Sibila Petlevski [1]

BRAĆA PO ORUŽJU

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

(ulomak iz romana Tabu)

Baš kao da je rat bio svemu kriv – ili manje sam rat, a više poratni gubitak iluzija! Barem se tako činilo Freudu, a možda je to bio najlakši način da se u javnosti protumači tragični slučaj Viktora Tauska. Freud je donekle bio u pravu, premda je Viktor znao kako izaći na kraj s ratnim traumama – kako tuđim, tako i vlastitim. Kao liječnik s fronta – nije imao vremena razmišljati. Njegov intelekt, svim moždanim kapacitetima usmjeren na pomaganje unesrećenima, nije imao vremena za emocionalne ispade. Tremor šokiranih topovskim praskom i krajnja živčana ustreptalost koju je s tim jadnicima dijelio – bila je samo tema za psihološku analizu i nekoliko godina kasnije, za akademsku raspravu. Da je bilo drukčije, možda bi se Viktor ubio već u kolovozu 1915, ili bi na neki drugi način pokušao izvesti bijeg iz ratnoga apsurda. U svakom slučaju – vratio se narušena zdravlja, ali živ s ratišta. U Beogradu, 03. ožujka 1917, na Devetom seminaru časnika medicinske struke: napokon je dobio priliku izložiti zapažanja o psihologiji dezertera. S dvostrukim znanjem: doktora prava i liječnika s prve linije bojišnice, ne bez otkrivalačkog ponosa, potrudio se usustaviti tipove vojnih bjegunaca. Ipak, dok je smireno, pred medicinarima i vojnim stručnjacima razlagao problem dezerterstva, duboko u sebi potiskivao je nelagodu i strašan osjećaj da je protiv svoje volje bio prinuđen i dalje je prinuđen sudjelovati u nemoralnoj stvari, da je uzeo učešća i da dalje uzima učešća u apsurdnoj okrutnosti koju nije mogao spriječiti, prvo zato što nije bio u poziciji da reagira, drugo zato što je bio opasno usamljen u svojim stavovima, i treće, stoga što nije posjedovao odgovarajuću moć uvjeravanja. Viktor je raspolagao znanjem, pameću i intuicijom; bio je privlačan, štoviše lijep muškarac, plijenio je pažnju i na mnoge načine izazivao ljubomiru, ali – za razliku od svojeg velikog uzora Freuda – on nije imao karizmu. Da Viktor kojim slučajem nije bio liječnik nego prorok, bio poput Kasandre – nitko mu ne bi vjerovao. Najteži trenutak u vezi s ratom, nije se dogodio u ratnome vihoru, nego na sudu kada je, kao jedan u poroti koja je trebala presuditi jesu li neki mladi, uplašeni ljudi koji su na glup način pokušali eskivirati vojnu dužnost, krivi ili nisu. A unaprijed se znalo da će – kakvi god argumenti budu izneseni – psihološki, pravni, liječnički, ili jednostavno ljudski – ti jadnici završiti pred streljačkim vodom. Bio je nadglasan, a najgore od svega se dogodilo kad su Viktora okolnosti dovele u priliku da skalpelom zareže u mozak smaknutog ratnog dezertera. Viktorov je skalpel dotaknuo prostor apsolutnog besmisla, i kao da se čitava onostranost svela na taj apsurd potkrijepljen grotesknim, nastranim, potpuno uzaludnim činom akademske znatiželje. Tajna koja se pri sekciji dezerterskog mozga pred njim otvorila, dakako, nije bila odrediva parametrima znanosti. Bila je sličnija Pandorinoj kutiji.

