Ethen Koen [1]

COSA MINAPOLIDAN

Sarajevske Sveske br. 06/07 [2]

Jednog tmurnog decembarskog dana 1965. godine, dva čovjeka u mantilima laktovima su se progurala pored prodavača za pultom i ušla u stražnju kancelariju picerije "Kod Esperanze". Jedan je bio zdepast i krupnih kostiju, ramena su mu napinjala šavove mantila. Bio je riđokos, širokog i otvorenog lica i mlad, možda u ranim dvadesetim godinama. Drugi je čovjek bio stariji, mrke puti, mršav, italijanskog izgleda, i ispod mantila je nosio tamno odijelo, bijelu košulju i i tanku crnu kravatu. Njih dvojica stadoše pred vlasnika picerije, Artura Esperanze, pred kojim je bio njegov mali pretrpani sto.
Onaj riđokosi, koji je stajao nešto malo ispred tamnoputog, strugnuo je nogama, oborio pogled, a onda se s mukom natjerao da pogleda Esperanzu u oči. Progutao je knedlu, pogledao nazad u onog mrkog, te, kad je ovaj klimnuo glavom, vratio pogled na Esperanzu.
"Joe de Louie ne voli čekat'," rekao je. "A Joe de Louie tebe čeka od srijede. Nije on navik'o na to, znaš… a nešto mu se i ne navikava…"
Riđokosi umuknu, buljeći i dalje u Esperanzu. Onaj mrki se nagnu prema njemu i tiho reče:
"Opsuj mu."
"Šupak!", reče riđokosi i postiđen se zarumeni.
Esperanza je zurio u njih, a riđokosi je zavrludao pogledom. Mrki je stajao budan, pozoran. Esperanza, slabašan i smušen, uzdahnu. "Gospodin de Louie zna da sam ja trenutno u problemima. Ne bi' ja izradio gospodina de Louia – pa nisam, ba, lud. Ja plaćam, ja uvijek platim, a i ovaj ću put k'o i uvijek, ali treba mi malo vremena – ma kako mi ne bi trebalo! Vidite i sami kak'o je stanje u radnji!"
Riđokosi je tupo pogledao Esperanzu, koji je mislio da je možda dobro izložio svoj predmet. U piceriji zaista nije bilo nijedne mušterije.
Riđokosi se promeškoljio. Po čelu mu izbiše košpice znoja. Nekoliko dugačkih sekundi čuo se samo zvuk saobraćaja izdaleka. Konačno se mrki nagnu prema njemu i reče: "Boli li Joe de Louia briga za probleme ovog čovjeka?"
"Boli Joe de Louia briga za tvoje probleme. On je poslovan čovjek, a ne odjel za žalbe. To su njegove pare i – on ih hoće… Nije on odjel za žalbe." Riđokosi pređe jezikom preko usana – "Šupak."
Esperanza reče: "Sve što imam pripada gospodinu de Louiu, al' trenutno nemam ništa. Pa pogledajte u – "
Mrki ga prekinu, obrativši se riđokosom: "Mazni mu jednu, pa ga pitaj šta misli o tome."
"Ahh!"
"Šta misliš o tome?"
Esperanza podignu ruku da protrlja oko. Mrki se ponovo obrati riđem: "Sad mu reci."
Riđi reče: "Pare do sutra, il' ćeš vidjet'." Počeo je da se okreće, pa zastao na tren, pa se onda i okrenuo i izašao. Mrki je, uputivši se za njim, slegnuo ramenima put Esperanze. "Novajlija."

Iza toga stoji čitava pripovijest. Joe de Louie rođen je 1915. godine u Napulju kao Luigi Castellano. Bio je siroče – otac mu je poginuo u Svjetskom ratu, a ubrzo mu je i majku odnijela kolera – i zvanično staratelj svoje postarije tetke. U stvari, pak, bio je dijete ulice. To ga nije očvrsnulo kao drugu djecu koju rat i boleština učiniše siročadima. Premda je naučio da prosi i krade i činio to bez grižnje savjesti, ipak se nije folirao. Njemu je to bio način života, a ne oblik pobune, i već je kao tinejdžer imao nekakvo veselo držanje zahvaljujući kojem je bio dopadljiv ljudima.
