Ilina Jakimovska [1]

NAPRIJED JE BILO BOLJE

Sarajevske Sveske br. 29/30 [2]

APOLOGIJA NOSTALGIČNOG GENA

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Anywhere I lay my head,
that's my home.
Tom Waits

Samo jedno mjesto na svijetu
se zove dom.
Jura Stublić

U časopisu „Njujorker“, u broju od 19. aprila ove godine, može se naći reportaža posvećena restoranu Çiya Sofrasi, jednom malom i gotovo neprimjetnom mestu u azijskom dijelu Istambula, čiji glavni kuvar, ujedno i vlasnik, Musa Dadždeviren vodi ambiciozan projekat dokumentovanja i obnavljanja turske gastronomske tradicije. Opisan kao „etnografski muzej“ i kao „vrt izgubljenih kultura“, ovaj restoran često postaje poprište katarzičnih izliva nostalgije. Nepripremljeni za emocionalni udarac prouzrokovan ukusima kojih se sjećaju iz djetinjstva (topli kim, kandirani plavi paradajz, ekstrakt nara, gorka žalfija i korijander), stariji gosti usred obroka počinju da plaču. „Ovo je jelo koje pravila moja baka“, kroz suze izvikuje jedna osamdesetpetogodišnja starica, izazivajući pri tom lančanu reakciju i za drugim stolovima. Za Musu oživljavanje starih recepata predstavlja kritiku stereotipnog turskog alimetarnog identiteta, koji je sveden na döner, industrijski simit i lokum. Tako njegov stav od „prehrambenog“ postaje ideološki: riječ je o apologiji hedonizma koja nema veze s navodnom orijentalnom nezauzdanošću; o manifestu koji se suprotstavlja dugoj ruci globalizacije, koja opet, sa svoje strane, potiskuje lokalna znanja i resurse; o promociji autentičnosti nasuprot snobizmu. Ipak, kad je riječ o onoj rasplakanoj starici, u pitanju je jednostavno – njen život.
Damir, unuk poznatog pjevača sevdalinki Zaima Imamovića, zajedno s članovima svog muzičkog trija, pokušava da održi u životu tradiciju sevdaha. „Iz duše pjevaš. Osjećaš se kao da si gladan. Pjevaš da bi se najeo“, kaže jedna od njegovih sagovornica u dokumentarnom filmu „Sevdah“. Na sjedenkama na kojima se pjevaju sevdalinke ljudi piju, jedu, pjevaju – i plaču. U elegičnoj atmosferi (ni u kom slučaju u patetičnoj) šibaju se pjesmom kao bičem. Osjećanja gubitka, neutješnosti i usamljenosti, koja su stalni motivi u sevdalinkama, naročito pogađaju izbjegle i raseljene: u tuđini se miris jorgovana i klepetanje nanulama po drvenom tremu još intenzivnije doživljavaju. Kao i u životu, i u sevdalinkama Eros ašikuje s Tanatosom. Pa se otud od sevdaha, ne samo u Bosni, i umrijeti može.
Etnografsku autentičnost hrani moć ovakvih anegdota. Poput dobro obučenog kung-fu majstora, anegdote brzopotezno (ali i odlučno) zadaju epistemološki udarac, kojem se teško može parirati bilo kakvom teorijom. Što je zapravo antropologija, ako nije jedna sistematska anegdota – zbir naracija koje u svojoj kaleidoskopskoj igri međusobnog preklapanja i permanentnog rasijavanja formiraju svojevrsnu „klizajuću“ sliku realnosti. Anegdote nisu samo „interesantne priče“, one su ubjedljiv metodološki alat, naročito ako se uklapaju, odnosno ako se nadovezuju na ono što već predstavlja dio našeg iskustva ili pak nečega što intuitivno (kao ljudi i kao istraživači) samo naslućujemo. Saosjećamo s rasplakanom staricom i s ljubiteljima sevdalinki, ne samo zato što smo čuli nešto o tome, već i zato što znamo da nas mirisi, ukusi i zvuci mogu katapultirati u vremena i na mjesta koja su duboko zakopana u nama samima, poput sjemena neke voćke, koja jedva čeka povoljnu klimu i dovoljno vlage da pusti svoj lastar, a zatim i da se raskošno rascvjeta.
Čulni podražaji su trigger za određenu emocionalnu reakciju, koju u navedenim primjerima dijagnostifikujemo kao nostalgiju. Dječje ili mladalačko tijelo je, u stvari, dom koji smo, stareći, napustili: saznanje o biološkoj prolaznosti određuje molski, „sjetni“ ton nostalgije, koji na trenutke dobija i obrise tragičnog. Otud nikakvo čudo ne predstavlja to što su nostalgični najčešće stariji ljudi. Iako na prvi pogled djeluje kao tipološki različita, njihova nostalgija za određenim društvenim sistemom najčešće je samo glazura želje da se opet bude mlad. Nostalgija je osjećanje koje se ne pripisuje sasvim maloj djeci – čovjek, navodno, treba da ima dovoljno tjelesne i istorijske memorije, kao i izgrađen koncept „budućnosti“, da bi mogao napraviti razliku između nesavršene sadašnjosti i (umišljene ili realne) bolje prošlosti. Drugim riječima, nostalgija ne bi trebalo da podrazumijeva samo interno analiziranje koncepta o jednosmjernoj „strijeli vremena“, već i svijest o vlastitom mjestu na toj (u individualnim okvirima konačnoj) osi. Upravo zbog svega ovoga, nostalgija bi trebalo da bude stečeno, hronično mentalno stanje, differentia specifica određenog senzibiliteta ili svjetonazora, sklonog introspekciji i bavljenjem „velikim pitanjima“. Pa, ipak, zar nije tačno to da i beba, ta nostalgička tabula rasa, čim napusti matericu, odmah poželi da se opet tamo vrati? Očigledno nas priroda (društvo još i manje) nije opremila dovoljno efikasnim mehanizmima koji bi nam omogućili da od nostalgije napravimo rudimentarnu, kompletno beznačajnu emociju (ravnu slijepom crijevu) koja može biti opasna samo kad se upali. Mnogo prije nego nekakva kulturna konstrukcija, nostalgija je možda urođena sklonost – naš životni, fetalni položaj.

