Aleksandar Stankovski [1]

RIKOŠET

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

U ne tako malom kafeu Bastion Pravde tog popodneva okupilo se nekoliko prominentnih medijskih gosip-spinera, dušebrižnika javnog morala i utjerivača trendovsko-citatoloških standarda u okvirima globalnog kulturološkog diskursa na mapi Novoameričke Republike Skopije. Povod za njihov, pomalo i bijesni, izliv emocija je audijencija lokalnih predstavnika rasa kod američkog ambasadora. Vješto zaposjedajući pozicije antiglobalizma, trojica zagovornika ove ideje – gospoda Raste Đutlkguzovski i Šizo Štakoridis, kao i Madam Smaragd Dijamatski – žestoko su intenzivirali svoje napade na planetarnu oligarhiju, do stepena bestijalnosti. U jednom trenutku lako povodljivi neurastenik Raste Đutlkguzovski (inače kurentni predsjednik neoliberalne „One man show“ partije poznate po imenu „Slina za diskopatiju“), vješto instruiran suptilnim ali oštrim insinuacijama Madam Smaragd, pao je u jednu vrstu kliničke histerije, usljed čega je počeo nekontrolisano da grize unaokolo. Prvo je zagrizao ugao stola za kojim su sjedali, a zatim je, tresući glavom lijevo-desno, obuzet frenetičnom jarošću, dohvatio jednu dlakavu kobasicu svoje dread looks frizure. Madam Smaragd i njen kavaljer Šizo Štakoridis (inače šef nevladine organizacije „Čekićak s tačkom“) skočili su da mu pomognu da dođe sebi, istovremeno se snebivajući pred rijetkim svjedocima grube nekontrolisanosti izbezumljenog Đutlkguzovskog, koji im je u tom momentu tako neprimjereno rušio ugled.
- Miiiiir, Raste, miiiiir! – krotili su neukrotivog poklonika postkolonijalne kritike Madam Smaragd i njen od stida porumenjeli kavaljer.
- Miiiiir! – zavibrirali su unisono krotioci kao električni cvrčci, polako izvlačeći iz jendeka paranoidne kosmogonije mentalni polip otjelovljen u liku već dobrano zastranjelog Đutlkguzovskog.
Raste je počeo polako da se vraća u prethodno koncipiranu realnost i to prilično ubrzanim intezitetom. Njegova šija se zgrčila, a oči su mu poprimile staklasti sjaj i zajedno s razjarenom i zapaljenom čeljusti izgradile misteriozan izraz – kao kod Anubisa. Za tren je sve izgledalo tako zastrašujuće da je gospodin Šizo Štakoridis skinuo lijevu cipelu kako bi, u slučaju nužde, mogao da je upotrijebi kao oružje za samoodbranu. Madam Smaragd zujala je u nerazumljivom sazvučju koje je trebalo vjerno da odslika sublimat poruka frankfurtske škole, poput neke vrste mantri… Ovo kao da je otkočilo hijensku šiju Đutlkguzovskog i on se odjednom ponovo vrati u vlastiti personalitet. Nekoliko sekundi kolutao je svojim razrogačenim očima kao da provjerava granice prostora oko sebe, njegovu vjerodostojnost…
- It's all ower now Raste, you know… - milozvučnim glasom ga je relaksirala Madam Smaragd. Njen kavaljer opet je morao da ščepa za ramena rastrojenog Đutlkguzovskog i da ga posadi na stolicu, s koje se ovaj, nekoliko minuta ranije, bio katapultirao u naletu napada onog nenadanog bijesa.
