Erika Johnson Debeljak [1]

NOVI NOMADI: PROGNANI IZ EGZILA

Sarajevske Sveske br. 23/24 [2]

Nakon što sam se zbog udaje, 1993., preselila iz Amerike u Sloveniju, mnogo sam vremena provodila - kojeg sam kao i toliki drugi stranci i autsajderi imala i previše - prečešljavajući antologije i eseje koji su govorili o migraciji, dijaspori i piscima u egzilu. Srećom, literature je, kao i mog vremena, bilo više nego dovoljno. Upravo se okončao Hladni rat, historijski peri-od koji je dovodio do pojave uzastopnih valova obrazovanih egzilanata. Ratovi koji su upravo tada trajali, i to ne samo oni u mom najbližem susjedstvu, bivšoj Jugoslaviji, proizvodili su nove cunamije izgubljenih literata. No, uprkos velikom broju mogućih mentora, i obilja materijala, nisam uspjela pronaći srodnu dušu. Istina, često sam znala nabasati na odlomke koji bi me natjerali da zadrhtim zbog prepoznavanja. (Evo, za pri-mjer, jedan takav citat iz eseja Onaj koji odlazi, Gyorgy Konra-da: "Bez obzira koliko to želio, imigrant ne može biti dovoljno dobar i aerodinamičan kao mještani. On vjeruje da ga ogovara-ju i kritikuju iza leđa, i moguće da je u pravu. To je sudbina sva-koga ko se ističe i koji nikad neće biti prihvaćen; ne uistinu."). No, iako bih osjetila perverzno zadovoljstvo kad bih katkad na-išla na poznatu luku, nemogućnost da u nečemu prepoznam sopstveno životno iskustvo je samo dodatno produbljivala mo] osjećaj izdvojenosti. Ne samo da sam bila prognana iz rodne kuće i iz svog novog susjedstva u Ljubljani (gdje sam znala da nikad neću biti u potpunosti prihvaćena; ne uistinu), nego sam bila prognana i iz samog egzila.
Naravno, to potpuno dugujem sreći koju sam imala i ba-nalnoj životnoj priči. Nikad nisam bila u zatvoru. Nikad nisam bila u izbjegličkom kampu. Nikad nisam živjela u opkoljenom gradu, nikad se pod okriljem noći provlačila preko granice, ni-kad vidjela ubijenog čovjeka, nikad bila gladna, nikad mi nije bilo hladno. Nakon što mi je u Sloveniji izašla prva knjiga (Do-šljak u kući, 1999.) Tom Ložar je napisao osvrt u Žurnalu za Slo-venske studije. Skovao je izraz da bi opisao jedinstvenost moje situacije: nazvavši me "obrnuta imigrantska mlada". Izraz me
šokirao i nikad ga nisam zaboravila, uprkos činjenici da se ve-ćina ljudi nije složila s njim, smatrajući da je neprecizan i da pojednostavljuje moje iskustvo. Žene su ga odbacile jer ih je odbila karakterizacija 'seoske mlade', žene koja je promijenila život i sve podredila muškarcu. Amerikanci su ga odbacili sa, za njih, prirodnim refleksom: Hej! Mi nismo imigranti! To je osta-tak svijeta, ne mi! No, meni se svidio zato što je, sa tri riječi, obuhvatio sve najbitnije momente u mom životu: migraciju, razlog za nju, i možda malo smiješnu, iako ne manje srcepara-juću, odliku te posebne sudbinu.
