Veselko Koroman [1]

ODABRANA POEZIJA 27/28- VESELKO KOROMAN

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

Izbor: Željko Ivanković

NA BRDO SUSJEDNO

Uspinjem se noću, kad već godine su tolike,
možda cijeli život iza mene. Pored kuće u
podnožju, napuštene, sâm.
I da me sad tko upita iz rodnog mjesta što
pruža se za mnom, kamo ću u ovo doba, i gdje
me bližnji mogu naći ako me dugo ne bude,
zaurlikao bih, čini mi se, kao vuk.

Jer nikom, koga je žena zanijela, ne trebam
reći da nebo je gore sa svojim zvijezdama,
a zemlja ispod njega; nego samo da sve što
još se krije za mojim tjemenom –
osim ovog brda uz koje se penjem i predmetā
na njemu, okolice njegove prostrte između
pojava u daljini (neugledljivih odasvud) –
moja je, to jest ničija stvar.

Po ovom brdu, dakle, tu i tamo vrtovi
obzidāni, pa uzvisine pod kamenjem prastarim,
i trnje, i uza nj ino što se vidjeti ne da
(kako rekoh), niti naslutjeti bar, odonud
gdje su drugi, ni kad je mjesečina, prekrasna
doista, kao sad.

Ali ništa o tome, niti o sjeni kratkoj ispred
mene ne zna ni mjestu rodnom brdo susjedno
uz koje penjem se i penjem, i popnem najposlije
na vrh njegov, tuda, noću,
donoseći s podnožja sve što su na nj donijeli
odozdo, penjujući se ovamo, svi ljudi, ikada.
Pa sjednem tu zadovoljan veliko što sam iznio
breme, ne bremenom samim, i evo sjedim još
koji trenutak, sâm.

S vjetrićem, dolijeće odnekud – rekao bih:
píle dusi drvo suho – štektav glas lisice
izgladnjele. I zatim mir, dubok, u kome
jedan po jedan za draču spuštaju se anđeli,
i paze otud, virkajući kroz lišće sitno, na
mene. No duh se moj ipak ne da smesti.

U ponoć, ustajem s tla. Ispruženih ruku niz
tijelo, svjestan toga – da sam ustao, uspravio
se na vrhu brda u blizini mjesta rodnog,
i pitam:

Zar nije moglo biti, kad je ovakvo, da ničeg
ne bude? Stabla mog bez korijenja, Venere i
sestara njezinih, svemira, ne jednog, i onog
što je oko svih. Puke šupljine. Ničega.

Kad očiju nemam za gledanje svega, ovdje gdje
mi odmah sve treba, zar nije moglo biti da
i onog što sve daje, ni u tvari, ni u duhu,
nigdje, nikad nema? Da posvud i uvijek vlada
ništa, sablasna, ničija praznina.

DOK SAM NA PUTU

I dok umoran sjedam, evo ovako,
na kamen jedan, da mi priđe
s krunom na glavi i haljinom
bijelom, kako vele, žena slavna –
ne znam što bih, ne znam što bih.

Jer imam već stotinu i godinu
koju, tako mi se čini noćas
na ovoj stijeni, i ne bih umio
podnijeti više, to znam, pogled njezin
donijet otud, s polja tajnih, vrlo blag.

A volio bih ipak da se izlije
na me, Tomu starog, dok mirujem
ovdje trenutak koji da umor
mine prije polaska novog. Za njom,
jasno, naprijed ravno – prema zapadu.

Odakle istok sviće. Dok ptica se
luckasta javlja opet na sedam jezika,
što iz šume, što iz tora, odonud,
iz kuta. Te čara, vara, s krivog duba.
U ovo, kakvo jest, doba ponoćno,

kad od mene bi se mogao
uplašiti dječak koji. Zato, odoh ja,
a ti prostri se meni pod korake sve,
putiću nijemi. Ne ću još daleko, možda tek
do postaje prve, gdje čeka me

s krunom na glavi i haljinom bijelom,
kako vele, slavna žena. Od rođenja.
Koja ne hoda nego lebdi, zjenica plavih,
iznad ovog što se ljulja. I negdje se krije.
Moleći za me, dok sam na putu.

KAD JE SIJEVNULO NAD TREŠNJOM

Pobojao sam se za nju onako kako se
za nju bojao moj susjed pored mene,
kako se pobojala za nju ona što je
stajala uza nj. Uz voćku izgubljenu.