***

Jednog suncem okupanog prohladnog jutra, dok je gledao ispražnjena pogleda kroz prozor zatvorske bolnice, mladić kojeg su doveli u stanju šoka, iznenada je progovorio, i to na njemačkom s jakim štajerskim naglaskom. Prvo što je izgovorio bio je niz brojeva 2164862, pa tek onda Lautner, i tako nekoliko puta, zatim je iz njega potekla nezaustavljiva bujica riječi. Pripovijedao je i danju i noću, do potpunog iscrpljenja, s vrlo kratkim prekidima do kojih bi došlo kad bi ga svladao san. Ponavljao je da se zove Franz Lautner. „Pandorina kutija“ bio je kodni naziv neke, navodne, vojno-obavještajne akcije koju bi, taj potpuno smućen čovjek, svako toliko spomenuo. Uvijek bi prvo, s izrazom servilne pažnje na licu, poslušao što ga pita nevidljivi istražitelj, pa bi tek onda izrekao svoj odgovor. Glava bi mu znala klonuti na rame, jer je govorio i za stolom, između zalogaja. Svi procjepi njegova bića bili su naseljeni glasovima. Mrmljao je i uzdisao i kad se činilo da duboko spava. Bio je potpuno lišen blagoslova tišine. U njegovoj su se glavi dizali u zrak vodoskoci blata, njištali su nasmrt uplašeni konji, pregrijavale se i zatajivale mašinske puške, minobacači su probijali bodljikavu žicu, tenkovi gazili preko rovova, vjetar je gurao oblak plina, pješadincima su se u bezglavom trku oko vrata klatile vrećice sa stielhandgranatama i čim bi zatvorio oči eksplodirao bi cilindar s gorivom bacača plamena i uvijek bi iznova, u istom usporenom ritmu raznosio meso dvojice nesretnih operatera. Poslije je Kleinflammenwerfel postalo i njegovo oružje. Bilo je to oružje dvostruko otpisanih: često su pogibali zbog tehničke greške na bacaču, a ako bi bili zarobljeni, strijeljali bi ih po kratkome postupku.
Franz Lautner proživio je pakao nekoliko bitaka od kojih je ona zadnja bila bitka za obranu tabora Lutsk. Puno je bolje reći da je pakao „proživio“, nego upotrijebiti riječ „preživio“. Govorimo li o životima kao što je njegov, od samoga početka treba poklanjati pažnju detaljima; imati na umu da svaka, i najsitnija potankost upućuje na novi put tumačenja zagonetke koja je stavila na kušnju svo znanje i pronicljivost doktora Miškovića, psihijatra zagrebačke vojne bolnice. Bilo je to početkom travnja 1972. godine. Kad su se prvi put, nakon gubitka memorije i višetjedne nijemosti, rastvorile čeljusti ročnika jugoslavenske vojske, Josipa Pongračića, Mišković se iznenadio, ali kako se baš toga proljeća spremao poći u mirovinu, unaprijed je odlučio riješiti se brige oko mladoga pacijenta. Poslije šoka izazvanog detonacijama magacina s oružjem, pacijent je iznenada odlučio nešto reći. Taj seljak je s mukom završio nekoliko razreda škole, a onda je, progovorio stranim jezikom kojeg nikada nije imao prilike ni čuti, a kamoli učiti. Dapače, iz načina na koji se izražavao, činilo se da raspolaže i nekim drugim, tehničkim, inženjerijskim znanjima što se nikako nije uklapalo u opis ročnika Josipa Pongračića-Jože. Prvo što je rekao bio je broj, zatim ime – Franz Lautner. Mišković je pomislio – teška su vremena – i prostrujalo mu je glavom da bi se lako moglo raditi i o provokatoru, poslanom specijalno zato da njega, pred kraj radnoga vijeka, dovede u neugodnu situaciju, da na njega nahuška one mrcine iz tajne službe, pa da još pod stare dane dopadne Gologa otoka. U eksploziji nesretnog magacina poginulo je nekoliko mladih vojnika i sve je upućivalo na to da je do nesreće došlo zbog nemara. Jedan od odgovornih bio je ročnik Pongračić koji je teoretski gledano lako mogao doći na ideju da simulira bolest kako bi izbjegao posljedice. S druge strane, u dugogodišnjoj praksi doktora Miškovića, uključujući slučajeve koje je osobno vidio, o kojima je čitao, ili slušao od svojih kolega, nigdje nije bilo simulanta ravnog Josipu Pongračiću-Joži koji bi tako temeljito zaboravio svoj pravi identitet zajedno s jezikom. Plavokos Hrvat, dugih, gotovo prozirnih trepavica koje su njegove svijetlomodre oči ostavljale bez okvira na bjeloputom licu, tako je prirodno govorio njemački da je bilo teško povjerovati da to nije njegov materinji jezik i da se doista ne preziva Lautner. Kad je jednom otvorio usta, nastavio je govoriti s jakim štajerskim naglaskom. Danima je živopisno, i kao da svjedoči iz prve ruke, pripovijedao o krvoproliću i tragičnom porazu IV armije austrougarske vojske u ruskome napadu na Lutsk koja je započela baražnom vatrom 04. lipnja 1916. godine i samo u prva dva dana izazvala smrt više od 130.000 ljudi. Iz nesvjesnih grimasa na licu hrvatskog ročnika, načina na koji je trzao nogom, iznenadnog grča u ruci zbog kojeg bi izvrnuo čašu s kipućom kavom sebi na koljena, na osnovi napada drhtavice koja bi svako toliko protresla njegovim ramenima, žestoko, kao da je uključen u struju, i od koje bi mu se, kad bi unutrašnji napon popustio, bolno nakrivila glava – doktor Mišković je napisao da mladić pati od neurološkog poremećaja izazvanog šokom. Ratni dnevnici liječnika s fronta bili su prepuni opisa sličnih slučajeva, samo što se nije uvijek tom zdravstvenom stanju pristupalo s povjerenjem. Neki od momaka koji su se potezali po bolnicama i koji su tvrdili da više nisu u stanju držati pušku, završili su prezreni kao simulanti, varalice i slabići koji pokušavaju izbjeći vojnu dužnost. U ekstremnim slučajevima sve bi završilo na vojnome sudu; egzekucijom. Milan Mišković se prilično dobro služio njemačkim; općenito, o njemu se govorilo kao o „staroj školi”: bio je potkovan u vojnom zanatu, pričalo se da se kao golobrad dječarac prijavio na front, da je lagao da mu je petnaest godina – jer petnaest je bila najniža dob za novačenje takozvanog prvog poziva – a da je zapravo bio još mlađi i da se tukao na strani srpske vojske sa zloglasnom 42. domobranskom divizijom koju su zvali „vražja” i da je tada bio smrtno ranjen. Tko zna, da nije bio tako teško ranjen odmah na početku prve dječačke zanesenosti romansom rata, možda nikada ne bi odlučio postati liječnik. Četrdeset i treće je operirao u uvjetima partizanskog ratovanja. Nije samo vadio šrapnele i metke, sanirao rane, amputirao gangrenozne udove: bilo je tu složenih operacija na koje se nikada ne bi odvažio da ga na to nisu nagnale okolnosti. Mišković je umirovljenje trebao dočekati kao šef psihijatrijskog odsjeka vojne bolnice, a onda je u njegov život ušao Lautner.
„A onda je u moj život ušao Lautner, sunce mu kalaisano! Hteo sam da vidim dokle će da ide. Cela me stvar, da tako kažem, zainteresovala. Mora negde da pogreši – mislio sam. – Baš da vidim gde će da se sklizne. Hteo sam da ga se rešim po kratkom postupku. Posle se stvar zakomplikovala više nego što sam mogao da predmevam.”
Uvjeren da će ga uhvatiti u nedosljednosti i laži, doktor Mišković se upustio u razgovor s mladim ročnikom. To je bila greška: Lautner ga je svojom pričom obgrlio tako snažno kao kad utopljenik, otežao od vode i straha, paničnim zagrljajem povlači za sobom na dno čovjeka koji ga pokušava spasiti. Potonuli su zajedno u drugo vrijeme. Uslijedio je slavodobitan povratak najgorih ratnih prizora. U svaku od tih slika za vječnost je bio upisan nepresušiv, obnovljiv izvor grizodušja, očaja i nemoćnog bijesa. Ipak, najgori od svega bio je osjećaj da se njihova sjećanja nadopunjuju i slažu kao domino, da postoje u istom mučnom vremenu koje jedan zove sadašnjošću, dok drugi to isto vrijeme koje ga ne napušta u noćnim morama naziva prošlošću, i još gore, da su sva ta nagomilana sjećanja, te hrpe govna, zemlje, krvi, metala i dima, vezana za isto mjesto, tek da je na njih moguće gledati iz različitih vizura, analizirati ih sa suprotstavljenih pozicija, kao da jedan od njih gleda kroz dvogled u daljinu, drugi kroz cijev puške ravno u lice neprijatelja. Njih dvojica su se 1972. prvi puta sreli: u bolnici, poslije eksplozije magacina s oružjem. Tako je počelo. Bila je to godina upoznavanja. Tek poslije im se dogodila 1916. – godina svođenja računa. Sva njihova budućnost svela se, tragično, na prošlost.

