Hadžem Hajdarević [1]

DNEVNIČKE BILJEŠKE

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

Pisanje dnevnika, 9. maj 2008.
Ne znam zašto sam tako brzo, gotovo odjednom, prihvatio prijedlog redakcije Sarajevskih sveski da za jesenji broj napišem dnevnik. Prvu sam ponudu čuo iz usta makedonske pjesnikinje Ljiljane Dirjan. Mogao sam pisanje dnevnika odgoditi za koji mjesec, godinu, ili, pak, nisam morao nikako pisati. Dnevnici se ionako mogu čitati kao svojevrsno krivotvorenje vremena, krivotvorenje onoga što se vidjelo, doživjelo, upamtilo ako se ima u vidu da mnoge, bit će, važnije stvari mogu ostati nezabilježenima, zaboravljenima. Ali, eto, pristao sam, obećao, ko mi je kriv... I, kako mnogo šta pišem više naglavačke negoli kao sav normalni svijet, i ove dnevničke bilješke ispisujem minut do dvanaest, bolje reći, pišem ih u dvanaest i minut, na osnovu sitnih zapisa unesenih u rokovnike tokom mjeseca maja, juna, negdje u ljeto i, evo, gotovo do snijega... Zato ću ovome dnevniku Sarajevskih sveski pokušati da okupim sva godišnja doba, i vrijeme koje traje i vrijeme što se, u iznenadnim bljeskovima, iznova, spiralno, kako bi rekao W. Golding, događa u nama. Godišnja doba su najimpresivnije Božije umjetničko djelo.
Kad sam obećao za Sarajevske sveske napisati dnevnik, proljeće je trajalo u punom svome zamahu. Bio je maj. Vrijeme trešanja. Trajali su Sarajevski dani poezije. Pjesnici su (o9. i 10. maj) bili na tradicionalnom izletu u Mostaru i drugim hercegovačkim mjestima.
Dok unosim ove bilješke/sjećanja u kompjuter, mogu se sjetiti kako sam u tom majskom danu šetao lijevom obalom Neretve, blizu Starog mosta, s makedonskim pjesnicima Bogomilom Đuzelom i Ljiljanom Dirjanom. Sve je bljeskalo u osunčanosti. Bogomila sam sretao u Berlinu pa u Strugi 2006. godine. Pun sam poštovanja za njegovu poeziju. Bila je tu i gošća iz Poljske Ewa Soneberg, koja je nastojala i svjetlo i mirise pretvoriti u snimak, u fotografiju, pa Slovenac Milan Jesih, japanski pjesnik, pjesnikinja iz Rusije, Stevan Tontić, Mile Stojić, Emsura Hamzić, mnogi drugi pjesnici iz Bosne, iz bližeg ili daljeg svijeta. Među njima i laureat priznanja Bosanski stećak veliki palestinski i svjetski pjesnik Mahmud Darwish. Ljiljana i Bogomil glasno su obnavljali uspomene ranijih dolazaka u Mostar i u Hercegovinu. Nisam baš bio od prevelike pomoći u turističkim i drugim informacijama, ali mogli su, eto, golim okom mogli vidjeti kako se u Mostaru i Bosni i Hercegovini živi u više naporednih svjetova i kako isti ti svjetovi funkcioniraju kao „uprirođene“ podijeljenosti, dodatno se paralelizirajući nekom tajnovitom a nevjerovatno dinamičnom geometrijskom progresijom. Istoga 09. maja 2008. bila je obavljena dženaza umorenim pripadnicima Četvrtog korpusa Armije BiH (1993. godine), na kojoj je prisustvovalo dvadesetak hiljada duša, i održan koncert Arsena Dedića na maturskom balu u zapadnom dijelu Mostara. Uz to, u ovdašnjim, pomalo zaturenim slojevima povijesti deveti dan maja funkcionira i kao Dan protiv fašizma.
Bosanskohercegovačke paralelnosti nisu vezane samo za Mostar, ili za ono što, naprimjer, prepoznajemo u imenima „Republika Srpska“, „Federacija BiH“, itd., niti, pak, za aktualne političko-ideološke natezalice, ljude, procese, nego je načelo paralelnosti ušlo u sve pore našega života i djelovanja. Uloga poezije je da se, već umorni od svega i svačega, malčice izdvojimo, postranimo i da, ko zna, s dodatnim unutarnjim nemirom, u svemu tome sudjelujemo ili ne sudjelujemo.
Sarajevski dani poezije, kao međunarodna književna manifestacija, nastoje da iz godine u godinu povežu bar dio bosanskih rasutosti, te, i sebi i gostima iz svijeta, pokažu vedrije lice ovih prostora i ovih ljudi. Ove su godine bile organizirane po četrdesetsedmi put od njihova osnivanja 1962. godine... (Bojim se da bi me daljnja priča o ovoj pjesničkoj smotri uvukla ili u politiku ili, gluho bilo, u patetične ispovijedi pa ću, najradije, naglo stati.)
U toku rata povremeno sam pisao svoj sarajevski dnevnik. Pisao sam ga od marta 1991. do marta 2001. godine. Narastao je na preko hiljadu stranica. Bavio sam se mišlju da u te dnevničke zapise upletem nešto i iz onih opkoliteljskih godina u Sarajevu.
Šta je, recimo, bilo 09. maja 1992. ili 1993. godine?
Devetog maja 1992. nisam ništa zapisao. Slijedećega, 10. maja stoji slijedeće: Sinoć smo Amra i ja prihvatili Albinovu ponudu da sa svojim djevojčicama, Elidom i Damirom i Igorom spavamo u njegovu podrumu, bolje reći “podzemlju“, jer je ta iskopina, zamišljena kao magacin, ispod podruma, ali niti sam spavao, niti sam mogao spavati, samo sam se smrzao, pa smo se izvukli do stana negdje pred zoru, i evo mi se kosti upalile... Opet se čuju detonacije granata.
Godinu dana kasnije, na 09. maj 1993. je zapisano: Kartice za hljeb. Bonovi. U sarajevskom hljebu, posebno kad se ohladi, osjeća se sirota, stiroporna bezmirisnost. Najteže pada postupno privikavanje na poniženje. Ponižena je ruka, ponižen je hljeb koji nosimo u ruci, ponižena su usta koja zatrpavamo hljebom... Solženjicin je pisao kako su u logorima najbolje prolazili sjekači i djelitelji hljeba. Oni koji, međutim, danas u „Klasu“ i drugdje peku hljeb za sve nas su i svojevrsni heroji... U Bosni i kod svih slavenskih i sirotanskih naroda sve je u hljebu. Radi što bržeg osjećanja sitosti...“
Sada je sve to daleko od nas, daleko petnaest-šesnaest godina, ali i suviše blizu. Po licima ovdašnjih političara još se nahvatava epski lišaj. Pjesnicima, prijateljima iz Bijela Svijeta nikad neću biti u prilici ispričati jednu od osnovnih bosanskih tuga – i umrijet ćemo a nećemo doživjeti da budemo građani slobodne, uređene, normalne države, države neopterećene ideologijama, naciokratskim voljama, tranzicijskim kriminalom... Dugo sam, u povratku iz Mostara za Sarajevo, razgovarao s pjesnikom i prijateljem Milom Stojićem o suštoj činjenici kako je Bosna i Hercegovina više monokulturalna negoli multikulturalna, jer smo, nakon Daytona, dovedeni u zlosretnu situaciju da se sva ova halabučna javna priča o multikulturalnosti, u osnovi lažna, licemjerna, naciokratski uvjetovana priča, pretvara u opasno sječivo protiv povijesnih i tradicijskih vrijednosti bosanskohercegovačkoga društva.