Što se riječi 'obrnuta' tiče i onog što se sugeriše takvom promjenom pravca, jasno je zašto nisam uspjela pronaći srod-nika među herojima književnog egzila: brodskiim i milošima svijeta. Ja sam, za razliku od njih, imala izbor, i to prilično običan. Ljubav umjesto prijetnje smrću, zatvora ili cenzure. Okrenula sam poznati izraz i odlučila promijeniti život, a da sam htjela, mogla sam ga opet ispraviti i vratiti na staro. Niko me ne bi zaustavio. Nije bilo naoružanih čuvara pred vratima, problema s papirima, zatvorske ćelije koja me čekala s druge strane. No, iako čudno, upravo mogućnost izbora, makar i naj-običnijeg, pojačava anksioznost egzila, ili makar neurozu zbog njega. Od političkog ga pretvara u lični. Stvara osjećaj nejasnog apsurda i odsustva smisla. I upravo sam zbog tog osjećaja go-tovo bila ljubomorna na imigrante starijeg doba - iz vjekova prije aviona, telefona, elektroničke pošte, vremena u kojem je zbogom bilo zauvijek a ne događaj koji se ponavlja iz godine u godinu. Zbog njega gotovo zavidim brodskiim i milošima svi-jeta. I pored toga što nisu bili sa svojim majkama dok su starile, iako su osjećali da su morali biti s njima u trenucima bolesti i smrti, no nije bilo nikakve šanse da dobiju posebnu vizu, i po-red njihovog ogorčenja totalitarnim režimima i nepravde koju su preživjeli. Izbor nije bio na njima. Dok bi, da sam propustila majčinu starost, to bila samo moja krivnja, ničija druga. Odlu-ka u vezi mjesta u kojem se nalazim na svijetu je samo moja.
Može izgledati kao da se žalim zbog odsustva patnje i ne-volja u životu, zbog slobode i mobilnosti, zbog činjenice da me nije nikakva sila smrtonosnija od ljubavi natjerala na životni put koji me odveo daleko od mjesta rođenja. I spremno prizna-jem da sam otvorena za tu optužbu. Ali isto tako sam sigurna da postoje i drugi nomadi koji žive u stranom okruženju, bilo da su došli za boljim ekonomskim uslovima ili se vjenčali s nekim iz druge zemlje, kojim također ne uspijeva da pronađu
sopstveni odraz u mnoštvu tekstova koji se bave migracijom i primjerima egzilanata koje nudi dvadeseto stoljeće, nimalo više nego što bi im uspjelo da se prepoznaju u arhetipskoj figu-ri Ovidijevog progonstva iz Rima.
Vjerujem da je moguće da se sam pojam egzila - sa nje-govom moralnom ispravnošću, konačnošću odlaska, s uzviše-nom pozadinom nepravde i disidentstva - polako smjenjuje s mnogo neodređenijim i osobenijim modelom nomadizma. Stara paradigma egzila je, iako okrutna, bila utješna zbog ja-snoće svoje stukture. Egzilant je imao jedan jedini izbor: ostati (u represivnom i okrutnom, ali poznatom okruženju), ili otići (u slobodno ali nepoznato okruženje). Jednom kad je odluka donesena, više nije bilo drugih čiji bi značaj bio uporediv s njom. Povratak, u osnovi, nije bio moguć, a onda kada jest, značio je igranje sa slobodom i životom. Sada je, ma kako izgle-dalo čudno, povratak, osim u najekstremnijim slučajevima, uvijek moguć. Čak i za mnoge ekonomske migrante. Sjećam se kako sam se iznenadila kada me, poput ebanovine crn, taksist u Chicagu, nakon što sam ga upitala o porijeklu i akcentu, na-tjerao da pogađam iz kojeg dijela zapadne Afrike dolazi. Kako se ispostavilo bio je iz Darfura a ono što je bilo iznenađujuće jest da se tamo vraćao tri puta godišnje da bi vidio svoju lije-pu, mladu i tada trudnu suprugu kojoj su nedostajali papiri za život u Sjedinjenim Državama. Naravno, opasno je na osnovu slučaja taksiste iz Darfura ili herojskih, disidentskih egzilanata, praviti bilo kakve generalizacije, ali je neosporno da je pove-ćana mobilnosti i njena prisutnost u svim slojevima društva zaista dovela do promjene u značenju migracije za svakog ko se odluči na nju.
