Drago Pilsel [1]

MOJI GRADOVI – MOJE LJUBAVI

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

Inchepoyeneime
(„volim te“, na jeziku argentinskih domorodaca Mapuches)

Na glasovitom „putu filozofa“ (der Philosophenweg), ako pažljivo budete tragali, naći ćete na jednoj klupi urezanu poruku „Tu su se poljubili po prvi puta Claudia i Drago“, što demantira glasovitu poslovicu Ich hab' mein Herz in Heidelberg verloren (Ja sam svoje srce izgubio u Heidelbergu), jer, ne – ja sam ga tamo, nadam se, zauvijek pronašao.

Nakon II. svjetskog rata mnoštvo je Hrvata stiglo do Argentine. Tu su se našli i Pilselovi. Većina naših poslijeratnih useljenika ostala je u Buenos Airesu. Nešto je otišlo na jug, ponajviše na petrolejska izvorišta poput glavnog grada regije poznate kao Patagonia, Comodoro Rivadavia, drugi u neka također zanimljiva mjesta. Iako sam rođen u Buenos Airesu u rujnu 1962., nakon kraćeg lutanja po južnom djelu pokrajine Santa Cruz, te još južnije, po Ognjenoj zemlji, moji su se usidrili baš u Comodoru Rivadavia, na jugu pokrajine Chubut, odmah iznad Santa Cruza, na atlantskoj obali. Točnije, u deset kilometara južnom mjestu Rada Tilly. Moj otac je u Comodoru Rivadaviji i u Rada Tillyju, uglavnom gradeći i servisirajući petrolejsku industriju, vrlo brzo razvio velike poslove i veliko bogatstvo ali je sve propalo 1971. No to je priča za, kako se kaže, drugi roman. U taj naš Rada Tilly ili u Comodoro Rivadaviju, gdje je otac imao postrojenja i hale za većinu svojih poslova, često su dolazili prijatelji, posebno Hrvati iz gradića Caleta Olivia, sa sjevera Santa Cruza. Razbijam glavu, ali se ne mogu sjetiti njihova prezimena. No iz glave ne mogu nikako izbaciti svoju prvu, dječačku ljubav: Irmu, najstariju kćerku tih ljudi. Imali smo skoro devet godina i naša najomiljenija igra, jer se o ljubavi ipak radilo, je bila igrati se tate i mame. Zavukli bi smo se u moj krevet. Moj bi medo bio između nas a naša djeca, moja sestra Jadranka i Branko, moj mlađi pokojni brat (poginuo je 23. listopada/oktobra 1991. u domovinskom ratu, na moru, nedaleko od otoka Šipana), te njena braća i sestara, igrali su se u drugoj sobi dok bi stariji u dnevnom boravku pijuckali i razglabali o poslovima, ribolovu, novom karavanu koji se planira kupiti, itd. Kao prava obitelj sa njom sam dijelio svoj najdraži hobi: spašavanje pingvina.
Naime, nakon povratka sa ribolova često bismo otac i ja na plaži našli pingvine zaprljane naftom koji su izlazili na obalu s jednim ciljem: čekati smrt. Tata bi ih uzeo doma. Očistio. A ja sam bio zadužen da ih u bazenu hranim i da na njih pazim sve dok ne ozdrave i ojačaju. Tada smo ih vraćali u more ali se često događalo da pingvini trče za nama. Irmi se to jako sviđalo. Ljubio sam je u obraz. To mi je bilo dovoljno. Jako sam je volio i nikada je više nisam vidio nakon te 1971. kada je brak mojih roditelja puknuo i kada smo se vratili u Buenos Aires, dvije tisuće kilometara sjevernije od grada mojeg djetinjstva.