Banja Luka, 03. juni
S profesorom Josipom Baotićem zaputio sam se u Banju Luku kako bih sudjelovao u TV emisiji Amplituda banjolučke Alternativne televizije (ATV), posvećenoj jeziku kojim govorimo i u kojemu nikako da se sporazumijemo. Trebalo je da o jeziku govore profesori Radmilo Marojević, Josip Baotić, Dževad Jahić, Mirjana Vlaisavljević i dr. Nisam mogao ni pretpostaviti u kolikoj mjeri, u mnogim profesorskim glavama pred TV kamerama i gledateljskim auditorijem, može dominirati princip isključivosti, nepriznavanja, grube netolerancije kojoj se ne naziru granice i posljedice. Voditelj emisije Vedran Škoro se potrudio da sve bude lijepo, uredno, upeglano, „cakum-pakum“, kao i odijelo koje je tu večer nosio. Nova zgrada banjolučke Alternativne televizije (ATV), studio, vizualni design, pa prirodna profesionalnost onih koji su nam namještali mikrofone i govorili u kojem pravcu treba gledati dok se bude govorilo ostavljali su zadivljujući dojam i poštovanje. I sami naziv emisije (Amplituda) neposredno je sugerirao da je riječ o dinamičnim „udaljavanjima“ u odnosu na težište, „osciliranjima“, ali i, kako nam sugeriraju rječnici stranih riječi, o veličini, sjaju, bogatstvu stavova, mišljenja, ideja, praksi.
Odmah se ispostavilo da je povod za televizijski razgovor uživo bilo nedavno „jezikovanje“ dr. Harisa Silajdžića u Washingtonu. Izjava se ticala opaske da u Bosni i Hercegovini službeno postoje tri jezika, ali, ako se njega, tj. Silajdžića, pita, to je jedan jezik. Uslijedila su žestoke političko-medijske „osude“ i „podrške“. Među onima koji su najživopisnije reagirali bio je Dodikov jednoglavi orao Rajko Vasić. On je Silajdžićevu izjavu o „trima“, odnosno „jednom“ jeziku u BiH provukao kroz sve aktualne (predizborne) etiketomanijske klišee.
Za profesoricu Mirjanu Vlaisavljević, koja je u utorak navečer pokazivala da o Silajdžiću misli isto što i, naprimjer, majke Srebrenice o Ratku Mladiću, na ovim prostorima postoji samo jedan jezik. Srpski jezik. Govorila je u fanatičnom transu. Kao da je bila pod nekom vječnom zakletvom, svetom, presvetom obavezom. Ja sam u tim trenima dozivao Mirjaninu sliku iz kasnih sedamdesetih godina, dok je bila mlada, lijepa, zgodna, rado viđena asistentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. I dok se profesorica Vlaisavljević sve vrijeme razgovora dirljivo držala romantičarskih „argumenata“ i mononacionalnih pokliča iz XIX stoljeća – štošta bi potkrijepila i prigodnim vukovskim desetercima – profesor Marojević je u emisiji, ipak, spomenuo „tri jezika“: to su „srpski jezik“, „čakavski jezik“, za koji bi se, eto, moglo reći da je „hrvatski“, i „kajkavski jezik“, koji, „ako će se pravo“, pripada slovenačkim istočnim dijalektima. U Bosni, za njih, ne postoje nikoji Bošnjaci, nikoji Hrvati, nego samo Srbi pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti... Nema dalje! Tu prestaje svaki racionalni dijalog. Profesoru Baotiću je ostalo da se prisjeti opaske: Onaj ko za sebe kaže da je Napoleon, to znači da je lud, a onaj koji mu objašnjava da nije Napoleon – taj je glup...
Jer, da bi ljudi, bilo koji i bilo kakvi ljudi, pogotovo intelektualci, išta mogli razgovarati jedni s drugima najprije moraju da se međusobno priznaju, da uvažavaju osnovno dostojanstvo drugoga i njegovo pravo na jezik, ime, kulturu, tradiciju. U protivnom će se biti ili na crnim listama u nekom Haagu, Nürnbergu, ili, diljem Balkana, u masovnim grobnicama.
Postavlja se glavno pitanje kako u Bosni i Hercegovini, radi kakve-takve budućnosti, postići prijeko potrebnu razinu međusobnog priznavanja i poštovanja... U postojećim društvenopsihološkim uvjetovanostima i „amplitudama“ teško. Ipak, valjalo bi ustrajati u razgovorima, pa i ovakvim neposrednim javnim razgovorima koji je organizarala banjolučka ATV, kao i u stručnim naučnim skupovima i u Banjoj Luci, Sarajevu i svugdje u BiH i regionu, u kontinuiranim jezičkim savjetovanjima, ali i zakonima, jasnim zakonima s jasnim zakonskim posljedicama u kojima neće svaka fašizoidna baraba iz politike ili tzv. akademske zajednice nastojati da ledi krv u žilama svakom onome ko nije iz njegova nacionalističkog tora, ideologije, ko nije iz njegove mitologizirane povijesti i budućnosti.

