Andrea Zlatar Violić [1]

KULTURA I TRANZICIJA: Od strategije kulturnog razvitka do menadžmenta u kulturi

Sarajevske Sveske br. 27/28 [2]

O hrvatskoj kulturi u devedesetim postoje različita mišljenja, mnogi materijalni i duhovni tragovi, te samo jedan analitički dokument  Nacionalni izvještaj Kulturna politika Republike Hrvatske, koji je izrađen u okviru Europskog programa vrednovanja nacionalnih kulturnih politika. Taj je dokument izrađen sredinom devedesetih, tijekom 1996. i 1997. godine, a tiskan je 1998., u hrvatskom i engleskom izdanju. Njega prati i kraći izvještaj europskih stručnjaka za područje kulturne politike koji je objavljen iste godine pod nazivom Hrvatska kulturna politika: Od prepreka do mostova. Projekt Nacionalnog izvještaja, izrađen pod vodstvom sociologa kulture, prof. dr. Vjerana Katunarića, Vijeće Europe prihvatilo je vrlo dobro i ocijenilo primjernim. U tom se izvještaju hrvatska strana u svim bitnim točkama slagala s europskim polazištima za razumijevanje mjesta i uloge kulture u jednom društvu, te sa shvaćanjem višestrukih funkcija kulturne politike u suvremenom svijetu, koja bi trebala „spajati i usklađivati raznorodne legitimne interese: globalizirajuće i nacionalno specifične, tradicionalne i inovativne, većinske i manjinske, koncentrirane moći i participacije, centralne i decentralizirajuće, države i civilnog društva, nacionalne kulture i multikulturalizma, profesionalizma i amaterizma itd.“ (Izvještaj, XV).
Postavlja se pitanje, međutim, što nacionalni izvještaj govori o zatečenom stanju u kulturi i kako valorizira to stanje. Nacionalni izvještaj koji su izradili nezavisni stručnjaci, naime, referira se  htio ili ne-htio  na središnje i relativno kompaktno razdoblje političke, pa onda i kulturne vladavine HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica). Od prvih slobodnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, 1989., pa sve do 3. siječnja 2000. godine, hrvatskom političkom scenom dominira desno orijentirana stranka HDZ, a njezino razdoblje vlasti već tijekom prve tri godine zadobiva obličje jednopartijskog i totalitarnog političkog sistema. Iako u tih deset godina nije uobličena u fiksiranom obliku nikakva kulturna politika (ne postoji, naime, tekst o kulturnoj politici kao zasebni dokument), ona se dade deducirati iz niza pojedinačnih postupaka te načelnih stavova koji su na planu upravljanja kulturom bili u to vrijeme prisutni.
Dva su temeljna momenta s pomoć u kojih stručnjaci određuju područje kulture u devedesetim: razdoblje tranzicije i okolnosti rata. Ni jedan ni drugi faktor, očito, nisu specifično kulturalni, već su izvedeni iz opće situacije u kojoj se našlo hrvatsko društvo, a kultura u osnovi dijeli sudbinu cjeline. Tranzicija i rat, međutim, mnogo su više od „vanjskih okolnosti“ i jednoznačno odredivih pojmova koji jasno mogu usmjeriti analizu. O tranziciji se najčešće govori kao o „sporom i bolnom procesu s nejasnim izgledima za uspješno okončanje“ i u tom je, u medijima prihvaćenom određenju, prisutna metaforika bolesti koja ukazuje na otpor javnosti kako prema samom fenomenu, tako i prema njegovu konceptualiziranju. S druge strane, rat od 1991. do 1995. (u Hrvatskoj označen sintagmom Domovinski rat) ostavio je u kulturi niz materijalnih i nematerijalnih posljedica. Dok se one prve (materijalne) dadu taksativno navesti, od rušenja crkava i spaljivanja biblioteka, do otuđivanja zbirki umjetnina (npr. muzej u Vukovaru) te se dadu, uz dostatna sredstva, i sanirati, ove druge  nematerijalne, duhovne posljedice  nisu izbrojive niti lako prepoznatljive. Kad je riječ o kulturi, najčešće se govori o raspadu sustava vrijednosti, padu profesionalne i stručne razine, autoreferentnosti i zatvorenosti kulture. Što je najgore, imenica „rat“ je već u prvoj polovici devedesetih pretvorena od oznake za stvarno stanje u metafizički razlog i izliku/ispriku za sve što se (loše) događa. Za ilustraciju možemo spomenuti primjer propasti jedinog distributivnog knjižarskog lanca „Mladosti“: dok je stvarni razlog raspada distrubucijske knjižarske mreže u loše vođenoj privatizaciji poduzeća „Mladost“, u javnosti se govorilo da je „rat prepolovio tržište knjiga“. S jedne strane bilo je to točno, jer su ratne okolnosti doista sprečavale komunikaciju s nizom slavonskih i dalmatinskih gradova; ali da rata i nije bilo, to tržište bi jednako tako propalo jer je bio uništen distributivni lanac. Takvih bi se primjera moglo navesti mnogo. Rat i tranzicija postali su izgovor za promašaje koji su u stvari bili posljedica lošega vođenja kulture, isprika za odgađanje bitnih infrastrukturnih reformi, krinka za realizaciju privatnih interesa u sferi javnog, općeg dobra. Kulturni simbolički kapital u Hrvatskoj se devedesetih na službenoj razini oblikovao u funkciji nacionalne reprezentacije države odnosno nacije. Kulturna politika poticala je proizvodnju umjetničkih projekata (megaprojekata, poput filmskih ili glazbenoscenskih) koji su trebali stvoriti imaginarij nacionalne prošlosti, tj. oblikovati ključna mjesta hrvatske nacionalne povijesti. Stoga su ključna obilježja devedesetih svakako autoreprodukcija nacionalnog, kulturnog polja, potiskivanje individualnog i kolektivnog sjećanja na razdoblje Jugoslavije, te konstrukcija novoga sjećanja putem rekonstrukcije mitske prošlosti .

