Slobodan Unkovski [1]

NEKE OD SLIKA SA STEFANOVSKIM

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

1. MIRKO
Zgrada je bila predratna građevina. Ako jednom riješim da radim Čehova, tako će izgledati prostor: visoki tavani, tiha promaja, sestre, doktori, bijele savijene klupe premazane masnom bojom slonove kosti. Ne znam ko je bio više uplašen. Goran ili ja. Njegov otac je sjedio na bolničkom krevetu i nije izgledao smrtno bolestan. Ne sjećam se ni datuma, ni doba godine, ni toga zbog čega smo se Goran i ja našli u Beogradu. Sjećam se jednog naročitog sjaja u Mirkovim očima, sjaja kojeg sam vidio samo kod članova te porodice. Tako je, sigurno, izgledao i Ibzen kad je na samrti rekao svoju posljednju repliku: Tvertimod (Nasuprot). Po hodnicima su bili razbacani likovi iz njegovih predstava, njegove lične drame koja se odvijala između Skoplja/Prilepa/Celja, jedan sveobuhvatan pogled na život i pozorište. Ni trunke samosažaljenja. Ako jednog dana poželim da nacrtam javor, on će mi biti model.

2. MEKSIČKA 16
Zgrada neke važne institucije u Stokholmu. Opšti haos, tri-četiri hiljade ljudi na velikom prijemu. Predivne žene iz cijelog svijeta. Goran i ja sjedimo na dvije stolice na jednoj od unutrašnjih terasa. Govorim mu neke stvari o sebi koje niko ne zna. Teško mi je i lakše mi je. Hoću li naći kasnije neku od svojih replika u njegovim dramama? Neki od svojih likova? Ne. Tako sam jednom govorio Georgiju kad je bio star samo 30 minuta, čak sam ga držao u rukama u jednoj sobi u bolnici Lenoks Hil. Rekao sam mu sve tajne i mislim da ih je zapamtio. A Goran? Je li ih i Goran zapamtio? Ne znam. Moj Goran živi u Meksičkoj 16, u Skoplju. Čuo sam da se neko drugi takođe predstavlja kao Goran i tvrdi da živi u Kenterberiju u Engleskoj. Ne znam što da mislim o tome. U desnoj ruci je držao kriglu za pivo, nosio je poznati sivi sako i špicaste cipele za svečane prilike.

3. NADA
Nije bilo zgrade, bila je u pitanju neka jednostavna ljetnja bašta. Hotel Karpoš kraj Dramskog? Bilo je prošlo neko vrijeme od jedne od najljepših sahrana u Skoplju, od sahrane glumice Nade, njegove majke. Goran mi je ispričao kako je proživio ta dva mjeseca prije njenog sprovoda. Budući da govorim o dramskom autoru, moram biti precizniji, bio je to monolog. Niko nije plakao, sve je nekako bilo završeno. Uvijek sam imao osjećaj da je po jedan lik iz Goranovih drama bio inspirisan njegovom majkom. Majka iz Divljeg mesa, majka iz Leta u mjestu, izgubljeni otac iz Tetoviranih duša, Kraljica iz Janeta Zadrogaza, Ministrova žena iz Duplog dna, otac iz Kule Vavilonske. Možda Goranove drame mogu da se podijele na drame s Nadinom sjenom i druge drame. Nekako slično Dorijanu Greju: napisavši drame s Nadom Stefanovskom, Goran Stefanovski je prestao da bude savremeni dramski autor kod nas i morao je da krene u svijet, u potragu za sjenama drugih ljudi.