Poljska, 10. – 16. juni 2008.
U Poljsku je trebalo da putujem još u novembru 2007. godine. Zajedno sa Zlatkom Topčićem. U pitanju je bio poziv Poljskog društva pisaca u Warszawi. Kako su se, međutim, Zlatku tada ispriječile neodložne obaveze vezane za Kamerni teatar 55, putovanje je odloženo za mart naredne godine. Poslije je, kao datum polaska, utanačen 10. juni 2008. godine. U Poljsku sam, na kraju, morao putovati sam. Zlatka su, u posljednji čas, spriječili netom iskrsli zdravstveni problemi.
Moji varšavski neposredni domaćini bili su istaknuti prevodioci južnoslavenskih književnosti Grzegorz Latuszynski i Danuta Ćirlić-Straszynska. Grzegorz me dočekao na aerodromu, Danuta i Dorota bile su u Društvu pisaca. Sada, kad se svega toga nastojim prisjetiti, mogu samo reći da je to za mene bilo jedno od najljepših i najdomljivijih životnih putovanja. Nažalost, malo sam šta zapisao. Postoje samo fotografije. Mnogo fotografija. (U Poljsku sam, inače, dolazio i prije pet-šest godina. U Wroclaw. Zajedno s Marinom Trumić-Kisić i Željkom Ivankovićem. Veliki poljski pjesnik Tadeusz Rozewicz, uslijed bolesti, nije mogao doći u Sarajevo da, u vrijeme Sarajevskih dana poezije, preuzme priznanje Bosanski stećak, pa je to, neposrednom pomoći Poljske ambasade u Sarajevu, učinjeno upravo u Wroclawu. Te 2002. godine u Warszawi sam bio tek u aerodromskoj zgradi. Sad sam bio u prilici da Warszawom prođem uzduž i poprijeko.)
Moja prva „predslika“ Warsawe vezana je, preko fotografija i televizijskih kadrova, za užase Drugoga svjetskog rata. Danuta se svojski trudila da me jednako uspješno vodi i kroz prostor i kroz vrijeme. Posvuda je vidno koliko je Poljska zemlja slojevite povijesti, velike kulture i jednako velike svijesti o vlastitoj povijesti, tradiciji, identitetu. Kroz glavu su mi prolazili Miloszevi stihovi. Poljsku poeziju smatram najvećom poezijom druge polovine XX vijeka. Šta je, zaista šta je poezija koja ne spašava narode i ljude? Mnogi su bosanski pjesnici, nakon balkanske kataklizme, napisali svoje velike knjige „spasa“. Bilo ih je dosta koji su svoju dotadašnju hermetičnu poeziju transformirali u vlastitu pobunu i protiv fašizma i protiv onih koji postaju „narikače“ na grobljima. Nadam se da će jednom biti otkriveno kako je novo stoljeće bosanskohercegovačke poezije veliko koliko i poljska poezija u posljednjim decenijama XX stoljeća. Kad to kažem, mislim na Milu Stojića, Dragoslava Dedovića, Džemaludina Latića, Zilhada Ključanina, Semezdina Mehmedinovića, Huseina Haskovića, Marka Vešovića, Senadina Musabegovića, Faruka Šehića, na nedavno preminuloga Rajka Đuricu…
Boravio sam u mnogim gradovima ovoga svijeta, i u onima čiji se zrak ne može udisati od nametljive, premasne povijesti, i u onima kojima je lakoma lokalna profitokracija iščupala i srce i dušu, a u Krakowu, prijestolnici poljskih kraljeva i poljske kulture, imate osjećaj da idete s poviješću ruku pod ruku, da ste u tom gospodstvenom kraljevskom gradu oduvijek i da ćete se u nj vratiti prije negoli to i sami mislite. Potrudio sam se duže ostati kraj Miloszeva groba. Poljaci iskreno poštuju svoje pjesnike. Vidjelo se to i na izložbi u Warszawi vezanoj za Zbigniewa Herberta. Vidi se to u mnogim drugim prilikama. Ne samo u javnim spomeničnim obilježjima… Sunce je upravo bilo zalazilo iznad visokih krošanja crkve u kojoj je pokopan pjesnik Czeslaw Milosz. Bio je od onih hrabrih pjesnika koji se nije libio postavljati ni ona pitanja na koja nije imao odgovore. Nije šutio ni o Sarajevu. Tako je i naslovio jednu svoju pjesmu 1993. godine (Sarajevo), koju je u naš jezik prenio Čedo Kisić. Navest ću početne stihove Miloszewa Sarajeva:

