Boris Gorupič [1], Silvester Plotajs Sicoe [2]

Buntovnik? Ako tako želiš

Sarajevske Sveske br. 37-38 [3]

prevela sa engleskog Kanita Halilović

Boris Gorupič: Imaš neobičan nadimak: da li ti ga je neko dao ili si ga sam smislio? Takođe me zanima da li on znači nešto konkretno?
Silvester Plotajs Sicoe: Ne, ne znači ništa, imam ga još od svojih tinejdžerskih dana. Dao sam ga sam sebi, kada sam negdje sa desetak godina odlučio da ću biti slikar.

B. G.: Dobro, ne znači ništa konkretno, ali vjerovatno nije bez ikakvog smisla?
S. P. S.: Šta da ti kažem... sigurno ti je poznat taj osjećaj kad si u jednom trenutku jedna osoba a nakon nekog vremena postaneš neko potpuno drugi?

B. G.: Recimo da da.
S. P. S: Tako je to: kad sam Sicoe, preobratim se u slikara, postanem nešto što se ne događa svakodnevno, i naravno da se radi o umjetnosti. Teško je to objasniti, ali radi se više o nekom osjećaju.

B. G.: Da pojednostavimo stvari: Silvester negdje odluta, a Sicoe opaža boje i oblike?
S. P. S: Tako nekako.

B. G.: Kada sam razmišljao o prosječnom ljubitelju tvog slikarstva, zamislio sam ga kako nosi majicu sa Če Gevarinim likom, pije koka-kolu i želi postati, ako već nije, uspješan japi. Slažeš li se?
S. P. S: Moram reći da si me iznenadio s tim pitanjem, ali vjerovatno je tvoj opis blizu istine. Ljudi koji kupuju moje slike dosta su različiti, recimo da su srednjih godina, sa solidnim obrazovanjem, pokušavaju razumjeti sadašnjost. Ne vole traumatičnu, ozbiljnu slovenačku umjetnost.

B. G.: Odakle crpiš ideje za svoje slikarstvo?
S. P. S.: Postavio si mi dosta naivno pitanje. Ovo je slikarstvo i sve je naslikano, zapravo uglavnom šematizirano, ali ono bitno je prepoznatljivo. Ideje crpim odasvuda, šta god dotakne moju podsvijest. Ideje na koncu crpim i iz svoje poezije, koju pišem uporedo sa slikanjem.

B. G.: Imaš pravo, tu je Man Ray, zatim Duchamp, čak imamo i cvijeće. Trebao sam ti postaviti pitanje više u smislu: kako bi posmatrač trebao povezati te različitosti, odnosno kako treba čitati, tumačiti ove slike?
S. P. S: Djela nastaju dosta spontano. Pored likovnih referenci koje spominjete, tu je i čitav niz događaja koji spontano dospijevaju na platno, čak se može reći da ih prosto kupim na ulici. Moda, film, fotografija, popularna muzika, te istorija likovne umjetnosti – sve one se mogu susresti u jednom trenutku i oblikovati novu predstavu. Zašto onda ne i na ovim slikama?

B. G.: Možemo li ovo nazvati postmodernističkim kolažom?
S. P. S.: Možete ga nazvati kako god hoćete. Slika je kao lijepak. Komedija od ljudskog tkiva i srca.

B. G.: Kako gledaš na portret?
S. P. S.: Mogao bih reći da realizam nije najvažniji; moji likovi su često potpuno šematizovani. Ono što me interesuje je prije svega interpretacija, a to znači moje cjelokupno shvatanje neke osobe. Približavam se osobnosti, pripitomim je, i komuniciram kroz slike.

B. G.: Tvoje shvatanje razlike između elitne i popularne kulture?
S. P. S.: U toku mog studija na akademiji modernizam je smatran za nešto elitno, a s druge strane pop-art uopšte nije uziman za ozbiljno. To je danas teže shvatiti, ali osamdesetih je situacija bila upravo takva. Meni je pop-art predstavljao način slobodnog izražavanja pa sam se stoga odmakao od opšteprihvaćenog modela poznog modernizma. Osjećao sam odbojnost prema hermetičkom, samodovoljnom, sublimnom modernizmu. Bliski su mi bili slikari kao što su Jasper Johns, De Kooning, Pregelj, D. Hockney, F. Bacon, koji su preispitivali modernizam i otvarali nove puteve.

B. G.: Buntovnik?
S. P. S.: Ako tako želiš.

B. G.: Je li tvoje slikarstvo evropsko ili slovenačko?
S. P. S.: Nemam pojma šta bi trebalo da bude slovenačko slikarstvo. Mediteransko. Mene zanima kompleksno, sretno vitalno slikarstvo, koje slavi čovjeka. Stvaram iz potpune sreće, zadovoljstva.