4. STOKHOLM
Kad smo posljednji put zajedno radili predstavu? Stokholm, 1993, februar. Sarajevo. Imali smo potrebu i on i ja da kažemo, da učinimo nešto za Sarajevo, protiv rata u bivšoj Jugoslaviji. Haris Pašović je bio odabran, napravio je podjelu uloga, otišao je u Sarajevo i ostao tamo. Došao sam ja, ali je njegova sjenka stalno lebdjela nad tim projektom. U Stokholmu psi ne laju; a kad uđu u autobus, disciplinovano se smještaju pod sjedište onoga ko ih vodi.Tako je bilo i tog jutra dok sam s Goranom pio kafu u ogromnom stanu u blizi Gradske skupštine u kojoj se dodjeljuju Nobelove nagrade. Poslije Skoplja, gdje su u to vrijeme čopori pasa redovno napadali građane (da ne spominjemo lavež kojim su me ispratili samo neki dan prije toga), Stokholm je izgledao kao neka vazdušna banja u planini. Pripremali smo se za našu drugu probu. Tad su mi javili da mi je iznenada umrla majka. U trenutku sam pomislio da je to neka kazna zbog teme koju smo počeli da radimo. Pomislio sam i na nešto od čega sam se postidio – da više neću morati da se počupam za kosu kad vidim mrtvog psa ili mačku; znate, zbog onog: Da ti ne umre majka. Pitao sam se da li sam s Goranom do te mjere intiman da mogu s njim podijeliti ovaj trenutak. Pa u našim predstavama majke su više puta umirale, braća su ubijala jedan drugog, jedni su vršili samoubistva, a drugi su ostajali da žive samo kao blijede sjenke svojeg pravog ja. Zar obojica nismo bili vrhunski majstori po pitanju međuprostora realnog i fantastičnog? Posljednja stvar koju pamtim u vezi s tim jutrom je njegovo lice na kojem sam vidio sve. Ako ponovimo akciju, da li da promijenim svjetlo koje je nekako nezgodno dolazilo iz pravca prozora? Ili da dodam malo lokalne muzike s tranzistora na kuhinjskom stolu kao kontrapunkt? Ili da Goran uopšte ne stoji u tom trenutku, pa da dođe pošto ja sve saznam? Ili ... Sjedao sam kraj kuhinjskog stola, on je govorio, možda je psovao u nevjerici, javljao se svojoj i mojoj Patriši Marš.
Kasnije sam razmišljao o tome kako je to bila dobra situacija za vježbu po metodu Stanislavski, ali i ne dovoljno originalna da bi mogla da bude scena u drami.

5. NIŠTA
Već sam profesionalni režiser i radim svoju drugu predstavu, Kamernu muziku Artura Kopita (Ništa) u Dramskom. Risto insistira da dođe jedan njegov nećak da se vidi sa mnom, hoće da upiše dramaturgiju u Beogradu. Kako mrzim da se srećem s takvim kandidatima. I sâm sam u tom istom Dramskom teatru bio da bih vidio jednog živog režisera prije nego što sam otišao da konkurišem na Akademiju u Beogradu. On je izašao pred mene ogrnut vučjim krznom, s bradom, onako kao što već treba da izgleda jedan režiser, naročito ako se zove Ljubiša Geogijevski.
Stigao je Ristov unuk Goran Stefanovski, visok, s dugom kosom. Ja sam izašao kao što sam izašao, uglavnom s brkovima. Možda ga znam odnekud, možda ne. Ostajao je na probama, mislio sam da će tako najbolje vidjeti stvari iznutra. Uskoro je postao važan dio naše ekipe. Znao je da se obraduje onome što bi se postiglo tog dana, mnoge su ga glumice pitale za mišljenje. Bio je pametan (imao je iskustva u pozorištu), ali i nekako sramežljiv. Pisao je i dao mi je da pročitam neke stvari. Ja sam u to vrijeme mislio da bi bilo lijepo napraviti nešto s temom iz narodnog stvaralaštva. Ne sjećam se ko je spomenuo Cepenkova. Volio bih da sam to bio ja, ali nekako nisam siguran. Za razliku od drugih autora koji su voljeli da mistifikuju stvari i da rastežu proces godinama, on je radio brzo i precizno. Uskoro je napravio koncept za dramsku strukturu koja se zvala Petre, po imenu glavnog lika. Nekih deset-petnaest scena s opisom dešavanja. To će kasnije postati bazična struktura drame Jane Zadrogaz. I, naravno, javiće se razni ljudi koji su imali istu tu ideju ali nisu stigli da je realizuju.
Onda se Goran upisao na Dramaturgiju u Beogradu, kao jedan od najboljih te godine, pa se dogodine, još uvijek kao jedan od najboljih, ispisao i došao u Skoplje. Poslije je počeo da piše drame, pa sam ja počeo da ih režiram, a onda i mnogi drugi. I tako sve: lako i jednostavno. Još da je stvarno tako i bilo ...