Nacionalni izvještaj na samome kraju donosi evaluaciju zatečenog stanja i učinaka kulturne politike u odnosu na deklarativno postavljene (u gornjem tekstu navedene) ciljeve. U njemu se, prema stupnju uspješnosti realizacije nacionalnog interesa, područja dijele u tri grupe. U prvoj, najuspješnijoj, nalaze se legislativa (pokrivenost svih područja zakonima i srodnim pravnim aktima), financiranje (nacionalni proračun za kulturu, iako je upitna porezna politika zbog učinaka visokoga PDV-a od 22 posto, kojega u određenom razdoblju nisu bile oslobođene niti knjige!), tržište rada (u kulturi manja nezaposlenost nego u cjelini društva), obrazovanje, spomenici, arhivi i knjižnice. U drugoj, manje uspješnoj grupi, nalaze se područja decentralizacije, participacije, književnosti i nakladništva, filma, glazbe, likovnosti, teatra, multikulturalnih interesa i međunarodne suradnje.
Izvještaj smatra da „nacionalni interes kao i interes marketizacije/privatizacije“ nije ostvaren ili nije jasno definiran i operacionaliziran, ili pak Ministarstvo kulture nema dovoljno nadležnosti u sljedećim područjima (isto, 268): privatizacija, razvojna istraživanja i informiranje, područje medija.

Dokument Strategija kulturnog razvitka. Hrvatska u 21. stoljeću.