B. G.: Možeš li ukratko opisati svoj likovni razvoj?
S. P. S.: U mojim ranim godinama postojao je direktniji ekspresionizam, kao što ga znamo iz njemačkog slikarstva dvadesetog vijeka. Sada više pažnje posvećujem bojama, ali takođe i ravnim plohama, uključujem ornamente, srca, a mogao bih govoriti i o prisutnosti narodne umjetnosti.

B. G.: Slovenačke?
S. P. S.: Da. Ali tu je i afrička, australijska (aboridžinska), indijanska... gdje slike imaju magičnu, ritualnu moć i značenje.

B. G.: Je li ti iko ikada rekao da su tvoje slike kičaste?
S. P. S.: Pa i nije.

B. G.: Šta je suština tvog slikarstva, kako pokušavaš da se obraćaš gledaocima?
S. P. S.: Vjerujem u komunikaciju; i to oblikujem formom, sadržajem, a naročito višeslojnošću svojih radova. Sa nekim ljudima se dobro slažem, ali naravno da se moje slike ne mogu sviđati svima. Ima međutim dovoljno onih koje one zanimaju i za njih ja radim. Ne slikam samo i isključivo za sebe. Vjerujem u ritual slikanja kao jedno cjelovito ispitivanje pulsa čovječanstva, civilizacije. To je kao kad u ovaj užurbani, ultrapulsirajući svijet postavite slike – nepomične toteme, koji zaustavljaju svijet. Zaustaviti čovjeka i usmjeriti ga, osvijestiti tako da osjeti samog sebe.

B. G.: Da li si se ikada bavio dizajnom?
S. P. S.: Nisam.

B. G.: Pitam to zbog stolice koju imaš u svom ateljeu. Zašto si je naslikao?
S. P. S.: Tu stolicu je dizajnirao Janez Suhadolc, a galerija ARS me pozvala da je naslikam, kao što ponekad ima običaj sa pozivanjem slikara. Ja sam je nazvao Stolica za Davida Hockneya. Naslikana je uz motive sa mojih slika.

B. G.: Zašto baš Hockney, na njega se često pozivaš?
S. P. S.: Blizak mi je, jer slika figure. U njegovim djelima nalazimo lično pripovijedanje, odnos prema svijetu koji je raznovrstan, optimističan, temperamentan – a takvih umjetnika nema mnogo.

B. G.: A Duchamp? Pominješ ga kao partizana. Jesu li to za tebe dobri momci?
S. P. S.: Da, na Duchampa gledam kao na revolucionara, recimo gerilca.

B. G.: Ne razumijem najbolje, naši novi istoričari imaju dosta toga da kažu o partizanima, a prije svega ih odvajaju od revolucionara, odnosno komunista. Oprosti, jednostavno ne mogu odoliti, vodim ove rasprave uprkos činjenici da one zapravo pokazuju svoju neproduktivnost u razumijevanju nacionalne istorije.
S. P. S.: Za mene je najvažnija oslobodilačka varijanta, a ne politika. Ovo što imamo danas je neka vrsta revizije istorije.

B. G.: I to ne baš najsretnija.
S. P. S.:Slažem se.

B. G.: Sad razumijem Duchampa kao revolucionara i partizana u isto vrijeme. Misliš li da ti vršiš velike promjene u slovenačkom likovnom prostoru? Da li sebe smatraš važnim umjetnikom?
S. P. S.: Naravno da se smatram dobrim slikarom, i mislim da se to ne odnosi samo na slovenački prostor. Kad moja djela budu predstavljena u inostranstvu, njihov kvalitet se može pokazati i u širem smislu. Vjerujem u to.

B. G.: Jesi li pokušao ostvariti ozbiljniju saradnju s evropskim galerijama? Ili si možda propustio tu priliku kada su strani kustosi pokazali interes za mlade umjetnike.
S. P. S.: Mislim da moju generaciju još nisu otkrili. Čak ni ovdje, kod kuće. Kad strani kritičari dođu u Sloveniju, nude im mlade autore, našu generaciju su kao već 'obradili', s čim se ne slažem. Zato stranci dobijaju filtrirane informacije. U tom smislu smo nekako kao preskočeni, ali ne bih rekao da je za nas prekasno. Nadam se da će neke privatne galerije barem malo promijeniti ovu situaciju.

B. G.: Takođe se pitam da li je jedan tridesetogodišnjak već dosegao punu zrelost. Tu se više radi o traganju za novim trendovima koje ta generacija najprepoznatljivije predstavlja.
S. P. S.: Ako hoćeš da preko slikarstva izraziš globalni pogled na stvari, potrebno ti je iskustvo, što kao mladić nemaš.