MN
Ana, Suzana i Katya

Dakle, u Buenos Airesu sam sazreo (od 1972. do 1984., pa onda, opet od 1986. do 1988.), prošao pubertet, studirao svašta, od strojarstva, preko književnosti i politologije, do novinarstva, filozofije i teologije. Ali, koga to ovdje zanima? Ta, riječ je o mojim ljubavima! Puno njih. Ipak, trebam izdvojiti tri imena. Onako kako su se kronološki pojavila u mom životu. Početkom posljednje vojne diktature (24. ožujka /marta 1976.), budući sam se već tada bavio hrvatskim folklorom, ta me aktivnost dovela da upoznam folklorne grupe drugih nacionalnih manjina. I tako sam na jednoj priredbi uvidio prekasnu kćer ruskih imigranata: Anu. Nevjerojatno talentiranu plesačicu i glumicu. Što da kažem. Te noći nisam spavao. Niti nekoliko idućih. Bio sam toliko zateleban da sam čak otišao u sjedište veleposlanstva tadašnjeg SSSR-a i raspitao sam se gdje i kako mogu naučiti temelje ruskog jezika.
Buenos Aires, glavni grad Argentine (u prijevodu znači dobri zrakovi) nalazi se na južnim obalama rijeke Río de la Plata, na jugoistočnoj obali Južne Amerike. Osnovan je 02. veljače 1536. Sam centar Grada: Capital Federal, nešto kao Washington DC, ima malo više od tri milijuna stanovnika. Ali okolo je tzv. Gran Buenos Aires sa 13,5 milijuna stanovnika. Ana i ja smo živjeli u istom djelu, u Vicente Lopezu, nedaleko od predsjedničke rezidencije. Trebalo mi je do njene kuće ne više od 20 minuta vožnje autobusom. Bila je bogata. Ja ne. Bila je član obitelji koja se nije previše bunila što su vojne vlasti ubijale sve što je smrdjelo na ljevičarenje. Ja sam pak radnim danima glumio argentinskog borca za ljudska prava i „borio se“ protiv diktature, a vikendima sam, pak, bio, jer su me tako usmjerili u životu bez suvišnih objašnjena, mali hrvatski fašist ili nekakav ustaški pionir sa slikom Ante Pavelića iznad kreveta i svim ostalim rekvizitima.
Jedan dan mi je jedan svećenik, prijatelj, postavio ključno pitanje: do kada ćeš, Drago, biti jedno i drugo, odnosno, kada ćeš odlučiti tko i što u životu želiš biti? Nedugo nakon toga, Pavelićeva je slika završila u kontejneru i započeo je moj proces de-ustašizacije. Podijelio sam to s Anom. Već smo se strastveno ljubili. Ali nije pomoglo. Ona je to prepričala ocu, tvrdokornom nacionalistu, i meni je zabranjeno da je dalje viđam.
Bol nije trajala dugo jer se ubrzo pojavila Suzana. Rođena u mješovitom talijansko-španjolskom braku. Ali je moja glupost ostala konstantna. Trebalo mi je godinu dana, a hvatali smo se kao luđaci u liftovima, klupama raznih parkova i haustora, dok nisam saznao da joj je otac, vojno lice, angažiran u egzekucijama ljevičara. Tada mi je već bilo jasno da moram sam dati petama vjetra. Ne samo iz ideoloških razloga ili zato što tim ljudima jedan leš više, pa makar bilo to gušenje života glupog Hrvata, nije previše značilo niti im je predstavljao pretežak zadatak (na kraju diktature, što mrtvih, što nestalih, Argentina je ostala bez gotovo 30 tisuća svojih ljudi).
Moje srce je opet izliječio folklor. Bila je kći Ukrajinaca. Katya. Neopisivo seksi. S velikim sisama. Ali vlakom dva sata udaljena od mog doma. Potrudio sam se koliko sam mogao. Ali jedne noći, vraćajući se od nje prema željezničkoj stanici, zamalo me uhvatila grupa huligana. Spasio sam se za dlaku. Sutradan sam joj telefonom kazao da ju volim ali da više cijenim svoje dupe. Koje je noć prije sasvim sigurno moglo biti razvaljeno. Bilo je, rekoh, više tih cura u Buenos Airesu. Ali prostor za ovaj tekst je zadan, a srce mi ipak nije toliko bilo pod naponom kao što je bilo dok sam volio Anu, Suzanu i Katyju.