„Prednji je srednji, ako iza njega ima pozadi.“ (Olovka piše srcem)

U saglasnosti s autorefleksivnom antropologijom, koja kao svojevrsne „anegdote“ nudi čak i najintimnije doživljaje istraživača, bavljenje kulturnom nespecifičnošću nostalgije započet ću jednim – snom. Dok sam stajala nasred velike livade, negdje u sumrak, noge su počele da mi se odljepljuju od zemlje. Veoma sporo, ali bez prekida, počela sam da se penjem ka nebu, stalno okrenuta prema naprijed, prema onome što je dolje ostajalo – prema svojoj porodici, prijateljima, scenama iz prošlosti, sebi kad sam bila mala. Bez najmanje uznemirenosti, ali i s velikom radoznalošću, okrenula sam se u jednom trenutku ka suprotnom pravcu, pogledavši unazad. Ništa – samo ogromna crna površina s ponekom zvijezdom i tiha, božanstvena muzika. Sjećam se da sam se probudila s divnim osjećanjem, ravnim prosvjetljenju. Ipak, pravo značenje sna dugo mi je izmicalo. Sve do jednog naizgled rutinskog istraživanja.
„Koliko vas je bilo kad ti je nevjesta došla u kuću?“, postavila sam uobičajeno uvodno pitanje jednoj informatorki iz sela u zapadnoj Makedoniji, interesujući se tom prilikom za status mlade snahe u nekadašnjoj seoskoj zajednici. „Naprijed nas je bilo više, poslije su se raselili“, odgovorila je ona, a zatim je ponovila ovo „naprijed“ kad god bi opisivala nekakvu situaciju iz prošlosti o kojoj je bila upitana. Ovaj izraz čula sam, naravno, i ranije prilikom etnoloških istraživanja po svojoj domovini, ali nikad mi nije tako snažno zazvučao kao tad kad je ona i naš razgovor zaokružila rečenicom: „Naprijed je bilo bolje.“ Njeno poimanje vremena (rezultat istovjetnog koncepta, koji se donedavno često mogao sresti u ruralnim makedonskim sredinama) na osnovu kojeg je prošlost nešto prema čemu je čovjek gotovo fizički, licem u lice, okrenut – u kompletnoj je suprotnosti s dominantnim savremenim poimanjem, na osnovu kojeg je prošlost nešto što je „pozadi“, nešto što predstavlja zbir događaja koji su minuli ili odavno prošli i koji otud (u metaforičkom, ali i u prostornom smislu) ostaju iza nas; a budućnost postaje ono u što imamo uvid, ono čemu pripadamo i ono što čak, na neki način, istovremeno pripada nama.
Moja potraga za analognim poimanjem vremena u bližem susjedstvu nije urodila plodom – kolege iz Srbije, Hrvatske i Slovenije nisu ništa slično čuli u svojim sredinama, iako su znali za neke druge izraze što konotiraju vremenske odrednice preko termina koji se inicijalno koriste za druge fizičke veličine. Je li moguće da su makedonski dijalekti jedini u kojima je prošlost nešto što je naprijed? Je li moj san daleka reminiscencija ovakvog poimanja vremena mojih predaka?

