Željko Ivanković [1], Veselko Koroman [2]

PRED TAJNOM POSTOJEĆEG

Sarajevske Sveske br. 27/28 [3]

Željko Ivanković: Na neki način u tvom književnom i književničkom životu može se govoriti o tri životne faze. Prvoj koja traje od tvojih prvih književnih početaka do zaključno 1971., do trenutka kad si politički pomaknut na marginu. Drugoj koja traje sve do nekih promjena na našim prostorima, kako se imenuje globalna promjena paradigme i pad komunizma. Treća bi bila ova potom, koju je na našim prostorima snažno obilježio rat i sve što je donijelo poraće. Ja ih spominjem s obzirom na njihov snažan izvanjski utjecaj na sve ono što si kao književnik živio i što si u književnosti radio. Misliš li da je ovo moje prepoznavanje tih tvojih književnih faza održivo...? Kako ti gledaš na to?

Veselko Koroman: Ne mogu dati kratak odgovor, jer do sada nisam niti razmišljao o razgraničenju osobno proživljenog vremena na tri književne faze. Manje uočljivih stvaralačkih preobrazba u mojoj prošlosti bilo je puno više od tri; ne ću pogriješiti kažem li: kad god je nastala nova pjesma, kad god sam napisao bilo koji prozni tekst. I to, kako u Mostaru, gdje sam završio srednju školu i studij na pedagoškoj akademiji, tako u Ričici (kod Kraljeve Sutjeske), Čapljini, Kaknju, Visokom i Sarajevu, mjestima gdje sam nakon odlaska iz rodnih Radišića, devet godina najprije radio kao profesor, a zatim obavljao druge poslove. Za vrijeme redovitog dijela studija književnosti i filozofije na sarajevskom Filozofskom fakultetu (1960. do 1963.) susreo sam se čak s jednim meni još danas nejasnim fenomenom, o kome sam natuknuo nešto Vlatku Pavletiću (u knjizi: „O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji“, Sarajevo, 1987.). Ispočetka, naime, tu nikako nisam mogao pisati pjesme. Morao sam povremeno otići u koje od okolnih mjesta da izvučem iz sebe ono što se u novoprebivališnom gradu nije htjelo utjeloviti u mom stihu. Mislim da je to opet bila posljedica neke od mojih tekućih spoznaja, a ne psihološkog stanja, zemljopisnog, ili društvenopovijesnog okružja. Vanjski krajolici i vanjski događaji, inače važni za sve ljude, nikada nisu bili presudni u mom pjesništvu, iako sam se s njima suočavao, kadikad i zauzetije, u proznim djelima. Od prva dva sveska rimovanih stihova, napisanih između četrnaeste i osamnaeste godine, koje sam poslije, ne bih umio točno reći zbog čega, sa stanovitim žaljenjem spalio, u meni prebiva, u bitnom, sve do danas, isti duh. Promijenili su se jedino kutovi, jasnoća i moć zagledanja u životna tajanstva, zbog kojih sam, kao i zbog apsolutne glazbe što mi se tada javljala odasvud, krenuo na svoj, uglavnom pjesnički put. Na svoju sreću ili nesreću, ja sam od tada, metaforički rečeno, samo lovac na ljepotu i na smisao ljudskog, kao i bilo kakva postojanja. I kroz cijelo to vrijeme iza sebe, da još jednom ponovim, u svakom stvaralačkom trenutku mijenjam svoj izričajni oblik jedino te, uvijek iste (po svemu sudeći – ipak neizrecive) biti. Prema tome, o tri moje životne, odnosno književne faze, moguće je govoriti uvjetno: podrazumijevajući određeno životno doba; stvaralački ambijent (bosanski, a ne hercegovački, recimo); knjige koje su nastale u ovim ili onim mjestima i godinama; te okolnosti (političke i druge) što su utjecale na njihov izvanjski život.

Ivanković: Možemo li ukratko rekapitulirati tvoju prvu životno-književnu fazu (predsararajevsku i sarajevsku) s onim što kulminira, snažnom političkom represijom koja je uslijedila poslije Hrvatskoga proljeća i na tebe, kao bosanskohercegovačko-hrvatskoga pisca? Poglavito na taj aspekt: točku prijepora i političku represiju sa svim reperkusijama potom.

Koroman: Držim da su otac Mate i majka Matija, odnoseći me na krštenje iz Radišića pokraj Ljubuškog u staru crkvu Svetog Ante na Humcu, točno rekli da sam rođen 7. travnja 1934. Nisam, međutim, bio toliko preuzetan da ih poslije upitam kad je to bilo, noću ili danju. O svim zgodama i nezgodama koje su me pratile sljedećih godina podrobno sam govorio u autobiografskom romanu „Mihovil“ (Sarajevo, 1983.), u spomenutom djelu Vlatka Pavletića, te u svojoj knjizi „Razgovori o književnosti i ostalom“ (Zagreb, 1998.). Uz ovo pitanje ne bih ponavljao ništa od onog što sam tamo rekao, premda time (bez namjere) i uskratio kakvu od zanimljivih obavijesti mogućem znatiželjniku.

U Sarajevo sam prvi put došao 1956., po završetku Trgovačke akademije u Mostaru, i nepredviđeno (zbog zaprijeka u tadanjem visokoškolskom zakonu) počeo slušati predavanja na Ekonomskom fakultetu. No, to je trajalo vrlo kratko. Vratio sam se u Mostar. Nakon slijedećega dvojakog studija, za nastavničko i profesorsko zvanje (iz materinskog jezika, književnosti južnoslavenskih naroda, opće i nacionalne povijesti, psihologije i filozofije) i podužeg službovanja po navedenim mjestima, u Hercegovini i Bosni, konačno sam postao i ustaljeni stanovnik glavnog grada tih dviju pokrajina – koncem jeseni 1971. (U njemu sam se zatim, poslije dugog oklijevanja, oženio, stekao peteročlanu obitelj.) Budući da sam od 1969., dok još predajem književnost i filozofiju na visočkoj Gimnaziji, s Makom Dizdarom urednik „Života“, glasila ondašnjeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, na stranicama tog časopisa objavljujem (1970.) članak „Uvlake gradu – a postole stoje“ i odmah po rečenom dolasku dajem tiskati drugi, zabranjeni, „U cara Trajana kozije uši“, čije je dijelove (koncem 1971.) učinio dostupnim čitatelju zagrebački „Vijesnik“. Iste godine (28. i 29. siječnja) pojavio se članak „Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu“ (u četiri dnevna lista), koji su, uz njegove sastavljače, Vitomira Lukića i mene, svojim potpisima poduprla još petorica pisaca; zbog čega je ostao zapamćen kao „Pismo sedmorice“. U prvom tekstu govorio sam sasvim otvoreno, bez obzira na posljedice, o katastrofalnom položaju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, o čemu do tada, trideset godina nakon Drugoga svjetskog rata, nitko nije napisao niti jednu riječ. U drugom sam upozorio na jednako lošu zastupanost osoba hrvatske nacionalnosti na gotovo svim razinama tadanje bosanskohercegovačke republike/države: sudstvu i pravosuđu, republičkoj upravi, zavodima, informiranju, kulturi, prosvjeti; a u trećem, zajedno s imenovanim suautorom, rekao da ćemo Grgi Gamulinu (koji je iz Republike Hrvatske tobože nešto drsko pitao) odgovoriti kada budu ispravljeni navedeni propusti. Svaka moja tvrdnja bila je potkrijepljena argumentima, i to većinom službenim... Ali, tko te za to pitao.

