Rory Stewart [1]

MJESTA IZMEĐU

Sarajevske Sveske br. 23/24 [2]

prevela sa engleskog Irena Žlof

Nije mi lako objasniti zašto sam se odlučio propješačiti Afganistan. Možda zato što mi je predstavljalo izazov. U svakom slučaju to je bio najinteresantniji dio mog puta kroz Aziju. Talibani su bili zabranili postere i filmove, ali sam ja stigao šest sedmica nakon njihovog odlaska i zatekao Herat oblijepljen posterima Hrithika Roshana, bolivudske super-zvijezde, koji stoji na rubu litice, sunce je na zalasku, a večernji povjetarac mrsi njegovu natapiranu kosu. U dvorištu gdje su se pripadnici Al-Qaede skupljali da proćaskaju na urdu, sada su studenti čekali da oprobaju svoj engleski na ratnim izvještačima. U kamari DVD-a na kolicima, našao sam film Čovjek sa željeznom maskom. Malo su ga bili doradili za afganistansko tržište, tako da je Leonardo di Caprio kao Louis XIV u ogrtaču iz sedamnaestog vijeka nosio 9-milimetarski Browning. U Heratu, nekadašnjoj velikoj tržnici Kine, Turske i Perzije, sada su se prodavali kineski budilnici, turske sunčane naočale i iranski sok od jabuke.
Bio je početak 2002. Upravo sam bio proveo šesnaest mjeseci pješačeći po trideset, četrdeset kilometara dnevno kroz Iran, Pakistan, Indiju i Nepal. Htio sam proći cijeli put pješke, ne upotrebljavajući prijevozna sredstva i namjeravao sam propješačiti Afganistan godinu ranije. Ali mi je u decembru 2000. iranska vlada oduzela vizu. Možda su otkrili da sam nekada bio britanski diplomat te su posumnjali u moje motive. Talibani su mi zatim zabranili ulazak u Afganistan, a Vlada Pakistana me je izbacila iz Baluchistana. Kao rezultat, bio sam prisiljen preskočiti dio između Irana i sljedeće etape mog putovanja, i nastaviti od Multana u Pakistanu, odakle sam u neprekinutoj liniji došao do istočnog Nepala.
Neposredno pred Božić 2001., došao sam do grada u istočnom Nepalu i čuo da su Talibani svrgnuti. Odlučio sam se autom vratiti do Afganistana i pješačiti od Herata do Kabula, čime bih povezao svoje putovanje kroz Iran sa putovanjem kroz Pakistan. Odlučio sam pješačiti od Herata do Kabula pravolinijski, kroz centralni planinski pojas. Uobičajena zaobilaznica kroz Kandahar bila je ravnija, lakša i nije bila prekrivena snijegom. Ali je također bila i duža i djelomično pod kontrolom Talibana.
Zemlja je zadnjih dvadeset pet godina bila u ratu; nova je vlada postojala tek neke dvije sedmice; od Herata do Kabula nije bilo struje, televizije, niti majica. Sela su kombinovala starovjekovna pravila ponašanja sa novim političkim ideologijama. U mnogim domovima jedini komad strane tehnologije bio je kalašnjikov, i jedni globalni brend bio je Islam. Sve što je Afganistan nekada činilo zadrtim, marginalnim i nebitnim sada ga je dovelo u središte svjetske pažnje.

