Muharem Bazdulj [1]

DRUGO PISMO IZ 1920. GODINE

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

U jedno prohladno proljetno prijepodne 1995. godine u kantini bihaćke baze UNPROFOR-a sporječkali su se Lazar Lazo Saveljić i poručnik Leon Fields. Tridesetdvogodišnji bibliotekar Lazo Saveljić radio je već više od dvije godine kao prevodilac mirovnih snaga UN-a. Bio je šef prevodilaca i doajen local staffa. Različite jedinice britanske armije su se mijenjale, on je ostajao. Među tolikim Englezima s kojima je radio činilo se da mu je ovaj Leon najsimpatičniji, a baš s njim se zakačio. Nije to bila neka svađa, no lokalci u službi UN-a bili su presretni zbog privilegija koje su imali te zbog, za ratne uslove, bajoslovnih plata pa su izbjegavali svaki konflikt sa strancima. Lozinka je glasila: šuti i radi. No Lazo nije odšutio. A sam povod bio je banalan, svakodnevan takorekuć. Leon je onako usput, možda i ne obraćajući pažnju na ono što govori, prokomentirao udaljen odjek detonacije riječima: Bloody Balkans! Always same old story, again and again: new murders and ancient hatred. Nije to bilo ništa neobično za čuti, uostalom svi su stranci zacijelo tako mislili, a vrlo često i govorili, no ovog puta Lazo je planuo. Ako je nešto stara priča što se unedogled ponavlja to su vaše predrasude, tako je rekao. Leon je tad kazao, dosta pomirljivo uostalom, zašto onda u Evropi samo vi ratujete. Na to mu je Lazo odgovorio da on nije započeo priču o ratu nego o ubistvima i mržnji. Leon je tad rekao da upravo balkanske ratove karakterizira mržnja. Drugdje se ratuje iz interesa, jedino ovdje iz mržnje; zato ovdje i djecu ubijaju, kazao je. Na to je Lazo prvi put povisio ton i odbrusio: A kod vas je opet Arkadija, raj na zemlji? Nisam baš siguran. No jednu si stvar tačno rekao: to je zbilja stara priča što se vječito ponavlja. Zatim je ustao i pozdravio se: Have a nice day! I Britanci i Bosanci pratili su ga pogledima dok je izlazio.

Grabeći krupnim koracima Lazo je išao kući. Glavna gradska ulica bila je pusta. Vjetar se igrao prašinom i smećem. Lazo je bio neobrijan. Izgledao je iscrpljeno. Šarao je pogledom po fasadama kao da traži izlog da se ogleda, da se uvjeri da još liči na nešto, na živog čovjeka. No nikakvog izloga nije bilo; Bihać je bio grad bez stakla. Izlozi bijahu zakovani daskama, a razbijena prozorska okna zatvorena plastičnim folijama dekorisanim engleskim akronimima. Lazo je zijevnuo. Prošle je noći dežurao u bazi. Dan nakon dežurstva uvijek je bio slobodan, no Lazo nije običavao koristiti taj jednodnevni odmor. Valjda mu se nije mililo ići u prazan stan. Lazina žena i kćerkica otišle su (srećom!) njezinim roditeljima u Njemačku još u martu 1992. godine. Mogla se naslutiti nesreća, no Lazo je mislio da će biti kraća i ne tako krvava. Zato je ostao u rodnom gradu čuvajući prošlost i uspomene. Otkad se zbilja zaratilo možda je nekoliko puta i zažalio što nije i on sve ostavio i otišao sa svojima glavom bez obzira, no vjerovatno se nikada nije stvarno pokajao. Uostalom, on je još dobro prošao. Bio je živ i zdrav, u svom stanu, a jedina uniforma koju je nosio bila je uniforma snaga UN-a. Naime, onih prvih nekoliko mjeseci od mobilizacije ga je spašavala radna obaveza, a već početkom 1993. počeo je raditi za UNPROFOR te je bio zaštićen. Od tada je većinu vremena provodio u bazi, no stan mu ipak niko nije dirao. U malom gradu svako zna čije je šta, a njega je sem kartice UNPROFOR-a štitila i činjenica da je brat njegove žene bio jedan od lokalnih komandanata.