Na me se usmjerila nesmiljena politička grmljavina; s radija, s televizije, s javnih govornica, iz dnevnih i drugih listova onodobnih četiriju jugoslavenskih republika (osim Makedonije i Slovenije). Za vrijeme te dugotrajne hajke (koja se protegnula i u 1972.) pojavilo se više od osamdeset napadačkih tekstova... Svoje istinoljublje morao sam platiti ne samo izgubljenim uredničkim mjestom, nego i novcem, jer su mi, po sili tadanjeg zakona o radu, dali manje vrijedan i upola manje plaćen posao u nakladnom poduzeću „Svjetlost“. A platiti sam ga morao i zdravljem, potrošenim vremenom. Ipak, nisam bio poslan na zloglasni Goli otok. Komunistička vlast je odabrala perfidniju metodu stare Austrije (znam zašto): da me kao neistomišljenika izvrgne nevidljivoj trpnji i nečujnoj, predugoj muci. Uostalom, za postizanje takvog cilja dovoljno je bilo već sâmo isticanje tada smrtonosnog atributa – nacionalist ispred mog imena; što ja nikad nisam bio. Mržnja mi je nešto potpuno strano, a kako je poznato, od nje živi nacionalizam. Uvijek sam bio kakav sam i danas: samo slobodan čovjek svjestan svoje nacionalne pripadnosti. Da nemoćnika pored mene snađe kakvo zlo, priskočio bih mu u pomoć, ne pitajući se tko je on. A borio bih se, da se malo našalim, i protiv kakve hipotetične populacije iz svemira koja bi napala Zemlju, na primjer, u Velikoj Britaniji ili Maleziji; premda, inače, ne bih uradio ništa za nadnacionalno ujedinjenje, niti regionalno niti globalno. Poštujem, i volim sve narode, napose zato što svaki ima nešto svoje, obogaćujuće za sve druge. Nisu stari Latini iz naivnosti govorili da razlike uveseljavaju duh. Imali su, vjerojatno, na umu i tragedije do kojih dolazi kad ih netko (te razlike, dakle i jezične, kulturne i druge, o kojima je bila riječ u ovom slučaju) – pokuša dokinuti. Zato sam djelovao preventivno, samoubilački, sa željom da se to ne dogodi barem u mojoj zavičajnoj domovini.

Nije mi tada bilo ni ugodno ni lako. Dapače, stvarno sam morao jobovski trpjeti i podnositi nevjerojatne nepodopštine. Krenem, na primjer, glavnom sarajevskom ulicom, i evo, samo što sam se susreo (pred „Stipinom knjižarom“) s dugogodišnjim „prijateljem“, on prelazi na drugu stranu, napomenuvši prethodno da to radi za moje dobro. Drugog dana, ili mjeseca, zaustavlja me malo dalje od tog mjesta, na prvi pogled meni nepoznat mladi čovjek, pa veli bez uvoda da od mene nikad neće pročitati niti slova, a hoće sve od toga i toga, sada se ne mogu sjetiti imenā tih sretnika koje je naveo. Baš dobro, neka ne pročita ništa od mene, otpovrgnem mu sa smiješkom, ja ću mu biti zahvalan na tome. Onda, usred zime, opanjka me stanoviti novinar na udarnoj stranici jednoga beogradskog tjednika da sam u Ljubuškom – gdje mi, do tada, nikad nije bio priređen bilo kakav javni nastup – i nakon političke osude mojih članaka, opet govorio opozicijski. Čak navede što sam tamo (budi Bog s njim, šapnula bi moja majka), drznik, navodno izjavio. Pismeno poricanje te izmišljotine, naravno, nije objavljeno. Odem zato s istim demantijem u uredništvo domaćega dnevnog lista (uzalud, nego kako), a nazočni ondje zure u mene kao da su ugledali sablast, premda sam jamačno izgledao normalnije nego itko od njih. A u „Svjetlosti“, gdje sam najprije dvije i pol godine radio korektorske poslove, zatim, napredujući postupno, kako i jest red, šesnaest godina lektorske, sve do demokratskih izbora, 1990., kada sam opet postao urednik – što li mi se tek tu jednog dana dogodilo. Prije preuzimanja novog teksta za korigiranje (u svom stanu), svratim kod tajnice. Kad ondje, čeka me pismo od Ive Andrića, ali otvoreno. Odmah saznam čiji su prsti rovali po omotnici s mojim imenom i prezimenom na njoj, pa pitam njihovu vlasnicu, koja je upravo bila objavila vlastitu knjigu o lijepim manirama, jedan poveći bonton, što ju je navelo da tako postupi. Dotična osoba, zaštićena svojim položajem, odgovara mi vrlo ležerno, kao da nije riječ i o pravnom deliktu – kako je pomislila da je u pitanju što žurno... I tako dalje, dobro do boljeg.

Ipak, malo više mira pružala mi je garsonijera u Ljubljanskoj ulici, potom dvosobni stan u ulici Živka Jošila, gdje sam noću, već sam to nekome rekao, tih godina mogao čuti zujanje muhe oko lustera na katu iznad sebe. Daleko iza mene je bilo donekle pogodno vrijeme nastanka moje prve zbirke „Grad prema sjeveru“ (Mostar, 1957.), pa djelomice i druge, „Crne naranče“ (Sarajevo, 1965.), u kojima su me još tu i tamo znali dotaknuti, tek u prolazu, poetski zraci duhovnih srodnika. Zbirku „Knjiga svanuća“ (Sarajevo, 1967.) pisao sam što u Kaknju, što u Visokom; sjećam se, pod intenzivnim pritiskom iz sfere čas racionalnog, čas intuitivnog. O jednakom, možda i jačem pritisku iz obzorja čisto jezičnog – da i ne govorim. Vjerojatno je to potaknulo beogradskog pjesnika Milovana Danojlića da na kraju svoje recenzije velikodušno ustvrdi kako „u toj knjizi ima nešto od tajne veličine“. Za sljedeće četiri godine nastala je moja knjiga „Svjetiljka od trnja“ (Sarajevo, 1971.), dijelom drukčija, ne ću reći i poetski učinkovitija od prethodne, uglavnom u Visokom. U svojoj recenziji, otisnutoj s unutarnje strane njezina ovitka, Igor Mandić je, između ostalog, izrekao i ove, premda afirmativne, tada opasne riječi po me: „Sa 'Svjetiljkom od trnja' Koroman će imati pravo da se bori za prvenstvo među jednakima“. Nakon toga, naime, neki su pokušali, ne samo u Sarajevu, kako sam spomenuo – čak nasred ulice, da me stave u Prokrustovu postelju.

Ivanković: Što je to značilo, kako se to odrazilo na tvoje stvaranje? Nije li to na neki način bilo i plodonosno razdoblje tvoga sazrijevanja? Silom prilika pomaknut ustranu, dakle mogao si se sav posvetiti književnosti i ne „gubiti vrijeme“ na društveni život ili ono što je tada društveni život značio... Ta faza je obilježena Sarajevom kao tvojim životnim i stvaralačkim ambijentom.

Koroman: Nisam se tada prvi put uvjerio da u svakom zlu, doista, ima neko dobro; što je, općenito gledano, s jedne strane utješno, s druge zastrašujuće, jer ta činjenica, po analogiji, oduzima apsolutni primat vrhovnom Dobru. Paradoks je, hoću reći, da sam usred jedva preživljenih trauma, dok je još sve odlijegalo oko mene, dospio najednom u, po me kao pisca, možda spasonosni kućni egzil. Mogao sam u kolikom-tolikom zatišju oblikovati duhovne sadržaje. Manjkala je u to vrijeme pokoja od materijalnih stvari mojoj obitelji, ali meni se činilo da ne oskudijevamo ni u čemu. Po naravi sam čovjek koji se zadovoljava najpotrebnijim za održavanje biološke egzistencije; pomalo sličan svom susjedu iz rodnog kraja, što mi u ovom trenutku dolazi na um. Tijekom zadnje godine Drugoga svjetskog rata i još podosta vremena iza njega, dok nema nikakva brašna, niti kakve god soli, pa ljudi gotovo lipsavaju od gladi, on se ne žali, veli da sa svojim ukućanima objeduje redovito. A to znači, smanjio je količinski spremljena jela od suhih smokava, neslanog sira, gomoljika, osušenog mesa od ulovljenih jarebica..., i smanjivat će ih dalje, ili povećavati, već prema tome koliko se jestvina nađe u pričuvi. Tako je bilo i sa mnom. Višekratno sam raspoređivao ono što mi se zateklo u lisnici, dodavao, odbijao, i taj sitnež je nekako dostajao za svagdanje potrebe, kadikad i za preporučenu terapiju u fojničkim toplicama, posjet roditeljima, desetodnevno ljetovanje s obitelji na moru, izlet na Trebević ili Treskavicu. Dok su godine prolazile iskrsnulo je i nekoliko prigoda za kraći boravak u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj. Do odlaska u prvospomenutu zemlju, ne znajući u kakvom ću stanju zateći operiranu sestru, putovao sam sa strijepnjom, dok sam odlazak u druge dvije (na sajam knjiga i književne susrete) jedva dočekao.