6. NOVE DRAME
Goran bi završavao svoje nove drame negdje krajem ljeta, katkad i neki mjesec kasnije. Sjedao bih s Acom Đorčevim i Stevom Spasovskim u junu u bifeu Dramskog, i Stevo bi pitao: “Kad ćemo da počnemo s probama Goranovog teksta, u oktobru ili novembru?” Svi bismo se nasmijali, ali smo znali da će tako i biti.
Kad je bio mlad autor koji se razvija i ide naprijed, davao mi je otkucane tekstove, ja sam ih čitao nekoliko dana i zatim bismo se vidjeli da mu kažem što mislim i kad ću da počnem s probama. To je za njega bilo mučno jer ga je interesovalo da čuje mišljenje odmah, a ja sam bio vaspitan da novi dramski tekst čitam tek onda kad sam potpuno spreman za to, kad mogu da se skoncentrišem na materiju.
Kad je Goran postao priznat dramski autor, neke stvari su se promijenile. Vidjeli bismo se slučajno neke večeri u MCM-u ili na nekom drugom našem mjestu i usput bi me upitao da li sam spreman da čujem njegov novi tekst, pa bismo zatim otišli kod njega kući i on bi mi ga čitao naglas, tako da nisam imao mogućnosti čak ni da dodirnem tekst. Najčešće je imao samo jednu kopiju, pa nisam mogao ni da ga uzmem sa sobom i da ga ponovo pročitam kod kuće.
Stalno sam mislio da je to što mi daje tekstove da ih pročitam ili što mi ih čita naglas jedna ogromna privilegija koju baš ja imam. I to je stvarno bilo tako. Ali onda bih prošetao gradom, pa bih rekao Nenadu: “Imamo nov Goranov tekst. Super je.” A on bi odgovorio: “Da, znam. Odličan je.” Ili bi Čorevski dodao: “Nisam čitao posljednju verziju, ali stvarno je super.” Pa bi zatim i Goranovi rođaci s Elektromašinskog fakulteta ili s nekog drugog mjesta potvrdili da su ga i oni čitali, a da ne govorim o njegovom bliskom prijatelju iz Tužilaštva, čije je mišljenje Goran naročito cijenio. Sofija bi se interesovala u kojem se pravcu razvila fabula, budući da joj je Goran ispričao obje moguće. Požalio bih se Zokiju da Goran ima novi tekst (na primjer) Kulu Vavilonsku i da su ga već svi pročitali ... a Zoki bi samo dodao: “Dobar je, samo mu je kraj nekako čudan.” Risto bi me pitao: “Piše li ovaj naš autor nešto?” I baš bih pomislio da sam našao nekog od Goranovih navijača koji ne zna za tekst, kad bi Risto dodao: “Malo mi je hermetičan i kao da je predugačak.”
Prije toga ljudi su me sretali na ulici i ja sam, kao ličnost odgovorna za već spomenutog autora, morao da znam odgovor na pitanje: “Piše li Goran nešto i dokle je?” Skoro sam siguran u to da nikad nisam pitao Gorana piše li nešto i dokle je. Možda će on, kad jednog dana bude pisao predgovor za moju knjigu, imati neku sasvim različitu verziju stvari, ali ovo je moje viđenje. A i nemam svoju knjigu.
Za Dramski teatar, za čitavu jednu generaciju glumaca, za makedonsko pozorište i za mene lično, bila je ogromna sreća to što smo imali dramskog autora kojeg smo mogli da pratimo i podržavamo. A jesam li ja zaista prvi čitao tekstove? Da, ja sam ih prvi čitao u formi u kojoj su odigrani. Zatim su postali dostupni svima, pa i onima koji su i prije toga mislili da ih znaju, čak i čitaocima njegovih knjiga.
Ako odete u Univerzitetsku biblioteku, naći ćete mnogo signatura pod odrednicom drama i začudićete se koliko je ljudi pisalo drame u Makedoniji. Ali najveći dio njih činio je to između zbirki poezije, kratkih priča ili romana. Stefanovski je bio dramski pisac. On jeste dramski pisac. On je to. Može pisati i scenarije za filmove ili TV, ali on je prije svega, ili samo, Dramski Pisac. Jedini te vrste kod nas. Single malted.