***

Obrambeni sustav je ovisio o tri točke koje su bile jedna od druge taman toliko udaljene da bi, u slučaju pada prve, nastavak neprijateljske ofenzive automatski podrazumijevao premještanje neprijateljske artiljerije. Prva pozicija, koja se sastojala od tri obrambene linije, jedne iza druge, bila je prilično dobro organizirana, ali za ustroj pozadinskih pozicija nije bilo dovoljno vremena, a bogme nije dostajalo ni bodljikave žice. Plan obrane, u određenoj mjeri potaknut sigurnošću austro-ugarske strane u srazmjernu brojčanu premoć, bio je previše usmjeren na borbu na prvoj liniji; predviđao je doček neprijateljske probojne vatre u lisičjim rupama iskopanim uz samu crtu bojišnice, praktički na njoj. Čim neprijatelj krene u napad, izvidnica javlja početak bitke i vojnici uskaču u borbene rovove branjeni baražnom vatrom koja kosi neprijatelja ili barem usporava prodor slijedećeg reda pješadijaca. Dobro ukopane, jedinice su na taj način trebale izdržati praktički samo prvi nalet u borbi prsa o prsa, što bi ipak tražilo određenu početnu kvotu gubitka u ljudstvu, koja ni u idealnom slučaju nije mogla biti brojčano zanemariva. Čak da je sve išlo točno po planu, da austro-ugarski izvidnici nisu bili razbijeni neprijateljskom bubnjajućom vatrom – a upravo to se, u stvarnom napadu ruske vojske dogodilo – vremena bi bilo jedva dovoljno, a možda i nedovoljno. Bila je to pristojno smišljena taktika koja se ipak, previše samouvjereno, tvrdoglavo i kruto usmjerila na prvi Stellung, pri čemu je austro-ugarska vojska pojačala obranu rezervama na mjestima gdje se činilo najlogičnijim da će Rusi napasti. Postojano proširivanje sustava rovova s ruske strane upućivalo je na to da će napad biti usmjeren na sjeverno krilo Benignijevih trupa kod Okna, ali da bi na žestoke okršaje mogao računati i XIII korpus južno od Baczacza, sjeverno krilo njemačke Južne armije pod vodstvom grofa Bothmera, trupe sjeverozapadno od Ternopola i IV armija arcibiskupa Josepha Ferdinanda ukotvljena zapadno od Olyke.

***

U razgovoru doktora s pacijentom upadale su u oči razlike u njihovim pristupima. Mišković je, nakon prvog iznenađenja, otvorene sumnje u vjerodostojnost Lautnerova, ili ako hoćete – Pongračićeva iskaza – odbacio tezu o simulantu koji izmišlja psihičku bolest, i kako bi izbjegao odgovornost, nudi nevjerojatnu priču o nekom vojniku austrougarske vojske Franzu Lautneru koji se borio protiv Rusa na početku slavne Brusilovljeve ofenzive 1916. godine. Takvo se nešto ne izmišlja: mora da je ročnik Pongračić negdje čitao o tom Lautneru, ili nekako drukčije doznao za njegovu sudbinu, pa sad to znanje koristi da bi izludio njega, starog psihijatra. Miškoviću se ipak činilo vjerojatnijim drugo objašnjenje: Pongračić je doušnik. Taj je mladić dobro informiran špijun – sve više je u to bio uvjeren doktor Mišković – on je špijun poslan s misijom da ga kompromitira, a poslali su ga oni kojima je oduvijek smetala Miškovićeva prošlost. Posebno im je smetao onaj dio prošlosti koji se odnosio na njegovo mladenačko volontiranje u Prvom svjetskom ratu. Doktor Milan Mišković nije skrivao divljenje prema velikanima srpske ratne povijesti kao što su bili feldmaršal Putnik i general Stepa Stepanović. Čim bi mu se u razgovoru za to pružio i najmanji povod, odmah bi se upustio u raspravu o vojnoj strategiji, i onda bi do potankosti opisivao i komentirao taktiku primijenjenu u cerskoj i drugim slavnim bitkama. Miškovića su zvali „čovjek-mač”. Imao je jasne poglede na stvari, borio se na raznim stranama i nije bila tajna kad i za što se borio. Sve je to bilo poznato. Začudo, Mišković zbog toga nije imao većih problema, ali sedamdesetih, kad su počela hapšenja i kad su ponovno svi počeli sumnjati u sve – kad su ga jedni počeli gledati opreznim očima i sa strahom, dok je u očima drugih čitao prezir – odjednom se i u Miškoviću probudio oprez, osjećaj umora i uzaludnosti čitave karijere. Pred mirovinu, osjetio je da bi bilo bolje da ponekad odšuti i malo bolje prikrije ono što stvarno misli i za što mu srce bije. Mladić koji je sjedio s druge strane stola, u njegovu kabinetu, hvatao je dah kao da mu se upravo događa sve o čemu je toga trena pripovijedao.
„Nepodnošljiva napetost. Čekanje. Kad će napokon napasti? Da, to je bilo najstrašnije“ – rekao je Lautner promukla glasa.
Čelo mu je bilo posuto krupnim grašcima znoja, ali kao da se nelagoda koja bi svaki puta, u toku pripovijedanja, orosila njegovo lice, odnosila samo na lijevu polovicu tijela. Znojio se napola, što je posebno dolazilo do izražaja pod svjetlom lampe sa zelenim abažurom koja je dominirala urednim, gotovo praznim stolom doktora Miškovića na kojem je stajao još samo telefon, tanka bilježnica i grafitna olovka.
„Čekanje … i tifusna groznica. Smrad govna u boji procijeđenog graška s grudama krvi. Tko je od onih odvedenih u karantenu, preživio treći tjedan, a tko nije … to više zbilja nisam znao. Uhvatilo me prvo malo, kao da ljulja, sasvim malo. I tuklo je u mozgu. Potmulo, slabo, ali stalno. Probadalo je i stezalo oko ošita. Kao još jedan remen stegnut tako da ti crijeva ispadnu. Obuzela me slabost. Srce usporilo: jedanput „kuc” ... pa ništa, ništa, ništa … dva … ništa, ništa, ništa, ništa … tri … ništa, ništa, ništa, ništa, ništa ... kao da ga nema. Peti i šesti put udari bilo normalnim ritmom, pa opet dugo ništa. Hoće li stati? Ujutro vidim tanak mlaz krvi. Curi iz nosa, a brada … na točke. Sitne crvene točke. Misliš od brijanja. Kurac. I trbuh sav u pjegama. To je to. Prokleta groznica. Temperatura u vražju mater – sve ljulja – i trbuh šarafi – i to zeleno sralo – i sve drugo – kao neki snovi – spavam budan, vuče me, vuče u tri materine, odvlači, trza.”
„Diž’ se! Prvo čujem – Diž’ se, Franz! – poslije prasak.”

***

Oko četiri sata ujutro, 04. lipnja Rusi su raspalili neviđenom snagom cijelom dužinom linije fronta: bubnjalo je satima od Prutha do rijeke Pripete. Artiljerija je tukla po prvim položajima, sistematično i bez prekida. Raspalili su točno po zapovjednim pozicijama o čijem su položaju bili izvrsno obaviješteni. Veza između komande i K.u.K. jedinica pukla je na više mjesta. Kako je dan bio suh, uzvitlala se neviđena prašina, suknuo uvis dim u gorostasnim spiralama, i kao da se uopće nije ni razdanilo, u tom sivom kovitlacu s plamenim strijelama, usred gustog olujnog oblaka, nije bilo jasno kamo se okrenuti, iz kojeg će smjera nadrijeti glavni pješadijski val. Predvečer su Rusi prekinuli pucnjavu i tek s vremena na vrijeme moglo se čuti puškaranje u noći naseljenoj jaucima i stenjanjem ranjenih, dok su čovjekoliki mravi užurbano prenosili tijela mrtvih drugova i vraćali se svaki u svoju rupu u sistemu rovova, baš kao da je taj njihov mravinjak najbolji zamislivi oblik stanovanja, i kao da je obavljati rutinu ratnika jedino što znaju, kao da je čišćenje puške najsigurniji način na koji mogu bez misli i, takoreći bez osjećaja, preživjeti čekanje pod zemljom, pa čak i sklopiti oči; odspavati pola sata pred borbu, ili neposredno pred smrt, kao što se zbilo s vojnicima 82. pješadijske regimente. Zatečeni, prepadnuti sa svih strana, dignuti u zrak ubačenim ručnim granatama, izmasakrirani u rovovima, ranjeni i poslije dokrajčeni bajunetama, zaklani noževima, nastavili su svoj olovno teški san. Izgledalo je kao da nitko od njih neće preživjeti napad ruskog XL korpusa, ali uz mrtve, preostao je i malen broj sretnika koji su odvedeni u zarobljeništvo. Ista sudbina snašla je 40. regimentu, ukopanu južno od njih. Paklenskim vatrenim bubnjanjem prekinuta je veza između prve i druge pozicije obrane, pa kad je u napadu Brusilovljeva korpusa, zapadno od Olyke, razbijena 2. pješadijska divizija, i kad su Rusi zauzeli prvi Stellung sa sve tri linije obrane prve pozicije koju je ta divizija držala, tek je manji dio garnizona feldmaršala von Sellnera uspio pobjeći.
Oko ponoći 05. lipnja, nesvjesni kakvo se krvoproliće događalo manje od tri kilometra ispred njih u olujnom oblaku dima i prašine, bez dojave o tome da je prva pozicija već pala, rezervisti 25. Schiitzenove brigade koja je pripadala austrijskoj 13. Schiitzenovoj diviziji, nespremni su dočekali prodor neprijatelja. Rusi su, preko pregaženih rezervnih položaja, sa svih strana navalili na 1. bečku i 24. Schiitzenovu regimentu prije nego što im je 2. brigada 13. Schiitzenove divizije uspjela priteći u pomoć.
„Diž’ se! Diž’ se, Franz!” – viknuo je Lautnerov drug, Leo Dietzinger.
Odjeknuo je prasak u neposrednoj blizini. Zacrnilo se nebo i Lautnera je prekrio val zemlje. O svemu što se poslije događalo, a trajalo je jedan čitav dan, možda i duže, on nije imao pojma, što samo ukazuje na jednostavnu činjenicu: Franz Lautner je bio sretan čovjek.
Do večeri, potpuno iscrpljeni borci 13. i bijedni ostaci 2. pješadijske divizije, zauzeli su položaje na trećem Stellungu koji je već od samog početka bio manjkavo organiziran. Južno od XL korpusa, Rusi su prodrli na austrougarsku prvu poziciju. Brojčano preslaba, 10. divizija trebala je pomoć, ali pomoć kao da i nije stigla: ljudi iz istočnogalicijske 89. i 90. regimente nisu punog srca potezali oružje protiv braće Slavena. Premda je do večeri, uz strašne napore, nekako uspijevala braniti drugu liniju prve pozicije, s obzirom na izloženost sjevernoga krila, u noći između 05. i 06. lipnja, nakon što je izgubila dvije trećine snage u ljudima i opremi, 10. divizija morala se povući na treću poziciju obrane. Rezervne jedinice, ubačene neplanski u bitku, čim su stupile u borbu krenule su u panično povlačenje. Pogrešnom procjenom komandnog stožera, elitni borci 82. pješadijske regimente, uvježbani prije svega za napad, manje za obranu, poslani su naprijed, pod najžešću vatru, gdje nisu imali priliku razviti punu borbenu snagu. Rusi su 6. lipnja svladali Szurmayev i X korpus koji je pokušavao uzvratiti vatru. Vojnicima tih dvaju korpusa, pomiješanim bez jasnoga plana na trećoj poziciji obrane, nije bilo druge nego uzmaknuti. Snažna matica povlačenja povukla je krilne snage sa sjevera i s juga: 37. Honvedovovu i 7. pješadijsku diviziju. Zapovjedni stožer IV armije donio je odluku o povlačenju Szurmayevih jedinica iza Ikwe i Styra. X. korpus je upućen prema mostu Lutsk, a II korpus poslan osam kilometara istočno od ceste Lutsk-Kolki kamo su se već povukli njemački, Gronauovi bataljoni i austrijska, 45. Schiitzenova divizija, i gdje je trebalo, pod svaku cijenu, obraniti željezničku postaju Kivercky.

***

Franz Lautner je ležao u kadi s hladnom vodom. Prvo što je vidio kad je došao k svijesti bilo je doktorovo lice. Nad njega se nagnulo to mlado, ali umorno lice, pod svjetlom svijeće, i činilo se da plače. Vlažan putić, kao balav trag puža, klizio mu je od sljepoočnice, odmah ispod oka, sve do brade. Bio je to doktor Viktor Tausk – i nije plakao – znojio se nakon teškog radnog dana u kojem su se pod njegovim rukama smjenjivala tijela ranjenika, brzo, kao da su drveni trupci koje tjera riječna struja.
„Ime, jedinica?” – pitao je Tausk rutinski.
Lautner nije reagirao, pa je doktor ponovio:
„Ime, jedinica?”
„Franz Lautner, artiljerac, 25. brigada, 13. divizija.”
I njega samog je začudilo kako uspijeva sve što treba izgovoriti u polusvjesnom stanju. Rubom doktorovih usana preletjela je sjena olakšanja. Ako se tu trebao pojaviti osmjeh, onda ga je umor i rutina zatrla u korijenu, i ako je trebao reći – „Hvala bogu” – za to u zadnji tren nije našao povoda. Odmaknuo se od pacijenta i krenuo prema vratima.
„Je l' umirem?” – pitao je Lautner.
„Mora da je udarilo prokleto blizu. Izvukli ste se iz šoka, Lautneru. Sad treba nekako sanirati posljedice tifusne groznice. Crijeva nisu perforirala. Od tog krvarenja koje imate obično se ne umire, a nemate ni upalu moždane ovojnice.”
Na izlasku je dodao:
„Vi ste sretan čovjek, Lautneru. Sretan. A to je u životu najvažnije.”
Tako je izgledalo Franzovo buđenje iz šoka 1916. godine.