Drugim riječima, ne treba misliti da sam u svom društvenom egzilu gubio konce iz ruku, zdvajao. Ja sam jednim dijelom svog bića vuk samotnjak, i ne predajem se sudbini prije isteka zemaljskog vremena. Učinio bih, međutim, veliku nepravdu sebi samom kad u ovoj prigodi istodobno ne bih naglasio i svoju potrebu za drugim, kao sugovornikom, ali i to da se najbolje osjećam u društvu samo s jednim čovjekom, muškarcem ili ženom, pogotovu ako dotični govori bez ikakve suzdržanosti, kao anđeo Gabrijel, ili poput neiskvarena djeteta. Stoga ni u dvadesetgodišnjem razdoblju o kojem pričamo gotovo da nije bilo dana kad se ne bih susreo s kim, barem u mimohodu, a znao sam otići i na obližnje igralište, pored koga sam jedno vrijeme stanovao, te pustiti kakav glas iz sebe kad se nogometna lopta nađe u mreži. Uostalom, uvijek sam znao da nikad nisam sâm, ne misleći pri tome na sitna stvorenja koja me napučuju. I više od toga; znao sam kako bi, da nema onog koji je sadržaj tog znanja – bilo potpuno besmisleno sve, pa i ove riječi što ih sada izgovaramo.

Najposlije, osamljen ili u društvu s kim, mogao sam također bez imalo dvojbe pitati što znači pet kakvih god minuta u postojanju ičijem, ili više od stotinu godina koje je proživio ovdje pjesnik Dragutin Tadijanović, ako na kraju svi moramo odlepršati u duhovnu i tjelesnu prazninu. Očekujući takav završetak, kao agnostici i ateisti, zar nam ne bi bilo najpametnije da odavde zbrišemo još dok smo mladi i lijepi. S pomišlju na to pitanje, inače najvažnije za svakog čovjeka, pokušavam u ovoj prigodi objektivizirati svoj pogled na položaj u kojem sam se onda (između 1971. i 1991.) zatekao. Danas mi je pomalo mučno o svemu što je bilo s njim u vezi i govoriti... Sjećam se kako su mi neki ljudi dva, tri puta diplomatski natuknuli da bih ga mogao popraviti i uzgrednom samokritikom inkriminiranih članaka – u kakvu novoobjavljenom tekstu. Čiste savjesti, nisam se, naravno, htio posipati pepelom. U Canossu su ionako trebali ići drugi. Znao sam, doduše, da će se mom postupku smijati neki budući „rodoljub“ i „domoljub“, nespreman ni na kakvu osobnu žrtvu. No, tko bi se obazirao na samožive prolaznike: meni se jednostavno nije dalo uraditi ništa zbog čega bih se poslije kajao. A nije bilo niti kakve potrebe za tim, jer su se dogodile spasavajuće stvari, među njima i sljedećih nekoliko, kojima sam i danas začuđen.

Usprkos političkoj osudi, o svakom književnom djelu koje sam za toga predugog izopćenja objavio – napisano je po desetak što opsežnijih što kraćih, gotovo bez iznimke pozitivnih kritika, a o svima zajedno oko stotinu i trideset. Uz njih se našao poveći broj mojih pjesama tiskanih na drugim jezicima: u Mariboru, Ljubljani, Skoplju, Prištini, Bukureštu, Parizu, Krakovu, Istanbulu, Varšavi i Aligarhu (u Indiji), kao i prva od dvije moje zbirke na engleskom. Sredinom 1985. dobio sam godišnju nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za zbirku izabranih pjesama „Jezik na pašnjaku“ (Zagreb, 1984.), a 1990. postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Povrh toga, tu je i stvar za me najvažnija. U dva s mukom preživljena decenija napisao sam i objavio trinaest knjiga, od kojih su: četiri, nove zbirke pjesama: „Sjaj i rana“ (Sarajevo, 1977.), „Na tom svijetu“ (Sarajevo, 1979.), „Dok vlada prah“ (Zagreb, 1984.), „Zeleni se što je bilo“ (Sarajevo, 1989.); četiri, zbirke izabranih pjesama i razmatranja; a preostalih pet (po jedna): kritike i eseji; razmatranja; roman; novelete; antologija. Vjerojatno zbog toga, i promijenjenih okolnosti u cijelom društvu pred završetak osamdesetih godina minulog stoljeća, kada se mogao naslutjeti slom vladajućeg sustava, već se bio donekle otopio izolacijski led oko mene.

Ivanković: I napokon, treće razdoblje, uključujući rat. Tada si ponovno izvan Sarajeva i to je vrijeme kad se definitivno vraćaš svom hercegovačkom milieu i kad, ako smijem reći, pišeš svoja najbolja, najzrelija djela, objavljuješ velike projekte za koje ti je ranije bio zatvoren prostor, potpuno se potvrđuješ kao suvremeni klasik i stječeš ime i rekao bih potpunu satisfakciju za sve učinjeno.

Koroman: Da iz Sarajeva nisam izašao (6. studenog 1992.), dva mjeseca nakon što sam u rodno mjesto nekako uspio poslati dvoje mlađe djece, ne znam kojim putem bih krenuo. Odmah na početku spomenute godine rat u Bosni i Hercegovini počeo je, kako znamo, na jugu, u Ravnom, a grmljavina topništva s brdā oko njezina glavnoga grada začula se u travnju. Iz dana u dan gledao sam, s ostalim prolaznicima, mrtve ljude po ovoj ili onoj ulici, a noću pratio užarene kugle ispaljene s Igmana kako lete prema razbijenom prozoru u mom stanu na južnoj strani Novog Grada, i padaju negdje iza mojih leđa, možda na udaljenoj Baščaršiji. Bez ikakva vojnog znanja, stariji sin mi je kao osamnaestgodišnjak stupio u brigadu Hrvatskog vijeća obrane, i ostao u okolnim rovovima pune tri godine. Stresovi proživljeni na tim mjestima, kao i povremeni „odmori“ u našem stanu bez struje i vode, gdje mu majka počesto nije imala od čega spremiti jelo, poslije su prouzročili bolest s kojom je izgubio devetmjesečnu bitku za vrijeme studija komparativne književnosti u Zagrebu.

Po dolasku u Hercegovinu (jednom od dviju staza kroz šumu, kako bi rekao u svojoj pjesmi Robert Frost) – morao sam se najprije pobrinuti za petnaestgodišnju kćer i šestgodišnjeg sina. Nabavio sam peć, drva, posteljinu... i djecu preselio iz obližnje kuće mojih roditelja u drvećem opkoljenu prizemnicu, koju sam gradio tijekom prve polovice sedamdesetih. Premda su i u taj kraj znali doletjeti projektili ispaljeni s visova istočno od Neretve, sina sam upisao u prvi razred osnovne škole u Radišićima, kćeri pomogao da nastavi srednješkolsko obrazovanje u Ljubuškom, te im bio, samo oni znaju kakav, jedini skrbnik do neistodobnog povratka k majci u Sarajevo, četiri, odnosno, šest godina poslije toga. Na Silvestrovo, dva mjeseca iza mog dolaska, malo prije nastupa nove, 1993. godine, izgubio sam oca (a četiri godine nakon njega i majku). Pored ostalih, svima poznatih razloga, upamtio sam tu noć i zbog nečeg za me vrlo znakovitog što se u njoj dogodilo. Otac je ležao, moram naglasiti, zatvorenih očiju između nas okupljenih s obadviju strana njegove postelje, dijelom bez svijesti, dok se smrt, činilo se svima, dugo kolebala da ju potpuno ugasi, a čim se na vratima ispred njega pojavio svećenik s posljednjom pomasti, ne otvarajući već utrnjene vjeđe, on se blaženo nasmiješio, i odmah na početku prigodne molitve izdahnu bez glasa. Ne ću propustiti priliku da kažem kako se nešto slično poslije dogodilo i s mojim starijim sinom u zagrebačkoj Dubravi. Ležao je, ispričala mi je njegova djevojka, moja nesuđena snaha, pored nje na zajedničkoj postelji, i onako mršav, gotovo sama kost, oko pet sati izjutra (10. siječnja 2002.) upitao je: „Što ću ja sutra?“ Tada mu je bilo vruće, pa je svukao potkošulju. Dva sata iza toga, ona je primijetila da više ne diše. Probudila je moju kćer, koja je spavala u sobi do njihove, pa su utvrdile da doista nije živ. Imao je, veli, nasmijano lice.

