Enver Kazaz [1]

Odabrana poezija - Enver Kazaz

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

MUNIB IZ MEĐEĐE

Jelde
Ništa od ove naše Bosne
Rascijepilo jen po pola
I metlo ove politićare
Da je srede
Ko da vucima daš
Ovce na ćuvanje

Imam ti ovo kafane
A slabo poso iđe
Neko naš kad prolazi
Vudan svrati
Ovi njihovi neće
Ko vele: Pogan Turćin
Pogano mu piće

Vratili smo se
Žena i ja davno
Odma iza rata
Mešćini bila je '98.
Ljeto a Drina
Miruši ko najljepša
Cura ne teferiću

Osto bi i ja u Sarajvu
Al bila ona jena
Šemsa s Alipašina
Možda je znaš
Jena glava stotinu avaza
Nisam je vala
Mogo slušat:
Seljacima je valjo rat
Ne bi to vidilo grada
Da ne bi Karađića
Šta ćeš
Mile ostaje mile
Da ga rijećmo
U Pariz metneš

A pobjegli smo ispod
Noža slućajno
Uskopistila se snaha:
Vozi me djevere
Vozi ako Boga znaš
Babi u Titoriće
Ja ti voden ne smijem
Zaspat pored ćetnika
Zaklalo mi nanu
U onom ratu
Kako da him vjerujem

Poraj moje pameti
Svih nas šestero
Hamzića bili bi rahmetli
Od ćetnićke ruke

Vidiš onu stijenu nanamo
Iznad ceste, nanam lijevo
Kod okuke
E od nje ti živimo
I brat i ja i naše famelije
Iz nje vadimo granit
Kad neko traži
Za crkvu il džamiju
Sveno
Za kuće gotov i ne išću
Skup je to kamen
Nejma obićan ćojek
Kuveta za tu rabotu

E vidiš onog mi malog
On ti trenira karate
I treba dajde
U reprezantaciju Republike Srpske
Samo đe ću nać pare
Da mu platim
Kartu do Banjaluke
A kamo l šta drugo

A ono cure za šankom
Osmi je razred
Najbolja ućenica u školi
Valja mi je slat
Jal u Sarajvo jal u Višegrad
U gimnaziju
Al otklen
Izbi mi hljeb
I crno ispod nokta

A obećavo je Alija belćim
Da ćemo jest'
Zlatnim kašikama
Kad se rat svrši
I da će parama
Od muslimanske braće
U Bosni napravit
Evropsku Saudiju

Ne lipši magarće
Do zelene trave

Ko da je Arap budala
Da goji nolke
Lopove što su
Kružili oko njeg
Ko hađije oko Ćabe

MOJA MAJKA

Majku su ranili
U Drugom svjetskom ratu
S dva metka Jednim u podlakticu
Drugim u butni mišić

Imala je šesnaest godina
I dva metka u tijelu
Moja majka 1942.

U drugom ratu
Imala je sina na frontu
I rak na plućima

Kazala bi: Ne znam
Šta je gore strah ili bol
Moja majka 1992.

Njen glas preko
Radioamaterske stanice
I danas me doziva
S onog svijeta

OČEVA KUĆA

Od nje je ostalo
Samo kamenje iz temelja
Zapalili su je novembra 1994.

U nju su otac i majka
Uselili u ljeto 1945.

Gledao sam je kako gori
Na televizoru prikopčanom
Na automobilski akumulator

Ispod nje otac je zasadio
Krušku jabuku i jednu lipu
One su nam najbliža svojta
Rekla bi majka u proljeće

Sada pored zgarišta
Jedino živi lipa
Sabira porodične uspomene
I naše rasute živote

Lipanjskim jezikom svojim
Oživi očevu kuću
Mudrošću vrste
Mjeri historiju
Njenu opsjednutost
Svojom svrhom

NJEŽNOST ZA KRUŠKU

To sjećanje nosim iz djetinjstva
Rasla je ispod očeve kuće
Široka sočna zrela
Kao žene u godinama što znaju
Tajne muškosti

S jeseni mrljali bi prste
Njenim plodovima: pčele bumbari i mi
Otac ju je obilazio kao vjernici
Crni kamen u Meki

Sjećanje na nju nosim iz djetinjstva
Grane su joj bile svemirske ceste
Odaje anđela i brbljivih zemnih ptica
Zimi se šminkala injem
A u proljeće zamlađivala
Beharom batrljke grana
Bila nam uvijek nova i ista

Ubili su je haubicom 1994.
Vojnici u gušterskim uniformama
Zazivajući trojednog Boga

Ni panja nema da joj bude spomen
Samo u zemlji rana do bezdna
Gdje prestaje svaki jauk

Iz riječi ovih klešem joj nišan
Nevješt srcolik kao Jasminkin
Potpis u njenoj proljetnoj kori

HUSO IZ ŽUPČE

Četrdeset godina kopa kameni ugalj
I svaka je duža
Svaka u kostima škripi
Kao visoko stablo pod udarom oluje

Svake je godine nadnica niža
Ekonomska je kriza
Otpuštaju radnike s posla
Zovu to racionalizacijom poslovanja
A Husu ljudskim resursom

Četrdeset godina kopa
Kameni ugalj Huso iz Župče
U pluća ulazi prašina i duhanski dim
Srce preskače i štopa
U mokraći se pojavljuje krv

Dva su sina bez posla
Kćer je pred udajom
A troje unučadi
K'o troje ptića u gnijezdu
Ispune dedinu kuću smijehom
U njihovu igru kad su sita
Ulaze sva sunca iz slikovnica

Danas su ga dovezli
U Centar urgentne medicine
S polomljenom karlicom
Iskočio vagonet iz šina
Imaju paragraf za nesreću na poslu
I onaj za invalidsku penziju

Ljudski resurs
Pokriven zelenim čaršafom
Nepomično leži u hodniku
Čeka dijagnozu
Kao okrivljeni smrtnu presudu

Da konačno preseli
Na kompjuterski ekran
U paragrafe i cifre
Državni ahiret sirotinje

MELISA SA MEJTAŠA

Propao je granap u kom je radila
Čeka posao
A godine prolaze bora se koža na licu

Sve je sigurnija
Da će je starost sustići
Jednog jutra na uglu
Dok ide na pijacu da prosi
I bolest s njom duga teška

Danas je u Narodnoj kuhinji
Grah i Melisa je sretna
To je podsjeti na majku
I doba kad je kuća bila ušušna
Očeva prsa topla
Na njima je snivala
Mliječni put iz školskog Atlasa

Godine prolaze bora se koža na licu
Melisi se čekanje zariva
U srce i ruke počinju drhtati
Od bespomoćnosti

Kad bi samo, računa, kad bi samo
Imala kaput kao gospođa na uglu
I njen parfem, možda bi, možda
Onaj gazda u kafani dao joj posao

U toploj sobi sanjala bi
Kako je otac grli
I na njih dvoje se osmjehuje majka

Godine prolaze i bora se koža na licu
Niz duge ulice sniježi, zri patnja
I slježe se na lica prolaznika

Melisa sjedi na uglu
Drhti u poderanom ljetnom džemperu
Čeka svoj majušni raj

JUTROŠNJA EMOCIJA

Njom obuhvatam svijet,
Sve do potoka iz djetinjstva
Koji malo glasnije žubori
Na jednom desnom zavoju
Tamo gdje Te svakodnevno sanjam
Njome se mjerim iznutra
Uzmem zrnce iz srca
Tu ti sagradim kuću
U nju unesem samo najnužnije
Tebe i mene u zagrljaju
Njom obuhvatam svijet
Sate i minute što otiču
U prazninu koja te krade
Svakotrenutno
Zato odnosim te u jedno blago predvečerje
U zalazak sunca
Dok stojiš na ulici i kosa ti pada na oči
I ja ti prilazim da je sklonim
I taj je čas duži od postojanja
Njom obuhvatam svijet
Kažem ti dok te promatram
U dugoj zavojitoj šetnji
Sarajevom a ti se udjeneš u sve:
U lica zgrada, oči ulica, u srce parka
U kojem djevojčice i dječaci
Mrve zemlju gradeći
Još jednu kulu u nizu onih
Ljepših od svake opsjene
Njom obuhvatam sve
I tebe i mene dok se u nas
Sručuju zvijezde i grade
Naša unutrašnja nebesa

BIJELI CRNCI
Ivanu i Marku

Sve što ste izabrali
Učinili ste dobro
Vi moji prekrasni starci
Vaši su glasovi
Bili kompasi za dobrotu
U doba grobova
Što postali su stožeri naciona
Proste brojke u političkom računu
Sve što ste izabrali
Učinili ste dobro
Vi moji prekrasni starci
Vašem seciranju
Mrcoljubnih vođica i vođa
Divili su se postmoderni intelektualci
I ustrašene mase
U vaša tijela upisana su
Dva rata, dva poretka,
Dva smaka svijeta
U vaše duše hiljade
Nevino ubijenih
Sve što ste učinili
Bilo je dobro
Vi moji prekrasni starci
Progonili su vas režimski
Intelektualci podrepni klerici
I patriotski novinari
Uzvikujući: Robovati je ljepota
Umalo vam u opsjednutom gradu
Nisu podigli spomenike
Dokaze opsjednutog uma
Oni što vas danas zovu:
Bijeli Crnci, bijeli Crnci
Vi moji prekrasni starci
Vaše iluzije stavljam na dlanove
Da odlebde u šutnju
U naše žive grobove

SPOMENICI

Oni govore o zlu
Rastu najviše u zemljama
Nesretnim i malim

U velikim ne podižu se odavno
One su dovoljne sebi
Zaokupljene snagom oružja
Kao luđaci utvarama

Na njih seru ptice
U njima se gnijezde zmije
Pišu im pjesme smjerni osnovnoškolci
I patriotski pjesnici
Za državnih praznika

Ima spomenika koji su
Visoki i smjeli
Njih maze vlastodršci
Kao majke čeda
Kupaju komunalni radnici
Klerici ih dižu do Boga

Ima i onih što zarastu u bršljan
Posive i umru preko noći
Kad jedan poredak smijeni drugi
A podanici se zaljube u nove tirane

Oni svjedoče o pokornosti
Dok prizivaju mrtve u naše duše
Što cvile u labirintima
Proročkih priča
U kazamatima historije

SRICANJE SMRTI

U izvanmornom moru
U izvangornom gorju

Gdje ništa
Nije ni unutra
Niti vani
Ni sati ni dani ni godine
Nisu prolaženje

U izvansunčanome suncu
U izvankrvnoj krvi

Gdje nebít se začinje
I traje
A bít nije jeste u sada
Niti u bilo i biće

U izvansrčanome srcu
U izvanrječnoj riječi

Kojom se ništa
Sâmo može izreći
Kad ni o sreći ni o ljubavi
Ne misli se
Niti se snī

U izvandušnoj duši
U izvanumnoj misli

Ona jest, traje, postoji samo
Jest Tamo
Tama, samoća samā
Bez čekanja ikoga
Bez početka i kraja

Tamo sred
Bezmjernog beskraja
Gdje nije staje u jeste
A biti postaje nije

U neduši
U nesrcu
U bestjelesnom tijelu
U zaumnome umu

MISLI

Začnu se iza očnih kapaka
A pipcima diraju
Kosmičke rubove
Obale nematerije

Niko ne zna
Ni tajnu ni brzinu
Njihovog kretanja

Misli koje misle o misli
Ne kreću se nikud
Svrdlaju svoj bezprostor

Ni od čeg se na sastoje
A sadržane su u svemu
Svetvarne i sveoblične

Nekad se zakače za riječ
Kao riba za udicu
Pa jauču i skaču
U svojem ničem

Neke u riječima
Naprave šupljinu
Od koje svijet
Hljebno nakvasa
I sočno uzri kao
Najljepši nar

A neke su mine
Iza njih ostanu
Kosturi suri
Masovnih grobišta

Začnu se u sićušnoj tački
Iza očnih kapaka
Sastoje se od ničeg
I u sebe usisaju sve

I tebe i mene
Dok se zamišljamo

SEDMODNEVNA POJAVA

Stil joj gladak
U njemu smisao lomi vrat
Kao bakica na ledu

Srcuje karijeru
Idealno se uklapa
U hijerarhiju
Kao živa guma
U prozorske šupljine

Sobom se ispuni ujutro
Dok bira parfem
I dnevno lice br. 3
Upari pogled s haljinom
I bude feministkinja

Zato je ponedjeljkom žena
Utorkom intelektualka
Srijedom bošnjakuje sa kolegom
O ugroženosti nacije, raspadu države
I njegovom egu
I sva sja od njegove sujete

Četvrtkom obasipaju pohvalama
Hrome etničke poetike

U petak mu je inspiracija
On njoj vitez pera
Prolaktaju se skupa u više sfere
Među lokalne gigante
I jedno postaje drugo
Isto lice

Vikendom je obična
Apolitična
Vrši pripreme za njegovu sebe