Branislav Oblučar [1]

Nulte, dobra pjesnička berba

Sarajevske Sveske br. 25/26 [2]

Unatoč očekivano nepovoljnim društvenim i tržišnim uvjetima, moglo bi se ipak ustvrditi da su nulte bile dobre godine za poeziju u Hrvatskoj, barem onu koju su pisale autorice i autori mlađih generacija. Desetljeće je za nama, i retrospektivni pogled ima što obuhvatiti. Nakon tmurnih i poetički oskudnih devedesetih, nulte su na samom svom početku iznjedrile nešto drugačije: nastupio je „val“ stvarnosne poezije, komunikativne i čitane, na čijem je čelu danas već kultna knjiga Tatjane Gromače Nešto nije u redu?, uz čiji bok stoje knjige autora kao što su Krešimir Pintarić, Drago Glamuzina, Vlado Bulić i drugi. Poezija je u takvim poetikama izmaknula u prethodnom desetljeću već prilično iscrpljenom iskustvu jezičnog pjesništva koje je dominiralo još 80-ih, a koje je na stranicama časopisa Quorum bilo obilježeno intermedijalnošću i popularnom kulturom kao znakovima novoga doba. Upravo te su sastavnice, kao i već tada dominantan kolokvijalan govor pjesništva, prožet jezikom ulice, oznake koje će u većoj ili manjoj mjeri preuzimati mlađi naraštaji, kako oni 90-ih, tako i oni nultih.
Dok su desetljetni ritmovi suvremenog hrvatskog pjesništva od 50-ih godina prošlog stoljeća obično sagledavani preko časopisnih žarišta uz koje se onda obično vezala i određena generacija, nulte godine, kao i prethodno desetljeće, narušavaju i mijenjaju takvu koncepciju. Premda je problem časopisa, njihovog književnog i društvenog utjecaja nedvojbeno evidentan, pa je on postao i problemom kulturne politike, ne može se nipošto govoriti o zamiranju časopisne scene. Godine 2005. počeo je u polugodišnjem ritmu izlaziti časopis Poezija, namijenjen isključivo pjesništvu i uz njega vezanom kontekstu, a svoj je ritam obnovio i Quorum, s pomlađenom redakcijom, u kojem je poezija i dalje obavezno mjesto. Valja spomenuti i časopis Tema, riječki Re te dvotjednike Zarez i Vijenac. Ne smije se zaboraviti ni internet kao novi prostor na kojemu u nultima zaživljuje i književnost, u obliku književnih blogova ili rijetkih elektroničkih časopisa, čija mogućnost nažalost još uvijek nije dovoljno prepoznata ni iskorištena, pogotovo uzme li se za usporedbu svjetski, npr. američki kontekst. Za većinu je ovdje spomenutih časopisa karakteristično da ih uređuju i u njima zajedno objavljuju kako autori najmlađe, tako i oni srednje ili starije generacije, što se može iščitati i kao poetički indikator: različite poetike manje-više nekonfliktno supostoje, a najmlađe generacije pišu neopterećene tradicijom – nema velikih imena i velikih opusa koje treba osporiti ili se s njima nadmetati. Individualnost, samosvijest, jak lirski subjekt, inzistiranje na razlici i poetičkom pluralizmu, kao i poznavanje konteksta u kom se piše kategorije su kojima se najbolje može označiti stanje mlađe hrvatske pjesničke scene. Uz već spomenuta pjesnička imena, kada o nultima govorimo, ne smiju se izostaviti ni druge pjesnikinje i pjesnici koji su ih svojim nastupom obilježili: Dorta Jagić, Slađan Lipovec, Saška Rojc, Olja Savičević Ivančević, Hrvoje Jurić, Antonija Novaković, Franjo Nagulov i drugi, a od kritičarskih imena koja pjesničku produkciju prate treba istaknuti Dariju Žilić.
Kao tri najznačajnija imena mlađe generacije, koja bi mogla ilustrirati navedene opaske, kao i poetičke preobrazbe, izdvajam Anu Brnardić, Marka Pogačara i Mariju Andrijašević, autore rođene 80-ih, koji su svoje prve ili najvažnije knjige objavili od sredine nultih naovamo. Ana Brnardić svoj je pjesnički prvijenac Pisaljka nekog mudraca objavila još 1997, s nepunih 18 godina osvojivši nagradu Goran za mlade pjesnike. U njemu je svoj pjesnički izričaj dovezala na poetiku iskustva jezika ili semantičkog konkretizma, prije svega na prakse 80-ih, ispitujući mogućnosti jezika i teksta, polažući pažnju na zvučnost i tjelesnost riječi, na neobične, često neuhvatljive asocijativne spojeve. Fragmentarnost i semantička otvorenost glavne su karakteristike njezinih tekstova, koje se očituju i u njezinoj drugoj knjizi, Valceru zmija (2005), gdje se pojavljuju u novom kontekstu: ovdje je ispitivanje granica jezika ustupilo mjesto tvorbi osebujnog pjesničkoga svijeta, čija su značenja izmičuća, ali je njegova atmosfera gotovo opipljiva – oniričnost, fantastika, bajkovitost samo su neke kategorije mogućeg opisa. Svojom najnovijom knjigom, Postanak ptica (2009), učinila je stanoviti odmak od ovakvog načina pisanja: njezine nove pjesme narativnije su, a ta je osobina donekle ublažila i fragmentarnost tekstova, okupljajući ih oko manje-više prepoznatljive semantičke osi i čineći ih komunikativnijima. Pjesnikinja