Goran Samardžić [1]

DUBLJE MISLI

Sarajevske Sveske br. 29/30 [2]

Goran Samardžić je rođen 1961. u Sarajevu. 1963. s roditeljima seli u Beograd, na Vračar, i tu ostaje preko dvadeset godina. U BG-u se stihijski formira. Često su mu temelji slabiji nego ono što na njih dođe, pa puca al' se brzo i sastavi. Ostaje živ i zdrav samo zato što priroda neke svoje kreature tetoši i voli. Kao da sa njima ima neke planove! Kao da joj je žao da takav genetski materijal eksplodira u prazno!
Goran se u tadašnjem stonom gradu fantomske zemlje stapa i sudara sa svim što mu dođe u susret. Najčešće je to u krugu između Vuka, Kalenića, Radničkog, Sportskog centra Vračar, premda ga ima i na Dorćolu i na Čuburi i na vjetrovitim avenijama poluizgrađenog, poluživog N. Beograda. Tu se sila zvana vjetar slobodno zalijeće. Ljudi flasterima lijepe kape za tjeme. Pričalo se da je košava majci iz naručja otela dijete! Razne laži...
Goran vitla tamo-vamo i u neku ruku imitira vjetar, onaj mali što puše bez razloga. Skoro nikom ništa ne znači. Koristi veliki grad kao neke životinje šumu. Penje se na veće zgrade da razmotri s visine gdje to u stvari živi. Onda silazi i izbliza razgleda tlo po kojem skakuću vrapci, te smeđe ptice što ostavljaju utisak jedino kad su u jatima i kad se deru. Sjebada živa. Ništa, samo asfalt, nove i stare zakrpe po njemu, šaht, ispljuvak, pasje govno smotano u upitnik! Onda se iz nekog revolta, kriveći ono što je vidio i nagurao u svijest, Goran kači o tramvaj koji ubrzava. Pripija se obrazom i tijelom uz zadnja vrata. Ruku do lakta tura u tramvaj, među ljude. Premda je prazan, zbunjen i neutemeljen u životu, ne gine mu se. Očekuje ljepša vremena. Šiblje ga šamara po licu i leđima i prijatno golica. Voza se bez cilja i upija vibracije. Traži se!
U to vrijeme, kao opomena po Beogradu, puzi mladić, Rom bez nogu. Odsjekao ih mu je možda baš ovaj tramvaj za koji se Goran lijepi. Iz te poze, iz koje gledaju žabe, Rom džepari. Teško je udariti stvorenje u takvom stanju i na takvoj razini života, pa ljudi, ako osjete da im se pripija uz bedra, gadljivo odskaču. Mrškaju ga kao da je pod njima kuče a ne čovjek kojeg je tramvaj prepolovio. Takav, kakav je, dobiće i djecu, više njih. Prerastaju ga brzo. Već u trećoj i četvrtoj godini ravno ga gledaju u oči i nerviraju. Jednom je Goran sa dubokim zanimanjem posmatrao bogalja kako na Kalenić pijaci bije ženu. Okačio joj se jednom rukom za struk o kaiš, a drugom je tukao u pupak. Priroda mu je svu snagu sabila u gornji dio tijela pa se žena slamala, drala. Kad ju je oborio, tj. više prelomio, nastavio ju je mrcvariti na zemlji. Goran je tad bio manji i slabiji. Nije mogao tek tako priskakati drugima u pomoć.
Ljeti, za vrijeme raspusta, po čitave je dane na Adi. Dolazi do tog blatnog kupališta i carstva komaraca na pony biciklu. Nema ni blatobrana ni kočnica. Sunča se, pliva, mašta... postoji! U plivačkom zanosu zagrli ponekad ljudsko govno. Gusta će ga voda, u koju se prazni grad, učiniti imunim na nečistoću. Prljavštinom se pelcovao protiv prljavštine. Odlazi i na Savu. Svašta se po toj debeloj, širokoj i masnoj vodi valja. Najneočekivaniji oblici otpada i smeća. Jednom je pod savskim mostom proplutala mrtva krava, jednom konj; jednom i Goran zavaljen u traktorsku unutrašnju gumu. Vrišti iz točka bez određenog razloga i cilja. Dojavljuje ljudima na mostu da je tu. Probija se iz sebe u druge.
Nijedna ga pojedinačna ili kolektivna zaraženost generisana i po beogradskim bazenima, na koje ide da razgleda druge i da pokaže sebe, neće zahvatiti. Na bazene, mnogi svraćaju da speru prljavštinu, ili nakvase njen prvi sloj. Kisele noge, razmekšavaju kurije oči i pete. Strašnih kontrasta Goran se nagledao! Gomîla rascvrčanih i raščvarenih ljudi, u rasponu od beba do staraca, s poentom na ženama, ili još uže, na ono na šta navlače kostim! Bože! Jednom se presvlačio između mlade i stare žene, južnog i sjevernog pola. Mlada žena se skidala u pravcu igle u kompasu što pokazuje jug, stara što pokazuje sjever. Goran je ovu spravu nosio da ne zaluta u životu. Bila mu je i jedna od posljednjih igrački. Virio ih je kroz rupe u kabinama, te žene. Vježbao za budućeg pisca. Duboko disao zapljuskujući kiseonikom svoje uzburkano biće. Im'o je petn'est godina. Golotinje su ga impresionirale. Kad nije gledao u tuđe, pomno je pratio svoju. Nekad mu se činilo da može i u ogledalu pratiti kako odrasta. Odjeća je, po Goranovom tadašnjem shvatanju, ljudima mijenjala krzno. Ostavila im ga je bogdu ispod miški i oko genitalija. Na ovo su se otprilike svodile Goranove dublje misli…