***

Kad je Lautner 1945., u šezdeset i šestoj godini života, pokopan na salzburškom groblju, oplakali su ga kći, sin i dva unuka. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, Franz se probudio još jednom: 1972. Ljudi pričaju da se to njegov duh naselio u hrvatskom ročniku Pongračiću, ali ne treba u svemu tražiti misterij. Stvari su u većini slučajeva više banalne nego tajnovite. Možda je Pongračić bio simulant koji je nekako doznao podatke iz života „sretnoga Franza“ i onda mu je taj novi identitet tako ušao pod kožu da je na kraju i Jugoslavensku narodnu armiju i samoga sebe uvjerio u istinitost uloge koju je igrao da bi se oslobodio odgovornosti. Možda je bio špijun poslan da smjesti doktoru Miškoviću i napokon ga pošalje u zatvor. Kako god bilo, kad se Lautner 1972. probudio u Pongračiću, prizor buđenja je bio sličan onome prvome, iz 1916, samo što se iznad Lautnera, umjesto doktora Viktora Tauska, ukazalo lice doktora Milana Miškovića. Mišković je bio izrazito okrugle, na tjemenu spljoštene glave, proćelav, sijed, gustih obrva i gustih zalistaka. Na te je svoje „zulufe“ bio ponosan i ni za što na svijetu ne bi ih potkraćivao. Crnomanjaste puti, sivkastozelenih očiju s tamnim podočnjacima, kratak i zbit, mišićav, nije djelovao staro, nego kao dobro držeći muškarac. Još uvijek je imao sve zube. Bili su žuti, ali njegovi. Doktorovim se licem razvukao širok osmjeh.
„Osvestio se. Mamu mu jebem“ – rekao je zubat i nasmijan, a bilo je u tom njegovom komentaru olakšanja i neskrivene radosti, kao da se, dok gleda pacijenta ravno u oči, divi čudu života samog.
Njih dvojica će imati prilike dobro se upoznati. U tom druženju, kroz razgovore koje su vodili na njemačkom jeziku, otkrit će o sebi samima više nego jedan o drugome. Ali, gdje je problem? Kao da razgovor između ljudi koji su postigli određen stupanj bliskosti i inače ne služi kao paravan za monolog i samopotvrđivanje? Iz načina na koji ljudi razgovaraju jedni s drugima, vidi se koliko im je stalo do njih samih. Suprotno onome što se obično misli, ili barem javno kaže, najduže se održe ona prijateljstva i one ljubavi u kojima jedan sugovornik drugome služi tek kao puko pojačalo tihih, ili snagom odgoja i društvene represije utišanih misli. U kabinetu, pod svjetlom lampe sa zelenim abažurom, dok je liječnik grafitnom olovkom, neobično sitnim rukopisom, odmah u prijevodu, ćirilicom, upisivao pitanja, odgovore i komentare u svoju tanku bilježnicu, povremeno se ne bi mogao sjetiti kako prevesti neku riječ na srpski jezik, pa bi je ostavljao na njemačkom. Da je netko čitao te zabilješke Miškoviću preko ramena, imao bi dojam da su njemački izrazi istaknuti i da ih se može protumačiti kao ključne riječi u kodiranoj poruci. Dok je pisao u svoju „svesku”, doktor nije bio svjestan da će njegova bilježnica biti podvrgnuta kriptografskoj i policijskoj analizi, i da će što god padne na pamet njegovim neprijateljima, biti podastrto kao dokaz u montiranom postupku podignutom protiv njega. U bilježnici su pisale fascinantne stvari; bilo je tu zanimljive građe. Tko će u kojoj vrsti podataka pronaći poticaj za istragu, ili za proplamsaj mašte dopisivačkog tipa, i kako će tko te podatke upotrijebiti, začudo, manje ovisi o istraživačkoj strasti, znanju i psihologiji čovjeka koji je naišao na vrelo informacija, a više o životnim okolnostima koje u svim vremenima i društvenim sistemima jasno određuju praktičnu, kupoprodajnu vrijednost starih i novootkrivenih „istina”. Doktor Mišković je u krugu kolega po struci često iznosio i strastveno branio tezu da zlouporaba činjenica ide ukorak s napretkom civilizacije: ona je motor, a ne kočnica napredovanju. Kad bi mu se pokušali usprotiviti, odgovorio bi:
„Smejte se, smejte, hipokriti. Istorijski gledano to je oduvek bilo tako: izvrnuti znači dokazati. Zaludeti – znači uveriti. A krv je najuverljiviji od svih argumenata.”
Miškovićev se cinizam pokazao točnim i u njegovom osobnom slučaju. Dok je zapisivao razgovor s Lautnerom nije mogao pretpostaviti kakva će neviđena, nova, opasna značenja njegovi protivnici i neprijatelji pripisati riječima koje je bilježio, ako ni zbog čega drugoga onda zato što, u pravilu, sve o čemu se previše razmišlja ljudima postaje suvišno, počinje ih smetati. Pogotovo kad se suoče s porazom misli, kad spoznaju vlastitu slabost i zapitaju se – tko je tome kriv? – jer netko uvijek mora biti kriv za njihove neuspjehe.
„Oni te kažnjavaju za sve tvoje vrline. Oni ti potpuno opraštaju samo tvoje slabosti. Čekaju da se spustiš na njihovu razinu, i tek kad te vide na sve četiri, kao svinju među svinjama, onda ti milostivo opraštaju. Da, oni opraštaju samo slabosti.” – ponavljao je Mišković, zavaljen u naslonjač i potpuno uživljen u svoju omiljenu ulogu: gnjevni monolog Zarathustre u smiraj dana.
Lautner je sjedio njemu nasuprot, na niskom drvenom stolcu bez naslona. Imao je ispražnjen pogled, jer je upravo izašao iz faze opsjednutog, grozničavog govora. Ramena su mu jedva vidljivo podrhtavala, a plavim okom zagledanim u zid iznad doktorove glave, promicala je posljednja u nizu ratnih slika o kojima je svjedočio: kao da putuje u nedogled, smanjivala se do nevidljive točke na horizontu njegova ravnodušja. Liječnik je te večeri s naporom slušao Lautnera. Bio je zabavljen razmišljanjem o svojim problemima. Osjetio je potrebu citirati Nietzschea kako bi potkrijepio nešto od onoga što mu je pacijent ispripovijedao. Još će mu dugo trebati da postane svjestan do koje se bolne, drastične mjere, sve što taj neobični mladić kaže, odnosi na njega samoga: „dugo bunari moraju čekati dok ne doznaju što je palo u njihovu dubinu“.