- Znate, možda bih i oprostio tim degenericima, artizanima, poltronima i pacerima koji sebe nazivaju umjetnicima. Uf, povratiću koliko mi se gadi od njih, a ipak bih im oprostio audijenciju kod Batlera da nisu istjerali moju milu, moju najmiliju, najvoljeniju Gajatri Čakravorti Spivak… Ah, jebem im mater! Ah, istjerali su je svojim poltronizmom, svojom agresivnošću, svojim smrdljivim čarapama… Pripadnici muslimanskog dijela grupe… Na čelu s onim odvratnim Acom, Acom Ciganinom, predstavnikom Roma. Taj prljavi Ciganin... Zamislite, na posljednjem popisu se izjasnio kao Rom, ali ne zato što je Rom (najvjerovatnije je Šiptar, sudeći prema razbojničkim sklonostima koje pokazuje još od svojih prvih pojavljivanja u vašoj mnogocijenjenoj „Migreni“, vašem svetioniku misli, vašem revolucionarnom korifeju i našem intelektualnom azilu). Ne, ne i ne! Aco Ciganin prijavio se kao Rom da bi pokupio beneficije koje ta napaćena manjina (sad poslije „Ohridskog okvirnog ugovora“ i narod) uzaludno emituje u sistem, budući da nema nijednog likovnog umjetnika, a po ključu bi trebalo da ima… Ah, kakav gad! Ah, džukela šepava, istjerao mi je Gajatri Spivak, ah, Gajatriiiii, Gajatriiii, Bidaiiii, Gajatriiii, Gajatriiii, Bidaiiii, Gajatriiiii!!!
Odjednom Raste ućuta, kao da se zagrcnuo. Širom otvori usta, zgrči se, a iz grla mu izletje mlaz pihtijaste materije. Brza Madam Smaragd sklonila je sa susjedne stolice svoju skupocjenu (2.000 švajcarskih franaka) tašnu od zmijske kože. Jedno „nekuvano“ (a, u stvari, tvrdo skuvano) jaje zabi se u stolicu i, ostvarivši potom specifičan efekat usljed svoje ljigavosti, skliznu na pod kotrljajući se sve do susjednog stola.
- Šizo, brzo ga odvedi do toaleta! Smiri se, Raste! Brzo, Šizo, dok nije uneredio sve unaokolo!
Povišenim tonom koordinisala je akciju sad već uzbuđena Madam Smaragd. Šizo ščepa Đutlkguzovskog i odvuče ga do toaleta. Za njima ostade ljigav trag, kao da su puževi.
Madam Smaragd ostala je kraj stola u polustojećoj i bespomoćnoj poziciji. U jednom trenutku pokušala je da interveniše koristeći nekoliko preostalih papirnatih maramica, koje je bila izvadila iz svoje tašne, ali je magnituda prljavštine bila tako velika da je ona u očaju mogla samo da slegne ramenima. I tačno u trenutku kad je došla do jednog svesolomonskog rješenja (koje je uključivalo i promjenu stola za kojim su sjedali i involviranje personala kafea u određene aktivnosti), kraj nje se stvori jedan crnomanjasti gospodin.
- Izvinjavam se… Perimeni…
Madam Smaragd začuđeno pogleda u brčiće pridošlice.
- Daaaaa, vidite i ovo se dešava u našem gradu – pokušavala je da djeluje kontrolisano i vickasto prefinjena i uvijek trijezna Madam Smaragd.
- Ego… Mmm, ja sam Grek iz Atens, Jorgo… Zao mi je za onaj Kir Rasta...
Madam Smaragd pružila je svoju nježnu (i kao od porcelana sazdanu) ruku.
- Ah, dešava se, previše se uzbudio zbog kurentne geopolitike. Ne voli Amerikance nimalo, a posebno mrzi domaće izdajnike, počevši od potpisnika Ohridskog ugovora pa sve do onih ulizica-umjetnika, koji po nacionalnom ključu pokušavaju da se ogrebu za neki dolar kod lokalnih američkih satrapa. Na stranu to što je mnogo popio… - lice Madam Smaragd poprimilo je zavodničku ozbiljnost.
- Ah, i mi u Grecko ne voli Amerikanci, gdje ide rat nose – Grk uze ruku Madam Smaragd i poljubi je u starogradskom maniru. – Milo mi je sto dijelimo nase emocije o globalno stanje u kozmo, ovaj svijetu, madam?