Barem kad su u pitanju političke barijere, postepena de-mokratizacija svijeta i propast (ili makar slabljenje) onog što su nekad bili totalitarni režimi su omogućlli mnogim političkim egzilantima da se vrate kući. Prije početka avanture, imali su samo jedan užasan izbor: ostati ili otići. Ali sada je pred njima nova i dosta drugačija, mnogo nejasnija, odluka: da li se vratiti. Mislim na mnoge poznanike koji su napustili Sarajevo dok je bilo pod užasnom opsadom samo da bi nekoliko godina kasni-je dobili priliku da se vrate. "Zdravo, opet", obraća im se Bog ili ona zlatna ribica iz balkanskih viceva. "Da, znam da sam vam prije nekoliko godina uništila života, i to neoprostivo, dovela vas dotle da izaberete nešto što nikad niste željeli, natjerala vas da ostavite dom iako na to nikad prije niste pomišljali. Pa, žao
mi je, i da se iskupim, ispunit ću vam još jednu želju: možete se vratiti. Naravno, ako to još uvijek želite."
Ali kao što su se mnogi i sami uvjerili, ta jednostavna fraza nije jednostavna kakvom se čini: šta želite? Vrijeme nije sta-jalo između dva momenta odluke. Prognanik se promijenio. Djeca su mu više Amerikanci nego Bosanci. Domovina mu se promijenila. To više nije ni Bosna, ni multietnička Jugoslavije kakve se sjeća iz mladosti. A sad ne mora ni hitno da odluči, nema adrenalina, pogonske snage nagona za preživljavanjem. Prognanik se, manje-više, navikao, upao u rutinu. I stariji je, možda umorniji. Više ne zna šta uistinu želi. Ali se od trenut-ka u kojem se suočio s mogućnošću povratka, njegov život u egzilu zauvijek promijenio, i više liči na slučajno prognanstvo nego ono herojsko iz starina. Više nije prognanik iz zla. Sada je običan čovjek koji katkad, svim svojim bolnim i tužnim srcem, žudi za domom, a katkad se toga gnuša, bijednih i urušenih sjećanja i njihove otrcanosti, neizbježnog srama koji sa sobom donosi prošlost. Sada je običan čovjek čiji se život, kao i svi ostali, sastoji od niza komplikovanih i pomiješanih emocija kojima su sada pridodate i one proistekle iz nemogućnosti iz-bora, jer izabrati i jedno od toga - ostanak u stranoj zemlji ili povratak kući u stranu zemlju - izgleda nepodnošljivo.
Ne tako davno, globalna migracije je imala tendenciju da slijedi predvidljive putanje na zemljinoj površini. Politički egzi-lanti su išli s istoka na zapad, iz okupiranih u slobodne zemlje. Ekonomska migracija se kretala sa juga na sjever, iz koleričnih tropskih kolonija do sivih i hladnih metropola moći, s periferije u centar. Ali sada centar više ne drži. Indijske više klase, obrazo-vane i informatički pismene, prezrivo odbacuju inferiorne službe na zapadu i odabiru Bangalore, Mumbai, New Delhi kao mjesta u kojim će potražiti sreću. Meksički migrantski radnici plove Rio Grandeom u suprotnom smjeru, nastojeći pobjeći iz ekonomski desetkovanih država Floride, Texasa i Californije, puštajući rijeku da sama teče nazad kroz pustu, tamnu noć. Došlo je do nagle pro-mjene paradigme - ili, bolje rečeno, jedna paradigma je nestala a još se ne zna šta će zauzeti njeno mjesto. Egzil - riječ koja je u sebi podrazumijevala dom, odlazak, oprečne magnetne polove, državu iz koje se bježi i onu u koju se dolazi - je out. Nomadizam - koji još nema strukturu - je in. Nikakav se dom ne krije u riječi nomad, ni centar, ni žudnja za povratkom, ni porodične ili držav-ne nadstrukture: jedino raštrkani pašnjaci, mobilnost uzrokovana mogućnošću, vremenom ili mutnom željom.