Kada mu je bilo šesnaest godina, a već u tom dobu je pokazivao sklonost ka debljanju i počeo da ćelavi, Luigi Castellano je na poziv jednog rođaka preselio u New York. Tu si je nadio ime Louie Castles, ali nikad se nije osjećao ugodno s engleskim jezikom. U dvadeset drugoj godini preselio je u Cleveland, i dalje se družeći s rajom s one strane zakona. Umislivši si da je zavodnik, počeo je da se naziva Lou Adonis. Kada je jedan kreštavi pijanac koji je tvrdio da je prijatelj Joa Adonisa slomio Luigijevu desnu nogu ćuskijom – "da pazite šta radite" – počeo je da koristi ime Joe de Louie. Često se zabavljao idejom da ponovo promijeni ime, ali to nikad više nije učinio.
De Louie je naporno tratio vrijeme u Clevelandu mnogo godina. Njegovo bi se ime rijetko pominjalo u razgovorima velikih zvjerki u Clevelandu, a i kad bi ga pomenuli, to ne bi bilo u svojstvu momka koji obećava:
"Ko je de Louie?"
"Ma jedan debeli dečko, ćelavi dečko, debeli ćelavi dečko."
"Jah, debeli – zovu ga Joey Dome."
"Ma jok, Joey Dome je štrkljast. On ti je dole u južnom dijelu, u talu s onim papkom Lou Nicklesom."
"To je Johnny Dome."
"Johnny Dome. Jah. Al' to nije de Louie."
"Pa ko je onda ovaj frajer na kojeg mislim? Ko je taj šupak…"
"Možda je, a…"
"Jesi l' siguran da to nije de Louie?"
"To jeste de Louie – hoću reć', ko je de Louie?"
"Misli li na onoga, sjećaš se, bio je onaj momak…"
Bile su to godine stagnacije. Konačno, godine 1962, na svojoj redovnoj sedmičnoj partiji pokera s ekipom koja je sada već bila uveliko mlađa od njega, de Louie je načeo temu počinjanja iznova:
"Selimo se, ha?"
"Aha, nema problema Joe."
"Đe se selimo, Joe?"
"Kontam da možda se preselimo" – oči su mu sijevale oko stola – "u Minneapolis!"
"Jah, nema problema, Joe."
"Otkud Minneapolis, Joe?"
"Vidićeš." Joe je žustro klimnuo glavom. "Dobar Minapolis. Dobar. Vidićeš."
"Jah, Joe, nema problema."

Čudan je to izbor bio, taj Minneapolis. Da se razumijemo, to je bio nevin teren; njegovi Šveđani, Poljaci i njemački luteranci nikad se nisu organizovali po ugledu na gradove na istoku. Nije se, međutim, činilo ni da je bilo puno toga za organizovati. U gradu nije bilo mnogo teških zločina. Bio je prošaran živopisnim jezerima. Ljudi su bili uljudni. Mnogi su imali čamce. Ljeti su se bavili sportovima na vodi, a zimi skijali. Bešćutni sjeverni soj bješe, po svemu sudeći, imun na ljute jade i neukrotive strasti, kojima se zločin tradicionalno hrani.
Pravi razlog iz kojeg je de Louie izabrao baš taj grad bio je, poput pravih motiva koji su ležali iza mnogih grandioznih planova, iznenađujuće sporedan. Joe de Louie je mislio da je 'Minneapolis' riječ koja na jeziku Chippewa znači 'Novi Napulj', a njemu je njegov rodni Napulj nedostajao. Umislio si je da će mu Minneapolis biti nalik, s jezerima koja nekako zamjenjuju lagunu, te drugim sličnostima koje tek treba otkriti po preseljenju. Kad je zaista i preselio u Minneapolis i shvatio koliko je bio u krivu, njegovo razočarenje ublažila je puka prijazan tog mjesta, a, osim toga, bili su spremni da ubiju Knutsona.