Karavan-saraj, čija kapija…

Dva dana kasnije u pustinji, Yuzufi, novinari i Ismail Khan činili su mi se dalekim. Qasimu i Azizu pješačenje je sve teže padalo. Nisu bili navikli da u komadu hodaju po osam sati. Qasim je svako malo spominjao kako bi nam bilo pametnije da putujemo autobusom.
U sumrak, ugledali smo utvrdu na južnoj zaravni i pod njom selo. Kako njih dvojica nisu imali šator, predložio sam da tu potražimo prenoćište. Qasim je odgovorio da u selu ima zlih ljudi i da nas neće primiti. Rekao sam kako sam često posjećivao sela bez posebnog predstavljanja. Abdul Haq je slegnuo ramenima i skrenuo sa staze, uputivši se preko pustinje prema utvrdi. Na trenutak sam pomislio kako bih trebao pratiti stope Abdula Haqa zbog mina, ali me je bilo stid da mu prepustim sav rizik, te sam nastavio hodati pored njega.
„Je li ti jasno o čemu ja govorim?“, Qasim je vikao iza Abdula Haqa. „Ja sam bio mudžahid dvadeset i dvije godine. Kada hodaš, moraš se držati utabane staze, a ne hodati po poljima.“
„Ali ovo je kratica“, odgovorio je Abdul Haq.
„Molim te! Moramo ići putem.“
„Nemoj tako pričati“, rekao je Abdul Haq. „Naš će gost izgubiti povjerenje u nas.“
„Bez brige; ne razumije on šta mi govorimo.“
Abdul Haq se počeo gegati po pijesku, zamahujući desnom rukom ispred sebe i petama šutajući pijesak. Zatim se dao u gerilsku pjesmu koja je počinjala „Dobro nam došao, Ismaile Khane, Dobro došao, Komandante“. Narednih je deset minuta otpjevao dobrodošlicu svakom saborcu kojega se uspio sjetiti. Upravo je došao do „Dobro nam došao, Qasime, Dobro došao, Komandante“, kad smo stigli do staze i sreli čovjeka koji je potvrdio da možemo odsjesti u utvrdi. „Neko će vas uvesti“, rekao je. „Tu živi trideset porodica.“
Kad smo došli do zgrade, sa visokim zemljanim zidovima i tornjem na uglu, shvatio sam da se radi o srednjevjekovnom karavan-saraju, sagrađenom za potrebe trgovaca na Putu svile. Zato što su karavan-saraji građeni na razdaljini od jednog dana hoda, koristio sam ih za smještaj kada sam pješačio kroz iransku pustinju između Araka i Isfahana. Ovaj je bio okružen plitkim jarkom. Široki drveni most vodio je do nadsvođenog trijema dovoljno velikog za natovarenu kamilu. Abdul Haq je pokucao na drvenu kapiju i dok smo čekali, ja sam ih fotografisao. Abdul Haq je nabacio široki osmijeh. Tamni pojas večernjih sjenki brzo se uspinjao uz ciglu boje kafe. Svi smo bili umorni i laknulo nam je kada smo našli zaklon.
Ovo naslijeđe Puta svile upravo je ono što me se dojmilo u vezi sa idejom pješačenja kroz Aziju, kada mi je to prvi put palo na pamet, prije nekih pet godina. Nekada su ovuda pronosili lapis lazuli iz afganistanskih rudnika na zapadu, kako bi od njega napravili plavu boju za srednjevjekovne sijenske slike, i ćilibar izvađen iz fosilnih stabala na Baltiku koji se nosio na istok za tibetanske ogrlice. I daleko misteriozniji predmeti prometani su ovim trgovačkim putem: dijamanti koji su te mogli učiniti kraljem, budistički tekstovi na smotcima od brezove kore napisani pismom koje se više ne da dešifrovati, kineski astrolab koji je zbunio Vatikan. Ali takve su stvari imale vrlo malo zajedničkoga sa modernim Afganistanom i nisam bio siguran da ljudi koji žive u ovoj zgradi imaju jasnu predstavu o njenoj prošlosti.
Osmogodišnjak nježnih crta lica pojavio se na kapiji i rekao nam da nikoga nema kući. Qasim mu je rekao da ode još jednom pogledati. Vratio se nakon nekoliko minuta. Sunce je bilo zašlo i postajalo nam je hladno. Dječak nas je pogledao svojim mirnim pogledom i rekao: „Ne. Nema nikoga.“
Qasim se brecnuo na njega: „Ne laži, mali. Rekli su ti da to kažeš. Znam da tu ima ljudi. Pogledaj opet.“ Još jedno dijete je izašlo iz karavan-saraja. Bio je malo sitniji, imao je kuštravu crnu kosu i nosio izblijedjeli crveni shalwar kameez.