Sada bi bila potrebna revolucija, ali hladni su oni koji su nekad bili vreli.
Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomoć Evropu u koju je povjerovala, oni zijevaju.
Kad njihovi državnici biraju podlost, ne čuje se glas koji bi to imenovao.
Lažna je bila pobuna mladosti što se zanosila obnovom Zemlje i to pokoljenje samo
sebi sad izriče presudu…

Miloszeva pjesma objavljena je prvi put u augustu 1993. godine. Mogao ju je napisati baš u junu.
Desetoga juna 1993. zapisao sam, uz svijeću, slijedeće: MRAK I BJELOKRILE VRANE: Mrak u kojemu se ne puca postaje čuvstveno blažen. Obliveni su časima nenadane čiste istine i blaženosti. Mrak u ponekim samoćama postaje crna svila u koju ušivamo rasute djetinje sanjarije. Tama u ratu nije što i tama u miru. U miru je tama čuvstvena lôga tišine. Tama u ratu je glasna i u nama i posvuda oko nas. Ali, evo, ovoga trena ne puca, ne grmi, ne urla, ne zvoni, možda niko u bližoj okolini i ne gine, u sobi je ugašena i svijeća, osluškujem srce, osluškujem disanje Amrino, Hamidino, Selmino, i disanje meleka koji bdiju nad njima, koji ovoga časa bdiju nad svima nama... Sad prema Trebeviću mogle bi letjeti jedino bjelokrile vrane... Sad vjetar sa Igmana ili Jahorine, dok moji ovako lijepo spavaju, ušutkuje samoga sebe...

More, Brač, 18. juli
Volim more i vjerujem da bih mogao živjeti na moru. Pod uvjetom da se ne bavim turizmom. U julu sam bio na Braču. S porodicom. Bolje reći, s okrnjenom porodicom, jer starijoj kćerki ne pada na pamet da ikuda ide s roditeljima više od dva dana.
U posljednjim godinama nigdje nisam više, u kratkom vremenu, napisao toliko pjesama koliko uz more. Ionako stihove pišem sve rjeđe. Ponekad. Uz more, obavezno. Soneti se najbolje slažu uz zvuk talasa i neodoljivi žamor beskraja… Tako je bilo i ove godine. Moj novi pjesnički rukopis Gdje voda izvire prvenstveno je vezan za ovogodišnji juli i za more. Pisati uz more je kao biti priljubljen za talase. Na obali postajemo bića najprije sastavljena od nostalgije i strasti. Svako je sveden na ostrvo svog tijela. Taj ljudski-sasvim-ljudski dijalog s vlastitim tijelom trenutak je dirljive istine u onome što ćutimo i mislimo o sebi.
Dolaze mi svijesti stihovi jednog mladog crnogorskog pjesnika (Boris Jovanović Kastel): More je moja đevojka...
A da nisam bio na moru, gdje sve istom postaje ušće, možda ne bih ni sanjao zavičajnu rijeku Sutjesku. Sanjao sam da šetam niz njenu obalu, prugom, koje odavno nema, od Popova Mosta do Šadića, ispod joha, visokih vrba i ptica… Već nakon doručka u hotelu Bretanide, opisao sam tu svoju Šetnju niz rijeku. Rado ću je, između mnogih drugih pjesama, pridodati ovome dnevniku.

ŠETNJA NIZ RIJEKU

Spuštam se niz obalu, i kao da s rijekom
Koračam ruku pod ruku

Jutro je, teške krošnje bljeskaju u vodi

Proplankom jure plamenogrivi konji
– Kao je devetnaesti vijek! – Pište
Vozovi prema jugu, vozovi prema sjeveru

Ali, nas se ne tiču galopi u prazno, ni zbijena
Iskustva od kojih strepe horizonti, ni oni
Koji su odlučili danas nekamo stići

Ne zamara nas prznica vjetar što prema
Nadutoj zemlji svija vrbove i johove grane

Rijeka je hodočasnica, i ja sam, u ovom
Jutru, smjerni hodočasnik ka svome
Jeruzalemu, ka svojoj svjetlovitoj Mekki

Ništa ne nosim do poneki val sjećanja
Na djetinjstvo, kad sam od svake obale
Tražio samo ono što je najbolje

Još ne znadoh da mnoge pojave i stvari
Imaju oblik i zvuk samo da bi se
Što lukavije ukrile pred nama

Zato će ovaj trenutak mimoići vječnost
Kao što će sve nas miomići sunce
Što netom dodiruje stjenovita brda
I draška razigrane riječne talase

Iz dubina vode kao da čujem glasove...
Odasvud trepere akustička zrcala neba
– Ne umijemo živjeti ni u porazima
Ni u pobjedama, živimo u sunovratnom
Treperenju prazninā unutar povijesti
Dok nadmena tijela vučemo kao prtljag
Neznanim dalekim ušćima

Zašto sam ovdje stavio 18. juli? To mi je rođendan. Rođendan koji mi ne znači ništa, zaista ništa, osim da me kadikad, sve bolnije, podsjeti na prolaznost, reumu, bol u leđima, i na to kako mi je vrijeme uvijek više umicalo pred očima no što sam ga uspijevao stići. Sinovljev trinaesti rođendan bio je tri dana prije. Rođendane dvojice rakova u porodici Hajdarević obilježili smo porodičnom večerom i, dakako, fotosnimcima, koje ćemo razgledati kad se vratimo doma.
Sad se pitam postoji li u nekoj tradiciji neka religija mora, svećeništvo mora, ako već znamo da „sve dolazi iz mora“ i da „sve se u more vraća“. Odgovore ću potražiti u nekim drugim prilikama.

