Draško Luković [1]

Odabrana poezija- Draško Luković

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

lalina pjesma

Dok april prljavim ulicama,
bujanja željnim
balkonima i parkovima,
svjetlost svog najljepšeg jutra nudi,
stojim kraj kućnog praga
s crvenom uzicom u ruci,
nalik sjeni
naherenoga čiviluka
s kog vise odbačene krpe.

Vlastitom kožom ćuteć
već opjevanu okrutnost travnja
prosto ne znam kud i kako
da se djenem.
I nijemo puštam
da jadna dogodi se pjesma
tek nešto kraća
od života
tvoga.

Znam
poslužiće ona
kao dokaz dobar
da se, konačno,
postalo budalom,
koju treba stid biti
što u vremena zla
oplakuje krepalog kera.

Al' slabo mari za ujede takve
onaj ko u oku toplom
srodnost nađe
sa zvijezdom
davno zgaslom
što vodiču vodilja posta.
Otud suze neshvaćene lude
koja tuguje i slavi
što u mekom krznu maznom
otkri milosti božanske više
no ispod kupole hrama.

I tako,
dogodi se jadna pjesma ova,
tek nešto kraća
od života
tvoga.

A ja
povocem crvenim vezan,
čekam
da na svome zlatnom vratu,
preko praga,
najviše planine,
iz očaja
unutarnjeg izgnanstva
ljubavi vratiš
čovjeka gorkog,
grešno gadljivog na ljude
i nekad voljeni
Grad.

Kanđel

Starica,
Što za mene bijaše
Mnogo više od
Očeve majke,
Kanđelom je zvala
Svjetiljku bijednu
Koju suprotstavismo
Mraku
Što žderaše svijet.

Kanđel, ka' anđel,
Prisutan diskretno,
K'o mjesec u sunčanom danu,
Stražu držaše
Nad glavama muškim,
Što o politici, pravdi, pobjedi
Drviše,
U zaludnom pokušaju
Da smisao daju
Svekolikom klanju.

Kanđelu anđelu
Hvala,
Što sretoh
Pogled majčin
Nježno oslonjen
Na oca, poštenu budalu.

Bože,
Hoće li mene
Ikad iko
Voljeti ovako?

Nerešeno

Kao jedno behu,
danas
kontinenti udaljeni.
Košulje kragna,
rakom sušen vrat.

Bleda kao uspomena
koža čoveka
kap života
bedna prima.

U talogu, na dnu boce,
jutro tražiš, odgovor,
razlog neki,
al' na kraju, uvek,
upitnik.

Nakon svega
da li sviće?

Dvije marke, gospod(in)e...
Bunjaše se ljubav moja
Što oko izvježbano
Pod starog hrama svodom
Kilometra dva mi uze.
Ne srdi se ljubo moja,
Budna straža dobro vidje
Nekrst da sam.

Zato nek ti krivo
Na čuvara nije.
Pravo je da
Turist kartu plati,
Jer rođenje,
Život cijeli,
Ime oca,
Porodice,
Lična karta,
Državljanstvo,
Nit boravka prijava,
Razlog nisu
Paru
Da ne da
Svome gradu
Stranac.

Znaš ti dobro
Nevjera sam,
Raspetog što štuje
Sasma drukče
Od pastira Pravovjerna,
Što za bližnjeg, brata
Bogobojazna
Silna svata ima,
U prsa što se busa,
Dok zlatnu vjeru
Oko vrata nosi
I u Boga,
odveć lako, kune.

Radije sam,
No djelićem
Svekolika suglasja
Sebi samoj
Svete mase,
Sasma nalik bratiji
Što bogove
Na stadionu traži.

Urbana legenda
Psujem mater
Žučno podmetaču
Kukavičjeg jajeta,
Zbog koga se
Jalijaško prozivanje
Od sebe boljih
Smatra vrhunskim

Gafom
Grad bi glas opravdao
Kad bi znao građane svoje,
Nepoznate, i druge,
Pustiti na miru znao.

Ovako, neka nama crvenih tepiha...

Voda
Žali pjesnik
Za vremenom
Proteklim,
Kraj starice
Neprovedenim.

Kaže, Jezik
S njom,
Smežuranom,
Bijelom,
Nezabilježen,
U nepovrat ode.

Znam, pjesniče.

Ni danas
Vodi ne dam
Na vatri
Odveć
Da vrije.

Da ne pati,
Ona rekla bi.

Radnja u pripremi
Nesit tust
Zakon predstavlja.
Rokovnika kožom vještačkom,
K'o svetom knjigom, maše
Od pijace goneć
Struk zeleni i vunene čarape.

Koleginica
Štiklama k nebu
Proteže nadležnosti,
Dok prijavom edukuje
Piona
Utekla pred kopitima
Bijesna konja iz Japana.

Ministar
Unutrašnjih djela,
Dok čeka popunu budžeta,
Izražava zadovoljstvo
Padom stope
Kriminala

Pravna država
Ponedeljkom...

Ti i ja

Razgovaramo...
Moje riječi stižu prekasno,
Kao titl odavno prohujale scene.
Umjesto da objasne,
Stvaraju nervozu.
A potom,
I bijes.

Kasnije, mnogo kasnije...
Razgovaramo,
O vremenu,
Ti i ja.

Ti govoriš
O rađanju, razvoju.
O novom životu.

A ja
o smrti.

Je li to sve što si naučio
Nakon svog ovog
vremena?

Ne znam.
Siguran sam samo
da je to jedino
što ne mogu da zaboravim.

Idiot

Sve mislim,
Pripadnost
Najbitnija nije.
Ali, šta kad
Njome svijet mjeren
Na čelo cijev
Ti prisloni?

Tuđim iskustvom tučen,
Želim najteže.
Ostati sam.

Tatoo

Mišićava muška ruka.
Istetovirano ime.
Njezino, il' njegovo,
Sasvim svejedno.

Na japanskom.
Ili kineskom,
Nebitno.

No
Tetovaža ta
Puna je značenja.
Naglašene osobnosti.

Veoma dekorativna,
Uostalom.
Moderna,
Te stoga prijeko potrebna.
Tako reći neophodna.
K'o hrvatski titl za srpski film.

Spomenik
Odlučilo pravit spomenik
Konju.
Bosanskom.

I podiglo ga,
Mrtva konja k'o kalup
Koristeć.

Često pred Smrt
U spomeniku zatočenom
Stanem,
Pitajuć se:
Dobro li je
Što jahača s mačem
Na kljuse popelo nije?

Istina
Stoput ponovljena laž
Ostaje laž.
Repetirana,
U cijevi čeka treći čin

(nacija)
Milan Milišić

Opijeni
Dubokim nerazumijevanjem
Svojih mrtvih pjesnika
Gordi na mrak u svom podrumu.

Između zagrada

Čas Njegošem nježiš
Nacionalno biće,
Čas istim tučeš
Izdajnika.

Odgovaram,
Meni milim,
Zagradama.
Ne čuješ, drobiš:
Ognjište,
Dante, devet rundi,
Izdaja i led...

Rodoljube, van svih granica Domoljube,
Ćutim prezir tvoj
Što u sebe, zvijezde,
Gledam,
Dok trešti himna
Ne ćuteć odveć
Ponosa zbog imena,
Zastave i mase.

Tačno,
Ne volim narod,
Ni tvoj,
Ni tebi tuđ.
Ne tvrdim ni
Da volim ljude sve.
Za takvu laž
Sposoban nisam.

Pa ipak,
Priznajem
Izdajnikom bih se
Osjetio i sam
Kad žudio bih
Državljanstvo drugo.

Ali ne,
Meni je višak
I ovo koje imam.