- Madam Smaragd – uz nešto manje rumenila na licu odvrati Madam Smaragd, dostojanstveno povlačeći svoju ruku iz vrelih Grkovih dlanova.
- Kakvo prekrasno ime… Moze vas telefono… - insistirao je umilno Grk Jorgo.
- Zašto da ne, daću vam broj „Čekićka s tačkom“, naše NGO. Možete da nam dođete na kafu – sad već više porumenje Madam Smaragd.
- Kafa greko… Samo kafa greko, sve drugo je americka manipulacija, iako ima italijanski ime, espreso, kapucino, makijato… - produžio je Grk da nabraja, podižući zavodnički obrve do nepojmljivih visina.
- Ah, ha, ha, pa nemojte baš tako… - Madam Smaragd počinje da se osjeća nelagodno.
- Vidite, ja sam psihijatro, psihis, znate, ne, ovaj, da… Ne, ohi, a ne na grecki… Vidite, vas Rastafari prijatelj mnogo bolestan a? – povjerljivo poče Jorgo i izraz mu dobi nekakvu profesionalnost.
- Aaa, ne, ne, Raste je samo previše temperamentan. Previše je zabrazdio u politiku, sad kad Buš hoće da bombarduje Sadama, a sa Sadamom još i 18 miliona Iračana, prosto ne može da se sabere. U povjerenju je rekao mom prijatelju i meni da danima ne može da spava zbog ovakvih bjelosvjetskih nepravdi. Znate, Raste je jedan od najvećih humanista i pravednika koji su ikad objavili tekst u našem višemjesečniku „Migrena“…
- A, tako znaci… A sto mu je znacilo ono Gajduriii, Gajduriii? Znate da na grecki gajduri znaci magare… Mislim, takve situacije, gdje se zoon dovikuju sa freneticni seksualni implikacije, znate magare prema Frojdu je eksplicitan falusisticki simbol, a to vam je siguran znaci za shizofrenja, misli da je ozbiljno… - Jorgov izraz poprimi empatijska svojstva.
- Ah, ne, ha, ha, ha… Vidim, pogrešno ste čuli. Ah, ovi novi nabrzinusklepani neakustični enterijeri… Gajatri, gospodine Jorgos, Gajatri Spivak, to je jedna Indijka, zapravo jedna indijska žena filozof.
- Žena Filosofos… Ah, zar ima to? Hm, oprostite, nemam nista protiv zene, naprotiv, mnogo ga volim… Hm, ali zena filosofo, e to je malo mnogo za mene - Grk navuče razočaravajući izraz.
Madam Smaragd ponovo porumenje. Ovog puta od nenadanog gnijeva, koji joj se bez ikakvog prethodnog upozorenja stuštio u glavu.
- Kako se usuđujete, Vi muška šovinistička svinjo! - borila se da uhvati vazduh. U sljepoočnicama su joj zatutnjali bubnjevi Bilija Kobama.
Grk se prezrivo pokloni, bez odgovora se okrenu i povuče se ka stolu, na kojem je još stajala njegova mineralna voda i nepopijena turska kafa. Kad je stigao na pola puta do svog mjesta, malo je okrenuo glavu u stranu i doviknuo u pravcu Madam Smaragd:
- Znate, nas veliki grecki pisac i komediograf iz 18. vijek Roidis je lekao: Zena sa mudrost, ili kako vi kazete „zena filosofo“ je kao magarac sto se maze sa olio za atleticari.
Madam Smaragd prosto prokuva, ali joj, ipak, pođe za rukom da priguši svoj bijes, pa tiho, za sebe samo promrmlja:
- Prostak.