Došavši do zgrade Lazo odgurnu vrata svog haustora. Veliki stubišni prozori bili su prekriveni vrećama s pijeskom tako da je i u podne u ulazu bio mrkli mrak. Uspeo se na prvi sprat držeći se gelendera. Otključa vrata stana. U predsoblju se nije izuo. Uđe u dnevnu sobu i zagleda se u veliku uramljenu fotografiju na zidu: on i Amra sjede na sofi, između njih mala Ema - smije se i drži velikog plišanog medvjeda. Zvala ga je Andrej. Lazo priđe okviru i pomilova staklo iznad dječijeg lica. Zatim se svali na sofu ispod slike, istu onu sofu čiji je četiri godine star odraz upravo posmatrao. I sofa je ostarila: uprljala se i iskrzala. Ipak, na slici blještala je u vječitoj mladosti poput Doriana Graya. Lazo kao da je na momenat dopustio da ga prevari san, kao da je zaspao, zakunjao, no odmah se trzne. Ustane i priđe plakaru. Lijevo od televizora stajala je vaza sa nekoliko sasušenih cvjetova, a lijevo od nje omanji ram sa slikom koju je prašina prekrila do neprepoznatljivosti. Lazo ga uzme, kažiprstom i srednjakom desne ruke očisti prašinu i ugleda crno-bijelu fotografiju: starac i mladić u starinskim poštarskim uniformama, samo što je ona mladićeva u vrijeme nastanka fotografije bila suvremena i aktualna. Na poleđini slike zabilježena je godina: 1955. A na slici su bili Lazin djed i otac: Dimitrije i Aleksandar Saveljić, obojica poštari i obojica pokojnici.

Starinom su Saveljići bili Bišćani, no Dimitrije je uoči Prvog svjetskog rata prebjegao u Srbiju i priključio se srpskoj vojsci. Prošao je svu onu poznatu tamo daleko epopeju da bi po završetku rata vojničku uniformu zamijenio poštarskom. Živio je i radio u Beogradu gdje se kao tridesetogodišnjak i oženio. Imao je samo jedno dijete: Aleksandra, Lazarovog oca. U Beogradu su Saveljići dočekali Drugi svjetski rat. Tamo su ga i proveli, no odmah po njegovom kraju pedesetogodišnji Dimitrije vratio se nakon više od trideset godina u Bihać sa ženom i petnaestogodišnjim sinom. U bihaćkoj je pošti radio do penzije, ali ne kao poštar. Donio je sa sobom svoju staru kraljevinsku uniformu, tek kao suvenir. No odmah nakon srednje škole i vojske novu je poštarsku odoru službeno obukao Aleksandar Saveljić, Dimitrijev sin. Tako je jedanput nastala i ova slika što danas skuplja prašinu u Lazarovom domu. Šest godina nakon snimanja fotografije Aleksandar se oženio. Dvije godine kasnije rodio se Lazar, što će kao i otac mu biti jedino dijete u svojoj obitelji. Ipak, tradicija neće do kraja biti poštovana. Lazar nije postao poštar; u Zagrebu je diplomirao komparativnu književnost sa bibliotekarstvom. I on je (zasad) imao jedno dijete, no bila je kćerkica.