Nahorevska brda, kasnojulska večer
Prijateljima se volim pohvaliti kako u Nahorevskim brdima supruga i ja imamo svoj vrt, svoj Vrt Dobre Nade, i kako u tom vrtu sadimo svoje povrće, uzgajamo voće, kako uživamo u rastu i radostima bilja. Uspjeli smo, prije dvije godine, dovršiti vikend-kuću. Sve je manje onih kojima se nisam stigao pohvaliti svojim lijehama luka, krumpirom, boranijom, salatom, čak kukuruzom, čije me stabljike gotovo pa isprate na odlasku, pa paradajzom, tepisima kamilice, krastavicama, jagodama kao podatnim malim srcima juna, pa onim božanskim mirom što ga, u punoj erotokozmičkoj ravnoteži, iz svojih pluća, u julskim večerima, izdašno ispuštaju biljke… Lijehe luka sam oblikovao kao sonete. Paradajz sam izdužio u dva-plus-dva heksametra. Krumpirove brazde mi djeluju poput rečenica u kratkoj priči. Grašak je lirski nježan pa ga valja pažljivo naslanjati o grančice pobodene u zemlju. Boranija je uzvišena, epski arogantna, brbljiva u hiljade šarenobojnih cvjetova. Tikve se same prevrću s glave na glavu niz livadu.
Kako sam dijete sela i kako, u učeničkim i studentskim danima, nikada nisam mogao otići doma (Kruševo, Foča) a da otac nije imao neki neodložni posao na njivi, oko kuće, u voćnjaku, posao koji je, eto, sve vrijeme samo mene čekao... Šta čekao? Imao sam osjećaj da bi taj posao istrčao preda me čim bih na Popovu Mostu izišao iz autobusa. Smučilo mi se sve što se ticalo obrade zemlje, usjeva, kopanja, priča o dobrom zraku i pitkoj izvorskoj vodi, sve što je, kako mi se činilo, kiptilo od besmislena umaranja i uzaludnosti. Za ovu moju obnovljenu vezu sa zemljom zaslužna je supruga Amra. Ona nije ni imala mojih trauma iz djetinjstva kad je u pitanju bilo plijevljenje luka, ukupljanje sijena, branje voća, popravljanje ograde u čairima, pa joj je, u lijepu neznanju, sve došlo kao vesela igra i zabava. I meni je odjednom sve postalo drukčije. I ljepše… Ove su mi godine posebnu radost pričinjavali paradajzi.
I, eto, u tu jednu kasnojulsku večer, kad bi odsvuda nahrupili horovi zrikavaca, zrikavci iz djetinjstva, zrikavci iz trenutne blagoslovne večeri, a zvijezde se nanovo raspoređivale po nebu, tamo iznad Jahorine, iznad Bjelašnice, pa duboko prema zapadu i sjećanju, gotovo sam fizički mogao osjetiti kako diše bilje u mome vrtu, kako dišu voćke, borovi, dišu okolna brda, diše uzmirisana zemlja i kako se i moje disanje uvezuje u taj Bogom darovani ritam... Ništa ne treba misliti, ničim se opterećivati, ne treba ni pomisliti na televizijsku sliku ili glas s neke radiostanice, nego se samo prepustiti večeri i sačekati trenutak u kojemu sami sebe, svojim vlastitim rukama, spustimo u san.

Goražde, 07. august
Drina je, uvijek, ozbiljna rijeka. I tokom protekloga rata bila je mezarje koje teče. Gledam je u tom augustovskom danu, u vrijeme kad u Goraždu traje Festival prijateljstva i, opet, kao da Drina ne teče svojim koritom, nego kao da, poput uznosite gospođe, korača niz svoje korito. Na obali su kupači. Dosta ih je u vodi. Drinu u Foči pamtim kao užasno hladnu rijeku. Njeni nekadašnji kupači danas jedni druge prepoznaju po reumama i kostoboljama…
Drina je, i danas, ravnodušna i prema vlastitim obalama i prema svemu uokolo... Kada bih gledao neke druge bosanske rijeke, recimo Sanu u Sanskom Mostu, činilo bi mi se da se ona vuče kao neka otežala gospođa, s jednako teškim cekerima u rukama. Una je bludna i razigrana djevojka. Sva od erosa. Pogotovo prije Bihaća. Jednom sam Irfanu Horozoviću pričao kako se Vrbas vuče dolinom kao kakav penzioner, ali on se, dakako, nije složio sa mnom. Vrbas je njegova rijeka. Ubiju li naši tranzicijski energobarbari Neretvu poviše Konjica, teško ćemo je moći prežaliti. Bosna je zemlja voda, zemlja rijeka... Gdje je tu moja Sutjeska? Sutjeska na ušću u Drinu, kako je to jednom primijetio pjesnik Hasković, djeluje kao postiđena seoska sirotica što se nevoljko udaje u bogatu kuću.
Gledam Drinu i u ovom i sunčanom i prevrtljivom augustovskom danu prisjećam se stotina hidrocentralica iz februra 1996., što su ih vješte ruke nanizale u vremenima barbarske opsade Goražda i njegovih ljudi. Sad nema tih minicentrala. Nema ni mnogih ljudi… Kad se smrkne, zasijat će na hiljade svjetala u domovima i na ulicama. Goražde živi za svoj ljetni kulturni festival. Tu smo i mi, pisci iz Sarajeva i drugih bh. gradova (Husein Hasković, Fadila Nura Haver, Atif Kujundžić, Mile Stojić, Šaban Šarenkapić i dr.), da i sami doprinesemo tradicionalnom goraždanskom Festivalu prijateljstva.
Malo me peče savjest što odavno nisam otišao u svoj rodni kraj, u dolinu rijeke Sutjeske. Malo će šta pomoći pjesma napisana istu večer nakon povratka iz Goražda.

OKLIJEVANJE

Poviše moga spaljenog doma
sastaju se mrtvi pjesnici.
Jedni drugima čitaju pjesme.
Svaki stih je roj kukaca u zraku.

Njihove duge kose prekrivaju
zavičajne bregove... U svakoj
trešnjinoj krošnji zanosno kuca
po jedno pjesnikovo srce.

Sad oni svojim lakomim prstima
i dugim jezicima drukčije prepoznaju
okus tvarī i tajna trenja između njih.

Znam da bi istom nestali s bregova
i grana kad bih odlučnije krenuo
nanovo graditi svoj spaljeni dom.

Beograd, 01. novembar
Godina 2008. bila je godina mnogih mojih putovanja. Sredinom marta, s Kristinom Mrđa i Bogićem Rakočevićem iz Podgorice bio sam u Luksemburgu, gdje nas je, na Clae festivalu, dočekao Faiz Softić. Faiz je brižan domaćin… Potom sam u više navrata išao u Podgoricu. Prvi put, krajem maja, u vrijeme Sajma knjiga u crnogorskoj prijestolnici, kad je išla grupa bh. pisaca, kasnije, početkom juna, na naučni skup o Ćamilu Sijariću, koji je organizirala CANU. Odazvao sam se i na Ratkovićeve večeri poezije u Bijelom Polju (početak septembra 2008.) i na Plavske književne susrete (10. i 11. X 2008.). I ove sam godine stigao na Sajam knjiga u Frankfurtu (17. – 20. X), gdje je, u okviru fondacije „Traduki“, održana konferencija vezana za puteve knjige na prostorima jugoistočne Evrope. A od 30. oktobra do 02. novembra sam, zajedno s profesorom Zvonimirom Radeljkovićem, sudjelovao na regionalnoj konerenciji P.E.N.-a u Beogradu ispred bh. P.E.N.-centra. Tema je bila vrlo inspirativna i poticajna: „Roman kao grad, grad kao roman“. Pored domaćina Srbije i nas dvojice iz BiH, bili su još predstavnici P.E.N.-centara iz Bugarske, Hrvatske, Njemačke, Mađarske, Makedonije, Slovačke, Slovenije, Velike Britanije. Primjetan je bio nedolazak penovaca s Kosova i iz Crne Gore.
Iz Mađarske je – ko drugi – stigao György Konrád i, što se moglo smatrati uobičajenim, bio je u centru pažnje. Profesor Radeljković i ja bili smo u prilici podsjetiti se kako se Konrád, kao predsjednik međunarodnog P.E.N.-a, ponašao godine 1992., kad je došao u tadašnji Miloševićev Beograd i pitao drugove pisce iz Francuske 7 šta se to i zašto događa na Balkanu. Tadašnji njihov odgovor znamo. Nismo ga u onim pitbulskim vremenima ni morali čuti. A riječi koje sam baš 31. oktobra 1992. godine unio u svoje Dnevničke bilješke ticale su se osnivanja P.E.N.-centra BiH: „... Jedva smo se, u grupama, prebacivali do Holiday Inna. Ne znam ni koliko smo stajali kod zgrade Karingtonke: Selim, Gavro Grahovac, mnogo svijeta koji je prolazio Kranjčevićevom prema Čengić-Vili, Alipašinu Polju, Dobrinji... To je staza Bošnjaka, kao što ima Staza slonova, govori Selim. Do Holiday Inna pretrčavala je Hanifa Kapidžić-Osmanagić. Duša joj u nosu, mantil i tašna u ruci, ali je uplašeno nasmijana i zarumenjena od trčanja kao djevojčica. Pretrčavali su ostali. Gavro među posljednjima. I Selim. Ja sam sačekao još neko vrijeme, čekao svoj čas, pratio sam male, sluteće snajperske pauze, ali i unutarnje šumove, grčeve, žmarce, geografiju straha, pa stuštio kao nikad prije u svome životu. Bismillu sam se sjetio učiti u po trke. Hvala Ti, Bože...“
Naš neposredni beogradski domaćin spisateljica Vida Ognjenović, predsjednica srpskog P.E.N.-a, pa Gojko Božović, Vladislav Bajac, Ljiljana Šop, svi drugi, svi su se svojski trudili da ovogodišnji oktobarsko-novembarski razgovor na „postavljenu temu“ protekne u živoj inetelektualnoj atmosferi i da sami boravak u Beogradu bude što ugodniji… Posebno me se dojmilo izlaganje Kornelije Farago („Stanovnik grada kao čitalac romana“), gdje je grad/roman promatran kao džinovsko tijelo sa svim organima koje tijelo posjeduje. Veliko znanje o duši grada demonstrirao je pjesnik i profesor Zvonko Maković. Koliko je zaista tačno da je Bog stvorio selo a đavo da je osmislio grad? Šta je uvjetovalo da se od Babilona naovamo grad čita/doživljava u negativističkim stereotipima? To su pitanja pred kojima stoje i pisac i njegov čitalac. Meni je bilo važno da temu povežem sa savremenim bh. romanesknim ostvarenjima (Ko je zgazio gospođu Mjesec Asmira Kujovića, Šumski duh Gorana Samardžića, Monografija grada Amira Brke, Šahrijarov prsten Dževada Karahasana, romani Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona), gdje, na rubovima socijalnomigracijskih apokalipsa, dolazi do literarnofascinantnih polarizacija dvaju ili više određenih gradskih ranijih i novih društvenih veza, dihotomija i uvjetovanosti.
Tokom svoga trodnevnog boravka u Beogradu trudio sam se praviti male zapise. Zapise o grafitima na beogradskim zidovima. O uličnom slengu. O knjižarama koje, uz muziku i piće, rade do ponoći. Pa o namećućim usporedbama s nekim ranijim vremenima u kojima sam dolazio u ovaj grad. Ti zapisi će, međutim, sačekati neku kasniju „obradu“. Godišnjak srpske književnosti za 2007. godinu (dvojezično izdanje Srpskog P.E.N.-a, na srpskom i engleskom jeziku) nametao se kao bolna ilustracija-podsjećanje koliko je bosanskohercegovačko društvo, umorno i bolesno od naciokratskih tranzicijskih nesanica, u stanju samoubistvena kaskanja i bezvoljice za osmišljenijom organiziranošću i u kulturi i u svemu drugome. Potrudio sam se susresti sa pjesnikom Duškom Novakovićem, s Ibrahimom Hadžićem, velikim pjesnikom, urednikom, najboljim poznavaocem gljiva „od Triglava do Đevđelije“, a s kojim sam se prvi put susreo na ovogodišnjem Slovu Gorčina, pa s Dragoslavom Dedovićem, koji, kako kaže, odskora neće više raditi u Fondaciji „Heinrich Böll“. Dragoslav mi je poklanio novu, tek izašlu knjigu pjesama, koju sam istu večer, pomno i s radošću, pročitao. Volim Dedovićevu poeziju. Riječ je o jednom od najboljih savremenih bh. autora. Dragoslav je, pored toga, i posebno dobar čovjek. Kaže da priprema antologiju savremene bh. priče, koja bi trebalo da u „Prosveti“ izađe do kraja godine. Sjajno. U beogradskim knjižarama već ima podosta autora iz Bosne i Hercegovine. Više negoli, recimo, što ih ima u zagrebačkim knjižarama.
U Sremskim Karlovcima bilo mi je žao što u ovaj lijepi i očuvani austrougarski gradić nisam došao koju godinu prije rata. Žuto lisje padalo je po bisti Branka Radičevića, po dvorištu škole koja nosi pjesnikovo ime… Još znam napamet pjesmu „Kad mlidijah umrijeti“. Dobro ju je naglas, u blagoj recitatorskoj zanesenosti, izgovarao jedan od mnogih Sarajlija u Beogradu: prozni pisac Ratko Adamović. Branko je sada, nažalost, hiljadama kilometara udaljeniji od Bosne negoli je to bio, a njegovo razigrano „Kolo“ nije preživjelo ni, stoljeće poslije, u kozaračkoj varijanti..

Zagreb, 12. novembar
Zagrebačko sajmište. Interliber. Nova izdanja, knjige, knjige, knjige... Hrvatski su izdavači najviše napredovali u regiji. Daleko su ispred bosanskohercegovačkih izdavača.
S Mirom Petrovićem, Damirom Uzunovićem i Zlatkom Topčićem, sudjelovao sam na književnom druženju sa zagrebačkim piscima Antom Armaninijem, Slobodanom Šnajderom, s poetesama Sonjom Manojlović i Ljerkom Car-Matutinović. Nama su sedmicu-dvije ranije dolazili u goste zagrebački pisci, članovi Hrvatskog društva pisaca. Bila su upriličena književna druženja u Sarajevu i Zenici.
Na književnom poslijepodnevu u prostorijama zagrebačkog Filozofskog fakulteta i književnost koja je čitana i sva kasnija pitanja-odgovori ticala su se „recepcije rata“. Nigdje bez rata, nikamo bez rata…

Novi Pazar, 21. i 22. novembar
Tokom 2008. godine bio sam na više književnih manifestacija u Bosni i Hercegovini. Odmah iza Sarajevskih dana poezije (07. – 14. maj) uslijedili su Gradačački književni susreti (posljednji vikend u maju) i Kaimijini dani u Zvorniku (08. – 10. juni). Nažalost, početkom oktobra, u istom su se terminu poklopili Slovo Gorčina (Stolac) i Šopovi dani u Jajcu, pa sam, u subotu (04. X), morao krenuti iz Stoca za Jajce „prije zore i bijela dana“. Bilo mi je važno stići na okrugli stol o pjesničkom djelu Ivana Kordića. Kiša je padala kao da neće potopiti samo Makljen, nego cijeli svijet. I u Stocu i u Jajcu su obećali da se preklapanje termina, kad je u pitanju održavanje književnih manifestacija, više „ne smije desiti“...
A ono što bih u ovom dnevniku posebno htio potcrtati jesu Sandžački književni susreti, koji se već treću godinu održavaju u Novom Pazaru. Novoga Pazara odavno nema u lijepim pričama, ima ga u neumjesnim stereotipima o Sandžaklijama, nema ga čak ni na vremenskim prognozama beogradskih i drugih regionalnih televizija, najviše ga ima u naklapalicama o međusobnim zaujeđenostima tamošnjih političko-ideoloških volja i ambicija... Novi Pazar je i za Beograd i za Sarajevo samo jedno „historijsko naslijeđe“, pastorče, ništa više…
Na put prema Novom Pazaru krenuo sam s Huseinom Haskovićem, Asmirom Kujovićem i Markom Vešovićem. S nama je bio i novinar TV SA Tvrtko Milović. Zajedno sa Zuvdijom Hodžićem (Podgorica) i Farukom Dizdarevićem (Priboj na Limu) bio sam član Žirija za književnu nagradu „Pero Ćamila Sijarića“, koju, već treću godinu, dodjeljuje Bošnjačko nacionalno vijeće u Sandžaku. Ovogodišnji laureat je pjesnik i prevodilac Sinan Gudžević. Došao je da primi nagradu i da se brzo vrati u München, gdje boravi izvjesno vrijeme na studijskom boravku. S uživanjem čitam Sinanove epigrame ili prijevode, koliko god bih se mogao sporiti s njegovim, recimo, odnosom prema imenu/imenima maternjeg jezika ili, pak, s ukivanjem u zvijezde onih bosanskih pjesnika čije dobre pjesme jedva mogu dostići broj prstiju na jednoj čovjekovoj ruci. Ali suviše smo stari da bismo trošili vrijeme na sporenja oko onoga oko čega se, ko zna, nikad ne bismo složili.