Šizo Štakoridis i Raste Đutlkguzevski izađoše iz toaleta. Izgledali su iscrpljeno. Madam Smaragd odluči da je bilo dovoljno svega za taj dan. Kroz njen um brzo je proletjela perspektiva sljedećih događaja: taksi, željeznička stanica, Raste u vozu, ispraćaj, brzo i bez patetike, Raste putuje ka svom selu, ona i Šizo prema kući…
Na putu ka željezničkoj stanici razvila se turobna atmosfera, raskokodakani takstista nije uspio da ih uvuče u dijalog svojim stupidnim pitanjima i odgovorima. Ne našavši verbalnu podršku, uz dozu suptilne osvetoljubivosti, on uključi radio i namjesti ga na najseljačkiju moguću radio stanicu (radilo se, najvjerovatnije, o intimnom protestu protiv „progresivnog“ kulturološkog autfita mušterija). Iz zvučnika se razvi animalna melodija puna zavijanja i prostačke lirike:
Ja anđeoooooo
A ti đavooooo
Da te ljuuuubim
nemam pravo...
- Kulturnjaci! Ah, jebem vam mater, ljigavci jedni… Samo jedete govna, ližete jaja političarima i mlatite pare. Ah, skotovi odvratni… - mislio je taksista, uvrijeđen ignorantskim stavom Madam Smaragd, njenog kavaljera Štakoridisa i iscrpljenog i dešperatnog Đutlkguzovskog, čija je aura zaudarala na povraćanje. - Ah, smrdljivci odvratni - izusti taksist za sebe kad su sve troje napustili njegov automobil, uputivši se ka ulazu u centralnu željezničku stanicu.
Tri figure nevoljno su se vukle po peronu. Voz je već stajao na svom kolosijeku, njegovo teško metalno tijelo je stenjalo. Prije nego što se popeo u vagon, Raste je pogledao u svoje prijatelje suznim očima, kao da je u najmanju ruku Jevrejin izostavljen sa Šindlerove liste. Imao je averziju prema svom seoskom bekgraundu, koji se, evo, provukao do njegovih tridesetih. Iako je postao predsjednik političke partije, još uvijek nije imao dovoljno inkama da sebi dozvoli gniježdenje u metropoli...
- Kako je bilo ono? Kulturnjaci, ma nakurnjaci - obratio se Raste tužnim glasom prijateljima.
- Tačnije: nakurnjaci za kulturnjake, preciznije... - uzvratio mu je Šizo Štakoridis, podižući desnu ruku ka Đutlkguzovskom s namjerom da ga pomiluje po ramenu.
- Aaa, to sigurno neću oprostiti onom ciganskom gadu Acu… - ponovo je nepomirljivi Raste izvukao malo snage iz svog mora očaja.
- Napiši tekst Raste! - s diplomatskim entuzijazmom uključi se u razgovor Madam Smaragd.
- Da, da – dodao je Šizo, nevješto odglumivši izliv entuzijazma.
- Napiši tekst o tim netalentovanim poltronima, o tim takozvanim likovnjacima, tako ćeš se najbolje osloboditi njihovih poganih vibracija. A mi ćemo ti ga objaviti u sledećem broju „Migrene“ - Šizo Štakoridis se isprsi u ambijentu svog malog trijumfalizma.
- Znaš, to vam je dobra ideja – uzvrati sa zahvalnošću Raste Đutlkguzovski i uđe u vagon.
Šizo i Madam Smaragd pratili su par sekundi njegovo uvlačenje u kupe i odmah su se okrenuli s namjerom da što brže napuste peron, ne bi li onemogućili ostvarivanje bilo kakve opcije daljnjeg druženja s Đutlkguzovskim, ako se ovaj, ne daj bože, predomisli usljed napada nekog novog razočarenja i još jednom im se vrati tražeći utjehu... Riješili su da otpješače do kuće, da se izluftiraju od tog cijelog dauna, kao što je na sebi svojstven način znao da istakne uvijek pažljivi kavaljer Madam Smaragd.
Čitava hrpa do banalnosti poznatih pejzaža prolazila je pred očima Rasta Đutlukguzovskog. Jednolično tandrkanje voza djelovalo je hipnotički na strasni um antiglobalizacijskog mislioca-revolucionera.