Šar planina i Andi

Na osnovu onoga o čemu se govori u savremenim kognitivnim naukama, činjenica da se kompletno znanje, logičko rasuđivanje i moć konceptualizacije tipično povezuju s našom mentalnom ili racionalnom dimenzijom, dok se percepcija, imaginacija i osjećanja vezuju uz naše tijelo (koje je hijerarhijski podređeno umu), posljedica je dugoročne dominacije objektivizma u okviru društvenih i prirodnih nauka, koja se osjeća i danas. Objektivizam ignoriše tijelo budući da njegovi pobornici smatraju kako ono unosi subjektivne elemente u proces rasuđivanja, elemente koji, ne samo što su irelevantni kad je riječ o spomenutom procesu, već su i u stanju da zasmetaju njegovom adekvatnom sprovođenju. Akumulirani dokazi, naročito oni kojima raspolaže kognitivna lingvistika, sugerišu upravo nešto suprotno tome – misao je otjelovljena, odnosno naši mentalni koncepti izviru iz tjelesnog iskustva, a njihova suština je direktno povezana s percepcijom i s doživljajima fizičkog karaktera. S druge strane, oni koncepti koji su direktno zasnovani na iskustvu uključuju metafore, metonimije i mentalnu imaginaciju, što znači da idu iznad i izvan bukvalnog odslikavanja spoljašnje realnosti. Upravo ova sposobnost omogućuje nam da o imaginaciji razmišljamo „apstraktno“.
Ako je uopšte nekako moguće stepenovati koncepte u pogledu apstraktnosti, onda bi, svakako, onaj koji se odnosi na vrijeme trebalo da spada među koncepte s prefiksom naj. Mi nikako ne možemo konceptualisati vrijeme „samo po sebi“, jer najveći dio našeg razumijevanja ovog bazičnog fenomena uopšte nema veze s temporalnošću, već predstavlja metaforičku verziju našeg poimanja kretanja u prostoru. „U fizici se“, kako kažu Lakof i Džonson u svojoj knjizi Philosophy in the Flesh: The Embodied Mind and Its Challenges to Western Thought (1999), „vrijeme smatra primitivnijim konceptom od kretanja, a kretanje se definiše kao mijenjanje lokacije u okviru određenog vremenskog perioda. Ipak, u kognitivnom smislu, situacija je obrnuta – kretanje je primarno, a vrijeme je metaforički konceptualizovano u odnosu na njega.“
Analizirajući metaforičko mapiranje vremena u engleskom jeziku, oni izvode sljedeću strukturu: postoji posmatrač u sadašnjosti koji je okrenut ka budućnosti, a pri tom je prošlost iza njega (isto je i u savremenom makedonskom jeziku). U lingvističke izraze koji predstavljaju direktan rezultat ovakvog koncipiranja vremena spadaju i oni nama poznati tipa: „ostavimo to za sobom“, „mlad je, budućnost je pred njim“ itd. „Ipak, u nekim jezicima prošlost je postavljena ispred posmatrača, a budućnost iza. Takav je ajmara, čileanski jezik s Anda“, kaže se u daljem dijelu teksta. Mayra pacha na ajmarskom znači prošlo vrijeme – pri tom je mayra riječ koja znači oko, а pacha znači vrijeme. Ili, u bukvalnom prevodu: prošlost je ono što možeš okom vidjeti, ono što se nalazi pred tobom.
Lakof i Džonson vjerovatno bi bili oduševljeni da čuju da je, osim na Andima, prošlost „naprijed“ i na makedonskim planinama (naravno, i oko njih). Radi li se ovdje o jednoj arhaičnoj koncepciji vremena, prisutnoj u jezicima i dijalektima koji su istorijski i geografski bili izolovani, pa su otud, na neki način, i bili u stanju da ovakvu koncepciju konzervišu? Jesu li možda promjenu u koncipiranju vremena inicirali nostalgični pečalbari, koji su u svoju domovinu donijeli i prve mehaničke časovnike, na kojima su se pak strelice uvijek kretale naprijed, a za koje se moglo reći da su „nazad“ samo ako bi kasnili ili ako ne bi radili? U kojem je trenutku makedonski seljak počeo da okreće pogled ka budućnosti, sa željom da se sretne oči u oči s dotad nepoznatim, i da pri tom proglasi apsolviranim ono što je za sobom ostavljao? Možda su Makedonci i Čileanci duhovna braća (i sestre) – posljednji pravi hegelijanci, koji znaju da Minervina sova širi svoja krila tek pošto padne mrak, odnosno da filozofija počinje da razumijeva određenu istorijsku situaciju samo onda kad ova postane prošlost – tj. pošto se već desi. Sjedeći okrenuta leđima lokomotivi koja vuče voz istorije, mudrost (nezainteresovana za krajnji cilj putovanja) uči na osnovu pređenog puta. Jesmo li, promijenivši „nazad“ u „naprijed“, postali manje mudri? Je li zaista naprijed bilo bolje?