se kao i u ranijim knjigama, i ovdje oslanja na prirodu kao glavni inventar pjesničkih slika i motiva, neizostavne su i reference na pisanje, viđeno kao tajanstveni „obred sretnog čovjeka“, a novina su jasne, premda vrlo poetizirane reference na stvarnost, ponajprije na američke, potom i rumunjske toponime. Postanak ptica tako, ako se zauzme stanoviti odmak, može poslužiti i kao prizma preko koje se uz mijene pjesnikinjine poetike mogu očitati i poetičke tendencije pjesničke scene: iskustvo jezika pokazuje se kao neizbrisivo zaleđe pisanja, no ono kroz sebe propušta i novija iskustva, čitljiva u stvarnosnom, komunikativnijem pjesništvu. Knjiga Ane Brnardić najbolje svjedoči da ova iskustva ne posjeduju nužno suprotan predznak, što im se u kritici često želi pridati, već dokazuju da njihovi susreti itekako mogu biti plodotvorni i zanimljivi.
Marko Pogačar najglasovitiji je i jedan od najproduktivnijih autora mlađe generacije: u svega četiri godine napisao je knjige koje se već sada mogu smatrati nezaobilaznima kada se govori o pjesništvu nultih. Pogačareva se poetika također oslanja na poetike 80-ih (riječ je o najinventivnijem preispisivanju onodobnih pjesničkih praksi), kao i na poetike američkih pjesnika, Johna Ashberyja ili Franka O'Hare, a ne treba zaboraviti ni u Hrvatskoj nekad vrlo utjecajnog Tomaža Šalamuna. U svojoj prvoj, nagrađenoj knjizi, Pijavice nad Santa Cruzom (2006), Pogačar se poigrava globalnim zemljopisnim, političkim i kulturalnim toposima, pri čemu je osobito zainteresiran za popularnu glazbu i njezinu ikonografiju, koja seže od Elvisa do Courtney Love. Pjesme su pisane relativno kratkim stihovima, ležernim, razgovornim stilom, bogatim začudnim i duhovitim asocijacijama/slikama te pokojom psovkom. Poslanice običnim ljudima (2007) donose ujednačeniji i ritmički složeniji iskaz. U kritici se najčešće upućivalo na političke teme koje su dovitljivo i nepretenciozno pozicionirane u gipkom pjesničkom tekstu – fašizam, revolucija i kršćanstvo, preko kojih se Pogačar iz pjesničkog kuta približio živim raspravama na političko-teorijskoj sceni, a njima je zapravo najdosljednije osvijetlio baš poetička pitanja. Ako su fašizam i kanonizirano kršćanstvo analogija za „izostanak skrivenog“, za „totalnu transparenciju“, tada se u njegovim pjesmama može čitati zagovaranje značenjski nesvodivog pjesničkog jezika, što je u njegovom slučaju oprimjereno ponajprije fluidnom „arhitekturom pjesme“, komunikativnom, ali nikada dokraja uhvatljivom u raster konačnog smisla. U njegovoj najnovijoj knjizi Predmeti (2009) moć je Pogačareve jezične imaginacije odvedena još dalje: ako bismo pjesme doista vidjeli kao predmete (premda ne u konkretističkom smislu), tada oni u Pogačara funkcioniraju poput spužvi, koje upijaju i supostavljaju sasvim heterogene elemente, koji u pjesmama na koncu ipak stječu iznenađujuću kompatibilnost, ponajprije zahvaljujući nadasve zavodljivom, sve složenijem ritmu, njegovom sada već prepoznatljivom adutu.
Svojom je zasad jedinom knjigom Davide, svašta su mi radili (2007) Marija Andrijašević obnovila moć ispovjednog iskaza – kritičarka Darija Žilić istaknula je kako je riječ o radikalnoj ispovjednosti koja je izbjegla poznatim zamkama koje se obično vežu uz konfesionalnost. Nimalo slučajno, njezina knjiga otpočinje stihom: „pričaj mi o sebi, kaže“, i upravo ovaj poziv na pripovijedanje o vlastitom ja čini uporište pisanja ove pjesnikinje. Pisanje je mjesto na kojem će njezina protagonistkinja svoj identitet uvijek iznova dovoditi u pitanje, tragati za njim ili ga nastojati potvrđivati – on nikada neće biti fiksna, dovršena kategorija, jer je prije svega rezultat dijaloga, najprije junakinje sa samom sobom, a potom i s drugima – prijateljima, onima u koje je zaljubljena i s članovima obitelji. Ljubavni dijalozi i monolozi te refleksije o obiteljskoj traumi, gubitku oca, čine tematsku potku njezinih pjesama, čiji je govor bujan, bogat digresijama, kolokvijalan, gotovo „privatan“, i redovito višeglasan. Obilježava ga i povišena emotivnost, karakteristična za ispovjednu liriku, koja je ovdje začinjena (auto)ironijom, što pjesme rasterećuje od banalne patetike (pisanje je nazvano „patetikometrom“), koja ipak nije viđena kao prijetnja. Pjesnikinjini se tekstovi hrabro poigravaju klišejima ljubavnoga govora, pokazujući kako iza fraza postoji zalog stvarnog: tijelo, ožiljci, bol, pa je kombinacija neposrednosti, ogoljenosti i ironije vrlo efektna, što se najbolje očituje u pjesmama o ocu. Knjiga Marije Andrijašević, nagrađena Goranom za mlade pjesnike pokazala je sasvim nove mogućnosti pisanja, izmičući svim manje ili više prepoznatljivim poetikama.