Ove pejzaže gledao je godinama, još od vremena kad je, kao srednjoškolac, putovao na pjesnička čitanja u metropolu, zatim kao student, kao medijska figura, kao političar, istovremeno jureći za svojom akademskom karijerom… To što je vidio kroz prozore vozova, koji su ga razvozili tamo-ovamo glavnom državnom željezničkom magistralom, bilo je iz godine u godinu sve očajnije. Ružnoća se širila kao nezaustavljiva epidemija, metastazirajući po svim djelovima onoga što je nekad bilo pristojan, pa čak i idiličan ruralni pejzaž; sad prekriven bezbrojnim deponijama, brdima pijeska i kopovima, odbačenim i zarđalim karoserijama starih vozila, do morbidnosti ružnim objektima prljave i kontaminirajuće industrije (koji niču pored pruge kao pečurke poslije kiše), depresivnim figurama pauperizovanih seljaka koji djeluju kao mrtvaci, kao zombiji, bez energije i volje… To je razlog zbog kojeg je obično čitao u vozu. Bježao je od te surovosti, od tog debakla kulture i zajednice kojoj je pripadao - i kao kreativna jedinka sa sposobnostima za analizu i organizaciju, ali i kao patriota, beskrajno oduševljen dramatičnom istorijom svoje domovine. Bio je sasvim siguran u to koji su tačno razlozi za ovakvo stanje u zemlji, za fatalne posljedice tranzicije, koju je bio omrznuo nepojmljivim intezitetom. Krive su za to bogate i moćne države, koje svoju prljavštinu i smeće sve više i više sele u siromašne tranzicione zemlje. Čak se šuškalo da su napušteni rudnici bili reaktivirani da bi se u njih potrpao nuklearni otpad iz zemalja NATO-a. Izluđivao bi od gnjeva… Njegov ekološki moral... Zato je toliko pobjesnio i zbog izložbe anahronih, idiličnih pejzaža Mejna u rezidenciji američkog ambasadora Batlera, sad uoči vojne intervencije protiv Iraka... On se prisjeti reprodukcija slika iz kataloga, nesnosnog plutokratskog štimunga lišenog svake promišljenosti i filozofičnosti. Plitka impresija američkog kantri sajda, kao u filmovima njihovog državnog umjetnika br. 1: Stivena Spilberga i njegovog zatupljujućeg kvazihumanističkog idealizma, prepunog plitkih sentimentalnosti i prividne propagandističke didaktičnosti... Pejzaži Mejna, države iz koje je poticao gospodin Batler; slike stvorene rukama običnih ljudi, tihih i skoromnih umjetnika, trudbenika dovoljno srećnih da mogu da rade posao kojim su počeli da se bave iz ljubavi prema umjetnosti, prema prirodi... Pejzaži sa spektrom zelenih i plavih boja, čisti i svježi ambijenti, vizije nezagađene zemlje, ambijenti prepuni svježeg i čistog vazduha sa zdravim i raskošnim drvećem, s tamnozelenim šumama, koje kao gigantski tepisi prekrivaju brdovitu strukturu zemljišta, sve do dalekih horizonata, sve do mora, sve do neba Mejna, Atlantika, Kanade i Istočne Obale... I poneka, sočnom travom obrasla staza, koja dijeli livade od šuma, okean od kopna, Mejn, Ameriku... Ta-ta-ta-taaaaa!
