Berislav Blagojević [1]

ČETIRI KRATKE PRIČE

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

ISPOVIJEST

Pred zakonom sam potpuno čist. Za to sam se pobrinuo. Zameo sam sve tragove, poput zvijeri u bijegu pred lovokradicama. Oduvijek sam bio dobar u skrivanju. Skrivao sam se od istinskih intelektualaca koji bi, nakon svega nekoliko rečenica, zasigurno uočili moju stručnu zakržljalost. Skrivao sam se od pogleda studenata, od njihovih očiju željnih znanja, od očiju ispunjenih velikim očekivanjima, od veselo iskričavih očiju čiji ću sjaj zamračiti hladnoćom svojih bezobzirnih postupaka. Skrivao sam se od medijske pompe, jer sam znao da samo u sjeni mogu opstati kao sjena koja upravlja i manevriše, udjeljuje milostinju i kažnjava tiho povlačeći konce vezane oko vratova podanika, mojih doživotnih dužnika. Skrivao sam svoje intimne misli i iskrene političke stavove od javnosti, svjestan da samo tako mogu osigurati dugovječnu i lukrativnu karijeru i biti podoban svim strujama i režimima.

Skrivajući se, vremenom sam ostao okružen tek poltronskim hvalospjevima servilnih mediokriteta. Skrivajući se, ostao sam izvan stvarnog svijeta, ne znajući šta se među običnom svjetinom govorka i misli. Skrivajući se, otuđio sam se od naroda koji sam toliko volio, udaljio sam se od istih onih koji su me ustoličili i dali mi moć da vedrim i oblačim u mnogostrukim akademskim sferama. Skrivajući se, otupio sam na sva osjetila čovječanska i tokom godina, nesvjesno valjda, uobrazio sam da sam neka vrsta malog Boga. Sebi i drugima sam postao nedodirljiva avet bez emocija, izuzme li se neobjašnjivi gnjev koji je izvirao iz mene u svim prilikama, gromko i nenajavljeno. Skrivajući se, pretvorio sam se u nekakvu utvaru, koja je u svemu vidjela konspiracije i podrivanje autoriteta, a u svakome prijetnju i suparnika. Tako sam najprije u sebi posijao strah od svih i od svega, da bih ga kasnije neštedimice sijao naokolo. Skrivajući se, umislio sam kako se igra skrivača može nastaviti u beskonačnost. O, kako sam pogriješio, Gospode!

Sada, evo, u bolesničkoj postelji, znam da je nemoguće skriti se od samoga sebe i Tvorca koji me je sazdao i koji u meni, kao i u drugima, vječno obitava. Ako sam i uspio umaći ovozemaljskim zakonima, onom Konačnom Sudu ne mogu, to je sigurno. Kasno sam shvatio da se moje obrve više ne daju odmrštiti i da je za mene osmijeh davno zaboravljena vještina zatezanja mišića i krivljenja usana. Smijati se mogu samo srećni ljudi, a ja to svakako nisam bio. Zato sam se umjesto osmijehom obilato služio podsmijehom i cinično-sarkastičnim doskočicama kojima su se podređeni nesebično smijali. Sada znam, naravno, da je i taj njihov smijeh bio šupalj, smijeh iz straha. Na koncu, valjda sam uvijek potajno znao da njihova podrška ne počiva na uvažavanju i iskrenosti, već na staljinovskom strahopoštovanju i svijesti da su tu gdje jesu isključivo zahvaljujući meni, a nikako svojim zaslugama.