„Reci im da sam ja meman (gost), mosafer (putnik)“, nastavio je Qasim. „Muslimani ne smiju odbiti gosta. Mi smo iz vlade. Imamo pravo ući.“
Prvi dječak je pogledao u Qasima, a onda u mene i rekao: „Ne. Nema ovdje nikoga.“
Nastupila je pauza, a onda je Abdul Haq zgrabio dječaka za okovratnik i počeo ga gurati kroz kapiju prema dvorištu.
Qasim je povikao: „Stani, ne ulazi unutra. Ovo mjesto je kontrolisala Al Qaeda. Obojicu će vas upucati.“
Abdul Haq se sageo, pogledao dječaka u oči, a zatim ga grubo odgurnuo. Dječak je zateturao unazad ali nije pao. „Sad im reci da ćemo ući“, rekao je Abdul Haq.
„Nema ovdje nikoga“, rekao je dječak.
Abdul Haq je pogledao u drugu dvojicu, a zatim se okrenuo i s njima krenuo nazad preko mosta. Ja sam ih pratio. Kada smo došli do kraja mosta, Abdul Haq je glavom dao znak Azizu, okrenuo se, kleknuo i prislonio pušku na rame, nišaneći u pravcu dječaka. Aziz je uradio isto.
Prvi dječak se bacio iza kapije, drugi je ostao stajati u prolazu i poče plakati, čekajući hitac.
Zastao sam, a zatim prišao Abdulu Haqu. Pogledao me je iskosa, rukom sam pokrio nišan na puški, osmjehnuo se i rekao: „Ne!“ obazrivo. Drugi dječak je istrčao, zgrabio svog druga i gurnuo ga iza kapije. Nastala je pauza. Sklonio sam ruku. Abdul Haq se nasmijao i nastavili smo hodati prema selu. Zaostajao sam. Nisam htio hodati pored ovih ljudi.
Na ulazu u selo naišli su na čovjeka koji je čučao iza zida, vjerovatno krijući se od njih. Uspravio se i naklonio i zgrabio ruke Abdula Haqa i Qasima, ne obazirući se na mene. Qasim je s njim razmijenio komplikovani slijed pozdrava i pitao ga gdje možemo odsjesti.
„Tamo.“
„Vodi nas“, zarežao je Qasim.
„Ne“, odgovorio je čovjek, okrećući se. „Ja stvarno…“
Abdul Haq ga je zgrabio za zglob, a Aziz mu je uperio pušku u prsa, na šta je čovjek rekao: „Naravno, naravno, poći ću s vama.“
Ušli smo u selo i vidjeli tri starca koji su sa svojim unucima sjedili ispred džamije. Jedan od njih, s bijelom bradom, krenuo je prema nama široko se osmjehujući. Qasim je počeo osjećati njihov strah. Potrudio se da mu pozdrav bude posebno uljudan i dug, dodajući, „Nema potrebe da se plašite. Samo smo se pitali da li ćemo ovdje moći naći komad hljeba, krov nad glavom. Ne tražimo da nam zakoljete ovcu.“
„Ah, da“, rekao je starac. „Da. Prava je šteta što jednostavno nemamo ništa.“ Još se šire nasmijao. „Ama baš ništa.“
„Ne treba nam puno“, rekao je Qasim, uzvraćajući osmijehom.
„Tako mi je žao“, rekao je starac. „Volio bih da vam mogu pomoći.“
„Eh, dobro“, uzviknuo je Abdul Haq. „Sad je dosta. Spavat ćemo u pustinji. Ovo je vaše muslimansko gostoprimstvo… ovako postupate sa gostima… sad mi je jasno. Da smo vas htjeli ubiti, već biste bili mrtvi. Eto, koji ste vi idioti. Glupi, stari… idioti. Pogledajte“, uperio je pušku u njih. Svi su uzmakli, starac se prestao smijati. „Bahh“, zaurlao je, imitirajući zvuk rafala i trzaj na ramenu, „Bahh, Bahh…“ I udaljio se.
„Ne, ne, molim vas, vratite se“, rekao je starac. „Ostanite kod nas.“
„Ne bih dotakao tvoj hljeb ni za šta.“
„Molim vas“, povikao je prvi, „Dođite kod mene.“
„Ja ne ostajem u ovome selu. Vi ste ljudi koji ne znaju za gostoprimstvo i čast…“
„To je samo zbog oružja“, rekao je starac. „Samo smo se malo uplašili. Probajte razumjeti. Mnogo je naših ovdje izginulo.“
Iznenada se i Qasim umiješao, hvatajući mlađeg muškarca za ruku, mirno govoreći, sve vrijeme ga je držao za ruku objašnjavajući mu nešto. Drugi je seljak ponudio svoj dom i zaputili smo se prema njegovim vratima. Na pragu, Abdul Haq je pokazao na mene i povikao, „Pogledajte ovog čovjeka. Ovaj čovjek je stranac. Pogledajte kako ste se odvratno ponijeli prema njemu.“