On je izabran, Knutson dakle, manje ili više nasumce. De Louieva ekipa bila je u gradu nekoliko sedmica, a ništa nije postigla, tako da se smatralo da bi trebalo nekoga da ubiju i pokažu da nisu kao bajagi. De Louie i njegov glavni kapo, Dominico Cacci, stoga su htjeli vrlo javnu egzekuciju, a izlog Knutsonove prodavnice cipela, jer on bješe trgovac cipelama, bio je na Hennepin aveniji. Vladalo je, međutim, mišljenje da ubice ne bi trebale biti iz same de Louieve ekipe, koja bi mogla pokazati svoje neiskustvo, a njeni bi žutokljuni članovi mogli biti pretjerano obeshrabreni ako bi njihova prva likvidacija pošla po zlu. S tim u skladu, maksuz su pozvana dva profesionalca izvana, Kenny Boils i Maurizio 'Mimi' Chicago. De Louie je odlučio da njima u čast organizuje zabavu noć uoči likvidacije. Dolazak Boilsa, a posebno Mimija Chicaga, koji je bio na glasu, izazvao je poprilično uzbuđenje u de Louievoj organizaciji. Ljudi su se Chicagu na zabavi obraćali suzdržano prijateljskim tonom kakvim osrednji košarkaši pozdravljaju vanserijsku zvijezdu koja je upravo potpisala za njihov klub.
"Š'a ima, Mimi, ja sam, Joe Rossi."
Chicago progunđa.
"Š'a ima, Mimi; Mike Vitale. Š'a ima u Chi?"
"Š'a ja znam š'a ima u Chi? Ja sam iz Philadelphie. Chicago mi je prezime, ja kretena, jebo te."
"Kako je, Mimi; Joey Scaggs."
Chicago progunđa.
"Halo, Mimi. Š'a mai?"
"Š'a ja znam š'a mai; Chicago mi je prezime, ja kretena, jebo te."
Zabava je ocijenjena kao veoma uspješna usprkos činjenici da je Chicago očigledno prezirao svakoga koga je sreo, te da je zanemareni Boils proveo veče dureći se. U svakom slučaju, Chicago i Boils su sljedećeg dana upucali Knutsona bez incidenata, ako se tako može reći, i otišli iz grada.

"Hoću sve vi kurve da radite treba za mene."
Kurve – to je bilo nekoliko dana poslije Knutsona – nisu znale kako da to protumače. Sa svojih metar i šezdeset, de Louie nije na prvi pogled bio pojava od autoriteta. Lice mu se jedva vidjelo iznad govornice, s onih par dugačkih pramenova kose začešljanih preko inače ćelave glave. Neke od dama je podsjetio na lik iz crtanih filmova, ali ih je impresioniralo njegovo odijelo, koje je očito bilo vrlo kvalitetno, pa su u maleckom gospodinu prepoznale izvijesni šarm starog kontinenta, premda ga one ne bi znale baš tako nazvati.
Okolnosti ovog okupljanja nisu bile baš uznemirujuće, ali u svakom slučaju su bile čudne. Dame su s ulice pokupili vrlo snishodljivi Italijani u tamnim odijelima i prevezli ih na drugi kraj grada u kombijima bez prozora. Dame, njih tridesetak, su sada sjedile na stolicama na rasklapanje u jednoj prašnjavoj sali za sastanke. U dnu te sale nalazio se dugački sto na rasklapanje prekriven platnenim stolnjakom s blijedožutim flekama, a na njemu su stajali vrč s kafom, šoljice i tacne i nedirnute šamrolne. Na pročelju je Joe de Louie upravo silazio nakon svojih kratkih opaski, a riječ je uzeo njegov vitki, jastrebu nalik, zamjenik, Dominico Cacci.