Kada sam zasjeo na vrh fakulteta, na vrh tog akademskog Olimpa, bio sam odlučan da učinim dobre stvari za društvo, za nauku, pa i za sebe, priznajem, jer ovo nije čas da se lažemo. Ma koliko stavljao prst na čelo, ne mogu da odredim kada sam tačno postao samoživi karijerista koji je bio spreman na sve samo da mu ne izmaknu udobni tron. Priznajem, zaposlio sam ljude koji mahom ne zaslužuju da nose visoka zvanja ispred imena. Na taj način sam riješio dva veoma bitna uslova dugovječnog opstanka na vrhu – okružio sam se inferiornijim intelektima koji me ne mogu ugroziti i zadužio sam ih tako i toliko da sam obezbijedio glasačku mašineriju koja će (a sve po slovu zakona) glasati za svaki moj prijedlog ili moju odluku. Ovaj jednostavni mehanizam mi je omogućio da izmještam odsjeke, gasim i otvaram katedre, raspodjeljujem kabinete, upošljavam asistente i spoljne saradnike, dodjeljujem diplome, magisterije, doktorate. Ispravno velim dodjeljujem, jer to nisu poklonjene diplome kao što mnogi misle. Pokloni se ne plaćaju! Svojim uslugama i odlukama sam učinio dobro mnogim uticajnim ljudima i moćnicima, njihovoj djeci, sestrićima, kumovima, ljubavnicama. Tako sam sve ove godine uspijevao ostati kišnica bez jasno definisanog razvođa. Priklanjao sam se gdje god da matica zarovi, čas na istok, čas na zapad, ponekad na sjever, a nerijetko i na jug. Mišljah da će moj tok zanavijek biti bez uvira. O, kako sam pogriješio, Gospode!

Istim tim uslugama i odlukama sam, sada to znam, unesrećio nemjerljivo veći broj ljudi. Dobrih ljudi, ljudi koji su od usta odvajali za svoju djecu koju su učile osrednje ulizice kojima sam ja povjerio taj odgovoran posao. Ta djeca su, dakle, ostala osakaćena za znanja koja su očekivala i platila. Posmatrao sam ih na dodjelama diploma kako s radošću marširaju po svoje bezvrijedne komade masnog papira i znao sam da će ta radost okopniti kada shvate svoju bezizlaznu poziciju na tržištu rada. Prvih godina mi je bilo teško, imao sam želju da istupim i priznam sve, da kažem toj djeci da se okanu zabluda i zanosa kojim neumoljivo odišu svi svršeni studenti. Želio sam da im objasnim kako su sva mjesta već unaprijed zauzeta, ili da kaparisana čekaju dokoličare sa jakim zaleđem da konačno kupe svoje diplome i upute se na posao. Nisam imao snage da to učinim, a u potonjim godinama mi nije bilo stalo. Rezigniranim pogledom bih pratio kolone mladosti kako sa diplomama u rukama odlaze na slavljeničko piće, a potom na dugo zatočeništvo među spiskovima za nezaposlene. Svima je bilo jasno da su određeni nastavni programi bili prevaziđeni i da su neki smjerovi i odsjeci na mom fakultetu bili potpuno naučno degradirani, društveno nepotrebni i privredno beskorisni. Ipak, ja ne samo da nisam ništa učinio da to promijenim, već sam se borio da zadržim taj status quo koji me je uhljebio i učinio bitnim i nedodirljivim. Smišljeno i planirano sam, prema tome, od akademskih građana stvarao konobare, od dobrih i vrijednih studenata buduće alkoholičare, od potencijalnih velikih umova stvarao sam raznosače pica, a nadarene sam srozavao na prazne ljušture koje su u vječnoj potrazi za izlaskom iz svakodnevne čamotinje. Za sve to nagrađen sam upisom u knjige zaslužnih građana ove zemlje! A trebali su da mi sude za sva zla koja sam počinio, za korupciju, za nepotizam, za preglasavanja, za skretanje pogleda sa nepravdi i zlostavljanja, za progledavanje kroz prste nedoraslim tatinim sinovima, za sve one pogane zakulisne igre. Uništio sam čitave generacije! Ne jednog mladog čovjeka, ne dva, već stotine. O, kako sam zgriješio, Gospode!