Zaključci i preporuke koje su nezavisni stručnjaci dali na kraju Nacionalnog izvještaja nisu mogli biti provedeni sami od sebe, tako da strateških dokumenata u području kulturne politike nije bilo sve do političke smjene vlasti početkom 2000. godine. Prvi novooblikovani tekst o kulturnoj politici u Hrvatskoj, o „stanju stvari“ te o ciljevima buduće kulturne politike bila je Bilježnica Vjerana Zuppe, objavljena u Zarezu sredinom siječnja 2000.-te godine. Uz naglašavanje vrijednosti nizozemskog projekta kulturne ekspanzije i potrebe izrade nove legislative u području kulture, Bilježnica je postavila određena načela za jednu zamislivu kulturnu politiku u Hrvatskoj: sloboda izraza, kulturna država, autonomnost kulture, kultura u središtu razvojnog interesa, kultura kao područje obrazovanja, znanstvenosti i umjetnosti, zahtjev za suvremenošću kulture i tradiranjem kulturne baštine. Tijekom 2000.-te godine Ministarstvo kulture krenulo je u izradu niza zakonodavnih mjera kojima je bio glavni cilj decentralizacija financiranja i upravljanja kulturom, što se postiže uvođenje „kulturnih vijeća“, kao matičnih tijela za odlučivanje u kulturi. Ministarstvo kulture, koje predvodi ministar Antun Vujić, temeljnim ciljevima kulturne politike proglašava slobodu stvaralaštva, kulturni pluralizam, decentralizaciju te interkulturnu komunikaciju i poticanje samoodgovornosti stvaralaštva – po riječima samog ministra – „vraćanje“ kulture kulturnim djelatnicima.
Od siječnja 2001. primjenjuju se novi porezni zakoni koji predviđaju znatne olakšice ulaganjima u kulturu jer su sva darovanja u kulturi – u visini od 2 posto ukupnog prihoda darovatelja – oslobođena plaćanja poreza. Te zakonske mjere, koje imaju za zadatak povećati sponzorska ulaganja u kulturu, pratila je i propagandna akcija pod nazivom „Bijeli kvadrat kulture“.
U Trakošćanu je 16. i 17. ožujka 2001. godine održana javna rasprava o nacrtu Strategije kulturnog razvitka. Raspravi koju su vodili Antun Vujić, ministar kulture, Biserka Cvjetičanin, zamjenica ministra kulture i Vjeran Katunarić, voditelj projekta izrade Strategije kulturnog razvitka, prisustvovalo je u tijeku dva radna dana gotovo tri stotine ljudi, kulturnih djelatnika iz različitih područja kulture i umjetnosti iz cijele Hrvatske. Naglasci samog strategijskog dokumenta i naglasci u raspravi nisu se podudarali: prvotna recepcija pokazala je zatvorenost kruga u kojem se kreće većina kulturnjaka – krug koji počinje nezadovoljstvom i lamentacijom nad postojećim stanjem, a završava prilično agresivnim otporom svakoj eventualnoj promjeni. Novoizrađeni nacrt Strategije kulturnog razvitka dokument je u kojem se objašnjavanju temeljni pojmovi kulturne politike i preporučuju ciljevi, naznačuju poželjni učinci kulturnog razvitka Hrvatske u dugoročnom razdoblju u području kulturne baštine, umjetničke i kulturne proizvodnje, kreativnih industrija te međusektorskih odnosa kulture i drugih socijalnih djelatnosti. Dokument je izradilo više od dvadeset suradnika, stručnjaka iz različitih područja kulture i umjetnosti, pod vodstvom Vjerana Katunarića i Biserke Cvjetičanin. Temeljni dugoročni cilj hrvatske kulturne politike definiran je, u kontekstu recentnih kretanja u europskim kulturnim politikama, kao održivi kulturni razvitak. Dokument je strukturiran prema područnim dionicama zajedničkog okvira, u koji pripadaju Legislativa, Financije, Decentralizacija, Participacija, Umjetničko obrazovanje, Zapošljavanje, Privatizacija, te prema tradicionalno poimanim područjima Književnost i nakladništvo, Likovna umjetnost, Glazba i diskografija, Scenska umjetnost, Kinematografija, Mediji, Spomenička baština, Arhivi, Knjižnice, Muzeji, Tradicijska kultura, Kulturni odnosi većine i manjine, Međunarodna kulturna suradnja. Nove dionice posvećene su prvenstveno suradnji kulture s drugim sektorima te uvažavaju učinke novih informatičkih tehnologija i novih socijalnih znanja i vještina u području kulture: Kulturni turizam, Nove komunikacijske tehnologije u kulturi, Istraživanje i razvoj, Kulturni menadžment i Sociokulturni kapital.
Osnovno obilježje Strategije kulturnog razvitka je dinamika mapiranja postojećega stanja u odnosu prema postavljanju ciljeva. Posebno je to vidljivo u završnom poglavlju u kojem se, umjesto uobičajenih „zaključaka“ sa svrhom petrifikacije zadanih ciljeva, otvaraju problemi, odnosno, procjenjuju prednosti i nedostaci samoga dokumenta, kao i moguće implementacije postavljenih zadataka. Ministarstvo kulture svoj je rad predstavilo u znaku „3D“: demokratizacija, decentralizacija i demonopolizacija u kulturi. U najvažnijem od tih zadataka, u poslu decentralizacije odlučivanja u kulturi, autori smatraju da je za Hrvatsku najprikladniji model policentričnog upravljanja, u kojem se ovlasti kulturnog planiranja prenose na veće kulturno-povijesne regije, odnosno na njihova vijeća za kulturu. Državi ostaje pravo prvenstva u određivanju ciljeva i strategijskih instrumenata kao ključnih kriterija za oblikovanje kulturne politike. Kao jedan od temeljnih principa ističe se podupiranje različitih oblika nedržavnog financiranja kulture, ali se štiti „kulturno javno dobro“ u odnosu na komercijalnu i isključivo tržišno orijentiranu kulturnu proizvodnju.
Već 2001. bilo je jasno da iza dokumenta Strategija kulturnog razvitka treba slijediti izrada niza pod-projekata, za svako pojedino područje, te na decentraliziranim razinama upravljanja, od regije do lokalne zajednice, kako bi se izgradile premosnice između postojećega stanja i ciljeva Strategije. I sami su autori Strategije na kraju dokumenta priznali da je mnogo češće lakše reći što treba napraviti, nego dati konkretne upute kako to postići.