* * *

Unutra, sjeo sam na pod pored ostalih. Svi smo gurnuli noge pod niski kursi sto. Pod stolom je bila posuda sa užarenim ugljem, a iznad njega debeli prekrivač od čohe, stavili smo ga preko koljena da drži toplotu. Abdul Haq je skinuo kačket, promrsio kosu i, valjda u strahu da bi mu se ljudi koje je cijelo popodne mučio mogli probati osvetiti, izvadio je ručne bombe i nametljivo počeo provjeravati osigurače. Qasim je uredno posložio šaržere za kalašnjikov pored sebe i izvadio dva metka koja je bio sakrio u okovratniku. Aziz se sklupčao u uglu i zaspao. Naš je domaćin šutio, pogled mu je bio prikovan za oružje. Navikao sam da hodam sam, posmatram suptilne promjene u krajoliku i ostatke drevne istorije. Seljaci su me obično primali u svoje domove. Nisam osjećao da razumijem ova iznenadna dešavanja i ove ljude.
Na zidu je stajao poster u boji Alija, rođaka i zeta proroka Muhameda, koji je umro u sedmom vijeku. Arapi su osvojili ovaj dio Afganistana još za Alijevog života. Međutim islamu je trebalo još četiristo godina da se proširi na sedam dana hoda istočno, prema Goru. Na posteru je Ali izgledao kao holivudski šeik sa blistavim svijetlim očima. Bilo je očito da je naš domaćin šitski musliman. Ovo je bilo sunitsko područje. Abdul Haq se počeo šaliti na njegov račun zbog toga što je Šit i Qasim mu se pridružio, ali kada čovjek nije odgovorio, odustali su.
Nakon večere Qasim nam je ispričao kako je u Heratu smaknuo pet Talibana, ali se činilo da mu je i samom ova priča dosadila, valjda zato što ju je tako često pričao, a i loše ju je pričao. Abdul Haq je rekao kako se on borio rame u rame sa Ismailom Khanom kada su napali grad.
„Pa ti si veliki čovjek“, rekao je Qasim i svi su se nasmijali.
Tada je Abdul Haq pogledao u mene, nasmijao se i zagrlio me. „Ti si moj brat. Da ti nije mene bio bi mrtav. Ti si, kao i ja, ratnik“, rekao je. „Drugi te ne vole zato što nisi musliman, ali meni to ne smeta. Vidim ti u očima. Obojica smo časni ljudi. Imali smo iste živote. Isti smo.“
Premjestio sam se u ugao sobe i počeo raspakivati. Ruksak sam bio prekrio plastičnom vrećom od riže ne bi podsjećao na nešto što bi ovdašnji seljaci nosili i sad mi je bilo teško doći do džepova. Iz džepa sa strane izvadio sam plastičnu kesu u kojoj sam držao mali žuti peškir i četkicu za zube. U glavnom pretincu bila je topla odjeća, vreća za spavanje i žuti plastični paket sa suhim obrokom na kojem je pisalo „From the People of America Not for Resale.“ Vjerovatno je bio bačen iz aviona kao humanitarna pomoć. Moj prijatelj Peter Jouvenal kupio ga je na pijaci u Kabulu i dao ga meni, da mi se nađe ako zaglavim u snijegu. U drugom džepu bili su antibiotici protiv dizenterije i infekcija koje sam bez recepta bio iskupio u pet azijskih zemalja, nekoliko tableta morfija, za slučaj da slomim nogu. Prostro sam vreću za spavanje u uglu sobe, i raširio svoj bijeli pamučni turban umjesto jastučnice.
Na kraju sam posegnuo u nepromočivi džep, manju vreću od riže obmotanu maskirnom trakom, u kojoj sam držao pasoš, prijevod Kurana i odlomak Baburovog dnevnika. Izvadio sam četiri fotografije da ih pokažem svom domaćinu. Na jednoj je sjedokosi muškarac sjedio na klupi. Iza njega su stajale dvije žene i djevojka sa Daunovim sindromom koja se smijala vidno srdačnije od ostalih. To su bili moj otac, i moje tri sestre, iako su Nepalci mislili za jednu od sestara da mi je majka. Irancima je druga slika, na kojoj je moj otac u kiltu, bila naročito smiješna; Indijci su se divili očevom lovačkom psu na trećoj, a porodica šahsevanskih Turaka ubjeđivala me je da je dvogrba kamila na kojoj je moja majka sjedila na četvrtoj fotografiji nekada pripadala njima – prepoznali bi je i u mraku. Kamila je slikana na Velikom kineskom zidu.
Moj domaćin je pogledao slike a zatim pokazao na fotografiju svoga sina na zidu, koja je bila uokvirena vijencem plastičnog cvijeća. Poginu je od tenkovske mine sedam godina ranije.