Jedno vrijeme svoje sam postupke pravdao neophodnošću da se profilišem i nametnem u onim groznim vremenima. Potrebe egzistencijalne prirode su odveć jake za moralna nadmudrivanja i etičnost bilo koje vrste. Onda sam se pravdao strašnim pritiscima kojima sam bio izložen sa svih strana. Odbijao sam da priznam kako sam zapravo ja kriv što sam se doveo u tu situaciju. Poput najvećih iluzionista, levitirao sam između raznih moćnika, primao udarce, pridizao se i činio usluge nauštrb onih koji to nikako i ničim nisu zaslužili. Da sam, kojim slučajem, odstupio kada je bilo vrijeme za to, mnogo toga se ne bi ni desilo, mnoge nepravde bi ostale tek nedorečene namjere zlih mozgova, a ja ne bih imao potrebu da se skrivam od drugih, od sebe, od Tebe. Vlast i moć, koje sam tako dugo uživao, pomutile su mi razum i ja sam bio zaboravio na sudbine olinjalih imperatora koji su gotovo odreda sa ovog svijeta odlazili mučki i neslavno. Obnevidio, nisam uočio da sam se vremenom pretvorio upravo u jednog od njih. Zbog tog sljepila se nisam ni pokajao kada sam trebao. I pravdanje mojih postupaka nije bilo upućeno onome kome je trebalo, već onima kojima nisam ni bio dužan da se pravdam. Doduše, opravdanja sam oduvijek smatrao karakteristikom nejakih. Pa ipak...

Ne mogu promijeniti to što sam učinio. Za takvo što nema ni načina ni vremena. Možda najgore i nije ono što je bilo, već ono što će biti. Moja zaostavština će nastaviti da živi svoj ogavni ciklus sačinjen od niskih strasti, potkupljivanja i potkusurivanja, lažnih doktorata i unesrećivanja novih i novih generacija. Društvu sam u amanet ostavio besprijekorno razrađeno i legalno sistematsko uništavanje njegovog najplodonosnijeg tkiva. Bez imalo ponosa i gordosti sada mogu da potvrdim kako su moji štićenici učili od najboljeg. I siguran sam da će nastaviti tamo gdje sam stao. Oni ne znaju drugačije, ne znaju bolje. Povratka, dakle, nema, kao ni brisanja učinjenog. Ovaj perpetuum mobile će svoj žrvanj i dalje hraniti najboljim mesom. Zato i ne vidim razlog zašto bih pokušavao da raskrinkam sebe i mnoge, mnoge druge, koji su uprljali ruke u tim blatnjavim i zaraznim rabotama. Zaista ne vidim zašto da sada okaljam svoje ime, zlatnim slovima ispisano na brojnim zahvalnicama, poveljama i medaljama. Neka drugi nastave da misle kako sam bio dobar čovjek. Ti i ja znamo da to nije istina. To je dovoljno. Zbog toga i ovu ispovijest pišem samobrišućim mastilom i ona će, kroz koji dan i možda baš u istom trenu kao i ja, iščeznuti sa ovog svijeta.

ULAZAK KROZ IZLAZNA VRATA

Tvoja majka je radila i po šesnaest sati u restoranu Bajani, udaljenom tek kilometar od najprometnije arterije centra Manile. Čistila je toalete, prala suđe, pomagala u kuhinji. Nikada se nije žalila. Željela je samo da bude u blizini Dakile, tvog oca i vlasnika restorana. Biti mlad i zaljubljen znači imati snage izdržati neizdrživo, pristati na sve zarad jednog pogleda, jednog dodira. Biti siromašan i voljeti bogatog znači vjerovati u snove, u čuda. Bio je svjestan toga. Poriv muškarca u najboljim godinama nagnao ga je da joj približi nedokučivo, barem na jednu noć. Voljela ga je, to znam, a i on je počeo da se odnosi drugačije prema njoj. Iako je to moglo da zapazi samo budno oko koje je svaki dan satima motrilo na dešavanja u restoranu, postajalo je vidljivo da je prema njoj bio pažljiviji i blaži nego prema nama ostalima. I mi, druge djevojke, počele smo da vjerujemo da su čuda moguća. A onda si ti, čudo života u povoju, prekinuo čudo ljubavi u nastajanju. Odlučila je da mu kaže. Prije nego trbuh postane luna u uštapu i progovori. Prije nego što ti, dragi sine, progovoriš iz utrobe. Izbacio ju je napolje, kao bijesnu kuju, kao da je u sebi nosila zaraznu boleštinu a ne njegovo dijete. Bez mnogo riječi, bez samilosti i, sigurna sam, bez imalo ljubavi i griže savjesti, izbacio ju je kroz stražnja vrata restorana. Mi smo ta vrata zvali „izlazna“, jer smo kroz njih dolazili i odlazili skriveni od pogleda mušterija. Kroz ta vrata su izlazili otpaci, ostaci od nepojedene hrane, koje je sirotinja zjapeći iščekivala i lakomo gutala tu, pred našim očima, ili prekuhavala i kasnije prodavala kao pagpag. Kroz ta vrata si i ti, ne znajući ništa i nevino se nadimajući u majčinom stomaku, ušao u svijet. U svijet koji je tvoje djetinjstvo ispunio razočaranjima, tjeskobom i bijedom. Ušao si, dakle, kroz izlazna vrata.

Znala sam da je sve to bio loš predznak. Tako se i desilo očekivano. Tvoju majku su njeni roditelji prokleli zato što je nosila kopile i što je ukaljala porodično ime. Ostala je sama sa tobom koji si bio njen jedini razlog da nastavi da živi. A upravo si ti isisavao isti taj život iz nje. Zbog tebe je molila za hranu, za kakvu milostinju, zbog tebe je čak dolazila na ista ona vrata gdje sam joj krišom davala okorke rižine pogače. Bila je mršava i blijeda, dok si ti u njoj rastao. Radovala ti se. Rekla mi je. Mislim da treba to da znaš.

Bio je oktobar, kraj sezone kiša. Stajala je u potpuno natopljenoj prljavoj haljinici ispred mog doma držeći se za nabrekli trbuh. Rekla je da nije imala kuda da ode. U kući smo pripremile sve što smo znale i mislile da je potrebno za porođaj. Nismo imale nikakvog iskustva. I kao što si u njenoj utrobi onomad ušao u nemilosrdnu zbilju na izlazna vrata i iz nje si izašao teško i naopako sa nogama naprijed. Njeno izmrcvareno krhko tijelo nije izdržalo. Ukopala sam je iza kuće u braonkastocrvenu raskvašenu zemlju.

Dakila je i mene otjerao iz restorana, pošto je saznao da sam odlučila da te podižem kao svoje čedo. Prognani i odbačeni, ostali smo sami. Ti i ja. Ja i ti. Majka i sin. Sami. Toliko beznadni i sami, da mi se ponekad činilo da nam je i sâm Tvorac uskratio zaštitu pod strehom od svojih trepavica. Nisam znala šta da činim, u kom pravcu da krenem. Isprva smo se potucali po ulicama Manile i prehranjivali se skromnom zaradom od prosjačenja. Ubrzo sam shvatila da to nije dovoljno. Previše je ubogih nesrećnika sa ispruženim dlanovima i praznim, zakržljalim želucima. Premalo je onih koji imaju, a još manje onih koji su spremni da se odvoje od mrvice onoga što posjeduju. Neki ljudi koje sam poznavala umirali su naokolo u mračnim ćorsokacima prekriveni kartonskim kutijama kao debelim celuloznim plaštovima zaborava. Umirali su od gladi, od bolesti i iznemoglosti. Ali više od svega, činilo mi se, umirali su usljed gubitka vjere i nade. Nisam mogla dopustiti da nas zadesi takva sudbina. Počela sam da prikupljam otpatke od hrane, da ih perem, nanovo pržim i aranžiram u nove obroke. Prodavala sam pagpag na trotoaru, ispod cerade na kojoj je pisalo Second Hand Food. Taj natpis je napisao neki turista. Bezimen, hladan, žutih obrva. Sjevernjak zasigurno. U susjedstvu su me nazvali „Kraljica pagpaga“, jer sam nekako uspijevala da odaberem najbolje, najsvježije i najsigurnije od odbačenih namirnica. Eh, kakvi su to bili dani! Pagpag nam je dao krov nad glavom, skroman, ali ipak krov, a tebi je omogućio školovanje. Nema potrebe da ti dalje pričam. Sjećaš se ti, znam. Osim toga, nešto sam umorna.

Svake nedjelje kada joj dođem u posjetu, ona, moja druga mati, priča mi ovu istu priču. Nije mi teško da je slušam. Žao mi je samo što joj bolest i starost ne dopuštaju da shvati koliko sam bio blagosloven što sam imao dvije majke koje su me voljele. I žalim što ona ne zna, iako sam joj to ponavljao više puta u protekle dvije godine, da je njen sin jednog majskog popodneva ušao na izlazna vrata restorana i otkupio ga od Dakile, oronulog pijanice spremnog da raskrčmi sve. On, naravno, nije znao ko sam. A čak i da jeste, mislim da mu ne bi bilo važno.