"Gospodin de Louie ne parla engleski baš najbolje, pa ću vam ja, drage dame noći, objasnit' detalje. Odsad uzimamo pola vaše zarade. Neću kukanja, jer znam da vas je dosta cura svojim makroima davalo više. A mi vam dajemo nešto što vam vaši makroi nikad nisu dali: ako vas uhapse, nazovete nas, a mi sredimo da vas puste. Ako se bilo kojem od vaših momaka ne bude svidio ovaj novi aranžman, samo ga pošaljite meni. Ja sam Dominico Cacci."
"Baš je sladak. Kako je rek'o da se zove?"
"Minnie Go-Gotch."
"Minnie je jebeno smiješno ime za frajera."
"Baš me briga. Sladak je."
Cacci jeste bio zgodan na mračan način, premda su mu usta ponekad zjapila otvorena. Stajao je gore na podijumu i pročistio grlo. "A ako ijednoj od vas padne na pamet da ne plati, samo nek' se sjeti Knutsona." Kao i svi ostali u de Louievoj organizaciji, Cacci je to prezime izgovarao kao Nutson. Okrenuo se da siđe s podijuma, ali se vratio sa završnom opaskom: "I odsad radite u parovima."
"Baš se zna oblačit'."
"Ima stila. Kako je rek'o da se zove?"
Djevojke su ukrcali natrag u kombije i vratili na ulicu. Onima koje bi se poslije prisjetile te večeri to je izgledalo kao halucinacija bez uzroka i posljedica, jer ih Italijani više nikad nisu kontaktirali. Razlozi za to bili su povezani s Knutsonom, koje prezime, čak i kad se pravilno izgovori, nijedna od djevojaka nikad nije čula.

Ta likvidacija uopšte nije polučila uspjeh kojem se organizacija nadala. Oni su pretpostavljali da će napad od strane dvojice gangstera u mantilima signalizirati dolazak organizovanog kriminala, što bi proizvelo senzacionalne naslove u novinama i učinilo ubiranje reketa "za zaštitu" izglednim. Ali Chicago i Boils su, sasvim razumljivo, sačekali da se prodavnica cipela isprazni, pa tek onda grunuli unutra i izvršili pogubljenje, a budući da niko nije vidio napadače, policija je, opet sasvim razumljivo, tražila ubice s motivom. Ispostavilo se da je Knutson imao suprugu, a Knutsonova supruga ljubavnika koji se zvao Erickson i da je jedini alibi koji su njih dvoje imali za predmetno popodne bio taj da bijahu zajedno. Povrh toga, Knutson je, kao i mnogi uspješni poduzetnici, imao policu životnog osiguranja na prilično veliku svotu koju u slučaju njegove smrti dobija njegova supruga. Onih jedanaest metaka koje su izvadili iz Knutsona, budući da su poticali iz dva različita pištolja, mogli su se objasniti hipotezom o ljubavnom paktu između dvoje preljubnih Šveda, koji su, valjda, ispraznili pištolje u divljem, seksom podgrijanom zanosu. Prekomjerni broj metaka organima gonjenja je sugerisao strast, a ne profesionalizam.
Kada je Velika porota potvrdila optužnicu protiv dvoje nesretnih luteranaca, Joe de Louie se našao u delikatnoj situaciji. Htio je da skine krivnju s optuženog para, a da pritom, naravno, ne inkriminiše slobodnjake Chicaga i Boilsa. Nabasao je na rješenje koje mu se učini romantičnim: on će lično dati udovici alibi. Ali kad je istupio s tvrdnjom "Gospoja Nutson, ona popodne bila sa mnom", naišao je na skepsu, i to ne samo zbog toga što nije mogao da izgovori prezime te žene i što nije znao njeno ime. Zaprepaštena gospođa Knutson opovrgla je njegovu priču, a krajnji ishod je bio taj da su ona i g. Erickson konačno oslobođeni optužbe za ubistvo, budući da im se nije moglo dokazati ništa osim da su imali priliku, dok je Joe de Louie osuđen za krivokletstvo.
