Ferida Duraković [1]

SARAJEVO EPITAF (1993-2006)

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

Jer pjesme treba pisati rijetko i nerado,
Pod nesnosnim pritiskom i samo u nadi
Da su one instrument dobrih a ne zlih duhova.
Czeslaw Milosz

Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže

Ruža je vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.
Zatreperilo je srce usamljenog malog pauka
u uglu gluhe sobe.
Tepisi i glomazne prašnjave stvari
napustili su kuću
noseći u sebi život, zagušljiv i dug,
i ljubav,
zagušljiva i duga,
ispadala je iz starih pisama i knjiga
na vrelu cestu,
sve dok teški kamion nije nestao
u oblaku zagušljive prašine
na dirljivo ružnom izlasku iz grada.

SARAJEVSKI HAIKU 1993.

Minobacač doručkuje

Granate šute
U preostaloj krošnji
Vrapčić cvrkuće

Tamna noći tamna li si

Nema kestena
Pod slijepim oknima
Duga je noć

Maj 1993.

Trave bujaju
Na toplom asfaltu
Krv i kruh leže.

Cvijeće Sarajeva

Majsko popodne
Nasred asfalta cvate
Ruža krvava

Ljubav za Kayoko

Prijatelju moj
Kraj srušenog jasena
Mislim na tebe

Haiku za M.

Bašta Muzeja
Pamti japansku trešnju
Tu smo šutjeli

Haiku za Pinju

Ludak zapjeva
Kraj srušene kuće
Gdje cvili pas

Vrapci sv. Franje

Meci fijuču
U krošnji jasenovoj
Nema vrabaca

Haiku za prijatelja

Ovdje je stanovao Dragan H.
Sada stanuje
s puškom Ernesta Hemingwaya.

Pohvala drvetu ispred kuće

I ti ćeš umrijeti
kao što je umro Lee Marwin!

I on je stvarao čist zrak
kao ti.

Spisateljica sagledava domovinu dok učeni postmodernist ulazi u njen grad

Surovo i dugo ponavlja se sve
i sve se dešava po prvi put:
lice mladića čiji je život čitavu noć
oticao kroz tvoje ruke, kroz rupu
na njegovim leđima.

Lice vojnika
kraj autobuske stanice, otvorenih očiju,
gdje se zaustavilo pitamo majsko nebo – Izmišljaš,
kažem – nije to mirno i daleko lice Historije.

I jezerce krvi: usred jezerca kruh
natopljen krvlju kao u jutarnjem mleku z bregov –
Izmišljaš, ponavljam, opet po prvi put:
olovnu sarajevsku glinu što pada na dječakova
velika stopala u Reebok patikama
na prekratkom tabutu od ormarskih vrata… Ne, tebi
ne treba vjerovati, ti stižeš iz srca
tame što je pukla i pokuljala u dan.

Nepouzdan si svjedok, pristrasan pri tom. Došao
zato je Profesor, pariški sasvim:

Mes enfants,
počeo je, i prsti njegovi ponavljali su:
Mes enfants, mes enfants, mes enfants, usred
Akademije nauka sijede su glave mislile
samo o njegovoj košulji do vriska bijeloj…
Mes enfants, ovdje umire Evropa. Potom sve je
u film poredao, u slike, u riječi velike, kao
histoire, Europe, kao responsabilité i, naravno,
les Bosniacs. Tako se, eto, gleda u lice Historije,
ne kao ti: u sirovim neodgovornim ulomcima,
u snajperskom hicu što se zabija u lobanju,

u grobove koje je već pokrila neumorna trava,
u tvoje dlanove položene preko
Edvarda Muncha, koji je i sam, jednom,
izmislio sve, uzalud.

Za B. H. Levyja, sa šakom soli 1993.