- Njihovi pejzaži su tako čisti i prirodni, ne samo kao resursi nego i kao naturalno estetske strukture postojanja, postojanja u okviru njihove percepcije... Ah, kakva nepravda s njihove strane, i sve se to produžava i postaje sve obimnije, veće, nepodnošljivije, taj ogavni poltronizam i kukavičluk naših političkih elita, njihova gramzivost, njihova totalna nebriga za drugog, za svoju braću i sestre, za svoj narod... - mislio je Raste zavaljen u stolicu svojeg i ne tako prljavog kupea. - A sad i oni koji treba da budu paradigma suprotstavljanja ovoj užasnoj degeneraciji morala vladajućeg sloja: intelektualci (prije svega ona vanbirokratska i vanakademska struktura intelektualaca, oni koji sami sebe nazivaju „andergraundom“, a takav bi trebalo da bude i onaj hipokritski karakter Ace Ciganin), sad su sve te jeftine džukele otišle da ližu jaja Batleru, da jedu, da žderu iz njegovih pasjih tanjira, da se dodvoravaju moćniku poklanjajući mu kataloge svojih samostalnih izložbi, kao neke kol-gerle iz Las Vegasa, kao najordiniranije kurve iz predgrađa Tihuane...
Odjednom se sjeti svog izvora informacija, Luftona Šušumigova, svog prijatelja i velikog saradnika višemjesečnika „Migrena“, člana unutrašnjeg kruga male nevladine lože „Čekićak s tačkom“. Prisjetio se sočnih i minucioznih opisa karaktera, radnji i ambijenata s Batlerovog prijema, koje je Lufton Šušumigov u prisustvu Madam Smaragd i Šiza Štakoridisa prepričavao uz razuzdanu vehementnost, prisjetio se Batlerovog govora i reakcija prisutnih karaktera, prisjetio se svega, čak i asortimana zakuske (kavijar, morski plodovi, minijaturni sendviči sa šunkom i kačkavaljem, masline filovane senfom i majonezom, kuvana jaja i nekakve male američke varijante šiš-ćevapa - kakva ironija!). Nekakav čudan apetit probudio se tad u Đutlkguzovskom, jer mu je baš ova hrana bila omiljena, a stomak ispražnjen još od onog zlosrećnog brejkdauna u kafeu Bastion Pravde. Ipak, ubrzo je preusmjerio svoje misli, postepeno zaboravljajući na glad. Bilo kako bilo, njegov nepomućeni osjećaj za akciju, tačnije za napad na ovaj degutantni zbir čankoliza, bio je nekako poremećen upravo fenomenom izvještača Luftona Šušumigova, koji je, kako god da okreneš, bio i jedan od gostiju i umjetnik - andergraund figura... I uz to prisutan na prijemu, povezan s poltronskom bulumentom, a ipak prijatelj i član unutrašnjeg kružoka, involviran u afere vrhuške ovog vrlog antiglobalističkog udruženja...
Konačno, slučaj Lufton je, u stvari, tajna misija jednog našeg saborca u taboru neprijatelja. Zašto da ne? Pa mi ne smijemo da budemo ni glupi ni naivni. Mi moramo da pratimo sve, da budemo adekvatno informisani i da na vrijeme intervenišemo. Tako je Raste razriješio ovaj mali paralogizam u vezi s Luftonovim prisustvom uvođenjem elegantnog obavještajnog flerta, tajnom strategijom... Pa Lufton je, zapravo, jedan naš vrlo, vrlo vrijedan saborac, koji često u svojstvu volontera (kakva hrabrost) odlazi u rizične i tajne misije na onu stranu neprijateljskih redova... I oči mu se navalžiše suzama vrlog ponosa. Zato Lufton neće uopšte biti spomenut u protestnom tekstu. Tako je: nema te u tekstu, nema te u kontekstu... Borac mora da bude hrabar kao lav, lukav kao lisica i mio kao mače da bi se uvukao među njih i da bi špijunirao? Ova mu se riječ nije dopala i on potraži novu: da bi izvještavao, da bi sarađivao, da bi raskrinkavao gadove, kao dobar i pravdi lojalan detektiv. Zato će još četiri-pet drugih umjetnika biti izostavljeno, da sumnja ne bi odmah pala na kamarada Luftona. Evo, otkačiću one ordiniranije... Ipak, mora se provući i neki kapitalac među njima... Ali nikako onaj odvratni smrad od Aca Ciganina, koji je svih ovih godina od bivše vlasti izvlačio basnoslovne budžete za svoje nebulozne filmske projekte... To govedo mora da plati... Ah, kakav besramni vepar... Svojim trivijalnostima zaveo je mnoge adolescente, bacajući im u oči andergraund prašinu... U toku svih ovih godina...
Voz je stao na stanici na kojoj je trebalo da izađe Raste. U njegovoj glavi zujala je cijela košnica ideja. Blatnjavi put koji je vodio ka njegovoj porodičnoj kući ovog puta nije mogao da mu pokvari raspoloženje. Tekst mu je bio idejno koncipiran, trebalo je samo da ga realizuje...
- Ah, kompjuterčiću moj mali, večeras ćemo da radimo... Ti i ja u ime pravde... Kao Don Kihot i Sančo Pansa, ha, ha, ha... - veselo kao Pastir Kostja ubrza korake Raste Đutlukguzovski, povremeno poskakujući i zviždeći „Internacionalu“. Sunce ja upravo zašlo... Ali nakon što je došao kući, gladni Raste se prvo dobrano najeo, usljed čega mu je tijelo otežalo kao olovo i on zatim jednostavno zaspa. Prvi put posle višenoćnog bdijenja.
Sjutradan ujutro probudio se vidno nervozan. Bio je pomalo ljut na sebe što još uvijek nije počeo da radi na tekstu.
- Mumf, mrzim kad sam neodgovoran, bar da sam ga započeo juče... - mislio je, pokušavajući da evocira sve one rojeve misli što su mu se sinoć iznakotile u glavi.
Ali tamo, u njegovoj kognitivnoj laboratoriji, nedostajali su čitavi segmenti... Glavne ideje su još uvijek bile tu, ali sve one inteligibilne finese isparile su u toku noći.
- Eto, tako je to kad tijelo pretpostavljaš duhu - zabrunda nezadovoljno još uvijek mamurni Raste. - Sad moram opet da kopam po marginama memorije, a to zna da bude zaista bolan proces - malo se naježio.
- Možda će kafa da me restartuje... - ova ga je pomisao oraspoložila kao što sjemenke oraspolože majmuna Čongura iz cirkusa Pro Arte...
Bio je uzbuđen i pomalo skeptičan što ga je sve to natjeralo da na brzinu završi s jutarnjom kafom i da se posadi pred kompjuter. Napolju je sunce grijalo neviđenim sjajem. Jata vrabaca grupisana po okolnom drveću dizala su graju ispunjenu abnormalnom radošću. Plavetnilo neba je bilo čistije i intenzivnije od bilo kojeg plavetnila zabilježenog u crtanim filmovima.
- Ćiu, ćiu, ćrkgt, ćiu, drtd, ćrii, džiiv, dživ, dior, drirt... - pjevali su vrapci.
Raste je ispisao naslov teksta: „Bijeda intelektualaca“. I taman kad je trebalo da napiše prvu i najudarniju rečenicu iz ekspozicije, on stade. Nešto mu nije išlo kako treba. Opet je probao, ovog puta malo i na silu, ali napor je bio uzaludan. Ovakvu intelektualnu i kreativnu impotentnost nije bio osijetio odavno. Ustao ja sa stolice i počeo je da šeta po sobi gore-dolje, ali ništa se posebno nije dogodilo. Ponovo je sio pred kompjuter, napisao nekoliko riječi, ali nikako nije mogao da koncipira rečenicu. Pjevanje vrabaca postajalo je sve jače i jače. NJihovo dživkanje ulazilo je u praznine između riječi, distorzirajući ih i rušeći koncentraciju. Džri, ćiu, ćrrr, ći, ćoarrrrt, dorrrt...