7. DIVLJE MESO
Zgrada u kojoj sam živio s Linom na devetom spratu nalazila se iznad Zelene pijace - čuveni neboder 13. čuven, prije svega među vlasnicima pijačnih tezgi iz okolnih sela, koji su ga ponekad koristili kao skladište, a ponekad i kao sve drugo. Naročito su bili popularni liftovi.
Dok sam bio u vojsci u čačku, Goran je živio tamo i tad su, zbog njegovog osobitog životnog stila, mnogi upoznali moj stan i, moram to da kažem, i moju spavaću sobu.
Kasnije, kad smo počeli s radom na predstavi Divlje meso, probe su išle teško, iako smo znali da smo na dobrom putu i da radimo nešto značajno. To se obično osjeća. Ako u vezi s tim osjećate pogrešno, onda je i na premijeri mnogo gluplje nego obično.
Čorevski je imao scenu koju nije umio da riješi. Sve mu je bilo jasno, sve je znao ali nekako nije umio. Ja više nisam znao kako da mu pomognem. Tad sam imao trideset, trideset i jednu godinu i toliko sam mu mogao pomoći. Sad imam više i u vezi s datim problemom ni sad ne umijem da napravim ništa drugo, osim da sačekam. Razgovarao sam s Goranom o tome što da uradim. On je tad imao dvadeset i šest-sedam godina i toliko je mogao da mi pomogne.
Te večeri Lina i ja smo ležali u dnevnoj sobi dvosobnog stana u već spomenutoj zgradi 13. Jesmo li tad imali bebu? Da. Spavala je u susjednoj sobi sa starijim bratom. Neko se javio telefonom: “Unko, da dođem do tebe?” Katkad je Čore volio da se našali, javljao bi se kasno noću, poslije nekog druženja, oglasivši se svojom poznatom porukom: “Dramski je izgorio. Samo sam se ja spasio.” Rekao sam: “Već smo legli, Čore, spavamo.” Čore je rekao: “Samo na kratko.” Došao je. Rasturili smo na brzinu naš poznati krevet iz šest djelova od debelog sunđera i sjeli smo, onako u spavaćici i s navučenom gornjom pidžamom (ja), samo da bi vidjeli što hoće Čore. On je rekao: “Riješio sam monolog o Evropi” (“... A Stevo Adrejević na bijelom konju ...”). Rekao sam: “Super.” Rekao je: “Ako ti ga ne pokažem sad, neću moći da spavam i ne idem nikud odavde.” Sjeli smo da ga gledamo. To je bila moja prva proba kod kuće. Čore je odigrao savršeno, najbolje što se uopšte može kad je riječ o tom monologu. Umjesto na sto, kao što će to biti kasnije u predstavi, popeo se na naše sunđere.
Pitao je: “Kako je?” Rekao sam mu, ne znam što sam mu tačno rekao, ali bio sam totalno impresioniran, rekao sam: “Fantastično, fascinantno. Sjedi da popijemo nešto, kafu, alkohol.” Čore je rekao: “Ne. Moram da idem.” Pokupio se i otišao. Takav je tad bio: precizan i nezgodan! Lina i ja smo ostali još satima budni.
Goran je vidio taj monolog poslije nekoliko dana. Bio je opet divan, fascinantan, ali nikad neće biti isti kao tog dana poslije ponoći u našem stanu. “Kako ste ga napravili?”, pitao je. “Ih, magije, tajne profesije, posebne tehnike. Grotovski, ali malo modifikovan.” Razumije se, svi su, pa i on, znali o noćnoj probi. To je prednost mojeg posla. Likovi iz Goranovih drama mogu da dođu u moju dnevnu sobu i da podijele jednu svoju tajnu sa mnom. Ili da kasnije, kad postanu loši, zaborave na najljepše što su imali i da postanu moji smrtni neprijatelji. Ja ne mogu da ih pocijepam sa sve listovima na kojima je ispisan njihov život niti mogu da ih izbacim iz memorije. To je blagodet i prokletstvo ove profesije, moj dragi Gorane.

