Vladimir Martinovski [1]

ODABRANA POEZIJA 25/26 - VLADIMIR MARTINOVSKI

Sarajevske Sveske br. 25/26 [2]

Sitna kiša

Septembar je počeo uz jedva vidljivu kišu. Toliko je sitna da sam prvo pomislio kako mi je na nos sletjela mušica. Toliko je sitna da je moji sinovi nisu ni primjetili prije nego što su ušli u kola. A oni obično sve primjećuju. Toliko je sitna da ni ne uključujem brisače.
Od kapi put do vrtića dobija nove boje i nijanse. Čitavog ljeta nisam se vozio ovim ulicama.
Stigli smo. Otvaram vrata i shvatam da je dječji plač u dvorištu vrtića glasniji od pjesme koju smo slušali u kolima.
Hodamo polako i ćuteći prema ulaznim vratima. Odjednom primjećujem da su lica skoro sve djece (i mojih sinova, takođe) pomalo mokra:

Septembarska kiša.
Sitnija od suza
pred vrtićem.

DOM BEZ ADRESE

Još prije nego što sam se probudio znao sam da se u toku noći naplastio snijeg. Nekako mekši od prelaska iz sna u javu. Budiš se u bjeljem, čistijem svijetu. Različito je buđenje kad pada snijeg. Nekako je spokojnije. Tiše. A, ipak, utroba ti treperi kao da se prebrzo njišeš na ljuljašci. Jutro je puno nekog zaraznog uzbuđenja. Kao kad se budiš, a znaš da te očekuje neko iznenađenje. Utroba treperi kao da se budiš u danu u kojem očekuješ da ti stigne pismo.
Danas ne očekujem pismo. Ali vidljivo sam uzbuđen zbog pošiljke koju mi isporučuju oblaci. Izlazim da kupim hljeb i shvatam da, čak i da mi je neko poslao pismo ovih dana, poštar, vjerovatno, ne bi mogao da mi ga isporuči:

Dom bez adrese...
Neko je pogodio kućni
broj grudvom snijega.

MASNA LUNA

Noć bez mjesečine. Ulazim u stan u kojem su nekad živjeli baka i djed. Tražim neke stare knjige. Ulazim u kuhinju po čašu vode.
Iako godinama tu niko nije spremao hranu, dok gledam u prostor nad šporetom, prvo mi se pojavljuju vesele slike okretanja palačinki.
Moja baka me ovako nekako učila: bacaš palačinku iz tiganja ooooooop prema tavanici (ili uuups do tavanice!) i dočekuješ je u tiganj već okrenutu na drugu, još uvijek neisprženu, stranu.
Gledajući u kružnu mrlju na tavanici, osjećam da se moja usta sama osmjehuju, a da mi se nozdrve polako pune jednim prepoznatljivim mirisom iz prošlosti:

Masna luna na
tavanici – od bakinih
palačinki.

SNIJEG DO KOLJENA, DO POJASA I NAD PUPKOM

Godinama nije ovoliko padao snijeg. Odnosno, prvi put lično vidim ovoliko snijega. Sve ostalo su priče iz nekih drugih vremena, kad su moji roditelji ili neki daljnji preci pravili tunele kroz gromade snijega da bi stigli iz kuće u kuću. A sad bukvalno propadam u snijeg. Teško se probijam, penjući se uz brdo:

Ovdje obično
letim, a sad tonem:
snijeg do koljena.

Izmjenjujem se stalno sa svoja dva prijatelja. Jedan probija put, a drugoj dvojici je lakše. Svakih deset minuta smjena. Sad sam ja posljednji u maloj koloni. Teturam se skupljajući snagu poslije napornog probijanja puta. Polako, ali sigurno, zaostajem. Imam osjećaj da nisam posljednji u koloni:

Snijeg do koljena.
Otpozadi osjećam vreo zadah:
rundav pas.

Sad sam dobio savršen alibi da zastanem i da se bar malo okrijepim. Okrećem se bijelom psu i počinjem da ga milujem po glavi. Odmah mi navire nova, dotad skrivena, snaga. Žurim da sustignem prijatelje.
Kako se približavamo vrhu, tako postaje sve teže. Napredujemo kao na usporenom snimku. Svaki korak traje čitavu vječnost. Penjemo se polako, poput staraca. Shvatamo da nam je sad već snijeg do pojasa. Evo konačno i vrha!

Snijeg do pojasa.
Na korak-dva do vrha
udišem oblak.

Krećemo naniže. Snijeg nam je sad već iznad pupka. Odjednom počinjemo da trčimo s lakoćom. Kao djeca. Kao da se sa svakim novim korakom vraćamo u djetinjstvo:

Snijeg do pupka.
Shvatam da mi je zemlja
opet majka.