Djevojčica iz 1992. traži smisao domovine 2003.
u Evropi, na sjeveru, u leglu snijega, danskog kraljevića
i danske kraljice

Amili i Mirzi, cvjetovima sa bunjišta

Sjećam tek dede se svoga. Pogružen, u bosanskoj tuzi,
Niz Titovu svoju plazi, ko polumrtav mrav. Granate, devedeset druga.
Al' suze nisu moje. Nit curice te od devet, na tramvajskoj pruzi
Što znala nije – još nisam – šta znači zapadnosvjetska poruga,

Nit dedo moj znao je šta znači polumjesec nositi svoj!
Kad odavde to gledam – iz zemlje gdje truhlo mijenjamo za nešto,
Sve to s vjetrenjačama silnim biva zaludan boj.
Moja će socijalna ovdje, s poviješću igrajuć vješto

Igricu savremenu, gospođa, reć: „Istok i Zapad isto su, i jedno…“
Ne želeć, ipak, pozvati mene za božićnu svoju trpezu,
Da ne bi ona se, ni gosti, pa ni ja, osjećali dvojno, ni bijedno,
Kad na TV se na tren, i to by accident, o krhku brezu

Obješena, bez greške, prikaže Srebreničanka jedna
Odnekud, silovana, iz moje divlje zemlje, „Oh… Oh, God…“
„Oni plemena su divlja… balkanska… tako bijedna…“
„Najbolje bilo bi… njima nakrcat brod

Pa prema Australiji ih, da ne brinemo mi, sunut…
A oni hoće li-neće, kao da briga nas je! Ima još i USA...“
Imala priliku ja sam, još jednom, gospođu istu pljunut…
Ali – ne pljuje čorbinog vlasnika onaj ko čorbu njegovu kusa!

I zato… evo me ovdje. Usred mladosti moje. Truhle Danske. I sjaja.
Ma, meni je super. Zapad: bolja od svih sam! Od sebe. I sama.
Ne vidim kraja licemjerju ovdje. Ali ni bosanska ne privlači me raja.

Tako da uvis krećem! Svijet ovaj, mali, pod mojim je nogama!

Profesorica književnosti sjeća se 1992. godine u Sarajevu

Znate, djeco,
Svi mi tragamo
za izgubljenim vremenom:

moje petite madelaines su
kanisteri s vodom
one tri godine Opsade
iz kojih pijem, perem i kupam se
sa radošću

i danas!

Nije uzalud Oslo grad za oslonit se na taksistu,
a misliti na Sarajevo s ljubavlju i tugom

Munibu Delaliću – njegovoj pjesmi o suboti

Subotom uvečer – ma ni u godinama našim, priznaj! – ničega
dosta nije! Samo pjesnika po Sarajevu, to jest po svijetu, ima
viška, do povraćanja! U dosadnim gradovima samo
svima je svega dosta! U Oslu, međutim,
dosta je da bude dosta! Dignite snijeg i pokrijte
se njime! Dolje,
pod snijegom kad budete, zapalite vatricu
poezije, pa se grijte i snijeg topite, subotom
uvečer, kad kosti škripe sukladno škripanju duše,
pa se prehladite potom,
pa u postelji zanovijetajte svima, povazdan!

Dok, na primjer, ja: poeziju u glavi nemam svaki dan;
samo subotom, kad nacija dozvoli, mada i o nedjelji
razmišlja, duša moja, ali zakon o tome o dugu štapu visi...

Subotom, dakle, samo subotom, kad idem
gdje ne moram nego gdje hoću, pa bilo-ne bilo suštine
u pjesmama koje subotom bogate otvaraju svoje dućane,
daj mi, Bože – Bože s velikim i malim stvorom! –
da me ima tamo gdje bar namirisat po tragu predačkom
mogu dijete iz pjesme subotnje, što na Sjeveru
živi, tu dobrost njegovu, pa ne daj

da ne bude mene u dragom njegovom biću, piću, iću,
ako već nema dom svoj koji steći neće, ako
bude sâm onda kad svako sâm će biti,
ako će pisma pisati, i bditi
i nemirno će gledati drveće
kad vjetar lišće stane zrakom viti...

Dok račun svode Rilke, pjesme i države, muževi i ljubavnici –
jer svakom od njih dužni smo, što kolektivno
što po zaslugama i suštinama... Ovo

Jedno ću ti, o gradovima, svojim, o bôljama u tim
gradovima, o ratu što se
u nekima od njih još vodi:

Ako je grad kako treba, kao Oslo na primjer, onda znam
da neću sresti taksi vozača koji kaže:
Odjebi i ti i tvoje dijete,
ja da vas vozim na kratke relacije! Marš!

(Izbor iz knjige Locus minoris – Sklonost Bosni kao melanholiji,
Connectum, Sarajevo, 2007.)