Baku Isidoru, ženu deda-Dimitrija, Lazar nije upamtio. Umrla je dok je Lazar još nosio pelene. No u djetinjstvu je s djedom provodio više vremena nego s roditeljima. Oboje su radili tako da je dječak skoro po čitav dan provodio u djedovoj kući. Kod svojih je večerao i spavao te provodio vikende, inače je ravno iz škole išao djedu. Deda-Dimitrije nije bio nalik većini penzionera, nije igrao šah niti karte, a nije bio ni filatelista, makar je njegova pasija imala ponešto od filatelije. On je, naime, skupljao nedostavljena pisma. Počelo je to još 1919. kad je tek počeo raditi kao poštar. Neposredno nakon rata zbog mnoštva migracija relativno veliki broj pisama nije bilo moguće isporučiti: neki su primaoci umrli, neki su promijenili adresu, na nekim pismima stajala je nepostojeća adresa. Ko zna šta je to ponukalo mladog Dimitrija da zadrži prva neisporučena pisma, no to se vrlo brzo pretvorilo u strast. Toliku strast da je ustvari žudio da svako pismo koje nosi ne bude moguće dostaviti, da ih sva može zadržati. Usprkos svemu Dimitriju nikad nije palo na pamet da zadrži pismo koje je bilo moguće isporučiti, da ne obavi svoj posao. Bio je najbolji mogući poštar: primaoce je pozdravljao osmijehom, oni su mu na isti način odzdravljali, no njemu je svaki put kad bi se morao odvojiti od nekog pisma padao mrak na oči. Kad bi nakon posla stigao kući čitao je pisma i uživao. Isidora je nakon ženidbe uživala zajedno s njim, svakog ga je poslijepodneva osmjehnuta čekala na pragu s prešutnim pitanjem: Šta si nam donio? No, neisporučivih pisama bilo je sve manje; kako se stanje u zemlji stabilizovalo tako je opala i bujica pisama što se nisu mogla dostaviti. Ipak makar je takvih pisama bilo manje, nikad ih nije posve ponestalo. U danima oskudice Dimitrije i Isidora vraćali su se arhivi: čitali su ponovo neka stara pisma nalazeći nova značenja i valere. I mali se Aleksandar, čim je naučio čitati, priključio porodičnoj navadi. Možda ga je baš to ponukalo da i on odluči postati poštar. Ipak, sa odrastanjem i zaposlenjem on se odvikao od ove prakse i sam nikad nije uzimao nedostavljena pisma. Otac i mati to su mu ponešto zamjerali dok ih on nije počeo optuživati da su ga još kao dijete navodili na nečasne i neetične radnje. Zato je Dimitrije čim je Lazar krenuo u školu počeo s njim čitati stara pisma. Ponosio se Lazinom radoznalošću zadovoljan onim što je zvao dedina krv. Lazarova sklonost čitanju starih izgubljenih pisama naročito je bila izražena u vrijeme pohađanja gimnazije. Po odlasku na studije u Zagreb polako je čak razvio i određeno gnušanje spram takve svoje pubertetske zabave, no pazio je da to ne pokaže djedu tokom prazničnih i ferijalnih posjeta. U vrijeme ispitnih rokova na kraju treće godina deda-Dimitrije je umro, no Lazarovi roditelji nisu mu odmah javili. Gajili su nekakvo skoro idolopokloničko strahopoštovanje spram fakultetskih ispita, paradigme svete krave obrazovanja, kojem su naročito skloni manje obrazovani ljudi. Kad je Lazar za dvije sedmice stigao kući zatekao je djedov grob i roditeljske izgovore da ga nisu htjeli uznemiriti. Nije si mogao oprostiti što nije došao na sahranu, no rasplakao se tek kad mu je otac kazao da mu je djed na samrti ostavio nešto u amanet: izgubljena pisma. U njegovoj sobi dočekala ga je velika jutena vreća puna pisama. Držao ju je na dnu ormara sve dok se nije oženio i dobio svoj stan. Tad ju je prenio sebi i ponovo je stavio na dno ormara u novom stanu. Nikada nije pogledao u nju, nikada izvadio ni jedno pismo. Sve do ovog dana, dana kad se sporječkao s poručnikom Leonom Fieldsom.

Lazar je vratio sliku na plakar, stavio je gdje je i bila - kraj vaze i pošao u spavaću sobu. Iz ormara izvadi veliku jutenu vreću puno koverata s pismima. Zavuče ruku duboko poput neke celebrity pozvane da u nagradnoj igri izvuče sretne dobitnike. No Lazo nije tražio bilo koju kovertu, tražio je staru kovertu, s početka djedova karijere, kovertu naslovljenu na Andriju Ivića. Sjećao se dobro djedove priče u vezi tog pisma. Stiglo je iz Pariza u maju 1920. godine. Djed ga je odnio na adresu naznačenu na koverti, no u tom stanu više nije stanovao Andrija Ivić. Novi korisnik stana kazao mu je da je ovaj odselio čak u Ameriku. Radio je valjda za vladu i otišao službovati u neko naše predstavništvo u Americi. Djedu je to bilo najdraže pismo koje je zadržao. Bilo je uz to i jedno od prvih. Čini se da je upravo ono skoro pa presudno utjecalo na Dimitrija Saveljića da navadu prisvajanja nedostavljenih pisama zadrži do kraja poštarske karijere. Kao da se cijelog života nadao da će ponovo naći tako vrijedno pismo.