Obuzima nas nekakva luda radost, obično nerazumljiva odraslima. Trčimo po snijegu i skačemo bez mrve straha. Mokar do gole kože, želim da ovo trčanje i skakanje potraje čitavu vječnost. Toliko snažno trčimo da čak i onaj pas odustaje od ideje da nas prati...
Trčim ispred dvojice prijatelja. Polako ali sigurno udaljavam se od njih. Kao da me nije briga da li će me ikad stići. Pravim visoke skokove poput jelena. Za trenutak osjećam svoje tijelo kao tijelo neukrotive šumske zvjerke:

Trčim u snijegu:
za tren zaboravljam da
nisam jelen.

NEPROČITANA KNJIGA

Na radnom stolu gomilaju mi se knjige.
Dok sijedam, prije nego što uključim kompjuter i prije nego što pogledam u ekran, imam osjećaj da plivam maraton kroz knjige. Neke su čitane i po stotinu puta. Neke su pune riječi podvučenih grafitnom ili hemijskom olovkom. Neke imaju posvete od dragih ljudi. Neke su potpuno nove, a neke u fazi raspadanja. Neke imaju bilješke po marginama koje su ostavili njihovi stari vlasnici. Neke imaju potpise mojih baba i djedova na prvoj strani. Poneka je dobijena kao nagrada za odličan uspjeh i primjerno vladanje. Neke su naslijeđene. Neke pozajmljene. Neke imaju fiskalni račun kao oznaku za stranicu na kojoj sam pročitao nešto uzbudljivo. Neke su sa savijenim stranicama. Neke nisu pročitane do kraja.
Neke su netaknute, ali će možda pritrebati.
Kraj kreveta mi se gomilaju knjige.
Iz nekih od njih samo čitucnem poneku stranicu i ostavim ih da čekaju. Vraćam im se na rate, zavaravajući se da tako istovremeno živim više života u više različitih vremena i prostora. Prije nekoliko dana shvatio sam da sam i u plakar za rublje smjestio gomilicu od tridesetak knjiga. Sakrio sam ih na brzinu, raspremajući prostoriju kad su dolazili nenajavljeni gosti.
Ostavio sam, za svaki slučaj, i nekoliko knjiga u toaletu. Dvije-tri sam našao i u prtljažniku kola. Nekˋ se nađu pri ruci.
Danas sam konačno riješio da poređam knjige po policama u biblioteci. Sjetio sam se jednog odličnog haikua jednog svog dragog prijatelja. Ovako je nekako išao: prazna mjesta u biblioteci tjeraju nas da pomislimo na sve svoje prijatelje. Njegov haiku je, naravno, mnogo bolji od moje parafraze.
Poslije nekoliko časova knjige su se našle na „svojim” mjestima.
Nešto mi smeta sad kad ih vidim tako poređane. Izvlačim s police jednu od nepročitanih, jednu koja je godinama strpljivo čekala da dođe na red. Spuštam se u fotelju i namještam naočare. Poslije prvih nekoliko pasusa, slova polako postaju siva, zatim potpuno tamne:

Drijemam s knjigom
u krilu, sanjajući
nepročitano.

EHO TALASA
Čitavo jutro sam pod vodom. Ronim da nađem školjke. Tonem duboko da bih mogao vidjeti nijanse plavog. Zaranjam zatim da bih pokupio novi šareni kamenčić za akvarijum koji nikako da kupimo...
Za naredna zaranjanja prestajem da tražim razloge. Ima neke posebne tišine u moru. Izgleda mi odnekud poznata.

Zaronjen u vodu
dolazi mi da se
sklupčam kao fetus.

Ipak mi treba vazduh. Izlazim na površinu i gledam kako mi mašu s obale. Došlo je vrijeme za podnevni odmor. Kad je najtoplije, pravimo ljetnju sijestu.
Pošto se istuširam i oslobodim se slane vode, polumokar liježem u krevet i zatvaram oči. Iako nastojim da brzo potonem u san, iznutra slušam jedan zvuk koji mi je odnekud poznat:

Eho talasa...
uši su začepljene
morskom vodom.