"Idi u vragu mater", rekao je po izricanju presude. Njegov krivični dosje bio je ozbiljan minus; dali su mu dvije godine u državnom zatvoru u Stillwateru. "Halo, advokat," reče kad su mu izrekli kaznu, "š'a ćemo u vez'sovim?"
Ali tužna je činjenica bila da banda nije bila u stanju pomoći svom šefu. One večeri kad se trebao predati, organizovali su zabavu njemu u čast, a ona je odzvanjala tragikomičnim odjecima poduhvata Chicago-Boils.
"Vidimo se, šefe."
"Jah."
"Vozdra, šefe. Glavu gore."
"Fala."
"Začas će to proći, šefe."
"Jah. Jebati šefe."

Sa Joe de Louiem u ćuzi, organizacija je klizila u propast. Indijanci iz plemena Sioux i Chippewa koji su živjeli u južnom dijelu Minneapolisa nijemo bi zurili u preplanule mediterance koji su u šiframa govorili o kurvama, brojkama i Nutsonu. Svakog Italijana koji bi se usudio da zađe na teritoriju Poljaka u sjeveroistočnom dijelu Minneapolisa jednostavno bi prebili. Banda je bila ograničena na to da plijen vreba unutar majušne italijanske zajednice koja je živjela u gradu, a ni tu nije bila baš djelotvorna. Mafija nikad nije uspjela da pusti korijen, a riđokosi mlađahni Irac koji je terorisao picmajstora Esperanzu bio je tipičan predstavnik klase razbijača koju su regrutovali.
Međutim, bandu će uskoro na akciju potaknuti vijesti iz Stillwatera.

"Jes' čuo za šefa? Prekl'o ga nakav peder."
U atmosferi u kojoj pristup povjerljivim informacijama jeste statusni simbol, ali u kojoj nema puno toga značajnog o čemu bi se pričalo, glasine se brzo šire, uveliko ukrašavaju dodacima, te se općenito uzimaju kao činjenice. Priča je, kada je konačno obišla svu raju, išla otprilike ovako:
Joe de Louie je pod tušem zatvorskog kupatila oštro odbio homoseksualno udvaranje jednog čovjeka koji je osuđen za navraćanje jednog pripadnika državne policije na bludne radnje. Isfrustrirani peder je ponovio svoj pokušaj približavanja na igralištu, dok se igralo "između dvije vatre". Ponovo je naišao na oštro odbijanje. Opametivši se, peder je ukrao kašiku iz menze i proveo dva mjeseca oštreći jednu njenu ivicu o zid svoje ćelije. Baš kad je radom došao do upotrebljivog oružja, otkrili su ga i oduzeli tokom akcije pretresanja cijelog zatvora. Uporni peder ukrao je drugu kašiku, proveo sljedeća dva mjeseca oštreći je, a potom je upotrijebio na vratu de Louia, koji nakon tolikog vremena nije više bio na oprezu.
"Jes' čuo za šefa? Prekl'o ga nakav peder."
U stvari, Joe de Louie bio je živ i zdrav u Stillwateru, strpljivo služeći kaznu. Nit je bio žrtva napada, niti objekt homoseksualnog udvaranja. Ali članovi njegove organizacije mrzili su zatvore i nikad ga nisu posjetili, a de Louie nije ni očekivao posjete, tako da mu, kad je priča dobila na kredibilitetu, nisu nedostajali, pa nije ni predmnijevao da njegova banda misli da je mrtav. On je i dalje nastavio sa svojom svakodnevnom rutinom, vukući svakog dana noge do menze sa svojim zatvoreničkim hlačama navučenim visoko na torzo nalik plićem buretu, pozdravljajući druge osuđenike kratkim, nervoznim mahanjem i mrmljajući "Hej!" ili "Vozdra!"
"Jes' čuo za šefa? Prekl'o ga nakav peder."
Dominico Cacci sazvao je organizaciju na sastanak da se prodiskutuje o situaciji.
"Moramo nešta uradit'" rekao je.
Jedan od ljudi je klimnuo glavom. "Izvlačimo slamku. Ko izgubi, ima da zaglavi u zatvor. Čim sazna koji je to peder uradio" – prešao je prstom preko svog vrata.
Cacci je zanijekao glavom. "Šta ako ga ne pošalju u isti zatvor?"
"Može tražit premješćenje."
"Jah, i šta ako ga ne dobije? Vidi, to što bi ubili baš tog pedera ne bi vratilo šefa u život. Taj konkretni peder nije važan. To bi mog'o bit' bilo koji peder."
"Pa… onda trebamo ubit' bilo kojeg pedera?"
Cacci klimnu glavom. "Tako se meni čini odavde."
"Pa ako ćemo ubit' bilo kojeg pedera, onda ne mora ni da bude peder. Mislim, ko će znat' jel' peder kad je mrtav."
Ovo je dovelo do žučne rasprave na temu da li je moguće po nečijem lešu raspoznati da li je on bio homoseksualac. Mnogi su tvrdili da jeste.
"Pederi imaju malehne ćune. 'Vlišne" – reče jedan razbojnik, povijajući svoj mali prst.
"Otkud znaš, Raf?"
"To je poznata stvar."
"Među pederima."
Prolomi se smijeh i nastaše podrugljivi komentari.
"Dobro je, prekini" – reče Cacci. "Za šefa, pobrinućemo se da koknemo pedera."
Ali ubiti pedera u Minneapolisu godine 1963. bješe lakše reći no učiniti. Nema sumnje da su postojali, ali nisu imali javnih okupljališta, ili barem nijednog koji bi bio poznat de Louievoj organizaciji. Pao je prijedlog da organizacija "krene u ilegalu", ali niko nije mogao da kaže šta to tačno znači. Vođena je podugačka, nervozno prigušena rasprava, sve dok Cacci konačno nije predložio da se od organizacije u Clevelandu, koja je bila više kozmopolitski orijentisana, traži da im pošalje jednog pedera. Imao je jednu vezu koja bi, za odgovarajuću cijenu, mogla da odradi bilo šta. S velikim olakšanjem, de Louieva organizacija je odobrila tu ideju.
Cacci je nazvao Cleveland iz javne govornice, a maramicom je prekrio slušalicu telefona. Cleveland je odgovorio da će smjesta ubiti jednog pedera i odmah ga poslati. Cacci prekinu njihovu rečenicu rekavši da ne plaća ubistvo, nego hoće živog pedera, budući da stvar i jeste bila u tome da se Minneapolis osveti. Cleveland je rekao da bi, ako su pare u pitanju, u stvari manje naplatio likvidaciju, budući da je živa isporuka podrazumijevala iste poteškoće kao i likvidacija, pa još uz to i one koje se vezuju za otmicu. Cacci je progunđao. Cleveland, nanjušivši popuštanje, izjavi da bi isporuka bila nepraktična i, na daljnje gunđanje, dodade da neće isporučiti živog pedera ni za kakve pare. Žalostivo, Cacci popusti. Još je bilo malo natezanja oko novca i na kraju je Cleveland zagarantovao da će do sljedeće večeri isporučiti mrtvog pedera u Minneapolis.
Sljedećeg popodneva članovi de Louieve organizacije počeli su da se gomilaju u garaži jedne benzinske stanice koja je prema dogovoru bila mjesto isporuke. Svi su već bili na okupu do šest i trideset, kada se do vrata garaže dovezao jedan bijeli Pontiac Bonneville sa tamnim staklima i trubnuo dvaput, na šta su ga pustili unutra.
Vozač se ispentrao iz auta i prešao pogledom preko lica oko sebe. Pogled mu se zaustavio na očima šefa u tranziciji.
"Cacci?"
"Jah."
"Gianni Barca. Leš vam je u gepeku."
Otvorio je prtljažnik i odstupio.