MN
Marlene
Primijetili ste da sam u bloku o Buenos Airesu preskočio 1985. godinu. To je zato što sam ju proveo u Sao Paulu, najmnogoljudnijem gradu Brazila. Opet zbog ljubavi. Zvala se Marlene. Otac, već pokojni, bio je stigao iz zadarskog zaleđa kao ustaša koji je tražio bolju budućnost u Južnoj Americi. Majka je bila Švabica. Ljuta kao zmija. Nije me mogla smisliti. Moja priča s Marlenom je počela 1978. tijekom jednog susreta hrvatske mladeži Argentine i Brazila, održanom u hrvatskom domu njena grada. Od tada, pa do te 1985. Nastavili smo se voljeti putem pošte. Čudno nekako ali sasvim iskreno, kao nastavak tog tjedna u godini kada je Argentina postala šampion svijeta na nogometnom prvenstvu i kada smo bježali na sastanke da se gledamo u oči, pričamo bajke i maštamo o danu kada će nas sudbina opet skupiti. Vjerovali smo da nam je suđena budućnost bračnih partnera.
São Paulo (tako se piše a izgovara kao seu paulu, portugalski za Svetog Pavla) glavni je grad istoimene federalne države u Brazilu. Grad ima više od 11 milijuna stanovnika (procjena IBGE-a 2006.), što ga čini najvećim gradom na južnoj polutci. Računajući šire područje grada, ovdje živi 16 milijuna stanovnika, što čini São Paulo drugim ili trećim najvećim gradom na svijetu (dakle, sada će to biti oko 30 milijuna stanovnika). São Paulo nalazi se na platou koji je dio Serra do Mar (portugalski za „planinski lanac mora“), koji je opet dio šireg područja Brazilskih Visoravni (Planalto Brasileiro) s prosječnom nadmorskom visinom od 800 m, te s udaljenošću od 70 km do Atlantskog oceana. Grad s oceanom povezuju dvije autoceste koje prevaljuju planinski lanac i vode do lučkog grada Santosa i turističkog mjesta Guarujá. Upravo u tom turističkom mjestu na moru, Guarujá, Marlene i njena obitelj su imali vikendicu i tamo smo, često sami, provodili nevjerojatno intenzivne sate govora i ljubavi. Bila je strastvena vozačica. Odlična. Imala je bubu. I ja sam je imao. Ali u glavi. Jer sam te godine radio kao analitičar medija u argentinskom konzulatu, proučavao teologiju oslobođenja i duhovnost Svetoga Franje te sam, puknut u mozgu, nakon što je Marlene spomenula brak, u panici ju ostavio uz izgovor da idem natrag u Argentinu da se priključim fratrima. Rastanak je bio dramatičan. Za film. Ona je vozila satima svoju bubu iza mog autobusa. Ja sam plakao kao ljuta godina, uvjeren da je to cijena koju treba platiti ako se odlučim poslušati „Božji poziv“.

MN
Postao sam fratar, a onda se pojavila Nataša
U ožujku 1986. sam stupio u franjevački red. Kao pitomac u franjevačkom redu, nakon dvije godine tzv. postulature i godinu dana novicijata (u sjeverozapadnom argentinskom gradu Salta), u svibnju 1989., nakon odluke da obrazovanje nastavim u domovini roditelja, iz JAT-ovog zrakoplova (u koji sam ušao u Madridu) iskrcao sam se u zračnoj luci Zagreb (Pleso). Ali su me tada redovničke vlasti uputile na studij i na boravak u Rijeku, u samostan Svetog Antuna, na Krnjevu, moje tadašnje redovničke provincije Svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.
Rijeka je grad u Hrvatskoj i administrativno središte Primorsko-goranske županije. Grad Rijeka s okolicom ima preko 250.000 stanovnika. Grad se još u 19. stoljeću zbog svog idealnog geografskog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu, razvio u jednu od najvećih srednjoeuropskih luka i moćno industrijsko središte. Rijeka je bila značajna i kao jedno od najvažnijih financijskih središta bivše Jugoslavije. Početkom devedesetih dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lučkog prometa pa se u novom mileniju Rijeka počinje okretati razvoju turizma i uslužnog sektora.
Elem, u listopadu/oktobru 1989. pojavila se Nataša, nastavnica od prvog do četvrtog osnovne škole. Pionirka, frustrirana što nije bila primljena u Partiju, prava Titovka, Jugoslavenka koja je 1990. otkrila da je, ipak, Hrvatica i koja je te godina doživjela obraćenje i postala kršćankom. Došla je u moj samostan a ja, da je se riješim, počeo sam joj davati tešku teološku literaturu. Vraćala bi se brzo s progutanim knjigama i bilješkama. I tako sve dok joj jednog dana nisam preporučio da upiše teološki fakultet. Bila je najbolja studentica. A naše je prijateljstvo raslo. Ona je tada izlazila iz prvog, vrlo mučnog braka s nekom sirovinom iz Bosne koji uopće nije znao biti ni muž ni nježan čovjek. Ja sam koncem 1990. napustio fratre sasvim siguran da me taj oblik redovništva u Hrvatskoj uopće ne zanima, uostalom kao ni feudalno i nacionalističko uređenje katoličke crkve na ovim prostorima. Ta, bio sam dijete teologije oslobođenja. Godine 1991. sam prihvaćen kao bogoslov tadašnje riječko-senjske nadbiskupije jer nisam znao niti što ću sa sobom niti kamo da idem. I tako je bilo sve do 23. listopada/oktobra 1991. kada mi je brat umro u ratu, a ja to saznao sutradan.
Odluka je bila trenutačna: napuštam sjemenište da se pridružim istoj njegovoj postrojbi u IV brigadi tadašnjeg Zbora narodne garde (ZNG), danas HV. Nataša je plakala jer je bila sigurna da ću i ja poginuti. Po povratku u civilni život, naše se prijateljstvo poremetilo. Ja sam to krivo shvatio kao ljubav. Ona isto. I požurili smo u brak koji smo, bez previše razmišljanja, sklopili u kolovozu/augustu 1992. u Rijeci. Već nakon prve godine zajedničkog života sam shvatio da me Nataša ne može pratiti u mojim novinarskim avanturama. Po gotovo ne u spirali nasilja u kojoj sam bio kao suosnivač i terenski istraživač Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO). Bilo je to previše za njenu dušu koja je tražila mir i spokojnost.
Sredinom 1996. zbog pisanja i angažmana u HHO-u, posebno o svemu što sam vidio i doživio nakon Oluje, na središnjem dnevniku HTV-a je osvanula tjeralica koju je naručila Hloverka Novak-Srzić. Do tada sam već imao desetke prijetnji smrću na telefonskoj sekretarici i na stolu, u obliku pisama. Iste noći smo se pakirali i otišli u Sarajevo. Tamo smo ostali sve dok nije bilo jasno da Tuđman umire i vratili se koncem rujna/septembra 1999. Nataša je radila za Amerikance, ja sam novinario. Bilo nam je super. Imali smo novaca i sigurnost koju nam je pružala nevjerojatna sarajevska raja koja ima dušu i srce široko kao moja Patagonija.
No ledeni zid između Nataše i mene se samo učvršćivao. Ipak trebalo mi je dosta vremena da joj predložim rastavu. Zbilo se to sredinom 2003. a obavljena je, mirno i dostojanstveno, u listopadu/oktobru te godine na Općinskom sudu u Zagrebu. Ispalo je tako dobro da Nataša i ja i dan danas funkcioniramo kao izuzetno dobri prijatelji, kao ljudi koji se jako međusobno poštuju i cijene. Moja prva supruga je sjajna osoba, duhovita, srdačna.