***

U Miškovićevoj „svesci“ najviše je bilo razgovora s pacijentom, prenesenih gotovo od riječi do riječi. Bila je to bilježnica koja je sa strane imala crvenom crtom obilježen prostor za komentare. Na vrhu margine je pisalo „Opaske“, i taj je stupac, ispunjen Miškovićevim zapažanjima o psihofizičkom stanju ročnika Pongračića, bio potpuno ispunjen, odozgo dodolje, tako gusto da se činilo da sićušna, Mišković je običavao reći „buhoserna“ slova, uviru jedno u drugo, a zbijeni reci oponašaju nervozu vojnika koji se ukrcavaju na brod. Uskoro su Miškovićevi zapisi dobili još jednu komponentu: detaljne opise bitaka. Kako se odnos liječnika i pacijenta produbljivao, Lautnerova osoba je sve više uzimala maha i sve je manje prostora bilo u Pongračićevu tijelu za njega samoga: trzao je glavom jer su mu sjećanja – uopće nije važno jesu li ta sjećanja bila lažna ili stvarna – izazivala neopisivu bol. U čovjeku koji je sjedio njemu nasuprot sve manje je vidio doktora. S razlogom: jer u Miškoviću je sve glasnije kucalo staro srce vojnika i – da, zašto ne priznati nakon svega što je u životu morao proći – u njemu je opet žestoko zakucalo srce isljednika i mučitelja:
„Ne smijemo vjerovati u ono što nam kažu. Moramo uvijek poći od pretpostavke da su nam nešto zatajili, i moramo im to jasno reći. Moramo na tome inzistirati, moramo ponavljati pritisak i predstavljati se kao nepogrešivi, sve dok nam, naposljetku, nešto stvarno ne povjere.“ – zapisao je na rubu stranice.
Sve što je Lutner pričao – a sve je to bilo tako osobno, tako iz prve ruke, tako prokleto istinito – trebalo je smjestiti u vrijeme i prostor, staviti na vojnu kartu. Mišković se primio posla. Neumorno je pisao i dopisivao; napokon u prilici da pokaže svo svoje znanje i sav smisao za strateška pitanja:
Pet njemačkih bataljuna Gronau grupe i poslovica 45. Schiitzen divizije već se iskrcala iz vlaka. U pomoć IV Armiji dovezeni su i vojnici 29. pješadijske divizije II Armije, konjička brigada njemačke grupe i šest bataljuna s artiljerijom armije Princa Leopolda. Ruske snage su 07. lipnja napredovale na sjevernoj strani Lutska, kod čela mosta. Južnu stranu je branila pješadijska i dijelovi 10. konjičke divizije, a sjevernu ostaci druge i 13. divizije. Oko večeri Rusi su prodrli sa sjeveroistoka i presjekli vezu s utvrđenjem koje je gledalo na jug kod mjesta Krupy, došli na čelo mosta, zarobili polovicu 11. pješadijske divizije, pri čemu je X korpus bio prisiljen na evakuaciju. Protunapad generla von Bernhardia s polovicom 40. Schiitzen divizije i pet njemačkih bataljuna, nije uspio i ta se grupa morala vratiti u Roziszce na zapadnoj obali Styra. U rano jutro 8. lipnja Rusi su natjerali već napola razbijene snage X. korpusa na povlačenje sa zapadne obale Styra i preplavili vojskom četvrtu, posljednju liniju obrane IV armije. Između I i IV armije zijevnuo je opasan prostor nebranjene praznine. Visoko savezničko zapovjedništvo našlo se u nezavidnoj ulozi. S obzirom na cjelinu borbi na svim frontovima, odjednom je čitav istočni front bio doveden u pitanje, gotovo do odluke da se na taj prostor stalnih gubitaka više ne šalju nove snage i da ga se prepusti sudbini. Ipak je organizirana protuofanziva u Volhyniji. Bila je to akcija u početku zamišljena kao napad sedamdeset i dvije divizije s obje strane željezničke linije Kowel – Rowno. Dok se ne oformi napadačka grupa, trebalo je izbjegavati veće sukobe, pa je Szurmayevu korusu, zatim X. korpusu, pa snagama generala von Bernhardia i II korpusu naređeno da se po potrebi povuku na sjeverozapadne pozicije, sve do rijeke Stokhod. Ruski XX. korpus je 09. lipnja uspio zauzeti sjevernu obalu Styra kod mjesta Kolki, ali je u protunapadu 4. pješadijske divizije zarobljeno 1.500 ruskih vojnika, a ostatak se morao povući natrag na južnu obalu rijeke. Na južnome krilu kojim je zapovijedao general von Linsingen, tekle su sistematične pripreme.
Kaledin je, unatoč manjku svježih snaga, žestoko napadao na liniji bojišnice kod Styra i ta ga je upornost koštala: 14. lipnja Rusi su navalili ogromnim konjičkim snagama, ali saveznici su ipak uspjeli, pa makar i krvavim truplima svojih mladića, privremeno začepiti pukotinu između pozicija I i IV armije. 15. lipnja I armija pretrpjela je neviđene gubitke. Sjeverno krilo ruske XI armije odbacilo je dijelove 25. i 46. divizije na željezničkoj pruzi Brody – Dubno. Protuofanziva za osvajanje Lutska nije dala očekivane rezultate. Tek 21. lipnja von Linsingenove snage uspijevaju obnoviti napad uz pomoć 61. pješadijske divizije, Leonhardijeva konjičkoga korpusa, tek pristigle 43. divizije njemačkih rezervista i austro-ugarske 48. pješadijske divizije koja je bila tamo dopremljena vlakom s južnoga fronta.