Lazar naposljetku istrese sadržaj vreće na pod ispred sebe. Onda s te gomile pisama počne uzimati jedno po jedno te čitati ime primaoca. Odbacio je tridesetak pisama na stranu, a zatim je našao ono pravo. Ruke su mu se tresle dok ga je otvarao, čitajući prve redove znao je da je to ono što traži. Vrati se s pismom u dnevnu sobu, sjedne na sofu i stane ga čitati.

Dragi, stari prijatelju,

kad sam ti ono prije dva mjeseca pisao iz Trsta moje je pismo ustvari bilo neka vrsta simbolične stranice iz nekog mog imaginarnog dnevnika, stranice koja je datirana možda godinu dana unazad. Sjećaš se vjerovatno da sam ti pisao na njemačkom jeziku kao da sam i formom i jezičnim medijem želio da potvrdim sadržaj pisma, ono što je u pismo stajalo. A samog se pisma zasigurno sjećaš. I moram odmah reći da je ono što sam ti napisao zbilja neki sažetak mojih misli o Bosni, misli koje su me mučile neposredno prije rata, tokom same vojne i neposredno nakon toga. No isto tako, kako rekoh, to pismo nije slika mog stanja u momentu njegovog nastanka, ono je kao neki recidiv mog pređašnjeg mišljenja, talog i pepeo nečeg što sam prevazišao.

Pišem ti ponovo, prijatelju, jer si zaslužio da upoznaš nastavak moje evolucije, jer je upravo moj susret s tobom neposredno prethodio djelomičnoj promjeni mog mišljenja. Naš razgovor na stanici u Brodu bio je poput uvertire, bio je to prolog onoga što će mi se zbiti u vozu. Sjećaš se sigurno kako sam ti na stanici ubijeđeno kazao da ćeš se ti svakako vratiti u Bosnu. Znaš li zašto sam ti to rekao? Zato jer si još od gimnazijskih dana ti za mene neka vrsta simbola, otjelovljenja Bosne. Ne znam zašto, no od ljudi koje sam poznavao ti si za mene oduvijek bio najbosanskiji, arhetipski Bosanac takoreći. To je, čini mi se, i bilo ono što me zainteresovalo za tebe i što me ponukalo da te bliže upoznam. Zato me je susret s tobom pomalo omekšao po pitanju mog stava o Bosni i zato ti u lice nisam mogao reći ono što sam ti kasnije napisao, mada sam onda na stanici više vjerovao u ono što sam ti napisao negoli u trenucima pisanja. Sve ti ovo vjerovatno sad djeluje odveć komplikovano, no ja se nadam da će ti nastavak pisma sve razjasniti.

Da pređem odmah na stvar. Rastali smo se na stanici kad je stigao moj voz, voz što je preko Beograda, Vinkovaca i Broda vozio za Trst i dalje. Bio je to Orient Express. Kasnio je jer je negdje iza Vinkovaca upao u smet. Zaglavili su u snijegu. Dugo sam čekao voz i bio umoran od bdijenja te sam konduktera odmah pitao za spavaći kupe prve klase. Računao sam da bi sigurno trebalo biti nekoliko takvih kupea jer je zimi Orient Express uglavnom poluprazan. No na moje čudo kondukter mi reče da imaju samo jedan takav kupe. Ja rekoh da ću ga uzeti, a on me upita da mi neće biti neugodno jer je u tom kupeu izvršeno ubistvo. Šta se ustvari desilo? Na stanici u Vinkovcima ubica je ušetao u voz, ušao u kupe tog američkog gospodina, izbo ga nožem (dvanaest puta) i napustio voz. Leš je otkriven tek sutradan ujutro kad je voz već upao u smet i nekakav privatni detektiv što se slučajno našao u vozu ovako je rekonstruisao zločin za vrijeme zastoja. Tako su na stanici u Brodu našoj policiji mogli izložiti gotov slučaj te je voz mogao nastaviti put bez dugog zadržavanja. Ionako je zbog onog smeta već kasnio. Policija je trebala telegrafisati u Vinkovce opis osumnjičenog: omalen tamnoput čovjek ženskastog glasa. Takva je individua, navodno, viđena u vozu za vrijeme stajanja u Vinkovcima, a neko je već izvjesno vrijeme ubijenom slao anonimna prijeteća pisma. Detektiv iz voza mislio je, izgleda, da je u pitanju nekakva odmazda.