Obrasci i ograničenja - ako nedostaju, onda nostalgija za obrascima i ograničenjima - su prirodni ljudskim bićima. Mogu to poricati, ali ljudi dosta vole ograničenja, zidove i naj-vjerovatnije da ih trebaju u jednom fundamentalnom smislu, kao u onoj staroj izrezi o djeci koja trebaju granice da bi napre-dovala. Zbog toga je i prirodna težnja da se fizički svijet dijeli na centar i periferiju, domaće i strano, dom i tuđinu. Isto je tako prirodna težnja podjela svijeta na dobro i zlo i olakšavaju-će se smjestiti na neko mjesto unutar spomenutih parametara i znati gdje se pripada, te gdje se može a gdje ne može biti. Ali globalizacija i propast polarnog svijeta, te sad i ekonomska kri-za u svjetskim centrima ekonomske moći su zamaglili poznate obrasce i protuobrasce, poznate snage i protusnage. To se po-kazalo kao pravi odgovor na haotičnu i decentraliziranu filo-zofiju postmodernizma. Nije za čuditi da povremeno osjetimo žaoku nostalgije za Hladnim ratom i njegovoj stabilnoj dual-nosti, jasnoj ravnoteži. Nije za čuditi (oprostite mi!) da neki od nas povremeno osjete žaoku nostalgije i zato što je okončano poglavlje Hladnog rata, opsada Sarajeva, prema okrepljujućoj moralnoj jasnoći spomenutog, snazi dobijenoj iz spoznaje o tome ko je dobar a ko zao, ko su herojske žrtve, a ko brutalne ubice. Nije za čuditi da nomadi među nama ponekad žude za mnogo statičnijem stanju izgnanstva.
Budući da ne živim u zemlji rođenja gotovo šesnaest go-dina, više od polovine života kao odrasla osobe, u stanju sam izdvojiti dugoročne posljedice stanja egzila koje smatram in-teresantnim. Prije svega, ne radi se o hemijskoj promjeni na početku koje sam bila Amerikanka a na kraju koje sam posta-la Slovenka. Iako zvuči čudno, mislim da sam upravo to pod-svjesno očekivala na samom početku: da će s godinama stanje slabiti, da ću u konačnici postići stanje ravnoteže, normalno stanje bez bola, ukratko, stanje pripadanja. Vjerovala sam u staru izreku da vrijeme liječi sve rane, naročito rane koje smo zadobili odlaskom. I istina je, naravno, da se vremenom razr-ješavaju razne stvari: svijet izvan duše se postepeno mijenja - ono što je bilo strano postaje poznato i obratno - ali je duša, na žalost ili ne, načinjena od materijala koji je otporniji na promjene. Postoje iznimke od ovog pravila, stvorenja kojima se divim godinama. Kameleoni koji se s lakoćom stope sa no-vom zemljom, koji odbace dom, jezik i prošlost kao stari na-mještaj. Možda se radi o zavisti, ali sam uvijek pretpostavljala da nešto s njima nije u redu, i da odbacuju i potiskuju neko
bolno sjećanje iz djetinjstva ili neku porodičnu storiju. Njihov kameleonski blizanac, u terminima država, je Amerika, zemlja koja svojim obalama nudi nešto što ne nudi nijedna druga: mogućnost za potpunu transformaciju, promjenu boje, raskr-štavanje s prošlošću. Ali takve kameleonske zemlje i ljudi, kao što sam i rekla, su izuzeci; pravilo je otuđenje.
Druga dugoročna spoznaja koju imam o životu daleko od rodne grude, o životu u progonstvu, bilo ono dobrovoljno ili ne, bi se mogla nazvati efektom ogledala iz kuće smijeha. Dru-gim riječima, radi se o onom što znam osjetiti u svojim me-lankoličnijim i depresivnijim momentima - iznenadan nalet vrtoglavice koji me natjera da se zapitam: "O moj Bože, šta ja radim ovdje, u ovoj zemlji, na ovoj planeti?"; momentima otuđenja kad se osvrnem oko sebe i osjetim probadajući osje-ćaj otuđenja od svog životnog saputnika; čak i od svoje djece otkako sam shvatila da žive svoje vlastite živote koji nisu mo] kako sam nekad mislila, te da ih nekad ne mogu razumjeti i da odrastaju u strana bića (adolescente) u svom stranom facebo-ok-svijetu - isto što, s vremena na vrijeme, svako osjeti. Jedina razlika je, što je u mom slučaju, otuđenje veoma konkretno a ne samo metaforično: desi se dok moja adolescentska djeca pri-čaju na slovenačkom slengu, kad ih, bukvalno, ne razumijem.