MN
Heidelberg: mjesto odabira doživotne ljubavi: Claudia
Budući je Natašina i moja ljubav bila odavno zamrla, nije mi bilo teško pronaći novu. Sadašnju suprugu poznavao sam od 1999. zbog sudjelovanja na seminarima o pomirenju u Fužinama. Ali je ljubav buknula u ljeto 2004. Njemica rođena u Manili, na Filipinima u obitelji protestantskih misionara, provela je djetinjstvo u džungli s plemenom Dumagat. Onda je osnovnu i srednju školu obavila po američkom sistemu u Manili. Kako u toj državi ta škola nije bila priznata i kako joj nije bilo moguće nastaviti sveučilišno obrazovanje, vratila se u Njemačku. Na sveučilištu u Heidelbergu je diplomirala španjolski i pedagogiju a magistrirala englesku filologiju. Francuski je pak završila na Sorboni nakon godinu dana prakse španjolskog u Granadi.
Od ljeta 2004. do ljeta 2006. kada sam ju zaprosio a ona prihvatila brak, napravio sam tisuće i tisuće kilometara vozeći u jednom dahu između Zagreba i Heidelberga. Ako ne zbog činjenice da se radi o sjedištu najstarijeg sveučilišta u Njemačkoj, onda po dvanaest vrhunskih znanstvenih centara, posjet Heidelbergu znači kontakt s vodećim mozgovima ove zemlje. U mojem slučaju, znači i mjesto gdje sam odabrao ženu koju ne želim nadživjeti. Moju sadašnju suprugu, moje sve: Claudia.
Heidelberg, ako ćemo vjerovati antropolozima koji su u jednoj špilji udaljenoj 15 kilometara od gradske jezgre još 1907. godine otkrili dio lubanje tzv. homo heidelbergensis, broji malo više do pola milijuna godina, ili, nešto točnije, oko 550 tisuća godina registrirane povijesti. Iako nas zanima nešto novija povijest, ipak ćemo spomenuti da su u tom dijelu njemačke države Baden-Württemberg sa sigurnošću pet stoljeća prije Krista obitavala neka celtička plemena. Kada su Cezarove legije stigle do rijeke Neckar na čijim obalama leži Heidelberg, tu su već obitavali Germani. Nije mi cilj potanko opisati tko je koga naslijedio i kada je određena znamenitost nastala u gradu, ali svakako treba spomenuti nastanak sveučilišta 1386., prvog u Njemačkoj. U Heidelbergu su zajednički jezik dosta brzo našli protestantizam i katolicizam (Claudijina i moja vjera, uostalom, iako sam sve više „protestantski katolik“, bolje rečeno, katolički disident). Još uvijek mogu se vidjeti ostaci nekadašnje opatije posvećene Svetomu Mihaelu od 870. s istoimenom crkvom, a koji se nalaze na vrhu brijega Heiligenberg s kojeg puca predivan pogled na grad.
Heidelberg posjeduje i vlastitu Akademiju znanosti i umjetnosti, jednu od sedam koje postoje u državi Njemačkoj, a koja razvija različite znanstvene projekte. Claudia je godinama radila i u projektu stvaranja vrlo složenog srednjovjekovnog rječnika španjolskog jezika u ekipi istraživača koji se trenutačno bave utjecajem arapskog jezika na španjolski.