Bilo kako bilo, ja sam dobio kupe u kojem se odigrao zločin. To mi nije smetalo. Nikad nisam bio praznovjeran. Susjedni je kupe pripadao upravo onom detektivu što je onako brzo i uspješno rekonstruisao ubistvo. Bio je to čudan čovječuljak sa najgušćim brkovima koje sam ikada vidio, Belgijanac po narodnosti. Zvao se Hercule Poirot. Živi u Londonu i u Engleskoj je, navodno, jako slavan. Opisuju ga kao najvećeg živućeg detektiva. Kakva koincidencija da se našao u vozu baš u vrijeme ubistva! Ležao sam na krevetu i drijemao slušajući skladno kloparanje točkova. Činilo mi se da sam možda našao grešku u rekonstrukciji slavnog detektiva. Onda sam zaspao.

Čim sam se ujutro probudio shvatio sam da voz stoji. Pogledah kroz prozor. Ponovo smet! To ti je Balkan, ne znamo ni prugu očistiti, mislio sam. Odem u vagon restoran da doručkujem. Bio je pun: tu su valjda bili svi moji saputnici. I pored zastoja bili su prilično dobro raspoloženi. Valjda su prvi put oguglali, mislio sam, ovaj put barem nema ubistva. Moj susjed detektiv za jednim je stolom sjedio sam. Upitam ga je li slobodno i na potvrdan odgovor pridružim mu se. Upoznamo se i razmijenimo kurtoazne pozdrave i komplimente. Ja ga u šali upitam da li su provjerili jesu li svi na okupu, da se nije zbilo još jedno ubistvo. On me ozbiljno pogleda i kaže mi da neće biti više ubistava. Zatim nadoda da mi to garantuje Hercule Poirot. Dobro ga odmjerim. U svojoj neizmjernoj aroganciji bio mi je i odbojan i simpatičan. Simpatija je ipak prevladavala. On tad reče kako niko više neće biti ubijen jer nijednom od ostalih putnika nisu nikad stizala prijeteća pisma. Tad se već nisam mogao suzdržati da mu ne kažem da je možda pogriješio, da ja mislim kako je njegova rekonstrukcija ubistva pogrešna. On naglo kao da se još više uozbilji. Ja mu tad iznesoh hipotezu koja mi je pala na pamet prethodne noći prije no što sam zaspao. Moja je teza ustvari bila da Amerikanca nije ubio nikakav osvetnik. Bio je to iracionalan zločin, a on je bio samo slučajna žrtva. Ubica je zapravo bio neki Jugosloven, vjerovatno Bosanac, zaslijepljen mržnjom prema cijelom svijetu, čovjek koji bi ubio bilo koga samo zarad neizlječive mržnje. Poirot se tad prvi put nasmija, griješite mon ami, kazao je. (Razgovarali smo, naravno, francuskom). Kakav bi to čovjek ubijao nasumice iz nekakve iracionalne mržnje, pitao me. Ja odgovorih odmah da bi to učinio Bosanac. A zatim mu u jednom dugačkom monologu napričah sve ono što sam napisao i tebi prije dva mjeseca. Dodao sam još da se većina onoga što važi za Bosnu odnosi na cijeli Balkan, no da je Bosna ipak najgora, da je tamo mržnja najjača i najstrasnija. Za sve vrijeme mog solilokvija Poirot me gledao mirno i blago začuđeno. Kad sam nakon valjda i pola sata priče o bosanskoj mržnji najzad zapjenjeno završio on mi rekne pomirljivo i tiho: Vi ste tužan čovjek, monsieur, veoma tužan. Ponovi to zatim još jednom, klimne glavom i ode. Gledao sam mu leđa dok je odlazio prema svom kupeu.