8. PROBA
Ako me nešto nerviralo kod domaćih dramskih autora, to je njihova potreba da dolaze na probe. Ako sam nešto mogao potpuno da razumijem, to je potreba domaćih dramskih autora da vide kako im napreduje tekst. Goranu smo govorili: “Kad ti pišeš, da li ti mi prilazimo iza leđa i gledamo u mašinu (tad je još kucao na pisaćoj mašini)? Ne. Znamo li sve o tvojim mukama, kolebanjima, teškoćama i dramama dok pišeš? Ne.”
Dramski autor čeka da vidi gotov rezultat. Budući da on ima gotov rezultat u dramskoj formi. Scena ima drugu logiku. Da ne ponavljam ovdje: proces, razvoj, faze, slojevi, elementi i cjelina, razgrađivanje i kompozicija. Raspoloženja i stvaralačke krize, a vrijeme je krajnje limitirano.
Zato se dogovaramo s Goranom da ne dolazi na probe. Zovnemo ga kad dođe vrijeme za to. Kad je vrijeme, kad nas nije stid ni od nas samih, ni od njega. Nije mu pravo. Nenad, koji ga najviše voli, kaže mu: “Tvoje pisanje, naša proba!”
Ne dolazi.
Onda, dok probam, u sali Dramskog osjetim neki pogled otpozadi, okrećem se – nema nikoga. Opet se okrenem i zateknem autora kako proviruje glavom negdje iz zadnjih redova. Prekidamo probu i svi se smijemo. On možda kaže: “Pala mi je juče ovdje jedna hemijska olovka, pa sam svratio da je potražim.” Ili ne kaže ništa.
A mi, u stvari, hoćemo da imamo slobodu da kažemo razne stvari o tekstu jedni drugima, o pojedinim replikama, da bi nam bilo lakše, da bi ih mogli do kraja savladati. Dakle, ako kažemo: “Ovo je baš bez veze”, to nije duboka analiza ili kritika stila i kompozicije cijenjenog autora, već naš ventil, naš način da se probijemo kroz složene i komplikovane tekstove našeg omiljenog autora.
Onda on odštampa tekstove za javnost. Nikad ih nije odštampao onako kako smo ih mi skratili (ponegdje, po neka sitna replika), već ih prezentira onako kako ih je donio na prvu probu.
Za razliku od njega, skoro svi šekspirovi tekstovi su štampani na osnovu suflerskog primjerka, onako kao što su odigrani. Da, ali režiserska profesija je izmišljena mnogo godina poslije šekspirove smrti i malo godina prije nego što se rodio Stefanovski.