***

Oko mjesec dana kasnije, u Swidnikima, na obali rijeke koja sporo prolazi močvarnom ravnicom, započinje, puškaranjem iz daljine, još jedan dan. Vodeno srce Stokhoda pravi se mrtvo pod tephom od lopoča, i tek s vremena na vrijeme potisne prema naprijed mutnozelenu, slabu struju. Leo Dietzinger, zastavnik koji je viknuo: Diž’ se, Franz! – i poslije eksplozije izvukao iz rova onesviještenog prijatelja iz djetinjstva, Franza Lautnera, podiže dvogled. Nekako uvijek ispada kao da je hrabriji nego što doista jest, taj Dietzinger: već je izlazio iz najgorih situacija kao da se od njega odbija metak, izvlačio na vlastitim rukama ranjene i mrtve i za to je već primio Željezni križ drugog reda. A sada je prebačen u Diviziju krvi i čelika generala von Linsingena. U daljini, u kući uz željezničku prugu, iza mostobrana, nešto se miče. Na odrješitu komandu, koju satnik Peter Maier dovikuje sa signalnog tornja, minobacač ispaljuje. Fijuk metala. Loše ciljana eksplozija: tri metra od kuće podiže se riječni mulj. Dietzinger tiho opsuje. S ruskih položaja zabubnja artiljerijska paljba: s neba počinju sipati šrapnele. Nakon pola sata, pod oslabljenom vatrom, odvaže se protrčati sto metara preko otvorenog polja, pa onda, još sat vremena trče kroz blato i vododerinu. Zaustavljaju se pred šumarkom gdje se njemačka i ruska patrola igra skrivača i odmah počinju kopati. Rusi se privremeno povlače i to će Dietzingerovoj postrojbi donijeti predah: malo sna, možda i vremena da se pripali lula, da se tiho zasvira na usnu harmoniku.
Nad zemljom močvara i šuma, loših cesta, zapuštenih staza i rijetkih, jednosmjernih željezničkih pruga, gdje mogu prolaziti samo lagana zaprežna kola i gdje teški topovi i motorizirana vozila beznadno tonu u blato, uskoro će opet pljusnuti kiša. I onda će momci iz Divizije krvi i čelika koju službeno zovu Armijska grupa Linsingen, mokri do kože, na smjenu, učvršćivati novoiskopane rovove i postavljati bodljikavu žicu. U Volhyniji najviše kiše pada kad je vrućina: nad baruštine, stepe i šume obruše se gusti, teški, neprovidni pljuskovi koji rovove pretvaraju u mokre jame. Već omekšano, vlažno tlo postaje žitka masa. Rijeke se pretvaraju u neprohodne krpe divljine nad kojima se sklapaju grčevito isprepleteni, vještičje kvrgavi prsti od granja. Rusi na uske volhynijske rječice koje posvuda presijecaju močvarnu zemlju dovlače duge, tanke splavove koje otpuštaju s nizvodne strane i prepuštaju riječnoj struji da ih zaglavi u poprečnoj poziciji. Tako priroda sama stvara serije uskih mostića za pješadijski prijelaz. Sve je pod vodom: gdje je na vojnim kartama upisana ledina, tu je u stvarnosti močvara. Potonula bodljikava žica postaje smrtonosnom zamkom na koju se hvataju vojnici i s jedne i druge strane. Kad je kišno razdoblje rijeke i močvare omogućavaju obranu položaja s vrlo malo ljudi, ali čim prestane pljusak i zavlada ljetna jara, tlo se isuši pa neprijatelj može napasti velikim vojnim masama na slabo čuvanu liniju obrane.
„Zato je ponekad potrebno popustiti čvrstoću obrane na jednome mjestu kako bi se izbjeglo veće gubitke pod izmijenjenim okolnostima“ - kaže general von Linsingen. – „Tih par kilometara koje su Rusi napravili od Lutska do Stokhoda nisu važni. Najvažnije je da neće uspjeti osvojiti ni metra više. Nasreću, i Rusi su ljudi: da su me jače napali prvog dana i tako nastavili, najvjerojatnije ih ne bih mogao zadržati. Probili bi moje položaje. Rusi su snažan, dobro građen ljudski materijal, ali nemaju toliko strpljivosti i mozga koliko imaju naše, njemačke trupe. Raspolažemo s puno njemačkih rezervista. Mogu ih dopremiti vlakom kad se sjetim. Ako izgubim dvjesto vojnika, telegrafiram i za tri dana stiže dvjesto svježih. Kad zauzmem dobar položaj mogu sa stotinu ljudi zadržati tisuću Rusa. Nemaju oni šanse proći kraj mene. Ne mogu forsirati rijeku Stokhod na ovome mjestu. Stokhod je pet do petnaest metara širok na mojem sektoru linije fronta i dubok samo do pojasa. Dobro, ne treba podcjenjivati protivnika: Rusi imaju peraje na nogama i rukama. Oni su kao patke, ne boje se vode. To za njih nije prepreka. Mogu oni bez problema preko Stokhoda, ali onda moraju prehodati još oko osamsto metara močvarne ledine. Tu se ne mogu ukopati. Mi bismo po njima raspalili baražnom vatrom. Da vidiš kako bismo ih kosili mašinkama: i sprijeda i s boka.“
General markantnog, mesnatog nosa, s rukom utaknutom u uniformu na prsima, zastane i pogleda u daljinu kao da ga preplavljuju sjećanja:
„Nemojmo se zavaravati, iskušali su Rusi na meni svoju briljantnu kozačku taktiku jednom, i samo jednom, kad su pokušali napad konjicom na moje mašingevere na livadama kod Liniewska, ali ih je zaustavila artiljerijska vatra prije nego što smo ih dohvatili strojnicama. Konjički napad pod takvim uvjetima je herojski, ali ipak je to čisto ludilo.“
Nakon kraće stanke, general koji je čitavo vrijeme stajao ili šetkao kabinetom i govorio odlučno kao da diktira, napokon svrati pogled na Browna, dopisnika američkih novina, koji je sjedio za stolom u njegovom štabu i zapisivao svaku riječ. Pogleda ga svisoka, u doslovnom i prenesenom smislu te riječi, nalegne s obje ruke na stol, unese mu se u lice i tihim, pregorenim glasom, zaključi:
„Nijedna druga nacija ne bi se usudila to učiniti.“
Sučeljen nosom u nos s von Linsingenom, Brown osjeti njegov dah, i nekontrolirano snažno, kao u naletu stida zbog nedozvoljene prisnosti, osvijesti svoju nelagodu i miris njegove kolonjske vode u bogatim, pruskim brkovima. General sjedne i nastavi poslovnim, rezervirano srdačnim tonom:
„Moji gubici, kad je moja divizija dobila u zadatak zadržati prodor ruskih snaga kroz stratešku rupu kod Lutska, bili su, dakako, golemi, ali otkad smo zauzeli pozicije na Stokhodu, gubici su neznatni, i to na čitavoj liniji bojišnice koju držimo. Mogu vam pokazati dnevna izvješća. U jednome danu jedan mrtav i dva ranjena na čitavu diviziju. Pet mrtvih i sedam ranjenih drugi dan. I tako dalje. U napadu, također, naši su gubici u ljudstvu mali što treba zahvaliti dobro pripremljenoj artiljeriji. Želite vidjeti ta izvješća? Nema problema. Ja ću vam ih rado pokazati.”
Cyril Brown je, kao dopisnik The New York Timesa iz Berlina, preuzeo na sebe posao ratnog izvještavanja. Leo Dietzinger je bio zadužen za njegovu sigurnost, premda je riječ „sigurnost“ zvučala smiješno u uvjetima u kojima su mokrih nogu, pod kišom metala, zajedno gazili kroz blato. Leo mu je namjerno pružao potpun doživljaj opasnosti, ali kad bi situacija prijetila izmaknuti kontroli, pristojno bi predložio:
„Stojim vam na raspolaganju koliko god hoćete, ali za vaše dobro bih sugerirao povlačenje. Vaša glavna dužnost ipak nije poginuti, zar ne?”
Brown je imao prilike vidjeti generala von Linsigena u akciji, kad bi se pridružio vojnicima u rovovima i kad se kao strogi otac raspitivao o pojedinostima njihovih života. Djelovao je sabrano, ali jedva se suzdržavao da ne krene s njima u juriš. Ispod generalske uniforme podrhtavali su mišići lovačkog psa koji njuši krv.
„Njegov je motto bespoštedni napad – postići cilj pod svaku cijenu. Inkarnacija je njemačkog vojnog priručnika.“ zapisao je Brown.
Dietzinger je, svojim osobnim dojmovima, pomagao Brownu da već tada legendarnog Alexandera von Linsingena što vjernije opiše za američku javnost:
„Napad, i opet napad. Ostaviti ih da leže ranjeni i mrtvi, uhvatiti neprijatelja za gušu. To je srž njegove strategije. Tako razmišlja naš general.“
Generalski štab, okružen uređenim vrtom, podsjećao je na ladanjsku kuću za odmor plemenitaša. Privid mira je gdjekad bio tako savršen da se u rano poslijepodne činilo da stolni sat svojim nježnim, ženskim otkucajima ne služi mjerenju vremena, nego – upravo suprotno – da je svo silno vrijeme ovoga svijeta iznenada izgubilo svrhu i na tom ljupkom mjestu zastalo, služinski pognulo leđa i stupilo u službu jednog smiješnog, kićenog sata sa zlatnim stupićima koji je podsjećao na hram boga dokolice. Ipak, bio je to samo savršen privid.
Von Linsingen je časnike iz svojega stožera budio u šest, onda bi jahao od sedam do osam. Ponekad i duže.
„U jednom jahanju izmori dva do tri konja. Takav je on: neumoran“ – kaže Dietzinger. – „Ostatak jutra je u uredu, prima izvješća i depeše. Nakon ručka ide u šetnju u vrt. Ponekad, između dva i četiri popodne, barem tako tvrde njegovi najbliži oficiri, pridrijema na šezlongu dok čita novine. Uvečer analizira situaciju i prima nova izvješća. (...) I ne podnosi pesimiste oko sebe. (...) Da, mislim da je to važno zapisati o njemu kao o osobi. Pesimistima nema mjesta uz njega.“
Vojnik do kosti, sposoban je šutke naređivati, i uvijek daje jasno do znanja što može, a što u datoj prilici ne može proći. Odlučuje sam o najvažnijim stvarima. Provedbu i detalje prepušta podređenima. Voli biti sam. Jede s probranom, malom grupom ljudi, ali se za rođendane pridruži časnicima i raspituje se za njihove obitelji.
„Od početka rata uzeo je ukupno samo par slobodnih tjedana da bi otišao u lječilište. Između ofenziva ide u lov na veprove.“ – zapisuje Brown u svoj članak. Pritom misli: Kako tipično: pristojan, a opet krut i prezrivo udaljen, i kad se odmara čini to kao junak grčke klasične starine, prokleti Prus!
Izlazeći iz von Linsingenova kabineta u pratnji Dietzingera, koji je na generalov poziv otvorio vrata i time mu dao do znanja da je vrijeme da ode, Cyril Brown se još jednom osvrnuo. Zaboravio je nešto pitati, ali njegova prisutnost više uopće nije zanima generala. Svu svoju koncentraciju i odgovornost von Linsingen je bio u stanju, svega nekoliko sekundi nakon običnoga razgovora, preusmjeriti na drugi predmet interesa. Već je bio okrenut leđima, čak nije rekao ni svoje uobičajeno „Oprostite, dužnost zove.“ Browna je to nad što se general nagnuo podsjećalo na klavijaturu. Svaka tipka bila je označena s po jednim slovom ili kodnim znakom što mu je omogućavalo komunikaciju s gotovo svim stožerima na svjetskoj vojnoj karti, bilo njemačkim ili austrijskim, pa čak je, na dohvat ruke imao i direktnu telegrafsku vezu s Konstantinopolom.