Očima slijepca

Ležim razmišljajući o svom prvom punom danu pješačenja: šljunak pod nogama, Qasimove laži, mrtvi sin našeg domaćina, starac koji je proučavao Abdula Haqa, prestravljeni dječak. Već je i ovih nekoliko naglih epizoda i polu-shvaćenih konverzacija nagovještavalo društvo koje je bilo nepredvidljivi spoj strogih pravila ponašanja, humora i krajnje brutalnosti. Zaspao sam razmišljajući o tupoj sjenci Abdulovog kalašnjikova: dizajnirali su ga Rusi, proizvode ga Iranci, a sad ga koriste Afganistanci koji se bore na strani Amerike. To oružje je, koliko sam mogao vidjeti, bilo jedni komad mašinerije u ovoj sobi koji nas je povezivao s modernim dobom. Ne računajući radio. On me je probudio glasnim šuštanjem i nagovještajem Hindi pjesme. Prošla su dva sata i Abdul Haq je ležao u mraku oslonjen na ruku i pušio cigaretu. Aziz je kašljao. Dvije sedmice me nije bilo po selima i već sam zaboravio kako malo seljaci spavaju, kako se rano bude i koliko buke prave. Izašao sam van da se olakšam. Uprkos svom novcu koji je naš domaćin potrošio na solidne zemljane građevine i podšišanu ogradu, nije našao za shodno da investira u klozet. Obično bih ostajao zaključan unutar seoskih kuća još prije nego što bi se smračilo. Ovo je bila moja prilika da vidim noćno nebo i da se udaljim od svojih saputnika. Na nebu je bilo nekoliko zvijezda i tri četvrtine mjeseca i osjećao sam muklu, nevidljivu pustinju iza visokog dvorišnog zida. Čučnuo sam u ugao.
U zoru smo odmah smotali svoje ležajeve kako bi napravili mjesta za jutarnju molitvu, ali je samo naš domaćin klanjao. Poslužili su nas slatkim čajem i hljebom. Dok smo jeli, petorica uglednih seljana došli su da nam se izvinu zbog prethodne večeri i da nas otprate do Gawashika. Predvodio ih je komandir okruga Paštun Zargon, sredovječni muškarac širokih ramena, s gustom crnom bradom i velikim nosom. Rekao mi je da je u ratu išao u Pakistan u nabavku oružja i kao dokaz mi ponudio nekoliko fraza na urdu. Qasim i Aziz su kaskali za njim, kašljući i navlačeći karirane šalove preko svojih rijetkih brada. Bio sam se navikao na njihov način kretanja. Ali pored ovog velikog bradatog čovjeka s finim svilenim turbanom na glavi oni su izgledali naročito slabašni. Komandir je hodao s kruto ispruženim rukama tako da se zeleni tespih u njegovoj lijevoj ruci klatio naprijed nazad kao klatno.
Pratili smo stazu koja je vodila od dječaka i njihovog karavan-saraja prema Buriabafu. To je valjda bio stari put. Noviji, „kolski“ put prostirao se dva kilometra sjevernije ali, možda zato što su neki viši dijelovi bili zatrpani snijegom, nismo vidjeli nijedna kola da prolaze. Dva sata kasnije crnobradi komandir nas je ostavio. S naše desne strane tekla je rijeka Hari Rud, a s obje strane nizala su se niska brda od krečnjaka i škriljca. Šljunak se prostirao još stotinjak kilometara preko plavne ravnice sve do Čista, drevnog sjedišta čistijskog derviškog reda i ruba pokrajine Gor. Nadao sam se da će me tu i ostali napustiti. Sam bih nastavio u brda Gora i do izvora rijeke Hari Rud u planini Kah-i-Baba, a zatim riječnim slivom niz rijeku Kabul do pustinjske ravnice i glavnog grada.
Put bi me proveo kroz četiri provincije: Herat, Gor, Bamijan i Vardak. One su, više-manje, predstavljale četiri različita krajolika i četiri različite etničke skupine. Pitao sam prevodioca u Heratu po čemu se razlikuju, a on mi je bez oklijevanja odgovorio:
Prvo ćeš naići na Tadžike iz Herata, oni su drevni Perzijci. Njihova su imanja na visoravnima Hari Ruda. Nakon toga, doći ćeš do Aimaka, nomadskog plemena koji žive pod šatorima po brdima Gora. Tu je bilo sjedište drevnih Gorida koji su napali Indiju. Dvjesto kilometara istočno nalaze se visoke planine Bamijana. Tu žive Hazarijci koji su potomci Džingis Kana. Izgledaju kao Kinezi, opasni su i šiiti su. Na kraju, nakon sedmica provedenih sa Hazarijcima, opet ćeš se spustit u doline i pustinju, gdje ćeš naići na paštunsko pleme Warduji. Svi koje ćeš sresti govore dari (afganistanski dijalekt perzijskog) osim njih, oni govore pašto. Na strani su Talibana.

Ova središnja ruta nije bila popularna među putnicima. Da jeste, Herata ne bi bilo. Ali, pošto su karavani nastojali izbjeći središnji put, Herat im je služio kao raskrsnica, na sjever ili prema Putu svile ili prema Kini, ili na jug prema putevima začina i Indiji. Središnji prolaz vodio je kroz planine koje su bile visoke skoro 5.000 metara i drevni putnici su vjerovali da bi na tolikoj visini kamilama procurila krv na nos. Zimi su temperature padale do minus četrdeset, mećave su bile česta pojava, navigacija otežana, a snijeg je često znao biti po tri metra visok. 1976, impresivni putnički vodič autorice Nancy Dupree „nesklon je preporučiti ovu rutu, osim s velikom zadrškom“ i hipijevski autobusi su nastavili ići toplijom, ravnijom rutom za Kandahar.
Stoga je središnje područje velikim dijelom ostalo neistraženo. Drevni Perzijci izostavili su ga iz pokrajina svog carstva. Srednjevjekovni arapski geografi opisivali su ga kao zatucano područje i posljednje pagansko utočište u arapskom svijetu. Čak i u dvadesetom vijeku, oni koji su putovali ovim putem, putovali su u sred ljeta, nakon pažljivih priprema i skoro uvijek istim putem. Zbog toga nisu imali priliku vidjeti ništa od unutrašnjosti. Prvi stranac koji je pratio tok rijeke Hari Rud sto pedeset kilometara istočno od Herata prema selu Jam bio je Francuz André Mariq koji je to učinio 1957. Njegova je nagrada bilo otkriće veličanstvenog minareta na obali rijeke, šezdeset metara visokog, za kojeg se do tada na Zapadu nije znalo. Arheolozi koji su pratili Mariqa nisu bili u stanju objasniti ovo zdanje.

* * *

„Qasime, šta ti radiš?“ pitao sam. Abdul Haq i Aziz su bili zaostali za nama, Abdul Haq zato što mu radio stanica nije radila, Aziz zato što nije mogao brzo hodati. Izgledalo je kao da je Qasim uspio vratiti nešto od svoje energije.
„Ja sam komandir u Tajnoj službi Ismaila Khana.“
„Ali šta tačno radiš?“
„Aminiat.“ (Sigurnost.)
„A zašto sad ideš sa mnom?“
„Aminiat.“
„Možda bismo se mogli rastati kod Darai-e-Takhta. Ne moraš ići sve do Chacharana. Darai-e-Takht je mnogo bliže.“
„Rečeno nam je da te odvedemo do Chacharana.“
„Možda možemo pregovarati.“
Ništa nije rekao. Nastavili smo hodati.
„Nisam rekao onima i ovima što su hodali s nama da si pisac“, rekao je Qasim.
„Šta si im rekao?“
„Nekima sam rekao da si u UN-u. Drugima sam rekao da si američki vojnik.“
„To baš i nije dobra ideja.“
„To je odlična ideja. Sada ih je strah. Rekao sam im da je tvoj štap zapravo odašiljač za navođenje helikoptera.“
Abdul Haq nas je sustigao, nasmijao se, oslonio pušku o rame i ispalio rafal pored mog uha. Tražio sam pauzu kako bi se osvježili.
„Nemamo vremena“, rekao je Qasim
Prečuo sam njegov komentar, sjeo i, prisjećajući se perzijskih pravila ponašanja, ponudio bocu drugima prije nego što sam se sam napio. Aziz je zahvalno potegao iz boce nakon čega se pošteno tuberanski nakašljao izbacujući gusti, duhansko-zeleni komad šlajma. Iako sam bio žedan odlučio sam da ne pijem. Ubrzo zatim, Abdul Haq je zastao pored razvaljenog kanala za navodnjavanje i napio se iz mutne bare. Qasim nije htio piti i pitao sam ga zašto.
„Zato što sam ovdje upao u zasjedu prije dvije godine, za vrijeme talibanske vladavine.“
„Jesu li ti oni napravili zasjedu?“
„Ne, ne, dvojica iz Gawashika, htjeli su novac“, rekao je Qasim. „Ja sam bio u džipu, a njih dvojica su izašli iza te stijene. Obojicu sam ih upucao kroz vjetrobransko staklo i odvukao njihova tijela iza stijene. Tu sam i našao njihov motor. Još uvijek ga imam.“
„Ali ja sam mislio da su putevi bili sigurni za vrijeme Talibana.“
„Da,“ odgovorio je. „Putevi su bili jako sigurni za vrijeme Talibana. Talibani su bili jako dobri ljudi, stranci koji su Al Qaeda bili su zli, ali Talibani su bili dobri.“
Petsto metara dalje naišli smo na pozamašno područje pokriveno crnim šljunkom. Uz put su stajali komadi stijena obojeni u crveno. „To je minsko polje“, rekao je Qasim. Nigdje na vidiku nije bilo zgrada. Rečeno mi je da očekujem minska polja na strateškim lokacijama, u blizini vojnih položaja i gradova. Nije mi bilo jasno zašto bi neko ovdje postavio minsko polje i da me on sad nije upozorio, vjerovatno bih bio skrenuo sa staze. Qasim je rekao da su ga postavili Rusi kako bi spriječili mudžahedine da se dokopaju puta ukoliko bi sišli s brda. Primijetio sam da na ovom dijelu nije bilo ovčjih brabonjaka na koje smo inače nailazili po cijeloj visoravni. To je izgleda bio dobar pokazatelj minskih polja.
Popodne smo stali da predahnemo u blizini tamnozelenog ruskog transportera i još jednog karavan-saraja. Vjerovatno smo propješačili razdaljinu od jednog farsanga ili jednog dana putovanja karavanom od mjesta gdje smo proveli prethodnu noć. S kapije nas je posmatrao neki starac.
„Taj čovjek je Taliban“, rekao je Abdul Haq. „Još ćemo zbog tebe izginuti.“ Zatim se nasmijao. Abdul Haq nije bio pretjerano zabrinut. Čak je izgledalo kao da uživa u putovanju. Obojica smo mislili da ćemo zbog onog drugog izgubiti glavu. To mu je bilo smiješno. I meni je. Ali mi nije bio jasan njegov stav, kao Afganistanca, prema istoriji ovog nezamjetljivog kraja. „To je ruski transporter, jel' da?“ rekao sam, uspravljajući se.
Abdul Haq je promrmljao: „P-66.“
„Šta je ona građevina?“
„Ništa“, odgovorio je Abdul Haq.
„To je karavan-saraj, zar ne?“
„Ne.“
Prišao sam da pogledam. Abdul Haq nije bio zainteresovan. Umjesto toga pokazao mi je nisku humku i rekao „To je talibanski grob. Naša im je grupa postavila zasjedu ovdje, prije šest mjeseci, petoricu smo ubili.“
„Qasime, jesi li i ti učestvovao u zasjedi?“
„Ne, ja sam bio u zasjedi dva kilometra dalje.“
„Ja sam tu propustio“, rekao je Abdul Haq.
Krajolik Abdula Haqa bio je sačinjen od nasilnih događaja iz bliske prošlosti. Uprkos njegovom površnom stavu, neprekidnom budalesanju i nepredvidljivim prijetnjama, Abdul Haq je bio inteligentan i pismen čovjek. Znao je da je ovo Baburov put i da su pred nama zabačena planinska područja gdje su nekada živjele dvije civilizacije: budistička kultura Bamijana i sada izgubljeni nekadašnji islamski centar u Tirkiznoj planini. Ali ga nije bilo briga. To su bile stvari o kojima je slušao političare kako pričaju, u kontekstu istorijske bitnosti Afganistana.
Za njega je Afganistan bio siromašna, zatucana zemlja kojom vladaju korumpirani političari i koja ništa ne dobiva od čeprkanja po prošlosti. Kačketi su mu bili draži od karavan-saraja. Kada mi je rekao da građevina nije karavan-saraj, ne mislim da je to rekao u neznanju: htio je reći da šta god da je građevina nekada bila, sada više nije ništa. Nije mislio da je ikada i bila nešto bitno. Tu je vjerovatno bio u pravu. Bili smo odmakli s glavnog Puta svile, približavajući se neprohodnim vrhovima. Građevina vjerovatno nikada nije privlačila veliki broj trgovaca i bilo je malo vjerovatno da je ikada bila puna dragog kamenja ili čak i obične robe kojom se, kako Babur opisuje, trgovalo u Afganistanu: „robovi, bijela odjeća, šećerne slastice, prerađeni i obični šećer, droge i začini“.
Kada smo krenuli dalje, Qasim je šepao. Odjednom mi se činio sitan i star. Baš pred sumrak, naišli smo na selo na desnoj strani.
„Gdje planiraš prenoćiti večeras?“ pitao sam Qasima.
„Kod Diderosa.“
„Koliko je to daleko?“
„Blizu je.“
„Koliko sati hoda?“
„Možda tri.“
„Ako je ovaj put tako opasan kao što kažeš, onda ne možemo putovati noću. Moramo prenoćiti ovdje“, rekao sam.
„Jesi li suviše slab da bi nastavio?“ otresao se na mene. Ton mu je bio prezriv, a glas piskutaviji nego obično. „U pustinji smo.“
„Tamo je selo.“
„Ne znamo nikoga u tom selu. Bilo bi preopasno da samo tako ušetamo.“
Bilo je još opasnije da nastavimo hodati po noći. To sam mu i rekao i skrenuo u desno. Oni su skrenuli za mnom.