KO JE, DOĐAVOLA, J. TABISZ?

Niko nikada ranije nije čuo za J. Tabisza iz Vroclava. Ni prijatelji iz fabrike metalnih konstrukcija u kojoj je radio, ni nastavnici škole koju je pohađao, čak ni njegovi roditelji nisu znali za njega. Tako to biva, valjda, u vremenu kad svi gledaju samo sebe, kao da kroz život idu držeći ogledalo ispred nosa. Jednog je dana J. Tabisz slučajno našao vreću punu novca koja se nekim čudom našla u grmlju pored kontejnera gdje inače odlaže smeće svakog četvrtka. Sve je prijavio policiji, dao izjavu, uredno im predao nađeno i pošao kući na redovni popodnevni počinak. Ali onda je počeo da mu zvoni telefon, a zvekir na ulaznim vratima je stalno varničio od udaraca gvožđa o gvožđe. Pogledao je kroz prozor i u dvorištu ugledao stotine fotoreportera, novinara, televizijskih ekipa. I preko noći svi su znali ko je J. Tabisz. Gledajući njegove fotografije na naslovnicama, ljudi su se iščuđavali, komentarisali, mrdali glavama i coktali u nevjerici, a neki su se krstili kao da su vidjeli neku nakazu, nekoga ko je novi Čovjek-Slon. Preko noći, J. Tabisz je postao najpoznatije lice u zemlji, puneći novinske stupce naslovima kao što su: „Šta on umišlja i ko je on da vraća nađeni novac?“ ili „Kuda idemo kad pojedinci uzimaju sebi za pravo da se odreknu profita?“ Preko noći je postao izrod i čudak, žigosani ekscentrik i osobenjak. Preko noći je izgubio san. Više nije mogao da spava. Ni danju, ni noću. A mislio je da će, uradivši upravo ono što je i uradio, osigurati sebi lagan i miran san. Sada, izmoren nedostatkom sna, počinje da razmišlja kao svi drugi i sve je više ubijeđen da bi spavao (bolje) da je zadržao novac. Tuđi novac. Ali, uprkos ovim zamkama koje mu postavlja premoreni um, J. Tabisz zna je da je postupio ispravno i da bi sve drugo bilo nenormalno, naopako. Tako to biva, valjda, kada se sve posmatra u ogledalu: naopako i iskrivljeno!

HOTLINE

A šta bi ti htio da mi radiš, upitala je dok je tupo posmatrala ljude i drvorede pored ceste. U jednoj ruci držala je veliku plastičnu fasciklu, u drugoj telefon, a preko desnog ramena njihao se ranac iskrzanih ivica, urezujući svoj put prema naglašenoj ključnoj kosti.

Ti si jedan zločesti dečko. Naravno da nosim tange. U redu, evo skinuću ih za tebe, rekla je prislanjajući usne na aparat. Šofer gradskog prevoza je pogledao njen okruglasti odraz na unutrašnjem retrovizoru. Tek u tom deformisanom ogledalu njena ljepota je došla do izražaja; obrazi joj se popuniše mladalačkim životnim mesom, ramena se zaobliše, a kukovi postaše ženstveniji, izazovniji. Nema sumnje, lijepa je i bez zrcalastih optičkih varki, ali djeluje izmoreno i suvonjavo, gotovo izgladnjelo. Upravo to je pomislio srednjovječni preljubnik koji je na riječ tange naprasito prestao da tipka poruku ljubavnici, odmjeravajući djevojku rendgenskim pogledom.

Ljubi me po vratu. Taaako. Sad vrškom jezika klizi lagaaano prema dole, nastavila je davati instrukcije zanosnim glasom, ali bez emocija. Njen pogled je sada nervozno lutao po stranicama koje je maločas izvadila iz ranca. Saputnici nisu mogli da vide zaglavlje papira na kome je debelim slovima pisalo „Ispitna pitanja“. A i koga bi to interesovalo pored predstave kojom ih djevojka neuredne frizure upravo časti.