2001–2010: politička sudbina Strategije kulturnog razvitka

Završno poglavlje Strategije kulturnog razvitka daje sažeto prikazane ciljeve i instrumente, kao i njihovu brojčanu evaluaciju, odnosno, stupnjevanje poželjnih instrumenata na ljestvici od 10 do 1. To je vrednovanje dato u odnosu na procjenu zatečenoga stanja, pa se, primjerice, područje legistlative određuje stupnjem 9 (hiperregulacija), a preporuča se stupanj 5; u području centralizacije ocjena je 8 (početna financijska decentralizacija, s prilično neusklađenim upravnim razinama), dok se teži stupnju 5 (policentrično prenošenje ovlasti kulturnog planiranja na veće kulturnopovijesne regije, odnosno njihova vijeća za kulturu. I u drugim područjima (upravljanje, participacija, umjetničko obrazovanje, zapošljavanje, vlasništvo, umjetnost i kulturne industrije, kulturna baština, suradnja s drugim sektorima) zatečeno je stanje ocijenjeno višim (dakle, slabijim ocjenama) a preporuke se odnose na jači stupanj decentralizacije, kulturnu demokaraciju, fleksibilno zapošljavanje, kulturni pluralizam... – što bi se sve, jednom sintagmom, moglo označiti kao prerastanje kulture u razvojnu snagu Hrvatske, odnosno, kao prijelaz iz poimanja tradicionalnog kulturnog kapitala u novi sociokulturni kapital. Iz procjene koju su krajem devedesetih dali stručnjaci Vijeća Europe, bilo je jasno kako Hrvatska ima dobre policy-thinkerse a nema polic-doerse, to jest, „stručnjake koji znaju što treba učiniti da bi se ciljevi te politike ostvarili“ (Strategija, 2001: 100). Evaluirajući vlastitu strategiju, ekipa autora naznačuje, naposljetku, i glavne prednosti i nedostatke, koji su vidljivi na kraju rada na Nacrtu strategije. U navedenim nedostacima ističu se „nedostatak znanja i iskustva u razradi strategijske vizije ususret strategijskom planiranju i izradi srednjoročnih ili kratkoročnih programa“, slabe mogućnosti predviđanja učinaka u odnosu na ciljeve, nepostojanje stabilnih oblika izvanproračunstkog financiranja (što za sobom povlači u prostoru institucionaliziranje kulture težnju za održavanjem postojećeg stanja), slaba razvijenost dodatnih oblika umjetničkog obrazovanja, nedostatak interdisciplinarnih znanja kao i nedostatak (političke) volje za međusektorskom suradnjom. Negativne posljedice koje je strategija predvidjela pred sedam godina danas su u velikoj mjeri prisutne, poput negativne selekcije kadrova, odlaska mladih umjetnika u inozemstvo, odustajanja od projekata i „povlačenja u privatnost“, emoralizacije nadarenih i – iznad svega, opće prisutnog antiintelektualizma, otpora novim idejama i promjenama. Dodajmo tome i novi, „supkulturni“ trend nacionalizma, negativni saldo hrvatske stvarnosti je potpun. Budući da se od 2003. na strategiji kulture nije radilo (niti se pokušala postojeća implementirati, niti se izradila nova), to nas stanje ne mora čuditi. Ali nedostatak čuđenja – kao općenito obilježje javnog mnijenja – samo je dodatni znak socijalne apatije i unaprijednog odustajanja od javnog angažmana. Rekla bih da je jedino područje razvitka koje strategija iz 2001. nije u dovoljnoj mjeri valorizirala, prostor civilnog društva i nezavisne kulture, upravo ono područje koje se danas pokazuje kao stvarni prostor otpora s jačim potencijalom. Štoviše, nezavisna scena, svojim rasponom aktivnosti koje uključuju, pojednostavljeno rečeno, i gender-studies i urbanu kulturu, i umjetničku akciju i politički angažman, u bitnom smislu premošćuju jaz između civilnog sektora i političke scene, pokušavajući se izboriti za svojevrsnu participativnu demokraciju u svakodnevnom životu.

Otvorena procjena, koja je 2001. upozoravala na prednosti i nedostatke, pokrenula je u mandatu ministra Vujića određene procese, koji su bili prvenstveno vidljivi u promjenama u načinu odlučivanja o dodjeli sredstava projektima, budući su bila uspostavljena kulturna vijeća s autonomnim ovlastima, a samom ministru su ovlasti odlučivanja bile ograničene, dok su odluke o financiranju bile transparentne i javnosti dostupne. Iz perspektive 2001. godine činilo se da je obavljen velik posao, kao da samo treba početi realizirati, točku po točku, ciljeve planirane u pojedinim područjima kulturne djelatnosti. Danas, 2010.-e godine strategijski dokumenti o održivom kulturnom razvoju iz 2001. doimaju se kao svojevrsna utopijska literatura iz jednog drugog vremena. Politička smjena krajem 2003. godine značila je prekid u radu na strategijskom promišljanju kulture. Nova je vlast još neko vrijeme držala Strategiju kulturnog razvitka na službenim stranicama Ministarstva kulture, da bi uskoro nestao ijedan trag o njezinu postojanju. Dogodilo se to na način koji priziva nasljeđe upravljanja kulturom iz devedesetih godina: isti ministar, Božo Biškupić, sada u trećem mandatu upravlja kulturnim djelatnostima bez ikakva eksplicitna strategijskog dokumenta. Naravno da se i danas može raspravljati o tome postoji li, eventualno, neki skup implicitnih teza na kojima se temelji Biškupićeva kulturna politika, i da li se ona vezuje na predstrategijsko razdoblje devedesetih. No, dok se devedesetih moglo identificirati određenu kulturnu politiku, prije svega vezanu uz ideju „duhovne obnove“ i (re)konstrukciju nacionalnog kulturnog identiteta, danas se radi o nizu pragmatičnih poteza koje ne vezuje neka teorijska logika, dakle, neka prepoznatljiva kulturna politika, već se prepoznaje jedino model upravljanja, odnosno, način obnašanja vlasti. Stoga bih prije rekla da poststrategijsko razdoblje odlikuje niz pojedinačnih mjera kojima se niti ne pokušava uobličiti koherentna pozicija kulturne politike. Rasprava o kulturnoj politici u cjelini je izmaknuta iz diskursa javnosti i njezin se nedostatak uopće ne tematizira. Politička sudbina Strategije kulturnog razvitka obilježena je neuralgičnom točkom naših političkih vizija u cjelini, a posebno u području tzv. javnih politika: diskontinuitetom. Upravo su područja obrazovanja, zdravstva i kulture, kao područja koja iziskuju oblikovanje jasnih i dugoročni policy-dokumenata, u novijoj hrvatskoj povijesti primjer nedostatka volje za političkim konsenzusom – koliko god se on deklarativno spominjao baš u područjima obrazovanja i kulture.
Jedina relevantna mjera kulturne politike iz poststrategijskog razdoblja tiče se zakona kojim se od 2005. godine uvodi obveza osnivanja kulturnih vijeća za sve gradove veće od 30.000 stanovnika. Ključna zadaća Ministarstva – da kooridinira oblikovanje kulturnih strategija na decentraliziranim razinama, od regionalne do lokalne, nije realizirana. Ako se, pak, iz perspektive 2008. godine čitaju ciljevi pojedinih područja, posebno u kulturnim djelatnostima kazališne i glazbene produkcije, postaje jasno da od postavljenih desetak ciljeva po svakoj djelatnosti, proteklih godina nije učinjeno gotovo ništa, realizirane su tek jedna do dvije točke.
Pozicioniran u 2004. godinu, rad Nine Obuljen posvećen je utjecajima procesa europskih integracija na hrvatsku kulturnu politiku, budući je taj aspekt u Strategiji bio prisutan tek na deklarativnoj razini, kao jedan od načelnih ciljeva hrvatske politike, ali bez primjerene analize koja bi se bavila potrebnim izmjenama u zakonodavstvu te konkretnim učincima pridruživanja na hrvatsku kulturnu politiku. U mjeri u kojoj je područje zakonodavstva, zbog logike supsidijarnosti, u kulturi relativno jednostavno u odnosu na druge sektore (gospodarstvo, primjerice), budući se – od većih zakona – radi samo o usklađivanju zakona u području elektroničkih medija, upravo je hrvatska kulturna praksa ona koja će morati doživjeti transformaciju. Ne iz razloga zakonske prisile, već iz potrebe usklađivanja hrvatske kulturne proizvodnje s europskim praksama. A taj je izazov iznimno složen, budući je najveći dio kulturnoga pogona, onaj koji ide kroz institucije, već puna dva desetljeća zaštićen od promjena i nerijetko ostavlja dojam da se odupire inovativnim praksama. Na to, u zaključcima doktorskog rada upozorava i Sanjin Dragojević, govoreći o potrebi pune harmonizacije s europskim standardima, što znači potrebu uvođenja novih znanja i vještina, novih tipova upravljanja kulturnim pogonom. To će pitanje biti temom studije o kulturnom menadžmentu.

Izazov ili upute za upravljanje kulturnim ustanovama i umjetničkim udrugama

Knjiga Menadžment umetnosti u turbulentnim okolnostima. Organizacioni pristup objavljena je u Beogradu 2005. godine kod izdavačke kuće „Clio“. Krajem iste godine, 2. prosinca, održano je u Amsterdamu predstavljanje engleskog izdanja, pod nazivom Arts management in turbulent times. Adaptable Quality Management. Objavljivanje knjige potpisuju European Cultural Foundation i Boekmanstudies. Europska kulturna fondacija u proteklom je razdoblju financirala niz projekata i programa u području Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe vezane uz problematiku kulturne politike i kulturnog menadžmenta (npr. programe Participativne kulturne politike), a sama je knjiga rezultat višegodišnje stručne suradnje Milene Dragićević Šešić, profesorice na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i Sanjina Dragojevića, profesora iz područja javnih politika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radeći zajedno u posljednjih desetak godina, od Zapadne i Srednje Europe, do njezina jugoistoka i kavkaskih dijelova, oblikovali su nov pristup upravljanju kulturnim institucijama i nezavisnim organizacijama. Brojnim seminarima, radionicama i tekstovima, koje su diseminirali od Gruzije do Amsterdama, oblikovali su specifični model pod nazivom adaptivni menadžment kvaliteta. Riječ je o pristupu koji se i sam oblikovao u vremenu promjena i kriza, u tranzicijskim okolnostima transformacije društva bivših socijalističkih zemalja, od kojih su mnoge bile zahvaćene ne samo socijalnim i političkim potresima već ratnim sukobima i razaranjima.
Prostor kulture, naime, nije devedesetih bio pripremljen na promjene – i iako bez gotovo ikakve pravne, političke i ekonomske sustavne potpore, od njega se očekivalo da samostalno riješi svoje probleme i promijeni u temelju način funkcioniranja, da usvoji „zapadni model“ kulturnog menadžmenta i uspostavi kompetitivni i kvalitativno tržište kulturnih dobara. Umjetnici i kulturnjaci, izdavači i kazalištarci, filmaši, likovnjaci i glazbenici, našli su se u situaciji prividno otvorenih opcija: najavljivala se sloboda kulturnih djelatnosti odterećenih političkih ograničenja, nudila se privatizacija u područjima u kojima je umjetnost bilo moguće ponuditi kao tržišni proizvod, robu (knjige, filmovi, nosači zvuka, profitabilna glazbena i scenska umjetnost). Već sredinom devedesetih bilo je jasno da tranzicija u kulturi nije provedena: javne kulturne institucije su postale neka vrsta hibrida – na nepromijenjenu jezgru upravljanja i financiranja socijalističkog tipa stavljena je maska tržišne orijentiranosti. Tamo gdje je privatizacija provedena dosljedno i nekontrolirano, ne vodeći nikakva računa o mogućim negativnim učincima i kako ih ublažiti, kulturne su djelatnosti, poput izdavačke i filmske, došle do ruba opstanka. Većina nezavisnih nevladinih udruga u području kulture i umjetnosti, usvojila je u tom vremenu neka konkretna znanja iz kulturnog menadžmenta i projektnog organiziranja, no u okolnostima u kojima izostaju sustavni okviri promjena, takav je način funkcioniranja teško održiv i ne omogućuje razvojni aspekt kulturnih djelatnosti.
Iako bi možda neki čitatelj iz samoga naslova Menadžment umjetnosti u turbulentnim okolnostima mogao pomisliti da je riječ o priručniku koji daje upute za financijsko preživljavanje u kulturi, prava se bit nalazi u sintagmi engleskog prijevoda adaptivni menadžment kvaliteta (adaptable quality management) koja otkriva da je u središtu koncepta umjetnička kvaliteta i izvrsnost kulturne djelatnosti. Preciznije: u zalaganju za unutarnju i vanjsku stabilizaciju kulturnog sustava, umjetničko djelovanje ostaje, za naše autore, prioritetnim zadatkom.
Prva tablica s kojom se u knjizi susrećemo – Problemi turbulentnih područja tijekom devedesetih godina – jasno identificira političke i socijalne probleme kao i njihove posljedice u području kulture, te daje set razumnih preporuka za nadilaženje kriznih trenutaka. U cjelini gledano, sabranost i razumna stajališta jedne su od osnovnih osobina ove knjige, ona se ne pokriva političkim idejama koje su trenutno kurentne u javnosti, ne podliježe emocijama i ne iskazuje „brigu ili zaprepaštenje“ nad stanjem u institucijama, ne zdvaja nad činjenicom preoblikovanja „simboličko-kreativno-legitimacijskog karaktera“ umjetnosti u postindustrijskom društvu u „produkcijsko-uslužno-potrošački“, ne zaziva mističnu auru umjetnosti kao metafizičko rješenje za konkretne probleme. Menadžment umjetnosti u turbulentnim okolnostima temelji se na dugotrajnim analizama – posebno usporedbenih konteksta u različitim zemljama – koje omogućuju stvaranje operativne konceptualne mreže. Iako su se zemlje Srednje i Jugoistočne Europe, te kavkaske zemlje do 2000. razvijale odvojeno i suočavale sa specifičnim problemima, autori ustvrđuju ako nakon 2000. dolazi do „začuđujućih sličnosti među njima, kako na razini nekih općih političkih okolnosti tako i /…/ na razini prioriteta nacionalne kulturne politike“. Sve pobrojane „turbulentne okolnosti“ zvuče prilično poznato: urušavanje ili dezintegracija političkog sistema, ekonomska kriza (i bankrot zemlje), prisilne i nekontrolirane migracije, interetnički i interkulturni sukobi, prekid transporta i komunikacija, politička izolacija, terorističke akcije, visok stupanj kriminaliteta, korupcija, ekonomsko raslojavanje stanovništva – nestanak srednje klase, rat, ratna stradanja i razaranja. A evo i posljedica u području kulture: izostanak sustavne kulturne politike, smanjena izdvajanja javnog sektora u kulturu (smanjenje budžeta), smanjenje kulturne potrošnje i participacije u kulturnom životu, izostanak socijalne i kulturne kohezije, getoizacija kultura i kulturna marginalizacija manjina, smanjen opseg međunarodne kulture suradnje, nesudjelovanje u međunarodnim programima i organizacijama, nesigurnost planiranja kulturnih programa i povećanje troškova osiguranja, nastajanje nepotizma i klika, snižavanje profesionalnih standarda, dualizam elitne naspram populističke kulture, uništavanje kulturne baštine i kulturne infrastrukture, gašenje kulturnog života u pojedinim sredinama. U većoj ili manjoj mjeri, svi su se ti problemi u posljednjih petnaestak godina manifestirali i u Hrvatskoj, a izdvojila bih nekoliko ključnih: razaranje baštine i kulturne infrastrukture, izostajanje sustavne kulturne politike (do 2001. godine, a i donesena strategija kulturnog razvoja se ne realizira prema prioritetima), smanjenje kulturne potrošnje (posebno u područjima kulturnih industrija poput filma i u izdavaštvu), nerazvijenost odnosa javnog, privatnog i civilnog sektora, smanjenje međunarodne kulturne suradnje. I na kraju, ili bolje na početku, kriza institucija i njihove društvene uloge što ide ruku pod ruku s nastajanjem cehovskih klika i snižavanjem profesionalnih standarda. Ovo potonje je dugotrajan, svojevrstan „podzemni“ fenomen, često prikriven i izmaknut kritičkoj pažnji javnosti.