Udati se za muslimana

Čovjek po imenu Gul Agha Karimi napisao mi je nekoliko pisama preporuke prije mog puta u Ghor. Gul Ahga je bio bogati biznismen porijeklom iz ovog kraja, sada vlasnik pizzerie i prodavnice u Kabulu. Bio sam mu veoma zahvalan na pismima, ali nisam bio siguran kakvo mišljenje o njemu imaju u Ghoru, niti kako će njegova pisma biti prihvaćena.
Rekao mi je da će me ljudi iz jednog sela pratiti do drugog sela. Običaj da se posjetioci prate nekad je bio uvriježen diljem Azije. U Iranu, Pakistanu i Indiji ljudi iz gradova često bi mi govorili: „Ne brini… neko će uvijek poći s tobom kad kreneš iz jednog sela u drugo… neće te pustiti da sam hodaš.“ Ali su u stvarnosti takvi običaji i socijalne strukture bile nestale i, za osamnaest mjeseci mog pješačenja, nikada mi se niko nije ponudio da me otprati do susjednog sela.
Prvo Gul Aghino pismo bilo je naslovljeno na dr. Habibullaha Sherwala, vlasnika hana u mjestu Darai-e-Takht, gdje sam se upravo sreo sa mladim komandantom. Našao sam dr. Habibullaha; pogledom je preletio preko sadržaja pisma i samo rekao: „Dajte mi jedan minut da promijenim cipele.“
Minut kasnije pojavio se sa sunčanim naočalama i kalašnjikovom prebačenim preko ramena, zaključao vrata i krenuo sa mnom. Iako mu niko nije najavio moj dolazak, on se bez oklijevanja i bilo kakvih pitanja uputio na dvodnevno putovanje sa potpunim strancem.
Dr. Habibullah je bio krupan muškarac od trideset i šest godina. Stalno je pridizao pušku na punačko rame, a koračao je sitnim, hitrim koracima u svojim smeđim mokasinama sa zvončićima. U prvih dvadeset minuta hoda nije mi se nijednom obratio.
Abdul Haq mi je bio drag, ali mi se više sviđalo da putujem bez njega. On je dominirao mojim doživljajem krajolika. Opasnosti i geografija zemlje i sela bile su protisnute kroz filter u mozgu čovjeka koji je bio mudžahid Ismaila Khana i živio u Heratu. Habibullah je bio odavde. Polja kroz koja smo pješačili pripadala su njemu. Ljudi koje smo sretali u putu prepoznavali su ga. Bilo mi je drago što sam konačno došao do planina i što se udaljavam od vozila, napredujući dublje u unutrašnjost Ghora. Doline su bile uske i rijeka Hari Rud proticala je kroz klance. Iako snijeg nije padao zadnja dva dana, usjeci i gorski vrhovi bili su zasuti bjelinom. Pješčani stubovi su se nadvijali nad putem, a visoko u strani vidjeli su se ulazi u pećine koje su zimi služile kao torovi za ovce.
Prošli smo pored okrugle utvrde pored rijeke. Habibullah je strpljivo čekao napolju dok sam ja tumarao među ruševnim zidinama, napola zatrpanim u snijeg, i popeo se na okrugli toranj da osmotrim dolinu. Iz bilo kojeg pravca da dolaziš, zamak je dominirao putem. Nisam imao načina da utvrdim koliko je star: bilo je skoro nemoguće odrediti starost nepečene cigle. Zatim sam, nakon što sam se uvjerio da me s puta niko ne može vidjeti, čučnuo u snijeg.
Cijeli dan sam imao proljev. Pokušao sam ga izbjeći pijući samo čaj i vodu u koju sam stavljao tablete klora. Hljebovi i supe, koji su ovdje bili osnovna hrana, bili su relativno sigurni, ali niko nije prao ruke, a svi smo jeli iz istih zdjela. Čudilo me je da ga nisam pokupio tri dana ranije kada su se Aziz i Abdul Haq žalili na grčeve u stomaku. Ali sam ga zato dobio sada i znao sam da ću od proljeva dehidrirati i da će me oslabiti za pješačenje. Još uvijek sam se osjećao poprilično jakim ali, ako ovako nastavi, morat ću uzete neke antibiotike.
Kada sam se pojavio, Habibullah je čučao na popodnevnom suncu. Izvinuo sam mu se zbog zadržavanja, na šta je on samo slegnuo ramenima. Nastavili smo pješačiti, i ja sam se trudio prilagoditi njegovim kratkim koracima nakon sedmice Abdul Haqovog dugog i ubrzanog koraka. Pregazili smo rijeku niže Darai-e-Takhta preko mosta na kojem je stajao znak „ECHO – sagrađeno sredstvima Evropske zajednice.“ Bio je sagrađen prije pet godina i već se raspadao, ali je svakako bio važan doprinos, zato što je ovaj gaz često bio neprohodan.
Kada smo došli do samog kraja mosta, dr. Habibullah je pokazao na veliku crnu stijenu, visoko u brdu iza nas i rekao: „Komandant Mustafa – mladić kojeg si upravo sreo i koji je pucao u tebe – odande je upucao dvojicu Talibana. Umrli su ovdje na ovom tlu, koje je moje pšenično polje. Prije toga on je bio nikogović – nevažni mula – ali zato što se on jedini u selu borio protiv Talibana, sada je komandant.“
„A ti?“
„Ja se nisam borio protiv Talibana. Borio sam se protiv Rusa od svoje četrnaeste zajedno sa Rabbanijevim džematom, ali kad su Talibani došli otišao sam raditi u Iran i Herat.“
Tog popodneva bez predaha smo pješačili četiri sat uz rijeku Hari Rud. Svako na koga smo naišli pozdravio je Habibullaha s poštovanjem, ne uzmičući. Dr. Habibullah se s nekima od njih grlio; drugi su se naklanjali i ljubili mu ruku, pri čemu je on izgledao nezainteresovano i kao da mu je bilo neprijatno.

* * *

„Koliko vi u Škotskoj plaćate za ženu?“, pitao me dr. Habibullah.
Rekao sam mu.
„Koje si ti vjere?“
„Jesevi – kršćanske“, rekao sam.
„Vjeruješ li u Boga?“
„Da.“
„Jedinog Boga?“
„Da.“
„Da li bi oženio kćerku sestre tvoje majke?“
„Sumnjam.“
„A kćerku brata tvoje majke?“
„Ne.“
„A kćerku brata tvoga oca ili tvoje sestre?“
„Ne, ni njih.“
„Pa koga bi oženio?“
„Vjerovatno nekoga ko mi nije rod.“
Tišina. Iz Habibullahovih pitanja se moglo zaključiti da ispituje nekoga iz kamenog doba o rodbinskim vezama u njegovom plemenu. Ali to uopšte nisu bila antropološka pitanja. Pitanja su bila religiozne prirode. Islam je politička i društvena religija u daleko većoj mjeri nego što je to kršćanstvo. Jasna pravila diktiraju koga i kako možeš oženiti. U ovim krajevima većina ljudi je zasnivala brak sa svojim prvim rođacima.
Visoki, bradati muškarac je trčao za nama. U potpunosti je prečuo moj pozdrav i upitao dr. Habibullaha: „Koje je on vjere?“
„On je masuvi – Jevrej“, rekao je dr. Habibullah.
„Ne, ne – ja sam jesevi – kršćanin.“
Dr. Habibullah se okrenuo i pogledao me, a zatim se okrenu prema svom prijatelju: „Nije mi jasno – je li postoji neka razlika?“
Većina ljudi koji su se borili u džihadu protiv Rusa vjerovatno je znala još manje o drugim religijama od dr. Habibullaha.
Čovjek ga je odveo na stranu, nešto mu šapnuo, nakon čega smo nastavili.
„Onaj čovjek je mula“, rekao je dr. Habibullah. „Rekao je da se možeš ženiti našim kćerima – ti si neka vrsta muslimana.“
Habibullah se malo opustio nakon ovog saznanja. Ja sigurno nisam bio taj koji će mu skrenuti pažnju na to da se muslimanskim ženama baš i ne savjetuje udaja za kršćane.
Habibullah mi je objasnio da ga zovu doktorom zato što je završio vanredni studij veterine u Heratu.
„Zašto nosiš oružje?“ pitao sam.
„Zbog vukova.“
„Jesu li opasni?“
„Prije šest mjeseci, kada sam krenuo vakcinisati neke ovce na onom brdu, na onoj sam padini naišao prvo na odjeću, a zatim i na nogu prijatelja kojeg su vukovi upravo pojeli, u po bijela dana. Prije dvije godine pet vukova mi je napalo i ubilo komšiju u jedanaest ujutro. Taj tvoj štap ih neće otjerati.“
Habibullah mi je pričao o dugim pješačenjima u koja se upuštao kad je bio mlad. Vodio je pedesetoricu ljudi iz Darai-e-Takhta kroz brda do Quette gdje su išli pokupiti oružje. Trebalo im je dva mjeseca hoda do tamo, i dva mjeseca nazad. Uglavnom su spavali po pećinama. Sada su mu smeđe mokasine sa zvončićima ranjavale stopala, tako da je na kraju dana doslovno šepao.
„Ja govorim engleski“, rekao je Habibullah na farsiju, a onda dodao na engleskom: „My father name Aziz.“ Izbrojao je do dvadeset na engleskom, ispustivši samo broj osam.
„Svaka čast“, rekao sam.
„Nije to ništa – mogu ja brojati i do hiljadu – možda kasnije…“