U prtljažniku se nalazio jedan sredovječni čovjek u bež hlačama i sportskoj majici, zapakovan u led. Organizacija se okupila oko prtljažnika. Premda to ne bi priznali, većina ih nikad nije vidjela mrtvaca osim na odru u kapeli. Par njih su, slijedeći Caccijev primjer, malo stiskali, malo opipavali, kao kupci koji se razumiju u robu. Izgledali su zadovoljni. Cacci se, međutim, mrštio.
"Ovaj je već heftu mrtav, ovaj ovde; nije frišak."
"Pa bio mi je u gepeku sve od Clevelanda." Barca slegnu ramenima. "Mislim da ne izgleda tako loše, kad se sve uzme u obzir."
"Ne, izgleda pravo dobro. Spokojno. Zato i kažem. Jesi l' siguran da nije umro prirodnom smrću?"
"Kak'a ba prirodna smrt, zadigni mu majicu. Evo rupe od metka, vidiš, ovde?"
Cacci je zagledao ranu na prsima. "…Jel' puno krvario?"
"Krvario? K'o potok. Mi ga poslije očistili."
"Blento. Mi hoćemo krv."
Barca opet slegnu ramenima. "A ja sam vidovit."
"…Bože, sve čisto." Caci upre prstom u majicu. "Šta ste mu, poslije toga presvukli majicu? Presvukli majicu mrtvacu?"
"Tako je." Nekoliko se gangstera s gađenjem žacnulo. "Kupili mu novu, kontali da hoćete prvoklasan pos'o." Barca se tanko osmjehnu. "Moja greška."
"Mmmm." Cacci povuče zadignutu majicu natrag. Bacio je pogled na nju. "…Pa otkud rupa od metka na novoj majici?"
Barca pogleda rupu. "A u vražju…izgleda da mu ipak nisu kupili novu majicu. Fukare. Rek'o sam im da kupe, kont'o hoćete prvoklasan pos'o."
Cacci je i dalje bio namršten. "Znači, ovu je majicu nosio kad ste ga koknuli."
"Jah, tako je, eto rupe od metka."
"Al' na ovoj majici nema krvi oko rupe od metka."
"Jah, tako je, rek'o sam im da je operu."
"Rek'o si im da kupe novu majicu, a ovu operu?"
"Ne, ne, rek'o sam im – čekaj malo, da prokontam – valjda sam im rek'o, vidi, kad upucate tog pederčića, kupite mu novu majicu, il' mu barem operite staru –"
"Zvali smo te juče –"
"- mislim, uredite ga da pravo lijepo izgleda. Pa su je valjda samo oprali –"
"Zvali smo te juče –"
"- fukara lopovska, dadnem im pare za novu, sedam dolara im dao, kažu platili –"
"Zvali smo te juče, a ovaj mrtvac je mrtav već heftu; nije frišak."
"Ma jok, samo otvrdnuo od leda."
"Mmmm…" Cacci je zamišljeno prelazio prstom oko rupe od metka na majici. Bacio je pogled na prst i iznebuha pljusnuo Barcu po zatiljku.
"Š'a?"
"Oprali ovu majicu i sprali krv?"
"Jah?"
"Ali barut nisu?"
Barca hitro pređe pogledom preko lica oko sebe. Sada ih je bilo manje okupljenih oko leša, a više naguranih oko njega. Progutao je knedlu. "…Reći ću vam istinu. Ne znam koji su klinac napravili s njegovom majicom. Njegova majica, nemam pojma šta je bilo, pa moram valjda i ja svojim ljudima da delegiram odgovornost?" Odmahnuo je glavom. "Ja samo znam, juče ujutro ovaj frajer bio peder sto nasat." Nasmijuljio se. "A onda, bum!"
"To ćeš mi reć'?" Cacci mu se približi, sijevajući očima. "Ja sam ovde uspješan čovjek deset godina, a ti od mene hoćeš da ti vjerujem da ovaj tip nije mrtav već heftu? Da ja tebi kažem šta je bilo. Kupio si ovog tipa od pogrebnika, možda čak i ukrao, nisi ni platio. Onda si ga upuc'o u prsa, stavio u led, pa ga dovez'o ovde i tražiš od mene da povjerujem da nije mrtav već heftu." Polako je prstom mahnuo lijevo-desno. "To nije dobro. To nije poštovanje."