KARNEVALSKA NOĆ

Skoro svi su se prerušili. Ko u šeika, ko u balerinu, ko u medicinsku sestru, ko u policajca. Naravno, ima i kreativnijih masaka od onih koje podrazumijevaju nošenje uniformi pozajmljenih od tetaka i očeva. Masaka ima: i od čudnih čudnijih.
Ipak, najčudniji su na karnevalu oni koji nisu prerušeni. Imaš poriv da i njih proglasiš za nekakav poznat lik. Upravo se to dešava jednom od rijetkih „nemaskiranih” članova mog društva. Na mojeg bradatog prijatelja, obučenog onako kao što se svakog dana oblači, u teški crni vuneni kaput i s kačketom od čoje, večeras mnogo ljudi pokazuje prstom, proglašavajući ga poznatim vojvodom iz jednog još poznatijeg ustanka. Mnogim ljudima njegova se pojava učinila znatno originalnijom maskom od gomile vatrogasaca, vojnika, spajdermena.
I ja sam se prerušio, ali neću da kažem u što. Suština postojanja maske je u tome da te ne prepoznaju. Kroz male procjepe na svojoj masci gledam u druge maske. Kao da sam glumac u nekoj predstavi za koju još uvijek ne znam kako će se završiti. Kud god da pogledam, vidim maske. Da bih se bar malo odmorio od njih, s vremena na vrijeme pogledam u nebo.

Karnevalska noć.
I mjesec je
stavio masku.

PČELA

Ne jede mi se kad sam sâm. Uvijek mi je ukusnije kad mogu s nekim podijeliti komentare o hrani i ukusima. Ukusnije mi je čak i kad jedem s nekim u tišini. Dovoljno mi je i samo njegovo prisustvo.
I ovaj doručak u maloj mansardi, u kojoj obično doručkujem sam, smatram naročito ukusnim.

Doručkujemo
zajedno pčela i ja:
hljeb, maslac i med.

PIJESAK I ŠKOLJKA

Teška srca vraćamo se s mora. Za razliku od drugih godina, čak i u toku posljednjeg dana odmora idemo na plažu. Ostajemo satima u vodi. Kao da nam je prvi dan odmora. Kao da čitave godine nismo vidjeli more. Kupamo se kao djeca kojima je najslađe da se kupaju baš onda kad ih zovu da izađu iz vode.
Moramo da izađemo. Koža nam je nabrana kao kod slona. Modra nam je kao patlixan. Čak i ne idemo pod tuš, već se samo brišemo. U kabini se presvlačimo i ulazimo u kola. Moramo da krenemo jer smo večeras na svadbi.
Umorni od puta, rješavamo da prvo odrijemamo malo, a zatim ćemo se kupati i dotjerivati za svadbu. Čaršave ionako treba da strpamo u mašinu jer su pokupili prašinu dok smo bili na odmoru.
Pošto smo odrijemali malo, ustajemo brzo, jer nam je ostao samo jedan sat do svadbe. Dok se spremamo, odlučujemo da uključimo mašinu za veš. Neka se bubanj okreće dok se i mi tamo okrećemo u kolu. Ulazimo u spavaću sobu da uzmemo posteljinu.

Zrnca pijeska na
čaršavu – ponijeli smo
dio plaže.

Sve vrijeme dok traje svadba preglasna muzika me snažno podsjeća na to koliko mi nedostaje morski mir. Ulazim u svoj dom i žurim ka biblioteci.
Uzimam je s najviše police i naslanjam na uvo. Čitava kuća počinje na miriše na jod.

Prazna a ispunjena
zvucima mora:
zelena školjka.

KOKICE

Kakva radost! Djeca stoje kraj šporeta i raduju se svakom novom pucketanju iz šerpe. Gledajući u njih, pred oči mi dolazi radost jednog mog prijatelja koji je sastavio jedan od svojih prvih haikua upravo dok je pravio kokice: „Čuj! Zrna su / poskočila od radosti. / Rodila se kokica!” – mislim da dobro citiram.
I sad se djeca raduju rađanju svake nove kokice. Bukvalno poskakuju od radosti. Kao da i ona skaču od dna do poklopca kuhinje. Dok im solim kokice, gledam kroz vrata od terase. Direktno u višnju koja pupi u dvorištu naših susjeda.
Iako je sud bio ogroman, ispraznili smo ga za čas. Kokice ne mogu da zamijene večeru, pa zato moja žena kuva i tjestenine. Pojedemo i njih za čas, ko sa sirom, ko sa šećerom. Dolazi vrijeme za spavanje.
Budi nas mlađi sin, pokazujući ka kuhinji. Oblačimo se na brzinu. Na kuhinjskom stolu sjedi stariji sin i pokazuje ka terasi:

Sinoć smo pravili
kokice. Eno ih sad na
višnji u cvatu!

Iz knjige Vladimira Martinovskog Eho talasa
(Eхо од бранови, Или-или, Скопје, 2009.)

Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović