Mirt Komel [1]

DODIR PIJANISTE

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

Glenn Gould je znao čitati muziku prije nego što je znao čitati riječi i dok je, slušajući druge, brzo gubio interesovanje za izrečene rečenice, samo jednu zaigranu notu na klaviru mogao je slušati još dugo kasnije dok je odzvanjala.

Još od malih nogu mu je mati na vježbama klavira uvijek govorila: „Pjevaj šta sviraš i sviraj šta pjevaš“. Za malog Glenna muzika se nije razlikovala od muzikalno govorne riječi. Uprkos antipatiji prema još i tako kratkim razgovorima uvijek je s radošću poslušao govornika koji je znao svojim glasom imitirati muziku. Kad mu je bilo deset godina počeo se ozbiljno baviti klavirom kod Alberta Guerrera na Kraljevom konservatoriju u Torontu, tamo je slušao predavanja iz teorije muzike kod Lea Smitha. Radoznali Glenn nije slušao svog profesora samo zato da bi naučio teoriju nečeg za što je još od malena osjećao da će ga pratiti čitav život, nego i zato što je Leo Smith bio izvanredan govornik: slušati njegov baršunasti glas je bilo za mladog Glennna isto kao slušati koncert dobrog klavijaturiste.
Muzika ga je dotaknula na način na koji ga ništa drugo na svijetu nije moglo dotaći, zato je i razumljivo da je i on znao muziku dotaći tako kao što je malo ko znao.

Mladi Glenn Gould nije bio pretjerano druželjubiv čovjek, bio je povučen, i ako je kada imao kontakt sa vršnjacima to je bilo više zbog navike nego zbog želje za druženjem. Ako se slavio rođendan ili ako je neko priredio zabavu išao je, isto tako je slavio svoj rođendan, ali nikad se nije spuštao u duboke međuljudske odnose koje zovemo prijateljstvom. Najvjerovatnije je to bilo povezano s činjenicom da nije volio dodire s drugim ljudima: kada su se druga djeca, kasnije mladići, gurkali, tapšali po ramenima, grlili, Glennn je sve to vješto izbjegavao. Najviše se bojao dodira s djevojkama: dok su njegovi vršnjaci odrastali te se spuštali u prva spolna iskustva Glenn je još uvijek najradije milovao samo svoj klavir.

S godinama se to nije promijenilo i izgleda da je samo jedna djevojka imala takav uticaj na njega da ju je zaista želio dotaći. Bilo je jedne kišovite večeri u New Yorku kada se Glenn Gould, tada već mladić, našao na koncertu gdje su izvodili njemu najdražeg Bacha. Glenn, kao mlad talentovan mladić koji čuje mnogo više od prosječnog uha, zgražavao se nad izvođenjem i zbog toga se stalno okretao i promatrao ljude oko sebe. Dva reda ispred njega pogled mu se zaustavio na profilu neke djevojke, profil mu se iscrtao pred očima u trenutku kada se okrenula prema uhu svoje prijateljice da bi joj nešto tiho šapnula. Kao pogođen zaustavio je pogled na njenim obrazima, očima je milovao njenu dugu, crnu, malo nakovrdžanu kosu, koja joj je padala preko sićušnih ramena. Do kraja koncerta je ostao tako zamrznut, nepomičan kao kip, čak i dok su svi aplaudirali njemu nije uspjelo ni prsta pomaknuti. Tek kada je djevojka ustala probudio se iz zanosa i požurio za njom.
Dostigao ju je pred izlazom dok je čekala prijateljicu da se vrati iz toaleta. Niti za trenutak se nije zaustavio da razmisli o tome šta bi joj rekao, samo je zakoračio prema njoj te joj se obratio. Iako ni sam nije bio svjestan šta joj govori djevojka mu se smiješila i bilo je očigledno da joj se mladi Glennn sa svojom raštrkanom pojavom sviđa, jer ga je pozvala da ide na piće na drugu stranu ceste, s njom i njenom prijateljicom koja je ubrzo uvidjela da se između njih nešto plete, zato ih je uskoro ostavila same. Sjedili su na barskim stolicama i razgovarali, bolje rečeno pričala je ona, Glenn ju je većinom slušao, potvrdno kimao glavom, tu i tamo je nešto prokomentarisao da joj pokaže da slijedi njenu priči. I zaista je pažljivo slijedio, ne samo svaku njenu riječ i misao koju je izrekla, nego i svaki pokret njenih usnica dok su govorile, smeđozelene oči koje su ga gledale, pratio je ruke koje su držale cigaretu, čitav njen život je u Glennovim očima isijavao nešto što nije znao objasniti. Čitav svoj život posvetio je ljubavi prema klaviru i odjednom je osjetio ljubav kakvu do tog trenutka nije poznavao.

Glenn i tamnokosa djevojka razgovarali su dugo u noć i jer je napolju lilo kao iz kabla djevojka ga je pozvala sebi kući, neka sačeka jutro i onda krene na put. Na cesti su se zagrlili kao slučajno, kao da su pod kaput željeli jedan drugog sakriti od debelih kaplji koje su neumorno padale s neba. Kada su njeni prsti dotakli njegove najprije se stresao, a zatim je pustio da je njegova ruka zagrlila njenu. Još prije dok su razgovarali osjetio je nemiran drhtaj kada ga je njegova sagovornica dotakla jer je željela nešto baš povjerljivo naglasiti. Obično ljudi ne polažu toliko pažnje malim gestama ali Glenn nije bio običan čovjek , posebno što se tiče dodira: znao je da svaki dodir nešto znači, i baš zato što je bio još posebno osjetljiv na to je osjetio šta koji dodir znači. I za njen dodir je znao da mu znači.

Zajedno su na kiši pretrčali dvije, tri ulice, zatim su dospjeli do njenog stana koji nije bio daleko od koncertne dvorane gdje su još prije nekoliko sati slušali Bacha. Mladić i djevojka koji se obično nađu u takvoj situaciji odmah bi jedno drugom pali u zagrljaj, ali ne samo da je on bio drugačiji nego je i kod nje primijetio suzdržanost od potpune ljubavne opuštenosti. Ponudila mu je svoj krevet, ona će uzeti sofu, i iako je Glenn insistirao da ne može dozvoliti nešto tako da on spava udobnije od nje, na kraju je popustio jer je djevojka živjela u garsonijeri u kojoj je sofa stajala odmah nasuprot kreveta. Niko od njih dvoje nije spavao, cijelo vrijeme su razgovarali i izmjenjivali nježne dodire kao da bi čekali ko će prvi probiti led i poljubiti, jer to su ipak oboje željeli. Ali ništa takvo se nije desilo, niti kasnije u noći kada su ležali jedno pored drugog: milovao joj je kosu, prstima klizio po njenom vratu, ona mu je uzvraćala dodirima u istoj mjeri, na primjer tako da je položila svoj dlan na njegov obraz, neko vrijeme držala i zatim ga povukla.
Tako su proveli čitavu noć, razgovarali, dodirivali se, ujutro ga je poljubila na čelo, on ju je jako zagrlio, zatim je nikada više nije vidio.

Kada je Glenn Gould bio stariji i kada je postao priznat pijanist jednog dana dok je obilazio Steinway Hall u New Yorku jedan klavirski tehničar William Hupfer pozdravio ga je tako da ga je prijateljski potapšao po ramenu. U istom trenu je Glenna podletjela srs, bol je preplavila tijelo, izgubio je osjećaj za orientaciju i ravnotežu. To je trajalo tako dugo da je počeo ozbiljno razmišljati o tome da tuži krivca ako mu se stanje ne bi popravilo. Zamišljao je da zbog te nezgode neće više nikada moći svirati klavir ali s vremenom mu se stanje popravilo, barem je tako izgledalo.
Činjenica je da je od tada Glenn brižno izbjegavao svaki kontakt s ljudima: živio je u samoći, napolje je izlazio samo u kasnim satima, obično samo zato da ode na večeru u obližnji noćni restoran. Kako nije izlazio napolje tako nije primao niti posjetioce, čak i brojne intervjue na koje su ga pozivali obavljao je pismenim putem, ako bi se radilo o radijskom intervjuu ili u živo preko telefona. Koncerte je odgađao i odgađao tako da je krajem života malo puta nastupio u javnosti.
Ali pred dodirom nije bio siguran niti kod kuće: čitavo vrijeme nosio je debelu odjeću i rukavice su pokrivale njegove dlanove ne samo dok je jeo, čitao nego i kada je išao spavati. Jedino odstupanje njegovom otporu prema dodiru bio je klavir. Kada bi išao da odsvira koncert taksi bi ga čekao i dovezao pravac do ulaza netom prije početka predstave na što bi Glenn zakoračio kroz ispražnjene hodnike koncertne dvorane do pozornice (to je uvijek zahtijevao od organizatora). Kada je zakoračio ispred ljudi bilo mu je neprijatno ali činjenica da su ljudi s poštovanjem pred njim zašutjeli mu je dozvoljavalo da im je uprkos svemu zasvirao.
Zakoračio je do klavira, sjeo na svoju stolicu koju je prethodno 'naručio' da mu je donesu, nato je svukao rukavice i dotaknuo klavir: njegovi prsti 'klizili su' po tipkama kao vjetar koji klizi po morskoj gladini i muzika koju je uspio izvući sviranjem slušaoce je tako dirnula kao ništa prije i ništa poslije Glenn Goulda.

prevela sa slovenačkog: Ivana Kovač