Što je menadžment umjetnosti?

Što nam je činiti u takvim okolnostima, kako se s njima nositi i kako izgraditi vlastite organizacijske i upravljačke sposobnosti u kulturnim ustanovama i nezavisnim udrugama, središnja je tema Menadžmenta umjetnosti u turbulentnim okolnostima. Polazeći od pretpostavke da je sustavan pristup u nužan u pitanjima organizacijskog kapacitiranja ustanova, autori pristupaju ponajprije stvaranju teorijsko-metodoloških osnova za izgradnju sustava profesionalne edukacije, sa svrhom transfera znanja i vještina. Tek je na temelju toga moguće uvesti ideju strateškog planiranja kao ključnog organizacijskog i razvojnog elementa ustanova i udruga. Teorijski korpus znanja koji je potreban za upravljanje kulturnim ustanovama obuhvaća područja teorije menadžmenta i znanosti organizacije, sociologije kulture, kulturne politike i ekonomije kulture – sve redom područja koja u najvećem broju slučajeva nisu dijelovi studijskih kurikuluma naših sveučilišta ili su disperzirani na različitim fakultetskim programima. Metodologija pak, pretpostavlja model kontinuiranog obrazovanja, raznovrsne oblike nastave (radionice, rasprave, konzultacije, studijske boravke….), učenje na temelju iskustva i grupne treninge, ukratko učenje djelovanjem. Tijekom cijeloga procesa, u tri vremenska segmenta (na početku, u sredini i na kraju) važno mjesto zauzimaju mehanizmi evaluacije i autoevaluacije, koji omogućuju identifikaciju distinktivnih problema u funkcioniranju svake ustanove, i na temelju toga, njezino pozicioniranje u kulturnom i socijalnopolitičkom okolišu. Središnji dio posla pripada izradi strateškog plana kao ključnog elementa organizacijskog razvoja ustanova. Strateški plan obuhvaća određenje misije i vizije pojedinih organizacija, definiranje programskih djelatnosti, zajedno s vremenskim i financijskim okvirima. U konačnici, nakon pokusnog roka implementacije strateškog plana dolazimo do analize njegove realizacije te prezentacije rezultata u javnosti.
Kao osnovni kriterij za ocjenu kvalitete predloženog programa postavlja se zahtjev izvodivosti, odnosno, primjenljivosti: nikakve svrhe nema u tome da se formalno prenose tuđi modeli, makar koliko oni bili atraktivni i uspješni na međunarodnoj sceni, ako ne postoji procjena za njihovu praktičnu realizaciju. Na taj način model strateškog planiranja, iako prenosi različita iskustva, ne nudi oponašanje kao matricu, već zahtijeva od svakoga sudionika da izradi koncept koji je najprikladniji njegovim specifičnim uvjetima i osobinama. U prikazivanju svojih ciljeva stoga autori, ne slučajno, koriste metaforu plovidbe: oni nude set znanja i vještina, nešto poput nužne navigacijske opreme, a svatko isplovljava sam na svoju pučinu. U toj navigacijskoj opremi postoje i kompas, i jedro, i kormilo, i sidro. Metode strateškog planiranja su kormilo, a sidro pretpostavlja razumijevanje kulturne politike i situiranje unutar nje. Treba li naglasiti – pojas za spašavanje ne postoji. U toj razvijenoj teorijskoj metafori možemo samo dodati još nešto: turbulentne okolnosti možemo nazvati uzburkanim i tako u potpunosti stvoriti sliku usamljene slabe lađice koja po nemirnom moru teško sama održava željeni pravac.
Ne spominjem slučajno pojam kulturne politike – Milena Dragićević Šešić i Sanjin Dragojević svoj razvojni model upravljanja umjetničkim i kulturnim organizacijama upisuju u kontekst načelnih razmatranja pitanja kulturne politike, kao što su procesi demokratizacije kulture, privatizacije kulture, kao i tendencije kulturne globalizacije. U analizama oni vode računa o različitim tipovima djelovanja u kulturi koji su se oblikovali od druge polovice 19. st. i tijekom 20. st. – kulturni difuzionizam, kulturni funkcionalizam, kulturni merkantilizam; isto tako, detektiraju moguće paradigme djelovanja u suvremenosti koja zahtijeva prijelaz od logike institucije prema logici projekta. Stvarajući za naše uvjete specifično prilagođen model u turbulentnim uvjetima oni napuštaju i privremena tranzicijska rješenja koja su se redovito pokazivala nedostatnim i dugoročno neodrživim. Model u turbulentnim okolnostima, naime, pretpostavlja dugoročno adaptiblno planiranje, koje je istovremeno i reaktivno i proaktivno: radi se dakle o fleksibilnom modelu koji može funkcionirati u turbulentnim okolnostima koje se neće metodom čarobnog štapića pretvoriti u stabilne; ali istovremeno, prikladan je i za stabilne uvjete. Takav model mora neprestano imati na umu različite razvojne scenarije podložne reviziji i adaptaciji – budući su uvjeti egzistencije promjenljivi, mora, zapravo, funkcionirati kao svojevrsni živi organizam koji se prilagođuje okolini, reagira na podražaje, znade se braniti i mijenjati da bi preživio. Posebno je to važno u jednom aspektu koji se često zanemaruje kad je riječ o organizaciji razvoja i upravljanju kulturnim ustanovama, a to je pitanje njihove intersektorske umreženosti u društvu. Izolacioni pristup kulturi, koji je često prisutan u centraliziranim državama bez razvojne kulturne politike, tretira svako područje zasebno i izostaje gotovo svaka komunikacija (a kamoli suradnja) među područjima koja pokrivaju različita ministarstva. Čak ni tradicijski bliska područja (obrazovanje i kultura, kultura i vanjska politika) nemaju sustavno riješenu koordinaciju aktivnosti a još manje organizirano međusektorsko djelovanje. Milena Dragićević Šešić i Sanjin Dragojević preporučuju, pak, intersektorsko djelovanje, kao i suradnju s lokalnim i međunarodnim partnerima, zato što je suradnja jedan od preduvjeta opstanka u turbulentnim okolnostima.

Kako u uvjetima u kojima radimo, a koji se s pravom mogu zvati turbulentnim okolnostima, ostvariti cilj estetske izvrsnosti, konačno je pitanje kojemu se autori okreću. To je pitanje ključno vezano za osnovna opredjeljenja kulturnih politika – imaju li one u svom središtu odgovornost za poticanje i brigu o razvoju stvaralaštva, skrbe li posebno o poticajnim mjerama za omogućivanje rada i predstavljanje mladih umjetnika, vezuju li umjetničko stvaranje za temu umjetničkog obrazovanja. Kao krajnji cilj menadžmenta u cijelom neprofitnom sektoru postavlja se ideja formiranja centara izvrsnosti, onih središta kulture, umjetnosti i/ili znanja, koji će biti ucrtani na mapi regionalnih ili međunarodnih geografskih mapa kulture, bez obzira na socijalnu, političku, ili financijsku uzburkanost koja potresa te prostore.

Gdje živimo i pokušavamo raditi: ili, tri razloga zašto nam treba menadžment u kulturi

U proljeće 2000. godine pisala sam opširniji tekst na temu kulturne politike u Hrvatskoj devedesetih godina; u tom je tekstu nezavisna kultura još u diskurzu i konceptualno bila percipirana kao „alternativna kultura“, sa svim nedoumicama ili dvosmislicama (pa i smicalicama) koje je taj pojam nosio. Prvenstveno je, naime, percepcija javnosti nezavisnu kulturu poistovjećivala s alternativnom, procjenjujući estetičke osobine, stupanj inovativnosti, uvođenje drugačijih umjetničkih praksi, i tako redom. Da pojednostavim: nezavisna kazališna grupa uspoređivala bi se s produkcijom gradskom institucionalnog teatra, po logici estetske orijentacije, umjetničkog koncepta. Danas je, međutim, razvidno, kako mjerilo usporedbe u prvome redu mora biti organizacijska infrastruktura određene grupe, pa je u tom smislu jedan „umjetnički“ NGO mnogo srodniji – u načinu funkcioniranja, u načinu financiranja, po tipu ili vrsti djelovanja – nekom NGO-u u području mirovnih studija ili socijalnog aktivizma. „Sličnosti“ s institucijama klasičnog pogona kulture slabo se održavaju u već iscrpljenim i nedostatnim kategorizacijama i podjelama umjetničkih praksi na njihove „podvrste“, po takozvanim djelatnostima kulture, kao što su glazbena, izdavačka, likovna, filmska itd. Sve je više projekata koji ne mogu ući ni u jednu ladicu, pa se tako pri gradskim ili državnim fondovima stvaraju – više ili manje uspješno – novi nazivi, nove ladice za „urbanu kulturu“, za „kulturu mladih“, za „nove medije i nove tehnologije.“ Danas je sasvim jasno kako se umjetnička praksa ne može razvijati u postojećim organizacijskim i infrastrukturnim uvjetima, koji i dalje nastavljaju beskonačno tranzicijsko putovanje između socijalističkih modela upravljanja kulturnim institucijama i neželjenoga oceana tržišnih uvjeta.