Bradavice su mi tako tvrde... Da li i ti imaš nešto tvrdo za mene, upitala je bez ustezanja. Starija uštirkana gospođa na ovu aluziju poče da se krsti i snebiva kao da iz djevojke progovara nečastivi glavom, bradom i rogovima. Ovoga nije bilo u moje vrijeme, prišapnula je na uho neznanke usidrene na susjednom sjedištu. Djevojke su bile čestite i čedne, lijepo vaspitane, zaključila je bakica, iako niko nije obraćao pažnju na ono što govori. Čak je i neki broker, krajnje čudnim okolnostima zatečen u gradskom prevozu, podigao pogled sa laptopa i hipnotišućih crvenih i zelenih strelica koje označavaju trendove i vrijednost akcija. Njegov izoštreni njuh za prognoziranje budućnosti nije mogao da namiriše tugu i zabrinutost kojom je djevojka zračila, a koje su direktna posljedica događaja iz prošlosti. Bilo bi zaista previše očekivati da neko ko je toliko zagledan u procentualne tragove kupoprodaje i raspoznaje samo pad i rast (nisko i visoko), prozre dubinu, tu začudnu dimenziju koju posjeduje sve manje ljudi. Uostalom, kako bi bilo ko mogao znati da ova lascivna brbljivica telefonskim uzdasima plaća svoje školovanje, da pomaže mlađem bratu i bolesnom ocu, udovcu od prošle jeseni?

To! To! Uuuhh, kako si dobar! Najbolji, lagala je savršeno uvjerljivo i sa takvom lakoćom na kojoj bi joj pozavidjele i doajenke pozorišta. Njeni usiljeni, pretjerani uzdasi uskomešali su autobus. Putnici u njenoj blizini počeli su da se vrpolje, nezainteresovani da prisluškuju, čičica da se oblizuje, a klinci sa začelja da se kikoću, dobacuju i pokazuju prstom ka njoj. Jedan iz te bubuljičave regimente izvadio je tanani, srebrnkastocrni aparat sa ugraviranom nedojedenom jabukom na poleđini kojim je želio da snimi šou. Ako mu to pođe za rukom, pomislio je, biće glavna faca u školi. Barem na jedan dan, koliko u prosjeku traju senzacije. Vozač je tada naglo zaustavio autobus, okrenuo se prema djevojci, promrmljao nešto o tome kako za sve postoji mjesto i vrijeme, da bi je konačno i nimalo nježno istjerao iz duguljastog škripavog šestotočkaša. Njegova gesta je dočekana sa odobravanjem, izuzmu li se razočarani pogledi napaljenih adolescenata.

Za sve postoji pravo mjesto i vrijeme, odzvanjalo je u njenoj glavi dok je stajala na trotoaru, u potpuno pogrešno vrijeme i na sasvim pogrešnom mjestu. Nikome nije palo na pamet da za sve, čak i za njen telefonski performans, postoji razlog. O razlozima i uzrocima niko više ne razmišlja. Kao, uostalom, ni o dobro znanoj činjenici da stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine. Niti je ona samo isprazna glupača što uzdiše u slušalicu, niti je ona bakica u svoje vrijeme bila tako čedna kako tvrdi, niti bi je šofer istjerao da su, kojim slučajem, bili sami na zadnjoj kasnovečernjoj ruti (o, naprotiv, jer to bi za njega predstavljalo i mjesto i vrijeme za malo neočekivane ali uvijek dobrodošle naslade). Danas, u vrijeme iluzionarstva svemoćnog fotošopa i estetske hirurgije, gotovo ništa nije onako kako nam se čini. Ali, ne postoji program koji će popraviti nastalu štetu, koji će joj poput Help opcije pomoći da objasni ocu zašto nije položila ispit. I ne postoji doktorski skalpel koji će odstraniti razočaranje sa njegovog lica, ma kakvu dobronamjernu laž da mu servira. Vibracija telefona kida njene misli. Ona ponovo prestaje da bude brižna ćerka, pažljiva sestra sa majčinskom misijom, nadarena i vrijedna studentica. Kao i svi, ona navlači na sebe novu kožu (avatar za ispunjavanje nečijih perverznih snova) i započinje igru koja ne bira ni mjesto, ni vrijeme:

A šta bi ti htio da mi radiš?