* * *

Te večeri smo se zaustavili u Dahan-e-Rezaku, što je bilo selo Habibullahove majke. Ovo je bila moja prva noć u planinskom selu plemena Aimaq. Dolina je bila uska i nije bilo mjesta za prostrana polja, a kuće su bile sagrađene u terasama, u brdu. Dva velika ovčara spavala su na krovu.
Seljani su za sebe govorili da su Tadžici, što je izgleda trebalo značiti da govore perzijskim a nisu Uzbeci, Hazare niti Paštuni. Ali drugi su ih nazivali Aimaqima iz Ghora. Iako su bili slavni po svojim raznobojnim šatorima, kada sam ih ja posjetio, šatorima nije bilo ni traga; u njima su živjeli samo tokom ljeta, za vrijeme planinske ispaše. Zimi su živjeli u selima sa zemljanim kućama ravnih krovova, za razliku od mnogih sela heratske visoravni gdje su kuće imale nakošene krovove. Odnedavno se narod Aimaq, koji je brojao više od pola miliona ljudi, počeo naseljavati u četirima plemenskim skupinama. Dr. Habibullah je rekao da je ovo pleme Firuzkuhi, što bi značilo pleme Aimaq s Tirkizne planine. Živjeli su u srcu nekadašnjeg ghoridskog carstva.
U selu je bilo šest kuća i sedamdeset ljudi. Tvrdili su da imaju trideset kuća kako bi dobili više humanitarne pomoći od međunarodnih agencija. Svi u Rezaku poticali su od jednog djeda. Stada ovaca tradicionalno su bila njihov izvor zarade, ali su mnoga grla uginula u ratu i stanovnici su sada živjeli od pomoći UN-a i poneke prodane ovce. Muškarci su dodatno radili po građevinama u Iranu. Žene su tkale ćilime koji su se teško prodavali na pijacama Irana i Pakistana . Agencije za razvoj ovo su područje nazivali „pojasom gladi.“ Predviđali su da će te zime od gladi umrijeti sto hiljada ljudi. Niko nije izgledao gladan, ali se prehrana sastojala od običnog naana za doručak i ručak i povremeno graha za večeru. Jedno od domaćinstava je međutim imalo tako malo hrane da su na kraju napustili selo i preselili se u izbjeglički centar kod Herata. Kao što je slučaj i sa drugim selima, njihov je glavni izvor gotovine bio novac koji su dobili od Zapada, Iran i Pakistana kako bi se borili protiv Rusa, a onda i protiv drugih afganistanskih skupina.
Poglavar Rezaka, Seyyed Agha, bio je vojni komandant dvadeset i četiri godine. Prvo se borio protiv Rusa, s grupom koju je finansirala pakistanska obavještajna služba, a onda, „zato što nisu ubijali dovoljno ljudi“, borio se uz grupu koju su djelomično finansirali Britanci. Zatim su se Rusi povukli i on se borio protiv Najibove vlade koja je podržavale Ruse i rivalskih skupina Sjeverne alijanse. Kada su, prije pet godina, Talibani zauzeli provinciju, odlučio je, rekao je, „da se penzioniše od ratovanja“. To je vjerovatno značilo da je bio talibanski komandant na ovom području, ali da sam ga pitao sigurno bi to porekao. Možda kako bi se iskupio za ovaj posrtaj, svog je konja poklonio Ismailu Khanu kada je emir, dva mjeseca ranije, trijumfalno projahao ovuda na svom povratku u Herat.
Poglavar me je pitao znam li gdje je mula-Mohammed Omar. Rekao sam mu da pretpostavljam da je na jugu. „Ne, nije“, rekao je poglavar. „Eno ga tamo sjedi…“ i pokazao na jednookog čovjeka. Svi su urlali od smijeha, osim jednookog čovjeka koji je izgleda ovu šalu već ranije čuo.
Kada smo pošli na spavanje, neko je na radiju pronašao BBC program na dari jeziku. Bill Gates je držao govor na temu američke politike u vezi sa tehnološkim monopolima, koji je bio preveden na dari. Muškarci su pomno slušali. Pitao sam se šta ovi neuki ljudi bez struje misle o prodaji Internet Explorera u paketu sa Windowsom.