Na ovom mjestu moram, međutim, reći da taj očev i sinovljev, sudeći po svemu, vedri doživljaj novog, ne mogu poistovijetiti s onim koji je mene obuzeo tijekom utapanja u mladosti, kad su mi za tridesetak čudesnih trenutaka kroz svijest proletjele, brže od ikakve pomisli, sve slike iz dotadanjeg života. Neodgovorni vršnjak, koji me gurnuo u vodu, mogao je vidjeti sve drugo, samo ne osmijeh na mom licu, dok sam se još verao uz stijenke Bunara, upjesmljena na zadnjim stranicama zbirke „Zeleni se što je bilo“. Ta spoznaja dodatno me je osposobila za rad u sljedećim danima, kako u kući, za pisaćim strojem, tako i izvan nje, u Grudama, Mostaru, Širokom Brijegu, gdje sam kao savjetnik za kulturu, do umirovljenja, zarađivao za kruh svagdanji.

Kako do završetka Domovinskog rata nikako nisam mogao pisati izvorne sastavke, i dalje sam prikupljao odabrane tekstove i bibliografske podatke za tri svoje antologije: „Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas“ (Mostar, Split, Međugorje, 1995.), „Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas“ (Mostar, Split, Međugorje, 1996.), „Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas“ (Mostar, 2008.). Iz mojih napomena u njima čitatelji su već saznali da od 1964., kad su dvije prvonavedene dobile inicijalni oblik, do upravo spomenutih godina uz mjesta njihovih izdanja, nisu mogle biti tiskane zbog nacionalnog predznaka u svom imenu. O tome koliko su mi muke zadale tē, iz potpuno nesređene i nevalorizirane baštine izlučene knjige (s ukupno oko tisuću i petsto trideset stranica), te o nevjerojatnim zaprjekama koje sam morao svladati prije nego su došle u znatiželjnikove ruke – više mi se uistinu ne da govoriti. Umjesto toga, spomenut ću nekoliko lakših, ali možda jednako važnih stvari.

Nakon prethodnog dogovora s kolegom iz Međugorja (uz šetnju oko moje kuće u Radišićima) – pomagao sam da se na Osnivačkoj skupštini u Neumu (20. studenog 1993.) utemelji Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, koje me je aklamacijom izabralo za svoga prvog predsjednika. Zatim sam tri godine (od 1995. do 1998.) bio glavni urednik novopokrenutog časopisa „Osvit“, književnog glasila tog društva, kojemu je sjedište u Mostaru. U međuvremenu sudjelovao sam, iako pomalo nevoljko, jer nisam ljubitelj javnih nastupa, u snimanju dva (od tri) dokumentarna filma o meni, a lanjske (2009.) godine postao sam član i domicilne Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine... Ali, sve je to došlo uzgred, kao i mnoštvo nespomenutih stvari.

Kad ostajem sâm, nakon što su mi se djeca vratila u Sarajevo, pišem puno intenzivnije nego do tada, tako da sam od početka trećeg razdoblja (koncem 1992.) do ove prigode kad o njemu razgovaramo, objavio osamnaest žanrovski raznolikih knjiga. Među njima su: tri, nove zbirke pjesama: „Na dan svega“ (Zagreb, 1997.), „Sok od velebilja“ (Zagreb, 2001.), „Stariji od vremena“ (Zagreb, 2008.); jedna, izabrane pjesme; jedna, sabrane pjesme; tri, prevedene zbirke pjesama, jedna, pjesničko grafička mapa; tri, antologije; dvije, kritike, eseji, putopisi, članci, polemike...; a ostale četiri (po jedna): razmatranja; pisma; razgovori; pripovijetke i novelete.

Ivanković: Kad smo već kod ovoga, misliš li da se može reći kako ti je ova, uvjetno treća faza, književno najvrjednija, najznačajnija, najzrelija? Pitajući ovo, mislim upravo na tvoj pjesnički opus, jer se tebe, uza sve ostale knjige, ponajprije percipira kao pjesnika. Kako objašnjavaš tu pjesničku zrelost?

Koroman: Ne znam jesam li u navedenim knjigama bolji pisac nego u onima koje sam objavio prije njih, ali da je svaka drukčija po nečemu od prethodne – to bez razmišljanja još jednom potvrđujem. Druga je stvar što sam se uvijek nadao da ću sutra i sljedećih dana biti još zreliji, i što sam u to vjerovao. Uzgred, a s tim u vezi rečeno, mene stalno zbunjuje znanost; osobito zato što nosi sebi neprimjereno ime. Razvija se, raste, i na svakom razvojnom stupnju je – znanost. U mom životnom vijeku tridesetak godina tvrdi da dolazi novo ledeno doba, zatim isto toliko, sve do danas, da nastupa globalno zatopljenje. Nije mi jasno kad sam joj trebao vjerovati: šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je učila da u starijoj dobi nepovratno izumiru moždane stanice, ili jučer i prekjučer, otkad veli da se ipak obnavljaju. Neka je utemeljena na objektivnim, što će reći – ne na apsolutnim spoznajama, meni se opet čini dosta neozbiljnom. Osobno, uza sve praktično dobro, ona mi je priredila i jednu smiješnu nepriliku. Prije četiri godine, odmah iza moga sedamdesetog rođendana, očito potaknut njome, pita me dobronamjerno neoprezni prijatelj – zar ne bi bilo pametno da u dostignutoj dobi prestanem pisati, barem poeziju. Naravno da nisam prihvatio njegovu sugestiju, jer kao zainteresirani pojedinac mislim da se duhovni dio ljudskog bića, ako ga nije zahvatila kakva bolest, vježbom može održavati kao i tjelesni. Doduše, ne beskonačno, nego do određene granice, zadane tekućim vremenom. Tome dodajem još i priznanje da me opisani događaj u trenutcima njegova odvijanja istodobno učinio i nostalgičnim. Prisjetio sam se kolikom i kakvom obazrivošću su davni Grci častili ljude poodmakle dobi, gledajući u njima, kako i treba, mudrace, a ne starmalu djecu, kao moji suvremenici. I u toj situaciji sam, dakle, bio kao svaka meni slična osoba, čija je ljudska i književna neobičnost – u tome što se uvijek ponaša normalno. Jer to je njezina i rana i kasna zrelost.

Ivanković: Tvojoj poetici ćemo se još vratiti, ali hajdemo prije na ono što nije tvoj „primarni književni aktivitet“. Reci mi otkud tvoja višedecenijska opsesivna posvećenost istraživanju starije hrvatske književnosti u BiH iz koje su potom proistekle čak tri antologije (poezija, proza i drama). Taj te projekt, znam, koštao mnogo vremena, mukotrpnog rada, najposlije i živaca na putu objelodanjivanja? Koja su to tvoja iskustva? Naravno, i pozitivna i negativna. S tim da tvoju posvećenost radu i ustrajnost vidim kao pozitivno iskustvo, a brojne poteškoće i prepreke za objavljivanje tih knjiga kao negativna iskustva. Čini mi se to važnim naglasiti, zarad slike vremena u kojem si to radio, no još više zarad tebe koji si tome posvetio gotovo pola svoga života i najposlije postavio temelje za neka nova istraživanja i edicije.

Koroman: Dobro, ipak ću reći još nešto o tome, počinjući sljedećom rečenicom, od najvažnijeg. – Hrvati su izvorni, starosjedilački narod u Bosni i Hercegovini, u nju doseljen koncem šestog i početkom sedmog stoljeća ravno iz svoje pradomovine. To je povijesna, neoboriva činjenica. Nije bitno što su se kao nacija formirali u drugo vrijeme, otprilike kad i njihovi susjedi s europskog tla, jer im se rod time nije promijenio. Sve ostalo su neozbiljna, i ne znam kakva fabuliranja.

Mučno je bilo slušati neistine, koje se čuju tu i tamo kao sablasti još i danas, da je hrvatski narod na bosanskohercegovačko ozemlje navodno stigao u novije doba, a ne davno; otud i odonud, a ne iz svoje prapostojbine. Pune nalijepe samoživosti, takve bajke tijekom komunističkog razdoblja nisu dolazile samo od pukih nevježa, nego ih je u pola glasa znao izustiti i pokoji, još uvijek njima zaokupljen, i stoga duhovno ostario uglednik. Tada se (kao i danas) znala spomenuti i stanovita pjesma, nastala u vrijeme austrougarske okupacije, po kojoj, da bude još nevjerojatnije za istinoljubivo uho, Hrvata u Bosni i Hercegovini, do ne znam kojeg doba, od kojeg do kojeg njezina mjesta, čak nije ni bilo. Zajedno s tom pjesmom, očito, previđalo se da ih u podrazumijevanom dijelu bosanskohercegovačke prošlosti – nije ni moglo biti pod nacionalnim, nego samo pod vjeroispovijednim, katoličkim imenom, jer su bili obespravljeni puk kroz cijelo četiristogodišnje vrijeme turskog carevanja nad njima. Ali, i prije nacionalnog preporoda sredinom 19. stoljeća, znali su tko su, što nedvojbeno posvjedočuju, pored ostalih kroničara, Nikola Lašvanin, Bono Benić i Marijan Bogdanović u svojim ljetopisima.

Na ovom mjestu, radi boljeg razumijevanja dotičnih nevolja, trebalo bi se prisjetiti da je cijeli jedan u Bosni i Hercegovini suživući narod – jučer bio dao sebi (iz različnih razloga) najprije konfesionalno ime, i to više od sto pedeset godina nakon konstituiranja modernih nacija, a da se ni njemu rod time nije promijenio. Napominjem da je imao puno pravo na to, i primećem rečenom (radi mlađih naraštaja) da sam ga u tim prijelomnim trenutcima za nj javno podupirao.

Postupio sam u skladu sa svojim osjećajem za pravdu (koji također tražim za se i nacionalnu zajednicu kojoj pripadam), očitujući se nedvosmislenim riječima, otvoreno, kako to inače radim. Takvog su me, nadam se, mnogi i upamtili. Zbog te bjelovranske osobine, premda službeno nominiran, tu nedavno nisam htio sjesti na veleposlaničko mjesto u Rimu. Ne podnosim neistinu, poluistinu, ili bilo kakvu, pa i korisnu, smicalicu ni u diplomatskoj formi.

Drugi, ne manje poticajan razlog za dugogodišnje prikupljanje odabranih tekstova i bibliografskih podataka prezentiranih u već imenovanim antologijama – bila je moja želja da ih učinim dostupnim čitatelju, napose hrvatskom, kako bi i uz njihovu pomoć najprije izgradio svoju bosanskohercegovačku domovinu u sebi. Na moju žalost, hrvatska književna baština u zavičajnoj domovini čekala me je u potpuno rasutom stanju. Zato sam od prve polovice šezdesetih godina minulog do 2008. ovog stoljeća trošio silno vrijeme na pronalaženje najsitnijeg podatka, kakav je, na primjer, samo mjesto, samo dan, ili samo mjesec rođenja nekog pisca (od njih ukupno oko četiri stotine). Čim je vlast doznala što radim, njezin partijski sekretar me je pozvao na obavjesni razgovor – s nakanom da njime spriječi realizaciju mog nauma. Rekao je da taj naum potkopava državu, dok sam ja uzvratio da bi trebalo biti obratno, misleći u sebi kako će svaku državu kad-tad uništiti nesloboda pojedinca, ili, ako je višenacionalna kao moja i njegova, nejednaki položaj kojeg od naroda u njoj. Poslije toga postavljane su mi uporno nove, još teže zaprjeke, dok pomoći, barem moralne, nisam imao gotovo ni od koga. Iznimka su bili samo tri, četiri svećenika iz Visokog, Sarajeva i Mostara, koji su se, premda književno tek donekle obaviješteni, htjeli potruditi da po nesređenim knjižnicama pronađu što korisno za me. Usprkos tome, nisam odustajao, jer je u mojoj naravi da dovršim što sam započeo. Nastavio sam, o svom trošku, tragati za potrebnim gradivom po mjestima u Hrvatskoj (Sinju, Splitu, Makarskoj, Dubrovniku...), ali i slati zamolbe znancima iz bližeg inozemstva da mi otuda dostave kakav preslikani dokument. Trajalo je to godinama, desetljećima; dok sam ja na određenim etapama dvadesetak puta uzalud nudio raznim izdavačima stalno dograđivane verzije olovkom najprije posvud pisanih izbora, i sklapao s njima nekoliko neostvarenih ugovora.

Jedan od tih ugovora (s kojim je povezano moje najbolnije iskustvo) bio sam sklopio s poznatim svećenikom iz Zagreba, koji je u svojoj nakladnoj tvrtki uređivao i tiskao knjige uglavnom nabožnog sadržaja. Taj me dostojanstvenik pet punih godina, od mjeseca do mjeseca, uvjeravao da moja antologija hrvatskog pjesništva, ili proze, samo što nije izašla, da će se pojaviti za koji dan. Na koncu, suprotno dogovorenom, zatražio je da dva crkvena dužnosnika iz Sarajeva s njim potpišu suizdavački ugovor o tiskanju zaprimljenih rukopisa. Kad su i oni na to najprije pristali, pa ubrzo promijenili odluku, u meni se nešto odronilo... Tada sam zbog njih trojice umalo izgubio vjeru, i jedva sam se suspregnuo da ne spalim u domu čuvane rukopisne izvornike. Nisam, naime, u navedenom slučaju surađivao s bilo kim, nego s ljudima od kojih sam očekivao da će uraditi nešto za opću stvar, pa je moje razočaranje bilo potpuno. To mu je kao ono kad se najzrelijom trešnjom odlučiš počastiti nakon što iskušaš nezrelije, a ona ti padne u blato. Iz opasnog stanja ipak me izvukla pomisao da su trojica prevrtljivih samo rijetka urodica među mnoštvom onih koji im nisu slični.

Hvala nebu, antologije su sada objavljene. Tko je znatiželjan i dobronamjeran, saznat će iz njih da su prvi hrvatski pisci s imenom i prezimenom živjeli u Bosni i Hercegovini već u 14. stoljeću, a da se u 15. među njima našao i jedan filozof, Juraj Dragišić Dobretić iz Srebrenice (oko 1448. – 1520.), koji je u svojim traktatima štitio od inkvizicijskih napadaja suvremenika Girolama Savonarolu.

Ivanković: Uvijek će se govoriti o Koromanu kao pjesniku. Primarno ili isključivo pjesniku. Međutim, ti si i prozaik. Ovo je mjesto gdje je neizbježno dotaknuti se i tog dijela tvoga opusa. Kako danas gledaš na te tvoje „prozne izlete“ u roman, u knjigu snova, u esejistiku...? Jasno je da se čovjek ima potrebu iskazivati u raznim stvaralačkim oblicima, no koliko je ovaj segment tvoga djela dio nutarnjeg stvaralačkog imperativa, a koliko (ako je?) danak vremenu ili nekim životnim i stvaralačkim mijenama? Naime, koliko je taj dio tvog stvaralaštva kompatibilan tvom primarnom, pjesničkom poslanju?

Koroman: Malo prije nego sam se predao radu na antologijama, počeo sam (1962.) u dnevnim novinama i drugim glasilima pisati osvrte na nove knjige domaćih suvremenika, a uz njih kraće studije o hrvatskoj književnoj baštini u Bosni i Hercegovini, kao i one u kojima sam raspravljao o književno-estetskim stvarima od opće važnosti. Paralelno s ostalim, nastajali su, dakle, raznovrsni tekstovi: kritike, eseji, članci, putopisi, razgovori, polemike, pisma, kronolozi, izvješća, govori – koje sam poslije objavio u knjigama: „Pogled iz zrcala“ (Sarajevo, 1974.), „Potraga za cjelinom“ (Zagreb, 1996.), „Plaćene riječi“ (Zagreb, 2003.). Međutim, pošto se ja s istim žarom iskušavam u svakom književnom obliku, nisam se mogao zadovoljiti izričajnim mogućnostima samo diskurzivne proze. Nastavio sam pisati, djelomice usporedno s drugovrsnim tekstovima, nova razmatranja. Njima sam pokušao skrenuti pozornost na tada potpuno zanemarenu, a meni upravo bitnu, drugu stranu cjeline svega postojećeg. Objavio sam ih pod naslovom „Svijet ili dvije polovice“ (Sarajevo, 1979.). Idućeg proljeća, ne obazirući se ni na koju književnu struju iz tekućeg i prošlog vremena, a pogotovo ne na kakva očekivanja od mene kao pisca, morao sam najprije reći nešto o sebi, tko sam i što sam. Stoga sam odlučio, u svjetlu dnevnih (a ne noćnih) događaja prepoznati jednu, materijalnu polovicu svoga bića, slijedeći njezina očitovanja od najranijeg djetinjstva do početka osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tako je, iz samospoznajnih razloga (to jest, ne primarno književnih), nastao već spomenuti roman „Mihovil“. Drugu polovicu svoga bića zatim nastojim sagledati iz događaja koji se odvijaju u meni dok spavam, kad sam u nesvjesnom stanju. Tijekom dvanaest mjeseci, od zgode do zgode, budim se noću, i u polutamnoj sobi (ne paleći svjetlo), zapisujem na pripremljeni papir, što brže mogu, kakav sam bio i što sam proživio u tek minulom snu. Od tih zapisaka, izjutra samo jezično malo adekvatnije oblikovanih, nastala je zbirka noveleta „Zemljom, snovi“ (Banja Luka, 1987.).

Na postavljeno pitanje možda ću još jasnije odgovoriti navodeći nekoliko tuđih riječi, djelomice vezanih uz spomenuta djela, ispod kojih bih se i sam mogao potpisati. Pero Šimunović u svom predgovoru knjizi „Kritičari o Veselku Koromanu“ (Mostar, 2001.) kaže: „... ovaj pjesnik svjesno gradi jedan poetski koncept za koji se gotovo može reći ono što je Dante rekao za svoj monumentalni spjev u 13. stoljeću – tj. da je polysemos, mnogoznačno.“ U popratnom tekstu romanu „Mihovil“ (treće izdanje, Mostar, 2003.) isti pisac točno zamjećuje da je taj roman: „... dio, uvjetno govoreći, trilogije što ju čine knjige „Svijet ili dvije polovice“ (1979.), te uz „Mihovila“ knjiga noveleta „Zemljom, snovi“ (napisana 1982. a objavljena 1987.).“

Proznom dijelu dosadašnjega mog opusa trebalo bi još dodati prije navedenu knjigu mojih razgovora o književnosti i ostalom (iz 1998.); nova razmatranja o dvosložnoj knjizi „Svijet ili dvije polovice“ – „Sarajevski listići“ (Zagreb, 2004.); pripovijetke u također dvosložnoj knjizi „Prijadranske kiše“ – „Zemljom, snovi“ (Zagreb, 2006.) i zbirku „Moja pisma suvremenicima“ (Zagreb, 2006.).

Ivanković: Rekoh da je tvoje primarno, dominantno književno poslanje pjesništvo. To vjerujem i sam u sebi misliš, a to o tebi misli i kritika i čitateljstvo. Kako ti vidiš sebe, ipak imaš u tome i bogato životno i stvaralačko iskustvo, unutar tog poslanja? Što je za tebe poezija? Što kao pjesnik iskazivati se cijela desetljeća u kontinuitetu? Identificirati se s poezijom?

Koroman: Teško je to pitanje za me, premda bih danas, tako se barem čini, na sve njegove dijelove morao znati cjelovit odgovor. Nisam siguran, naime, jesam li čiji izaslanik ovdje, je li me tko poslao da štitim ljepotu na Zemlji; a rado bih u to vjerovao. Pogotovo nisam siguran zbog toga što ima dosta naravne poezije oko nas, kakva je ona što je nudi ozelenjela šuma, recimo, ili čistoća tekuće vode. Ispričao sam 1987. od mene malo starijem sugovorniku (koji više nije među nama) kako sam iznad brda u rodnom kraju nejak, kao puko dijete, izjutra, prvi put svjesno, ugledao Sunce. Nisam dometnuo, pa to sada radim, da me nije zadivilo samo neusporedivom ljepotom, nego da mi je, povrh toga, prenijelo nikad zaboravljenu poruku od nekoga komu je ono bilo tajanstveni izaslanik. Uvečer sam vidio, opet prvi put svjesno (ne sjećam se više da li toga ili nekog drugog dana), kako Sunce zalazi. Tom zgodom netko mi je od bližnjih rekao da ćemo i mi tako umrijeti; što me doslovno skamenilo, te se minutu, dvije nikako nisam mogao pomaknuti. Izliječilo me objašnjenje da će se Sunce sljedećeg jutra iznova pojaviti živo, a tako i ja kad mi poslije zemaljske smrti njegov i moj tvorac vrati život (tamo gore) u vječnim Radišićima.

Puno godina iza toga presudnog događaja, uvidio sam da bi pjesnici, barem stanovito vrijeme, kao eremiti, morali provesti na nekom mjestu udaljenom od ljudi – kako bi naučili da od poezije nema ozbiljnije duhovne djelatnosti. Da joj po toj njezinoj značajki nije ravna ni objektivna znanost, koja se svojom uzročno-posljedičnom logikom ne može ni približiti apsolutnoj spoznaji. Poslije toga bi mogli čuti, kao što ja u svojoj donekle osamljenoj kući noću čujem, kako predmeti dišu, ne u figurativnom, nego u doslovnom smislu te riječi, i kako se, s vremenom u skladu, što mekim, što oštrijim pomacima na njezinu krovu, poput slijepih mačića oglašavaju. Za vrijeme svoje osamljenosti većina tih pjesnika bi jamačno negdje zatekla u stvaralačkom poslu kojeg od braće onog pauka što je između dva stabla, umješnije od ikoje pletačice, brzo poput stroja, pred mojim očima pravio petlje, jednom nogom dodajući drugoj, bez ijednog promašaja, razvlačenu nit, vukući ovu ravno, onu kružno, i ostavljajući uvijek potpuno isti razmak među njima, manji u središtu, viši na rubu ispletene mreže.

Drukčije rečeno, meni su bića kao što je taj čudesni pauk i takozvani mrtvi predmeti na krovu moje kuće – najprije uklonili iz svijesti svaku oholost, a zatim najviše pomogli, ako baš tako treba reći, da ustrajem u pjesničkom poslanju. Jednako je tako istina da sam u njemu ustrajao i zbog povećeg broja osoba koje su preda mnom izjavile, poput one nepoznate žene na književnoj večeri u Zgrebu, da prije spavanja pročitaju neku od mojih pjesama.

A o tome što mislim da je, pored ostalog, pjesnička riječ po sebi, evo neka kaže moje razmatranje (iz 1979.) pod naslovom „O poeziji“:

„Poezija je bolest, a samo ponekad veseli klik bolnika komu se učinilo da je bolesti na trenutak nestalo.
(Postoji bolest osobna i bolest svijeta. Obadvije jednako muče duh).
Svijest o bolesti imamo u nejednakoj mjeri. Najjača je kod onih što ih je bolest ophrvala u nekom dalekom pretku. Od njih nastaju pjesnici. Zato pjesnike treba smatrati iskonskim bolesnicima, a poeziju glasom čovjekove prabolesti.“

Ivanković: Često se kao glavna vrijednost tvoje poezije spominje jezik, njegova osobitost, tvoj rad na jeziku, tvoje pjesničko cizeliranje. I ja sam ga često isticao kao, uza sve ostalo, zasebnu vrijednost, čak poredio tvoj rad u pjesničkom govoru, u jeziku s preciznim, točnim Dürerovim potezima, s njegovom oblikovnom jasnoćom...

Koroman: Podudaranje rečeničnih dijelova u rodu, broju i padežu (to jest – kongruencija) – dio je onoga što se prije punoljetnosti, a poslije nje na fakultetu i današnjim „školama kreativnog pisanja“ (uglavnom proznih sastavaka) – može steći učenjem. Ali, postoji i ono što se ne može naučiti, pa se o njemu i ne govori. U mene je to, kad je u pitanju pjesnička tvorevina, jezik koji mahom nije u riječima, nego u praznom prostoru između njih, na mjestu gdje one, dodirima svojih nultih značenja ispisuju nove, nevidljive riječi. Međusobnim poretkom, naglaskom, ulogom u rečeničnom ritmu... također. I gdje su sva ta izražajna pomàgala utemeljena na pjesmotvornom poticaju iz tajanstvene naravi čega naslućenog, ali i na mom doživljaju njegove naravi.

Jezik kojim pišem svoje pjesme ja učim od pčele, od pauka, od sebe kao nesvjesnog jezikoslovca, kad sam u snu, suautor svojih snova. U nj ne puštam neprikladne tonove ni izopačene oblike kakvih govornih pojedinosti; njime ne izmišljam ništa po ljudskoj i kozmičkoj logici nepostojeće, niti ičim iz njega bilo što pokušavam namjerno učiniti nejasnim. U jednu riječ, odnosim se prema njemu odgovorno, i volim ga, jer mi ispunja najveće, najintimnije želje: da barem djelomice spoznam samog sebe i svijet koji me okružuje.

Ivanković: Tvoje posljednje pjesničke knjige, osobito posljednje tri („Na dan svega“, „Sok od velebilja“, „Stariji od vremena“) intimno sam doživio kao knjige-projekte. Želim te pitati jesu li one doista to? Dakle, jesu li pisane kao knjige, kao neka unaprijed „zadana“ cjelina?

Koroman: Takav dojam bi se doista mogao steći, jer tri navedene knjige, s formalne strane, očito izgledaju kao projekti. No, one to nisu. Svoj lik, kao zbirke, dobile su post festum, uoči samog izlaska pred čitatelja, kad sam ih pripremao za tisak. Ustrojbenim oblikom tih knjiga (opet u skladu s mojom potrebom da koristim sva izražajna sredstva) – svakoj od pjesama iz njih htio sam dati mogućnost da unutar njega postane još jasnija ili da s njim, dodatno, još nešto suoznačuje.

Kad je već prigoda, u ovom razgovoru mogu potvrditi da nikad nisam napisao niti jedan poetski sastavak kao dio kakva manjeg ili većeg projekta; i da nijedan ciklus u svojim zbirkama pjesničkih sastavaka nisam unaprijed zamislio. Svaka moja pjesma, od njih ukupno 428 do danas objavljenih (unatoč tome što cjelina pripadajuće knjige na nju može usmjeriti dodatno osvjetljenje), i po sadržaju i po formi potpuno je samostalna.

Stoga, možda ne će biti na odmet da o naknadnom oblikovanju rečenih knjiga kažem još nešto. Budući da mi je roditeljska obitelj imala sedam članova, pjesme iz prve zbirke, „Na dan svega“, rasporedio sam u isto toliko ciklusa, sadržajno povezanih s naslovom pjesme „K Bunaru stigoh“, prepisane iz prethodne zbirke „Zeleni se što je bilo“. Uzgred napominjem da sam naslove tih sedam ciklusa, zajedno s naslovom te pjesme, 2004. pretvorio u stihove i od njih napravio pjesmu „Kad bijah drugi“, otisnutu na posljednjoj stranici pripadajuće zbirke u mojim „Sabranim pjesmama“.

Komponirajući za tisak drugu knjigu, „Sok od velebilja“, pitao sam se zašto je Isus iz Nazareta odabrao dvanaest apostola (ne računajući jednog sljedbenika koji ga je izdao). Je li to učinio zbog tolikog broja zviježđa pored kojih prođe Sunce, okruženo njima, za godinu dana. Ne treba li u tome prepoznati određenu simboliku. Zato sam uz svaki od dvanaest zodijakovih znakova (preuzetih iz kompjutora, kojim se ja ne služim) – sprijeda dopisao njegovo ime, a otraga ime jednog apostola, i tako od njih sastavio naslove ciklusa u toj zbirci.

Kad sam sjeo za stol s namjerom da razvrstam blizu četiri godine pisane pjesme za trećespomenutu knjigu, „Stariji od vremena“, poželio sam najednom biti krajnje iskren prema samom sebi. Donio sam dosta brzo odluku: odgovorit ću na Deset Božjih zapovijedi, i odgovorima nasloviti cikluse u toj zbirci. Ali kako nova zbirka još nije imala ni svoje ime, odložio sam pisaći stroj i, s olovkom u ruci, cijelo prijepodne bilježio njegove inačice na papir. Kad sam ga napokon pronašao, uplašila me pomisao da ću njime možda koga zbuniti. No pošto ja ne mislim da sam, niti kao vidljiva tvar, u postojanje stupio tek po primitku tjelesnog oblika na Zemlji, nego da sam najprije postojao u Božjoj zamisli – ostao sam pri svom izboru („Stariji od vremena“).

Ivanković: Kako se tebi događa pjesma? Reci mi svoju „malu tajnu kreacije“! Postoji li neko izvorište, neko poticajno mjesto, neko intelektualno, emocionalno, bilo koje jezgro koje generira tvoj pjesnički glas i onda poteče poezija?

Koroman: Ne ću pasti u napast da citiram vlastiti lirski sastavak u prozi (pod naslovom „Pjesma“, objavljen u zbirci „Knjiga svanuća“ prije četrdeset tri godine), u kojem svjedočim o tome kako neka bezimena pjesma nikako ne može iz mene, premda neodoljivo traži utjelovljenje u riječ, i premda je ćutim u svakom atomu svoga bića. Umjesto toga, spominjem muku na koju me je stavila pjesma kojoj sam u sebi govorio da je furija. Ona mi je izmicala više od tri tisuće dana, a kad se pojavila preda mnom s naslovom „Doći će vrijeme“ (1979.), bio sam ganut kao da mi se rodilo dijete.

Bilo je i potpuno obratnih slučajeva, osobito tijekom mlađih stvaralačkih godina, između 1957. i 1971., kad su moji lirski sastavci počesto bili plod tajnog nagovora, danas potpuno zanemarene inspiracije. Prenem se, na primjer, u to doba iz sna – i samo slažem riječi u stihove; sve teče sâmo od sebe. Stavljam naslov, koji je također tu. A kako sam nepopravljivo samokritičan, sutra se još upletem u kakvo sitnije pomicanje čega u novonastaloj strukturi: sređujem prozodiju, razgodnike. I – gotovo; pjesma može na svoj nepredvidljivi put.

Na moje iznenađenje, od početka sedamdesetih godina do danas – nema više tako sveobuhvatnog, ni tako čestog nadahnuća, ali ga i dalje ima; u obliku kakva dnevnog ili noćnog necjelovita blijeska iz intelektualne ili doživljajne sfere. Od njega još uvijek dobivaju prvi, oživljujući impuls moje pjesme. Događa se ipak da me zatekne nespremna (kadikad i zbog tehničkih razloga), pa da mi utekne upravo ono što sam u njemu jasno vidio. Nezadovoljan time, tada sâm, po sjećanju, prizivam u riječ izgubljenu stvarnost. Uz to, ima slučajeva kad poticaj ne proizvede ništa. Kao onaj što mi je došao s kratkotrajnim potresom 6. siječnja ove (2010.) godine oko deset sati navečer. Sjedio sam u kuhinji, sâm, a kad je tutanj minuo, začula se nevjerojatna, zavijajuća jadikovka pet, šest pasa u susjednom dvorištu. Naglo otvorim prozor da provjerim što se događa. U istom trenutku psi zašute kao mrtvi, ne puste više niti glasa. Smirilo ih je to što sam živ; nisu se dalje bojali da će ostati sami na svijetu. Bio sam i zadivljen, i ustrašen, i nadahnut time. Ali od toga nije nastala pjesma; ne znam zašto.

Na kraju, navest ću još jedan slučaj, sličan onome s početka odgovora na ovo pitanje, koji pokazuje da moje pjesme nastaju i iz čiste volje za stvaranjem. Od djetinjstva sam slušao sa zanimanjem razne životinje kako se javljaju. Osobito sam perio uho da što bolje osluhnem tajanstveni glas mačke u veljači, pijetla kad u pola dana ili noći najavljuje dolazak drukčijeg vremena, ali i nešto povrh njega. Puno godina iza toga (1976. ili 1977.) zastanem pored šume da bih utvrdio po glasu koja se ptica javlja iz nje, i da boju i značenje njezina pjeva napokon vjerno prenesem na papir riječima. Prije nego ustanovim da bi to morala biti kukavica, dugo nagađam, jer se ptica samo nakratko oglasi i umukne. Međutim, ni poslije svih jezičnih vratolomija, izbezumljen od želje da joj pjev održim na životu u svojim stihovima, i da svoj doživljaj, utemeljen možda i na krivo shvaćenoj naravi njezina pjeva, u cijelosti sačuvam u njima – ne uspijevam. Za uzvrat, od moje nemoći da kažem kako kukavica pjeva – nastaje pjesma („Prepoznavanje“).