Jer trešnja je imala plodove rumene
na granama, koje upravo smo kušali svi,
odbacujući sjemenke iz njih, iza sebe,
u predvečerje svibanjsko, prema zapadu.

Jer trešnja je od divlje postala pitoma
u mom djetinjstvu, i otada ne da, ni zimi
ni ljeti, ne da nikako, biljka vjerna,
da izađem iz sebe, odem nekamo odavde.

HODAJUĆI NAOKOLO

Koncem drugog tisućljeća, u Bosni
stanem pod hrast, rođen iz zemlje,
kad i Krist, iz nebesa, u Betlehemu.

Tu pomislim – što ne htjedoh, dodajući
brzoj misli, kao jelu, malo onog što se
u njoj, od jutarnjeg davnog žara, tiho ljeska.

Letjele su, blijed se sjetim, dvije laste,
od veselja skakale su niz obozorje, poput
snijega, lijeva, desna, prema jugu.

Moja slutnja, ona rosa. Zbog koje me
ovdje, skritog lišćem iznad glave, nešto
mami da posumnjam: možda – Lucifer sam.

Gle kako se na plećima ptica slavnih
kad me vide iznenada ispod hrasta, živog
onda, perje ježi. I dok šećem ovud, sada.

ČIM JE UGLEDAM

Šuma se ona penje uz brdo, s mirom,
ili jekom svojih stabala, otud,
odonuda. Po njoj valovi zeleni, te
puno šuškavih, suhih za njima, skaču
poput vjeverica, pužu iznemoglo od
dna prema vrhu njegovu.

Užad raskriljena. Zamagljeni redovi
glista ispred moje desne, lijeve zjenice.

I to nije opsjena, Šuma se ona, vidim
pouzdano, uspinje na vrh svog brda, uz
leđa mu plodna, čim je ugledam. Po njoj
valovi dvobojni s podnožja njegova, koji
uznemiruju me pokretima nejednakim, sad
trče uz stranu, sad teturaju lijeno.

Onud bjelji od rose, ondje mutniji od trnja.
Valovi ti, i šuma pod njima, idu uz brdo.

Ali, ide li prema vrhu svom i ono u čemu
je šuma ugledanâ, i brdo ispod nje, i
valovi nejednaki ispred moje desne,
lijeve zjenice, to ne vidim. Nego čekam
uzalud na svom mjestu, godinama, žudeći
pogubno da mi se ukaže.

OD VREMENA DO VREMENA

Htio bih šutjeti, ali ne smijem nipošto,
ne mogu. Upravo kad se sjetim čega,
I kad poželim najednom biti nijem, i
nepismen, poput trave ili inja. U tim
trenutcima, zamislite, koje bih volio
kadikan da nemam nikako, jezik u korice
ledene, svoju sablju propasnu, staviti
ne umijem nikada. Tako je i ovaj put:
malo prije nego sam izjutra zazvao sve
jednim imenom, u mom kraju, iznova.

Smrtno sam uplašen izletom u crnô,
u tužnô, u dalekô, a idem onamo, vičući
u sebi, i još više izvana, s dlačica
uzdignutih po tijelu mom, da ne poginem
od šapata odnekud, pa mira, pa odlijeganja
nepojmljivog posvud oko mene. Gdje sam
to ja, jesam li na pravom mjestu, pitam
se, kao što se vjerovatno pitao Dante
postavljajući dolje, na dnu svijeta,
temelje Paklu svom.

I kao što je jučer pitao ovdje, iznad
zvijezda, na visine ove po stoti put
uzletjeli prijatelji iz Raja, što sad
se viđa sa sinom mojim u njemu, svaki
dan. Pjesnik Šop. Gdje su njih dvojca,
pitam se još, i treći, Dante, s kojim
se oni također susreću ondje, u vrtu
plavetnom. Usred koga raduju se dolasku
unukovom roditelji moji, i mole Boga da
me utješi čime, tamo, u nizini zemaljskoj

s koje podiže k sebi, i ovdje, u
visinama ovim iznad zvijezda, po kojima,
na svjetlu danjem, izviđam opet, grmeći
izbezumljen: Gdje je, ružo, to kraljevstvo
svetih? Kud se vinu moje dijete?

OHOLOŠĆU UVRIJEĐEN

Rekoh jednom nekome: da ne mislim, nego
znam, kako u domovini lirskoj, po gorama,
poljima njezinim, danas ne osviće, nigdje,
glasnik nijedan življi od mene. Kakav naći
bi se mogao, u što sumnjam, samo na
putovima onostranim.

Rekoh njemu, onda, kad zavapio sam u sebi,
govoreći: Postati velik poput zime što se
spušta pred vratima, ispred špilje, nebodera,
svakog dana iz nebesa. Da bi svijetlio, kad
te ne bude, bolovima svojim, na Zemlji,
gdje će biti,

Još neko vrijeme, slavitelji tvoji, bića
umna. De, ne luduj anđele nevidljivi. Što
će meni, kad me ne bude, uskrisitelji otud,
slava ikakva iz krajeva koje sam napustio.
Ne vičem ja ovud, od djetinjstva, tražeći
nju. Maglu nad maglama.

TKO ĆE ZNATI

Što se dogodilo onoj koju Venerom
zovu, te se ne okreće s lijeva na
desno, kao braća, znanice joj žive,
gore, po nebu. Nego se vrti lijevo,
uvijek lijevo. Vragovima gonjena.
ta Zornjača, Večernjica; boginja
ljubavi i ljepote za susjede moje

s juga, Helene stare. Zato se pitam:
Kamo ćemo kad bude jednom ovud ugljena
teškog, i dima, vatre odasvud, ako
na nju ne možemo, zbog zala takvih,
niti na planeti ijedan? Ali me nije
strah, jer govorim, smjeram veoma,
zvijezdi još sjajnoj onamo: Venus,

Venero, upravo molim Očenaša sedam
da te vihor kakav zanese u smjeru
pravom. I od Uskrsa nekog u daljini,
kad potrče k tebi, odvud, tada rođeni
da budeš hladna, i dobra njima poput
Zemlje, majka nova, dok propuh mine,
tamo, na visini, sred tvog svemira.

KAD SE DOGODI MENI

Najstrašnije. To: da tebe, po srcu
kratkotrajnom, nema. U tom času,
prazan, otkrivam te. I ti jesi.
Moraš biti.

Inače, umrijet će opet tko je snio:
postolar davni, te onaj do njega,
sveti Augustin, pjesnik Goethe
koji god da je.

I pitanje zadnje postaviti moram:
Što će išta, ikome? Bio
vjetar ili voda. Ikada. Zašto
ne propadne sve?

Ponajprije dušo znanac kakav s
osmijehom blijedim, tu, u povijesti.
Koji drži da iz straha zemaljskog
uzvraća ti riječ.

PET STOTINA

I četrdeset milijuna nepoznatih,
svetih godina, prije dolaska mog.
Kad uhasnule su, možda prvi put,
životnje mnoge. Bez kojih, znaju to
one, treslo bi se jače, pucalo od

boli, puput leda, tlo u meni. Kao
u bićima njihovim, onda, dok bila je
davnost, davnina ljubljena, što
češljala je dugo tijela im prelijepa,
spremajući izgred, negdje, sjeme

mi hudo. Nad kojim bdiju i same,
po zapovijedi tajnoj, i bude se
presretne, zovu me, piju vodu sa
mnom, već odraslim. Ovdje, gdje sada
su, nema dvojbe, Riječ živâ.

U ZADNJE DOBA

Netko me pita koliko je odavde do
slapa, vodoskoka mogućeg, sjeverno,
južno od maglica nebeskih, lijevo,
desno od svemira. Kao da je to meni
pred zimu, najvažnije.

Zacijelo, Bijela stvarnost šali se
sa mnom, daškom svojim. Na što ja
njoj, onako nejak, odgovaram u sebi,
da ne mogu vidjeti, sâm, zna ona,
koja hrabri me tako,

koliko je do nečeg smijehom obasutog,
onamo, na mjestu odmaknutom, u praznini.
Nego samo do staza prvih iza prizemnice
moje, što sad, od sjaja večernjeg,
čini mi se, s biljem lebdi.

PRIJE DOLASKA NA SVIJET

Grab ima mogućnost, samo jednu:
Da bude odmah što biti mora, i
Potpuno je ostvaruje. U svom
Kutu, kao drveta ostala, sâm,

Taj moćnik zeleni ponosi se time,
pomišljam, i u svakom je času,
od toga, vrlo lijep. A gdje je
cijelost moja? Vičem bez glasa,

u noć. Zašto ne mogu dozrijeti
nikako, sada, dok sam živ? Kao
pas onaj što ima zadaću da laje
iza bilja susjednog, ili maše

repom, dokle može, tu. Očito,
od mene, netko je meni još
bliži, kad mi ne da, ovako
oholu, roditi se samo jednom.