Gudžević je, kako sam to napisao u obrazloženju Žirija za Nagradu, i pjesnik i više negoli pjesnik, i prevodilac s klasičnih i mnogih evropskih jezika i, opet, više negoli prevodilac; on je od onih sudionika u književnom životu na našim prostorima koji svojim stihom, prijevodom, nesvakidašnjom odvažnošću izricanja i sudjelovanja u balkanskim, tzv. tranzicijskim labirintima nastoji povezati, otkriti, ukazati, dovesti u neposredno sustvaralačko suglasje... Svojim je osobitim pjesništvom i prijevodima koji nanovo postaju poezija uspio povezati Antiku i bogate slojeve sandžačke tradicije, vrijeme kojeg se sjećamo i vrijeme u kojem živimo, otkriti neotkrivene svjetove orijentalnoislamskih šara i mnoge nacionalne i općekulturalne zaboravljenosti, s kojima, iznenađeni i zadivljeni, iznova uspostavljamo dijalog... O laureatu Gudževiću su, prisno i neposredno, govorili profesorica Jasmina Ahmetagić i Marko Vešović. Marko je govorio više kao pjesnik i prijatelj negoli kao profesor.
Sandžački književni susreti protekli su u iznimno lijepoj domaćinskoj atmosferi, za šta je, sigurno, bio najzaslužniji neposredni naš domaćin Zaim Hadžisalihović... Opet sam se, po ko zna koji put na ex-yu književnim manifestacijama, susreo sa Ervinom Jahićem, Ljubetom Labovićem, Duškom Novakovićem, mnogim drugim pjesnicima.
Novi Pazar nas je ispratio snijegom. U povratku, temperatura preko Ravne Romanije spuštala se do -20. Ali, koliko god pisci bili, možda, smotani kao vozači, volim se pohvaliti da sam jedan od najboljih među njima.

Fojnica, „Susreti Zija Dizdarević“, 27. – 30. novembar
Susreti Zija Dizdarević bili su neki dan. Baš tako, neki dan: 27. – 30. novembra. U Programskom savjetu, međutim, volimo reći kako Zijini susreti traju cijelu godinu, a ovo je samo ono što ni se moglo nazvati njihovim finalnim dijelom. U Programskom savjetu mogli bismo se hvaliti kako su Susreti iz godine u godinu sve bolji i bolji, ali da u njima nije Nasira Selimovića, predsjednika Organizacionog odbora, pa Semina Sudžuke i Nevresa Jemendžića, da nije najvećeg domaćina kojeg sam ikad sreo u svome životu fra Mirka Majdančića, gvardijana Fojničkog samostana, da nije, dakle, njihove domaćinske dobrohotnosti, strpljenja i volje, Susreti ni izbliza ne bi bili ono što jesu.
U okviru Susreta održana je i redovna godišnja skupština P.E.N.-centra BiH, više književnopromotivnih sadržaja, okrugli stol „Pisac i politika“, a kao posebni gost bio je odskorašnji bh. akademik književnik Nedžad Ibrišimović.

03. decembar
Hladno je danas u Sarajevu. I bit će još hladnije. Nebo se zalijepilo za krovove zgrada. Tajkuni i građevinska mafija kao da se utrkuju da otmu što više zelenih površina i zraka. Sjedim, evo, s urednicom Sarajevskih sveski Vojkom Đikić i Aidom u redakciji časopisa, dopisujem ovih nekoliko redova i nadam se da mi Vojka neće suviše zamjeriti što dnevničke bilješke nisam dostavio na vrijeme. Valjda kod nje imam još nepotrošena kredita? Sjećam se jedne ratne, ili, pak, neposredno poratne kafe u domu Đikićevih, ne znam baš tačno kada, samo znam da je tu bio njen Osman, rahmetli Osman Đikić, i profesor Nikola Kovač, tadašnji bh. ambasador u Parizu. Nek im je obojici lahka zemlja. Spominjem to kao vezu s početkom teksta – o svim našim neumitnostima, uzaludnostima, prolaznostima.
U takvom osjećanju prolaznosti doživio sam i prošlosedmičnu iznenadnu smrt pjesnikinje Jozefine Dautbegović. Rat ju je iz njena Doboja otjerao u Zagreb. Jozefinine stihove, kojima je majstorskim poetiziranjem svakodnevice otkrivala nam svjetove iskonskog i onostranog, doživio sam kao veliko, radosno otkriće. Bila je drag gost Sarajevskih dana poezije. Nek joj je lahka zemlja.
Dnevnici se valjda i pišu zato da bismo umišljali kako smo i sami mnogim događajima, ljudima, mijenama, posebnostima bili, kao, neposredni svjedoci.