Desetak minuta nakon njega i ja odem u svoj kupe. Bude mi drago što sam ono rekao. Ja sam u to zbilja vjerovao i skoro da sam želio da se desi još jedno ubistvo i da potvrdi moju teoriju. Svo vrijeme do ručka ležao sam na krevetu i razmišljao o bosanskoj mržnji. Kad sam krenuo na ručak voz je još uvijek stajao u snijegu. Ušao sam u vagon restoran i pogledom potražio svog Belgijanca. Nije ga bilo. Sjednem onda za prazan sto i počnem posmatrati svoje saputnike. Bilo je to šaroliko društvo. To se dalo primijetiti već po jezicima. Dok sam ručao mogao sam čuti engleski, njemački, italijanski i mađarski jezik. Ružna stara dama što je na njemačkom glasno i odrešito razgovarala sa svojom sluškinjom bila je, bar mi se po imenu činilo Ruskinja, a poslužitelj u vagonu, kao i kondukter uostalom, bio je Francuz. A detektiv je Belgijanac, mislio sam, gdje li je? Ručao sam i već sam se mislio vratiti u kupe kad u vagon uđe moj brkati susjed. Odmah se uputi prema mom stolu. Sjedne i obrati mi se: vidim da ste završili, no ostanite još malo, monsieur, trebam govoriti s vama. Ja klimnem glavom. On stane govoriti.

"Jutros sam se, mon ami, uplašio od jedne vaše rečenice. A Hercule Poirot se ne uplaši lako, uvjeravam vas. Uplašio sam se kad ste kazali da sam pogrešno rekonstruisao zločin. Uplašio sam se jer ste bili u pravu i jer sam se pobojao da znate cijelu istinu. No pogriješio sam. Jedino što ste istinito kazali bilo je da sam ja napravio grešku. Kad ste mi stali razlagati svoju fantastičnu hipotezu u prvi mah mi je bilo drago, osjećao sam olakšanje jer ipak ne znate istinu, no kako je vaše izlaganje išlo dalje ja sam se sve više rastuživao. Vi ste me rastužili, mon ami. A Hercule Poirota nije lako rastužiti. Slušao sam vas i govorio samom sebi da vaš život mora da je paklenski težak. Nije lako živjeti sa takvim mišljenjem o vlastitoj domovini kakvo vi imate. Da je takvo mišljenje bar istinito – zarad istine se ponekad vrijedi i napatiti. No vi griješite, prijatelju. Ipak vaše bi me pogrešno mišljenje moglo rastužiti, a da ga ipak ne smatram nečim što se mene tiče da vi ovaj slučaj ubistva u Orient Expressu niste počeli koristiti kao dokaz za svoju tezu. A ja, Hercule Poirot, to ne mogu dopustiti. Ne mogu si dopustiti da jedan mladi čovjek djelomično i zbog mene upropasti sebi život. Ne, ne mogu to sebi dopustiti, prijatelju. Stavili ste me u jednu od najvećih dilema u životu, a ja sam, vjerujte mi, bio u mnogim dilemama. Od našeg jutrošnjeg razgovora pa sve do sad razmišljao sam, no na kraju zaključio da trebate saznati istinu. Prijatelju, Hercule Poirot će vam kazati istinu, a kako negdje reče valjda i sam le bon Dieu, istina će vas osloboditi."

Da ti sad ne prenosim cijelo njegovo dugačko objašnjenje reći ću ti to ukratko. Amerikanca nije ubio niski muškarac tamne pute i feminiziranog glasa. Ubili su ga njegovi saputnici. (Svi ovi ljudi što sjede oko nas, svako od njih ga je ubo po jedanput, šaptao je Poirot.) Reče mi da ih je on razotkrio, da im je obznanio da on zna sve, no da ih nije želio prijaviti. Jer Amerikanac je zaslužio smrt. Zaslužio je pakao. On je ustvari bio otmičar trogodišnje djevojčice Daisy Amstrong (možda se sjećaš tog slučaja; ja ga se kao kroz maglu prisjećam) i on ju je ubio, no sud ga je oslobodio zbog nedostatka dokaza. A smrt male Daisy je direktno prouzročila smrt njene majke što je u vrijeme otmice bila i trudna: umrla je pri porođaju rađajući nedonošče, zatim i samoubistvo Daisinog oca te još jedan suicid: ubila se i dadilja male Daisy koju su lažno optužili za saučesništvo. Svi putnici u vagonu sem Poiroita, čak i kondukter, bili su zavjerenici. Rođaci i prijatelji žrtava odlučili su kazniti njihovog ubicu. Poirot ih je otkrio, no on im je i - kako bi mi Bosanci rekli - halalio. Na početku mi je Poirotova priča djelovala fantastično, no na kraju sam mu povjerovao. Jednostavno, sve se uklapalo. Nije mi imao razloga lagati, a čak i da je htio izmislio bi vjerovatniju priču. Na kraju cijele minuciozne rekonstrukcije rekao mi je još i ovo.