Ivanković: Kakav je tvoj odnos prema pjesmi? Bilo kojoj tvojoj pjesmi? Ili prema knjizi? Je li jednom napisana pjesma, jednom napisana knjiga poezije za tebe zauvijek gotov „posao“ ili ona nastavlja živjeti dalje i generirati neke duboko intimne, dakle krajnje interiorizirane kontinuitete?

Koroman: O tome sam uzgred već nešto natuknuo. Ali, evo sad najprije bitnog dijela teksta iz „Napomene“ „Sabranim pjesmama“ (uz ispriku što ga moram navesti), gdje sam, nakon konstatacije koliko je ukupno pjesma na 674 stranice te knjige, rekao: „Neke od njih, osobito uvrštene i 17 neuvrštenih u tri rane zbirke, u njoj su djelomice preinačene. Po duhu, svaka je ostala kakva je prvobitno bila. Ni u jednoj nisu mijenjani misaoni ni osjećajni tijekovi. Tu i tamo napravljena su veća ili manja sažimanja, doveden je do potrebne razumljivosti pojavni jezik pokojeg stiha, ujednačen leksik, a to je utjecalo na oblik pjesme. Naglašavam da je taj oblik sada konačan. Takav mora i ostati, i na nj se treba osloniti. Samo njega potpisujem i priznajem svojim. Zato su ove 'Sabrane pjesme' ujedno i moje testamentarno djelo.“

Pobrojenih preinaka u pjesmama svrstanim u zbirke iz sljedećih razdoblja – nije bilo. U njima sam, i to vrlo rijetko, promijenio samo rod kojoj riječi, ili joj dao naglasni znak.

Svega četiri pjesme („Dok snivaju vrtovi“, „Napusti me volja“, „K Bunaru stigoh“, „Sedmi travnja 1990.“) – prenosio sam iz jedne zbirke u drugu, a u „Sabranim pjesmama“ ih ostavio među sastavcima one knjige u kojoj su prvi put objavljene. Na sličan način tu sam postupio i s neuknjiženim pjesmama iz prvog razdoblja, koje sam poslije, dijelom i zbog koncepcijskih razloga, objavio u knjizi „Na dan svega“: dao sam im mjesto ispred onih zbirkā u koje su tada trebale ući po kronološkom slijedu, a nisu ušle. Mogu dodati još da je u trideset pjesama do promjene njihovih naslova dolazilo prigodom objavljivanja koje od njih u periodičnim glasilima, novim zbirkama i knjigama izabranih pjesama.

Ukratko, mislim da zbirke poetskih tvorevina, kao nešto umjetnō, imaju formalni i povijesni značaj; premda svojim ustrojstvom mogu, kao i kod mene, dati naknadnō, ali ipak ne presudnō osvjetljenje pjesmama uvrštenim u njih. Iznimkom među njima smatram jedino one s istobojnim i istomislenim ispjevcima u sebi, kao što je Petrarkin „Kanconijer“, koje zbog unutarnje, sadržajne istovjetnosti svih svojih sastavnica, a ne iz drugih razloga, jesu neraskidiva cjelina. Jednako tako, meni ni naslovi pjesama (za razliku od onih koje dajem zbirkama) – nisu posebno važni. Zato sam im već odavno namijenio ulogu prvog stiha u njima.

O pjesmi, bilo kojoj, razmišljam potpuno drukčije. Držim je svetinjom, i ne bih ništa u njoj mijenjao, kad je stvarno gotova, ni u čemu, nikada. Naglasak je, razumije se, na riječima – kad je stvarno gotova. Također i na činjenici da ne spadam među pjesnike koji su odmah na početku stvaralačkog puta došli do svoga cjelovitog glasa (kao što je Providnost to dopustila mladom Antunu Branku Šimiću). Prihvaćao ja ili ne prihvaćao osobnu evoluciju, u mene je nečeg poput nje bilo; što se jasno očituje u prvim dvjema knjigama („Grad prema sjeveru“, „Crne naranče“), djelomice u trećoj („Knjiga svanuća“) i pjesmama neuvrštenim u njih.

Drage su mi pjesme iz tih knjiga; čak se pomalo raznježim nad mladim, donekle drukčijim sobom kojeg mi vraćaju u sjećanje, ali nisam ih nikako mogao sve ostaviti u izvornom obliku. U „Sabranim pjesmama“, 2004., neke su dobile djelomice novi oblik, koji je od tada konačan; kakav imaju i sve druge pjesme objavljene u toj testamentarnoj knjizi. Zato bih volio da barem budući sastavljači samo iz nje, kao za sada najnovijega mog djela te vrste, preuzimaju pjesničke sastavke za svoje izbore. To bi, uostalom, bilo u skladu s odgovarajućom praksom u književnom svijetu i međunarodnom konvencijom o autorskim pravima.

Ivanković: Može li se, stoga, govoriti da je tvoja poezija tvoj najtrajniji, pa i najpouzdaniji duhovni dnevnik? Ili, koliko je, do koje mjere, tvoja poezija u tom smislu korespondentna s drugim tvojim knjigama? Osobito, pak, s romanom „Mihovil“ i prozama „Prijadranske kiše“ i „Zemljom, snovi“, kojima je nemoguće ne pripisati intimistički diskurs!

Koroman: Rekao bih da je lirska poezija svih pjesnika, uvjetno govoreći, svojevrsni duhovni dnevnik, i nedvojbeno najpouzdaniji. S obzirom na to, upravo je nevjerojatno da današnji osamljenici, kojih je u prosjeku više nego ikad u ljudskoj povijesti, češće ne posegnu za njom. Kad su zbunjeni pred životom, a ničeg im tvarnog ne manjka, idu pitati kojeg od počesto jednako zbunjenih sljedbenika Sigmunda Freuda – što im je; umjesto da to, barem kadikad, saznaju od većeg broja lirskih iskušenika, koji cijelog života vode svoj duhovni dnevnik, o kome, zapravo o njegovu drugom dijelu, moram reći još nešto.

Mislim da riječ dnevnik nije osobito prikladna za imenovanje onoga na što ovdje mislimo. Može označavati različne stvari, a u spregu s lirskom poezijom i različne stupnjeve njezine duhovnosti. Nijedna od mojih pjesama, naime, nije samo dnevnik tekućega duhovnog trenutka, proživljenog u ljetno predvečerje, recimo, nego je u svakom trenutku istodobno i – zbroj svih proživljenih trenutaka. Tome ću odmah pridodati (da ne bih zaboravio kao u svim razgovorima prije ovog) nešto što rečenom naizgled proturječi. Usprkos onakvom munjevitom sabiranju cijelog života u tridesetak sekunda utopljeničkog vremena, kakvo sam spomenuo govoreći o pjesmi „K Bunaru stigoh“ – dok pišem novu pjesmu, nemam svjesno pred očima nijednu od nastalih prije nje; dapače, osjećam se kao početnik, puki nevježa u pjesničkom poslu.

Nimalo se drukčije ne osjećam ni kad pišem svoje proze. One su i u tom smislu sve u dosluhu sa svakom od mojih pjesama. Nadasve su im slične po otvorenosti kojom izgovaram najintimnije stvari u njima. U zbirci noveleta „Zemljom, snovi“, to su doživljaji uspavane svijesti, koji se bez istinske potrebe ne govore proročici iz Delfa. Autobiografski roman „Mihovil“ u cijelosti je utemeljen na protječućoj stvarnosti (prije nego je u nas tako itko pisao), a sastavljen je od četrnaest dnevnički podnaslovljenih poglavlja. U tim dvjema knjigama, sadržajno potpuno različnim, pokušao sam (kako rekoh), otkriti duhovnu i materijalnu polovicu svoga bića. Kao i pjesme, one su moja težnja za cjelinom. To su, naravno, i prije njih (1954., 1958., 1963.) napisanē tri pripovijetke iz zbirke „Prijadranske kiše“. Napominjem da je druga po navedenoj kronologiji, koja je dala naslov knjizi, dobila „Poletovu“ nagradu za prozu. Moglo se dogoditi, hoću reći time, da formalno uopće ne budem pjesnik, nego samo prozni pisac; što u mom slučaju opet ne bi značilo izbor pogrješnog puta. Ipak, nije mi krivo što sam, sudeći po bibliografskim jedinicama iz svoga dosadašnjeg opusa, u približnoj mjeri i jedno i drugo.