9. GRAĐA
Na jednim postiplomskim studijama baziranim na visokoj nauci (kao cilju) i srednjoj praksi (kao realnosti), bio sam pozvan da rekonstruišem jednu od prvih predstava rađenih na osnovu teksta Stefanovskog. Usljed neke slučajnosti, usljed namjernosti, taj se razgovor nije dogodio. Sreo sam se s nekim studentima, rekli su mi da su je sami rekonstruisali i da je bilo super. Odlično. U potpunosti je uspjelo.
Ostao sam zamišljen nad tom činjenicom. Je li vam dovoljno to što imate tekst, neke kostime, fotografije, pa čak i video snimak (što u konkretnom slučaju nedostaje), da bi vam postalo sasvim jasno kakva se predstava desila skoro trideset godina prije toga? Poslije mnogo godina rada u pozorištu ne umijem da vam kažem koliko je bio fascinantan Meto Jovanovski kao Jane Zadrogaz: jedna nemoguća smjesa unutrašnjeg haosa, ljubav i precizan prevod onoga što bi mogo da se nazove makedonskim duhom. Gdje su zapisane one prekrasne pauze u uvodnom monologu Kruma Stojanova; kako da se rekonstruiše ona iskonska energija, zloba i šarm kojima je zračio Aco Đorčev kao Zmaj? Kako da vam opišem igru Todorke Kondove kao Kraljice ili na koji način da budem precizan dok govorim o igri Koleta, Dadija i Dukca kao trojice poludebilnih sinova zle kraljice. čak i kad biste čuli pjesme, niko ko tada nije bio tamo ne može znati u kojoj je mjeri bilo divno žensko pjevanje koje su izvodile Lenče, Lile, Sneže, Majda, Sabina i kojim se otvarala jedna nova faza u strukturi.
Kako sajber-istraživaču da dam informacije o poziciji tijela Steva Spasovskog dok kazuje dileme svoga lika ili o onom njegovom ironično-smiješno-zaumno-nedohvatljivom načinu interpretacije u kojoj ništa, ali baš ništa, nije sveto, a istovremeno je sve bitno?
Gdje bi završila ta predstava bez fanatizma (kako tijesno određenje) koji je imao Mite ili prisutne neprisutnosti Meška ... Pera? I tako dalje ...
Kako da spakujemo predstavu u istraživački folder? Da može, to sam vidio. Treba li? Ne znam. U MHAT-u u Moskvi sam gledao predstave koje čuvaju decenijama poslije smrti režisera i u kojima ne igra više niko iz originalne podjele. Imaju sve: informacije, autentičnost, isti mizanscen, prostor, čak su i kostimi izlizani od igranja; a neka najvažnija stvar zauvijek je izgubljena.
Koji su moji dokazi da sam radio tekstove Stefanovskog? Neki tekstovi iz novina, neke diplome, nagrade, neke pomalo zaboravljene fotografije, jedno sjećanje u mojoj duši. Još uvijek vitalni članovi publike koji se prisjećaju. Nema procesa kojim ću uz pomoć materijalnih dokaza uspjeti da dokažem da je to postojalo, da smo to bili i mi.
Ne možete se baviti režijom, ako imate potrebu za vječnošću. Predstave prije svega postoje samo od 19.30 do 22.15 (ili koliko već traju) i sve drugo je samo ideja o jednom snu. A dramski tekst traje.
Pazite kako držite u rukama kolekciju dramskih tekstova Gorana Stefanovskog. Mogu vam iz nje ispasti razne ličnosti, ljudi, likovi, karakteri, glumice i glumci, diletanti i vrhunski profesionalci, djeca, životinje, scenografi i kostimografi, kompozitori i majstori svjetla, podržavaoci koji su u pravom trenutku znali da nam daju gram snage koja nam je tad toliko falila. To su fusnote njegovih knjiga, to je selektirana bibliografija Dramskog Autora, to su konci koji nas vežu zauvijek.
Šekspir u Buri kaže: “Mi smo građa od koje se stvaraju snovi.”
Život čitave jedne generacije bio je naročit, uzbudljiv i ispunjen izazovima, jer je imala svog dramskog pisca Stefanovskog. Nove generacije ponovo otkrivaju i na novomakedonska stanja prevode svog savremenika Stefanovskog - čovjeka koji nam je zadavao snove ...