"To je istina, prijatelju. Svugdje ima mržnje. Svugdje ljude, čak i djecu, ubijaju. To je tužna istina. Vidim, vi napuštate svoju domovinu. To je u redu, no ne morate je prestati voljeti, ne morate isključivo njoj pripisivati mržnju. Mržnja pripada cijelom svijetu. I ja sam napustio svoju domovinu, monsieur, vjerovatno zauvijek, no volim je. Svima s ponosom govorim da sam Belgijanac. I kod nas, prijatelju, religija dijeli ljude, kod nas još postoji i jezični jaz, i kod nas ima ljudi koji mrze. No meni nikad nije palo na pamet da svoju zemlju nazovem zemljom mržnje. Vi ste idealista i dobar čovjek, mladi prijatelju. Podsjećate me na jednog mog prijatelja koji je sebe smatrao gadom kosmičkih razmjera, a bio je svetac, vjerujte mi, monsieur, svetac. No svu ružnoću svijeta radije je pripisivao sebi nego drugima. Podsjećate me na njega, prijatelju, iz nekog hipertrofiranog poštenja unižavate i vrijeđate upravo ono što najviše volite. Zapamtite to, monsieur, svugdje ima mržnje. Vaša domovina nije zemlja mržnje. Ako je jedna zemlja - zemlja mržnje automatski je čitav svijet - svijet mržnje. Zapamtite to. Svugdje ima mržnje. Zbog toga sam vam sve ovo ispričao. A od srca vam želim da vam to dobri Bog ne dokaže na vašoj vlastitoj koži. Adieu."

Ustao je i krenuo prema vratima. Doviknem mu: hvala. Samo je odmahnuo rukom. Bila je zima i već se smrknulo. Kad sam se vratio u svoj kupe ponovo sam čuo kloparanje: voz je krenuo. Ležao sam i razmišljao o Poirotovoj priči. U dubini duše znao sam da je u pravu, no moja svijest još nije mogla svariti odbacivanje onog stava s kojim sam živio godinama. Zaspao sam, a sutradan, još prije doručka stigli smo u Trst. Nisam više vidio Poirota. Taj isti dan tebi sam napisao ono pismo. Kao da sam se bojao da sutradan već ne bi mogao. Poirotov lijek polako je potiskivao otrov s kojim sam se godinama hrvao.

Sad sam u Parizu. Tu mislim i ostati. Ne mislim da je Bosna zemlja ljubavi ni raj na zemlji, no ne mislim više ni da je zemlja mržnje. To je tek obična zemlja, ni bolja ni gora od ostalih, malo komplikovanija možda, to je sve. Zemlja kao i svaka druga, no ja je volim jer je moja. Ostaću u Parizu da liječim ljude, da pomažem ljudima, a naročito Bosancima. Jer i ovdje ima Bosanaca: radnika i studenata. Želim da kad im treba ljekar dolaze meni, svom zemljaku. Nadam se da ću uskoro početi raditi.

Tebi i našoj Bosni želim svaku sreću!

Tvoj M. L.

Lazar je pročitao pismo. Zatim ga spusti na sto i ode do plakara. Iz jedne ladice izvadi olovku i nekoliko listova papira. Sjedne za sto, uzme olovku, no ništa ne napisa. Jedno je vrijeme sjedio zamišljen ne ispuštajući olovku iz ruke. Zatim ustane, stavi pismo u džep i krene prema vratima.

Lazar je vjerovatno htio prevesti pismo na engleski i onda ga pročitati poručniku s kojim se sporječkao, Leonu Fieldsu. Pismo mu je po svoj prilici trebalo poslužiti kao argument u onom što je smatrao nezavršenom rasprom. No valjda je bio nestrpljiv te je pošao u bazu da ga Leonu na licu mjesta usmeno prevede. U protekle dvije godine stekao je iskustvo i rutinu u simultanom prevođenju.

Tek što je Lazar izišao iz haustora fijuknula je granata. Lazar se sagnuo i stao trčati natrag, no nije imao vremena. Projektil je eksplodirao i jedan ga je geler pogodio u leđa, u visini srca. Bio je na mjestu mrtav. Tako je završio život čovjek koji nije vjerovao da je Bosna zemlja mržnje.