Nostalgija i Džordž Buš

U kontekstu postavljene teme, kao mnogo važnije (od pukog konstatovanja postojećih razlika u mapiranju vremena u okviru različitih kultura i jezika) nameće se pitanje: Da li rečene razlike impliciraju i različit odnos prema nostalgičnoj čežnji? Koliko nam je poznato, ne postoji sistematsko uporedno istraživanje fenomena nostalgije, koje bi moglo imati u vidu pol, uzrast i etničku pripadnost „subjekata“ i uz pomoć kojeg bi se moglo eksperimentalno (pa i brojevima) potvrditi da li su zaista neke grupe ljudi ili neki narodi nostalgičniji od drugih. Uprkos tome, ova sklonost stereotipno se češće pripisuje slovenskim, balkanskim i mediteranskim narodima, nego, na primjer, nedomorodnim Amerikancima. Možda upravo zato što asocira na nekakvu „usidrenost“ u prošlosti, na svojevrsnu paralizu koja je kriva i za odsustvo napretka, nostalgija se u brojnim on-line rječnicima engleskog jezika sinonimno povezuje sa sentimentalizmom, s melodramatičnošću, defetizmom i patetičnošću, dok se kao njeni antonimi navode zadovoljstvo, samopouzdanje i usmjerenost ka budućnosti. Ispada nekako da, kad uspiješ da se oslobodiš nostalgije, automatski postaješ srećan i cool. E pa, kako bi sad trebalo da izgleda taj nenostalgični čovjek? Da li bi to trebalo da bude neko bez čula i bez prošlosti, psihološki ali i fizički (usljed nekakvog okoštavanja kičme ili blokiranja očne jabučice) predodređen da gleda samo prema naprijed? U poređenju s drugim sisarima, čovjek ima relativno malo vizuelno polje – on, osim ako prethodno ne promijeni poziciju, u fizičkom smislu ni ne može da pogleda unazad. Kao takav, čovjek je hiljadama godina bio lak plijen predatorima, koji su mu se mogli lako prikrasti s leđa. Praktično čitava njegova evolutivna istorija sastojala se u spravljanju s onim što se nalazilo iza njega. Nostalgija je možda baš jedan takav evoluirani mehanizam koji služi za obračun s psihološkim „nazad“, s neasimiliranom prošlošću, koja nas neočekivano može zaskočiti iza nekog ćoška poput razjarenog lava. Ako je tako, onda bi, umjesto defetizma i regresa, nostalgija trebalo da ukazuje na još uvijek živu povezanost s (makar i zamišljenim) prošlim „ja“, s našim „prostorom iskustva“, koji se čini značajnim izvorom aktuelnog identiteta. Opisujući Odisejeve doživljaje tokom njegovog povratka na Itaku, Grejvs ističe epizodu u kojoj su se članovi izvidnice, koju je on poslao na kopno negdje na Libijskom rtu, najeli voća sličnog lotusu (boje šafrana i veličine graška, bez sjemenki), koje je imalo moć da one što su ga probali natjera da „zaborave na svoju zemlju“. Našavši ih, Odisej je shvatio da se nisu vratili na brod jer su zaboravili zbog čega su uopšte došli na kopno, pa je potom okovao dezertere i otplovio bez mnogo daljnjeg zadržavanja. Ljudi oslobođeni nostalgije njemu nisu bili potrebni.
Antonim „nostalgiji“, u ovom slučaju, bio bi nekakva socijalna amnezija, gubitak osjećanja pripadnosti – što se pak tumači kao opasnije u društvenom smislu od bilo kakve sentimentalne čežnje. „Nikad nisam imao nostalgiju za samim sobom / ja sam samo trenutak koji prepoznaje svoj pad“, piše francuski pjesnik Alen Boske u svojoj Autopsiji ništavnosti, proglašavajući odsustvo nostalgije uzrokom vlastitog diskontinuiteta i ljudskog „pada“. Za jednog zdravog pojedinca i za zdravo društvo u mnogo većoj mjeri (od insistiranja na samo jednom ljudskom aspektu: nostalgičnom ili „progresivnom“) važna je suptilna, dijalektička ravnoteža između stabilnosti i želje za promjenom. Imati dom, ali i biti spreman (ako zatreba) glavom se osloniti i na nepoznati jastuk. Posjedovati kreativni mentalitet izgnanika sraslog s matičnim podnebljem. Ostati na nogama kad osjetiš miris slatkog od dunja s karanfilčićem iz starog, davno neotvaranog, šifonjera; ali istovremeno gledati na to i kao na skupocjen poklon – pamtiš, dakle, bio si, a postojiš i sad. Upravo u trenucima intenzivne nostalgije čulni podražaji i duševni poriv spajaju se u jedno. Kad je nostalgično, naše „ja“ postaje zaokruženo i čitavo: zna gdje je bilo, gdje je sad i gdje želi da bude.
Tokom pisanja ovog teksta, provela sam jedan dio vremena u bolnici. Nas nekoliko žena s odjeljenja, iscrpljene operacijama, danima smo, pomažući jedna drugoj, jedva uspijevale da stignemo do bolničkog hodnika. Ipak, bilo je velike razlike kad je riječ o brzini oporavka – one žene koje su, poput mene, kod kuće ostavile malu djecu za čijim su zagrljajem čeznule ili koje su iz nekog drugog razloga osjećale snažan poriv da se vrate kući, veoma su brzo to i učinile. One koje u ovom smislu nisu bile nostalgične, zapadale su u melanholiju i vazdan su ležale, odlažući povratak. Možda bi se, osim tipološke podjele na „restaurativnu“ i „refleksivnu“ koju predlaže Svetlana Bojm, nostalgija mogla podijeliti i na „podsticajnu“ i „autodestruktivnu“. Ova prva je moćan izvor motivacije i onoga što Berštajn u svojoj Filozofiji tijela naziva „plotskim znanjem“: „Svoja osnovna znanja o svijetu nisam stekao baveći se naukom već samim sobom. Nikakvoj nauci nije dato da uđe u moju kožu, da je obuzmu moji žmarci, da pokreće moju ruku, da mi otvara očne kapke, da zavoli moje bližnje. Ono što mi je dato i što je zajedničko svim živim bićima – to svojstvo da budem ja – mogu saznati jedino od sebe samog. Valjati se u postelji, dugo opipavati sebe, zaranjati u slike iz svojih uspomena, oživljavajući svoju kožu željom i sviješću – sve to nije manji izvor spoznaje od čitanja Dekarta ili Darvina.“
Grlim svog sina. I završavam ovaj tekst.
Dobro je.
Kod kuće sam.