin Georg u toku tog dana otputovao.