Na isti način, preokret od unutrašnjeg ka vanjskom svije-tu, što je, vjerujem, stanje onih koji su izabrali ili su prisiljeni na život u progonstvu, ne samo da vodi do zaključka o nei-zbježnosti ljudskog otuđenja, stanju zarobljenosti u sopstve-noj duši, nego osvjetljava situaciju cijele rase. Mislim o svom pra - pradjedu Ottu Hauboldu koji je doputovao brodom kao i tolike hiljade drugih siromašnih Europljana. Putovao je od njemačke luke, čije je ime zagubljenom u porodičnoj memori-ji, do Ellis Islanda u New Yorku. Došao je bez igdje ikog i ičeg, pobjegavši od učešća u Pruskim ratovima, ali vjerovatno i više od toga, da pronađe sebe i mjesto za sebe. Zar to nije ono što čovjek oduvijek čini? Oženio se šesnaestogodišnjom njemač-kom imigranticom sa sela i s njom imao četvero djece od kojih je najstarija bila moja baka. Nijedno od djece nije pričalo (ili priznavalo da priča) njemački a što se Ottoa tiče, on nije nikad potpuno ovladao engleskim. Tipična američka priča, tipična ljudska priča.
I mislim o manje tipičnim pričama, o mnogo slavnijim Njemcima koji su postigli mnogo više od potpunog ovladava-nja engleskim - Thomasa Manna, Marlene Dietrich, Alberta
Einsteina. Mislim o Rusima koji su pobjegli od meteža revo-lucije - veličanstvenom Nabokovom koji je sebe doživljavao kao građanina svijeta i mnogo suzdržanijoj Marini Cvetajevoj koju je pupčana vrpca vukla nazad rodnoj grudi. Mislim na Ruse koji su bježali od strahota koje su uslijedile - Trockog, Brodskog, Solženjicina. Mislim o istočnim Evropljanima koji su pobjegli od cenzure i proganjanja - Czeslawa Milosza i Mi-losza Formana, Romana Polanskog i Milana Kunderu - onda, kada se komunizam urušio poput ugaslog vulkana, na one koji su otišli, mislim na Jugoslavene - srpskogjevreja Davida Alba-harija, ukrajinsko-bosanskog j)isca Aleksandra Hemona, sara-jevsko-hrvatskog pisca Igora Štiksa - koji su pobjegli ne samo od rata nego i striktno određenog identiteta koji im je nudila nova 'slobodna' zemlja. Mislim na američke crnce - Richarda VVrighta i Jamesa Baldwina - koji su u agoničnom bijegu od sjenke rasizma putovali, poput mene, u suprotnom smjeru, od novog ka starom. Mislim na sve one heroje tamne kože koji tragaju za svojim sudbinama po širem, bjeljem svijetu - V. S. Naiupaula, Salmana Rushdiea, Wole Soyinkaa - i one s Dalekog istoka - pjesnika Bei Dao i režisera Ang Leea - koji su prokrsta-rili s jedne na drugu stranu planete, iako je to - koja je strana ova, a koja ona - prije svega stvar perspektive.
Tamni obrisi svih ovih neumornih egzilanata, sva ta pu-tovanja koja vode samootkrivanju, čine historiju svijeta. Re-trospektivno gledano, njihovi se itinerariji pojavljuju kao li-nije koje su pećlnski ljudi ostavili na zidovima svojih mračnih i malih nastambi. Sve te komplikovane cik-cak linije su tako iskombinovane da čine jedinstven i predivan scenarij, scenari] o žudnji i odvojenosti, ali i o patnji i trijumfu nad njom, neizo-stavan scenarij, kako mi se čini, u ovom na mahove sjedinjava-nom i razdvajanom svijetu dvadesetog stoljeća. Teško bi nam bilo zamisliti gdje bi bili bez njega danas, kako bismo razumjeli sami sebe, a kako prošlost. I nemam nimalo sumnje u to da se novi scenarij ispisuje upravo sad, samo ga još ne razumijemo. Urezuju ga stope novih, globalnih nomada, na svom putu s jedne strane svijeta na drugu, na odlasku i katkad na povratku, ali uvijek na putu, pričajući priču našeg svijeta.