Barca energično odmahnu glavom. "Ja samo znam, juče ujutro ovaj tip pušio kurce k'o lud."
"Ovo ne plaćamo."
"Šta!"
"Ovo ne plaćamo."
"Onda ga ja vraćam nazad. Znam đe mogu za njega da dobijem para."
"Nemoj da bi ga taknuo."

Otjerali su Barcu, preklali mrtvaca i, kasno te noći, odvezli ga u St. Paul i ostavili na stepenicama zgrade državne uprave sa ceduljom prikačenom na prsa: ZA ŠEFA.

Ispostavilo se da je "onaj pos'o s pederom", kako će ga vremenom nazvati, bio posljednji juriš de Louieve organizacije. Dao im je, na izvijesno vrijeme, nešto o čemu mogu razgovarati, budući da su se o Mimiju Chicagu i kasnijem "sudskom sranju" nasmrt ispričali. Ali i priče o pederu postadoše šuplje. Duhovno propadanje koje je započelo de Louijevim zatočenjem nastavilo se. Da se razumijemo, Caccija su gotivili i imali povjerenja u njega, ali on nije imao de Louijevu karizmu; on bješe puki Aron onom Mojsiju koji ih dovede u ovu obećanu zemlju. Ljudi su sada počeli da se osipaju, uglavnom ka istoku – nazad u Chicago, Cleveland, pa i dalje, na istočnu obalu. One koji su ostali nije iznenadilo kad je počela da kruži priča: "Jes' čuo za Caccija? Uzeli ga za nakav velik' pos'o na Bahamima." Sam Cacci je to prokomentarisao samo značajnom šutnjom. Ubrzo i jeste nestao, kolege mu mišljahu, baš kao u dotičnoj priči; u stvarnosti, otišao je da radi kod svog šure u firmi za snabdijevanje frizerskih salona u Newarku. Gangsteri su se i dalje osipali. Oni koji ostadoše pustiše zakonito korijenje, par njih čak poče da radi za italijanske poduzetnike koje su prethodno terorisali.

Kad je de Louie 1965. godine pušten iz zatvora, njegove bande više nije bilo. On, koji se nikad nije žalio, prihvati i to bez pritužbi, ali ponekad se tome jeste čudio. Jednog dana, šetajući niz ulicu Marquette, nabasao je na Giorgia Coccovizza, koga su svi zvali Kokos, a koji je sada radio kao instalater grijanja.
"Hej, Kokos!"
"Hej, šefe."
"Hej, Kokos, pa š'a bi?"
"Pa," objasni Coccovizzo, "mi mislili ti mrtav."
De Louie je zurio u njega jedan dugačak trenutak, a onda klimnuo glavom. "Heh!" prozbori.
Od svoje skromne zatvorske ušteđevine otvorio je brijačnicu s dvije stolice za šišanje na rubu centra grada. U izlog je stavio znak: ZABRANJENO ZA HIPIKE. Imao je par stalnih mušterija, uglavnom staraca. Posao nije cvjetao. Godine 1967. skinuo je ZABRANJENO ZA HIPIKE i stavio novi znak: UNISEKS FRIZURE. Isti nije nikog prevario, pa posao i dalje nije cvjetao.
Popodne 12. septembra 1968., Pete Peterson, penzionisani poštar, došao je na svoje dvonedjeljno potkraćivanje. De Louie je bio skljokan na jednoj od stolica za šišanje, a preko trbuha mu je ležao otvoren časopis "Lov i ribolov".
"Halo, Joe, Humphrey će dobit' ono smetlje Nixona, š'a misliš?…Joe?"
Joe de Louie sahranjen je kao prosjak. Brijačnica je zaplijenjena zbog neplaćenog poreza na imovinu i dvije godine kasnije srušena da bi se oslobodio plac za novu banku.

preveo Nijaz Alić