MN
Moć Božje riječi
Ne treba zaboraviti da je Heidelberg u XIX. stoljeću bio centar njemačkog romanticizma. Hram filozofije. Jasno je zašto sam se toliko posvetio ovomu čudesnom gradu. Tu sam se usidrio u životu ma gdje god se on privremeno nastavio. Tu sam spoznao moć Božje riječi od koje moja supruga, iskreno i potpuno živi. Ljubovati u Heidelbergu je bio čisti užitak. To je grad koji čovjeku vraća pogaženo dostojanstvo. Grad koji liječi traume i emocionalne rane kakve sam imao napretek. U svakom slučaju, ako vam se pruži prilika, posjetite ovaj hram znanja i kulture kojeg godišnje obilazi preko tri milijuna turista. Na glasovitom „putu filozofa“ (der Philosophenweg), ako pažljivo budete tragali, naći ćete na jednoj klupi, urezanu poruku „Tu su se poljubili po prvi puta Claudia i Drago“, što demantira glasovitu poslovicu Ich hab' mein Herz in Heidelberg verloren (Ja sam svoje srce izgubio u Heidelbergu), jer, ne – ja sam ga tamo, nadam se, zauvijek pronašao.
Danas smo u Zagrebu, u selu Medvedski breg na obroncima Sljemena, u glavnom gradu Republike Hrvatske, i najvećem gradu u Hrvatskoj po broju stanovnika (1,1 milijuna sa metropolskim područjem). Povijesno gledano, Zagreb se u pisanim izvorima prvi puta spominje 1094., utemeljenjem Biskupije. To je manje važno ali potrebno, jer sam ponešto rekao o svim gradovima u kojima sam ljubio i ljubim. I vjerujte mi. Pojma nemam kamo će me život voditi i koliko će još trajati. Ovo što je prošlo do danas, od stupanja u brak s Claudijom u Heidelbergu u listopadu 2006., ono što je, na kraju, bitno, dovoljno je da vam sa sigurnošću kažem da ju ne želim nadživjeti. Ne bih mogao otrpjeti tu bol. Claudia me tješi, dobronamjerno, diskretno, dubinski, i kaže: „Uvijek je najbolje onako kako jeste.“ Kažu da čovjek govori dubokim, toplim glasom opće stvari, običnim riječima, ali da tu riječ, ljubav, koja sve nagovještava i svatko očekuje, ne izgovara nikako ili da je neće do kraja života izgovorio.
Mislim da sam to ovdje opovrgnuo. I još nešto, parafrazirajući Ivu Andrića: Ovo što sam napisao nije učinjeno za vrijeme još jednog sna, nego u vrijeme nesanice. Ne spavam i znam da ne spavam. Claudia povremeno ulazi u sobu jer me nema pored nje u toplom krevetu u kojem među nama, jer kažu da se život vrti u ciklusu, leži mala maskota, jedan od onih pingvina koje se prodaju za par eura u IKEA-i, možda misli da sam potpuno odsutan, u drugoj okolini, na drugom kraju planete, u nekom drugom svijetu. Ne. Prisjećam se sebe, nekih trenutaka svjetlosti, brišem nepotrebna sjećanja. Gazim sve dublje u tu svjetlost koja se budi izvan moje radne sobe i gubim se u njoj. Za Claudiju. Za uvijek. Sve što nikad nisam mogao u snu naslutiti ni na javi vidjeti, kazala mi je nesanica svojim nijemim, plahim, očaravajućim mirom.