***

„Slušaj, Leo“ – Brown se obratio Dietzingeru – „svašta se priča o tim kozacima, a vidim nije baš ni general na tu temu ravnodušan. Jesu li oni zbilja onakvi kakvima ih opisuju?“
„Jesu“ – odgovorio je jednostavno Dietzinger bez želje da nastavi razgovor.
Brownov napadno srdačan pristup već je više puta naišao na zid suzdržane pristojnosti, ali on, premda je izvrsno govorio njemački, nije primjećivao, ili nije želio primijetiti, da svi ljudi iz von Linsingenove grupe, uključujući srazmjerno razgovorljivog zastavnika Lea Dietzingera, pokušavaju zadržati distancu i uvijek mu se obraćaju s „vi“.
„U čemu je stvar? Zašto ih ovdje svi spominju – gotovo bih rekao, nemoj se uvrijediti na izrazu – sa strahom?“
„Jer je to hrpa luđaka“.
„Kako to misliš?“
„Tako.“
„Već si se s njima susretao?“
„Još kako.“
„I?“
„Pa rekao sam Vam, gospodine Brown: to što rade za naše je pojmove izvan pameti, ali ne mogu reći da je bez sistema.“
Njihova taktika nije bila namijenjena odbijanju napada, nego brzom uvlačenju čarkaša preko zone opasnosti prije nego što uopće počne pravi napad. Kad pješadijska linija pređe granicu od oko četiristo metara od austro-ugarskih i njemačkih rovova, konjička grupa se raširi i navali kroz rupe u pješadijskim redovima. Dietzinger je prvi puta doživio napad kozačke konjice u ranu zoru. Činilo se nevjerojatno: kao priviđenje u jutarnjoj sumaglici. Nasrnuli su frontalno, vrtoglavo, s isukanim sabljama podignutim visoko nad glavama, a onda su se bacili na zemlju baš kao i njihovi konji. Kozački konji, brzi i niski, polegli su na komandu i napravili živi štit. Kozaci su žestoko zapucali iza uzdrhtalih konjskih butina. Pod zaštitom njihove jake paljbe, ruski su pješadinci počeli nadirati preko teritorija puškaranja. Usred toga meteža ispunjenog njištanjem, urlicima i naredbama, puščanom paljbom i njemačkim artiljerijskim gruvanjem koje je otpočelo s izvjesnom zadrškom dovoljnom da u prvim redovima već poteče krv sasječene ljudetine, konji su od buke potpuno podivljali, prestali su se zaustavljati na predviđenoj poziciji, pa su svi sljedeći naleti nasmrt uzbuđenih kozaka, sraslih s konjskim leđima, u razdrljenim kaftanima, dignutih kuraca i sječiva, srljali ravno na rovove i bodljikavu žicu, košeni strojnicama i pod šrapnelama.
Nad Dietzingerovom glavom propinjala se prestravljena kobila s koje je postrance visio napola razneseni, mrtvi jahač. Ni tada, ni u bilo kojem drugom trenu, on nije bio obuzet paničnom potkožnom stravom praćenom refleksom bijega, nije bio ni u herojski povišenom stanju spreman na samoubilački nasrtaj „naprijed i samo naprijed“ – ništa od te dvije krajnosti nije se moglo primijeniti na Lea Dietzingera, jer iz njega je već odavno istekao sav strah, u tankom mlazu, kao gorivo iz probušenog kanistra i imao je osjećaj da se meci doslovno odbijaju od njega. Bio je stroj među drugim strojevima za ubijanje, stamen, učvršćen poput mašingevera na strateški odabranu točku, a ne tek jedno gnjecavo, meko tijelo među drugim tijelima posijanim posvuda po istočnom frontu; samljevenim i nagomilanim u veće ili manje hrpe topovskog mesa. Oduvijek je bio drukčiji. Oduvijek je znao da se razlikuje. Ratno ga je iskustvo učvrstilo u tom uvjerenju. Sve što je prije bilo neprihvatljivo, ili teško razumljivo u njegovu ponašanju, u stavovima i životnim navikama koje su ga odvajale od prosjeka, u ratu je postalo samorazumljivo, nepotrebno objašnjavati, možda čak na neki način i dobrodošlo, poželjno, idealno.