B. G.: Voliš li stripove?
S. P. S.: U doba kad sam ja odrastao svi smo čitali Stripoteku, i stripovi su bili generalno popularni. Najviše sam volio španskog autora Murilja, koji je bio prilično neobičan. Alan Ford je naravno bio klasika, ali možda sam najviše volio Fleša Gordona jer me uvijek zanimala naučna fantastika. Za razliku od toga, realistične ili socijalne priče me nikad nisu posebno privlačile.

B. G.: Tvoje slikarstvo zaista nema naglašen socijalni sadržaj; ali ni pop-art, odnosno njegov glavni dio, na koji se ti posebno naslanjaš, nije bio socijalno ni analitički orijentisan. Osim toga, zar nije socijalni sadržaj generalno nestao iz novijeg slovenačkog slikarstva?
S. P. S.: Hm, zavisi; nešto bi se sigurno već našlo.

B. G.: To je tako ako takav sadržaj tražimo u konceptualizmu, koji nam recimo predstavlja neke prazne kuće, osjećaj otuđenosti, pomanjkanje vrijednosti. Ali ja sam prije svega mislio na pravu angažovanost, koja pokušava da promijeni društvo.
S. P. S.: Po meni je to teško izraziti u slikarstvu, lakše je recimo s fotografijom. Mislim da to nije ni domen slikarstva. Naš prostor je opterećen socio-realističkim projektima, odnosno zapovijestima bivšeg socijalističkog društva.

B. G.: Istorija slikarstva – ukoliko se ne bavi naglašenim realizmom – zapravo ne sadrži mnoga socijalna pitanja uprkos njihovog prisustva, kao kod Pikasa. Kako vidiš slikarstvo u ulozi oplemenjivanja civilizacije?
S. P. S.: Mislim da to ima smisla. Moje slike su jednostavne i jasne, i zato su namijenjene praktično svakom. Zato je važno da onaj koji gleda moja djela bude širok, da nije posebno usmjeren, i da ponešto zna o istoriji slikarstva, što je zapravo dio opšteg obrazovanja. Neko ko prati film može imati direktniji pristup mom slikarstvu.

B. G.: Koji filmovi i režiseri te zanimaju?
S. P. S.: Volim Fellinijeve filmove, tu su zatim Buñuel, Tarkovski...

B. G.: Dakle, nadrealizam?
S. P. S.: Da, ali i David Lynch, kao i minimalizam nekih japanskih filmova. Takođe moram spomenuti i Cvitkoviča. Volim i Bustera Keatona, braću Marx, ukratko, prilično neobične stvari koje imaju neku ironiju, grotesku. Braću Coen. Rane radove Pedra Almodovara.

B. G.: A kako stvari stoje s muzikom?
S. P. S.: Nikad zapravo nisam slušao nešto posebno, odnosno posebno profilirano. Poslije su me počeli zanimati autori koji su svojoj muzici davali svojevrsni lični pečat, kao što su David Bowie, Grace Jones; to mi je bilo važnije kao neki određeni muzički stil.

B. G.: A sada jedno sociološko pitanje: Smatraš li da je naš prostor likovno provincijalan?
S. P. S.: U poređenju s nekim, uglavnom zapadnim zemljama, kod nas se odmah može zapaziti nedostatak tako obimne istorije likovne umjetnosti. To se vidi u našem načinu oblačenja, oblikovanju prostora i odnosu prema slikarstvu. Takođe mi nedostaje koegzistencija i korištenje različitih likovnih jezika, stilova. Kod nas u Sloveniji se teoretičari i institucije odluče za jedan smjer i onda jedino njega forsiraju. Ali uvijek prekasno! (Sublimno, modernizam...)

B. G.: Ili javna plastika, koja je na primjer u ljubljanskom baroknom periodu mnogo doprinijela karakteru gradskog centra. Danas, kada imamo neuporedivo više finansijskih sredstava i autora, za takve 'investicije' nema interesa.
S. P. S.: Slažem se. Oni koji oblikuju javne prostore ne shvataju ukupni značaj svog rada. Moguće je da me to i ne muči nešto naročito, jer i ja tragam za prijedlozima u takvim prostorima, kao i u štampi, takoreći u svakodnevnom životu, koji je mnogo više banaliziran nego što bi trebalo. Takođe mi nedostaje oprema javnih prostora s kvalitetnim slikama.

B. G.: Dakle ti si prilično selektivan pri izboru?
S. P. S.: Na svaki način. Informacije moraš filtrirati i izabrati samo ono što ti je potrebno. Preko tog izbora pokazuješ svoje lično iskustvo.