Poslije izvjesnog vremena i uzaludnih pokušaja da se skoncentriše, Raste poče da osjeća da mu je um postao kavez ispunjen vrapcima, ispunjen hiljadama vrabaca. Situacija je postajala sve paranoičnija. Konačno rješava da batali sve i da malo prilegne, da se relaksira na krevetu. Možda je čitav taj napor bio prevelik za njega... Djevojke iz Australije proletjele su mu kroz glavu, onih 750 golih djevojaka s parolom NO WAR. Ali vrapci su bili jači. Mali onanistički pasaž bio je brzo uništen pod monotonim čvrkanjem hordi vrabaca, raspoređenih po susjednim stablima. Raste je počeo da gubi strpljenje. Njegovi ekstremiteti treperili su od nervoze, u ušima mu je odzvanjalo kao da je bio pod nekim od zvona u Kremlju, u mozak kao da su mu se zabijali ekseri, koje su zakucavale stotine pneumatskih čekića.
- Črrrr, čorrrr, čorrrr, džoordž, džorrdž? DŽOORDŽ BUŠ, DŽOORDŽ BUŠ DŽOORDŽBUŠDŽORDŽBUŠ!!!
Raste skoči, ovo s vrapcima postalo je nepodnošljivo.
Samo nekoliko dodatnih skokova dostojnih vukodlaka trebalo mu je da se nađe na tavanu, da priđe jednom sanduku, otvori ga, izvadi vazdušnu pušku (iz djetinjstva...), municiju, napuni je i da brzo sklizne do svoje sobe, otvori zatim prozor i s bijesom vijetnamskog veterana raspali po vrapcima:
- Majku vam jebbb…! - nije uspio ni da završi. Izgubio se u cijelom tom galijamatijasu strahova, zvukova, slika i boli... Negdje po sredini čela, među rogovima, zapeče ga nešto snažno, do pomračenja. Zatetura se unazad i pade. Za trenutak je levitirao između svjesnosti i nesvjesnosti. Bol ga je natjerao da se osvijesti. Opipao je mjesto s kojeg je dolazilo to užasno pečenje. Nekoliko kapi krvi, ništa posebno. Podiže se, ode do ogledala. Za trenutak je pogledao prema otvorenom prozoru i odmah shvatio da se posljednji metak (dijabola) odbio od metalne vanglaste turske pseudosatelitske antene...
- Kakva bijedna parodičnost - podsmijevao se sam sebi pomalo začuđeni Raste Đutlukguzovski - Rikošet, jebem ti - gledao se Raste u ogledalu. Ranica na čelu polako se pretvarala u nekakvu mrlju intenzivne karmin boje. Na tren mu se učinje kako liči na nekog hindu isposnika, na jogina iz Varanazija ili Agre... Nešto toplo je počelo da se rađa u njemu, nekakva radost razumijevanja, shvaćene poruke misteriozne komunikacije.
- Gajatri… Gajatri Spivak! Ttto si ti?! - bio je obuzet, kao da je doživio nirvanu ili prodro u nekakvu suštinu postkolonijalne kritike, što po nekakvom apofatičkom principu opet valjda vodi ka nekakvom prosvjetljenju, ka savršenoj integraciji s kosmičkim umom...
-Treće oko... - promrmljao je tiho, skoro pjevušeći Raste Đutlukguzovski. - Treće oko... - nježno ga je napipao prstima... To je zaista bilo nekakvo treće oko... Kompjuter mu veselo namignu iz ugla sobe, kao da je htio da kaže da se stvari dešavaju same od sebe...
- Dakle, čim se dogodilo, moralo je da se dogodi! – gonjen grozničavom inspiracijom bacio se na kompjuter i počeo da „topi tastaturu“. Ideje su mu nadolazile kao dimenzije u posljednjoj petini Kjubrikove „Odiseje u svemiru 2001“, kad astronaut postaje svetitelj, bodisatva, avatari... I Raste zapjeva:
- Baby you can drive my car!
A vrapci ga ispratiše:
- Yes, you gonna be a star!!!
A kompjuter tiho prošaputa:
- And maybe i love you!

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović