Hrvoje Ivanković [1]

DOŽIVLJAJ DUBROVNIKA – LAMENTACIJE O MRTVOM GRADU

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

Svi znamo turističke vedute Dubrovnika; one suncem okupane slike mora i kamena, s kojih tu i tamo izviruje poneki rascvjetali busen egzotičnog mediteranskog bilja. To je, kako Jure Kaštelan kaže, onaj „jedini Dubrovnik od kamena i svjetlosti... otvoreni dlan pod zvijezdama“ ili kako George Bernard Shaw poručuje, mjesto u koje trebaju doći oni koji „uistinu žele vidjeti Raj na zemlji“. Blještavoj simbiozi pejzaža i arhitekture nerijetko se dodaje i čarolija povijesti, kojoj je odolio malo tko od putnika koji su opisali svoj doživljaj Dubrovnika. Klasično su mjesto opservacije baruna Alexandera von Warsberga, zapisane 1871.: „Grad mi se pričinja kao otisak pečata historije; ovako je puna povijesti još jedino Venecija. I ovdje, kao i tamo, ništa novo nije nadošlo, i ovdje se vidi vjerna slika onoga što je nekoć bilo.“
Kada je početkom 20. stoljeća stigao u Dubrovnik, i Hermann Bahr je warsbergovski pozorno osluškivao jeku povijesti, no ipak je na trenutak pobjegao iz meditativnog raspoloženja, kako bi precizno dijagnosticirao svoj osjećaj dubrovačke „tadašnjosti“. „Čudnovato je to ovdje; nema sadašnjosti!“, zapisao je „dalmatinski Columbus iz Beča“, kako je Bahra ironično nazivao Matoš. „Posvuda se ističe: Bilo jednom! A u ljudima silno vri: Opet će jednom biti! Ovdje žive u sjećanju i očekivanju. Od jučer na sutra. A danas nemaju. Mrtav grad, s nerođenim gradom u utrobi.“
Te Bahrove misli, a posljednju rečenicu smatram najjezgrovitijom definicijom suvremenog Dubrovnika, uvode nas u opsežnu raguzeološku literaturu o mrtvom gradu, prije podsvjesno zanemarivanu negoli ciljano skrivanu, ali svejedno malo poznatu, osim kada je riječ o vojnovićevskim, apologetskim vapajima nad umrlom prošlošću; o onom Bahrovom: „Bilo jednom!“
Pola stoljeća prije Bahra, sličan doživljaj Dubrovnika opisala je, primjerice, i njemačka književnica Ida von Düringsfeld, koja grad nije vidjela samo na proputovanju; ostala je u njemu preko godinu i pol dana, pokopavši prije odlaska svoju sedmomjesečnu, u Dubrovniku rođenu djevojčicu. „Dubrovnik doduše nije propao ali je prestao biti“, zapisala je barunica Ida. „Preživio je sama sebe kao vlastiti nadgrobni spomenik na svojim grimiznim liticama, na obalama svog vječno nemirnog mora. More je isto, litice su iste, ali Dubrovnik nije više isti. Zidine ga njegove zaokružuju kao i prije – kamen ne stari, ali Dubrovnik je ostario... Počiva sred tišine svojih zidina, zaspala republika, kao što je Barbarosa u Kyffhäuseru zaspali car. Barbarosa bi se mogao probuditi, Dubrovnik nikad. Tih i miran kao ni jedan drugi grad i zauvijek utihnuo leži ispružen kao relikvija...“
Da se u Dubrovniku ni nakon Ide, ni nakon Bahra, ništa nije promijenilo, posvjedočio je 1930-ih i Tin Ujević. Opio ga je, doduše, ugođaj grada: „U Dubrovniku osjećate onu vilinsku sugestiju kojom obiluju lijepi predjeli inozemstva“, ali ga je, u istoj rečenici sa Splitom i ostatkom Dalmacije, opisao kao „mrtvi grad“. „Mrtvi. I još kako. Jer starine i promet stranaca nisu jedina dva predmeta kojima se treba oduševljavati... I ne tvrdim da nedostaju talenti, raspoloženja. Ali nema suvremenog ambijenta i – organizacije... U vilinskoj igri čarobne Dalmacije suviše ima nepovjerenja prema ljutom jurišu mladosti. Tu su najaktualniji dramski junaci car Dioklecijan, kraljica Teuta, kakovi mletački dužd ili dubrovački knez.“ U drugoj putopisnoj crtici Ujević se nesvjesno nadovezuje na Bahra, oprezno razmičući zastor iza kojeg se kriju uzročnici trajne mumificiranosti grada, njegovog trajnog odsustva od sadašnjosti. „Što ćemo!“, uzdiše Tin, „u besjedi rođenih Dubrovčana uvijek se pomalo osjeća prizvuk žaljenja za republikom svetoga Vlaha, koja je propala postavši živi anakronizam u praskozorju vijeka pare i elektriciteta.“ Na ovom se mjestu moramo vratiti stotinama godina u natrag; moramo iz „mrtvoga grada“ prijeći na teritorij „puste hridi“, no riječ je, kako ćemo vidjeti, o jednom te istom toponimu.
Povjesničari se nikada nisu mogli složiti oko točnih okolnosti i vremena nastanka Dubrovnika, a prije tridesetak godina arheološkim je istraživanjima porušena i dugo vladajuća teorija o sedmom stoljeću kao o dobu kada su izbjeglice iz porušenog antičkog Epidaura osnovale Dubrovnik. No bez obzira na različitosti, u svim tim verzijama iz magle povijesti izranja pusta hrid, na koju stižu epidaurske izbjeglice, i na kojoj počinje dubrovačka povjesnica. Svi koji su je rekonstruirali slažu se, naime, u opisu mjesta na koje su se iskrcali izbjegli Epidauritanci, pa im već kod Konstantina Porfirogeneta ta „strmenita obala“ (lau) daju i novi zavičajni naziv – „Lauzejci, što će reći 'oni što sjede na strmenitoj obali'“. U povjesnici Popa Dukljanina spominju se „morske strmine“ – „ripis marinis“, a kod Milecija, prvog poznatog nam „Lauzejca“ koji (u 14. st.) piše kroniku svoga grada, susrećemo „strmenite“ i „moćne obale“ – „ripa sonat“ i „magnis ripis“. No kod Milecija se u igru uvodi i jedan novi, za dubrovačku temu neobično važan termin: „siromasi“. Ti su siromasi koji su pobjegli iz Epidaura – „inopes fugientes ex Epidauro“, „na moćnim obalnim strminama, gdje je sada grad Dubrovnik, sagradili utvrdu... sigurno utvrđenu živim kamenom, strašna izgleda na gorskom vrhu“. To je dakle mjesto gdje se rađa „povero Raguseo“, „ubog... kako uš“ – reći će Držićev Skup; vječito izložen opasnosti, prisiljen preživljavati i prehranjivati se na onom svom malom i škrtom komadiću kopna, i potucati se po svijetu „za dobit kaban, da u daždu ne okisne“.
U tih nekoliko riječi: „izbjeglice“ i „strme obale“, „siromasi“ i „utvrde“, anticipirana je buduća historija Dubrovnika; s njima počinje povijest dubrovačke izularnosti, presudno važna za shvaćanje dubrovačkog mentaliteta i politike. Jer misliti Dubrovnik znači, prije svega, imati na umu njegov izdvojeni položaj u odnosu na svijet koji ga okružuje; znači razumjeti da taj hridni otok nije bio idilično mitsko utočište nego stan izbjeglica, obala spasa na koju je doplivao polumrtvi brodolomac. Prvi su naši Lauzejci u svim verzijama legende o osnutku grada uvijek izbjeglice: i kada iz Epidaura bježe pred Gotima, Slavenima, Avarima ili Saracenima, i kada predvođeni Radoslavom Bellom doplovljavaju iz Rima, bježeći od građanskog rata ili ponižavanja rimskih velikaša. Slijede ih neprekidne rijeke nesretnika koje Dubrovčanima pomažu razviti osjećaj puste hridi kao utočišta slobode. Dolaze kolone izbjeglih Bošnjaka, Albanaca, Grka, carigradski kršćani među kojima je i budući pjesnik Marullo Tarcaniota, prognani slavenski velikaši, fjorentinski disidenti, iberijski Židovi, Paleolozi, Mediciji... Neki među izbjeglom „rajom“ i sami će postati Dubrovčanima, veteranima mita koji se tada nalazio u početnoj fazi stvaranja, iako je, zahvaljujući „državnoj propagandi“, djelovao već jako drevno i moćno. Kao u ciklički ponavljanim ritualnim igrama, svaki novi zbjeg obnavlja svijest Dubrovčana o njihovoj posebnosti i o potrebi da se održe na toj pustoj, usamljenoj hridi. Još više od toga, upozorava ih na dramatičnu različitost, pa i okrutnost svijeta kojim su okruženi.
Na bijednom komadiću zemlje te sirote izbjeglice stvaraju žilavu državicu koja će na rubu porobljenog svijeta, na pomaknutom pragu Istoka, steći bogatstvo te trajno sačuvati svoju slobodu i oksidentalnost. Ne mislim razglabati o okolnostima toga razvoja; puno je, naime, stranica napisano o razlozima – geografskim, ekonomskim, diplomatsko-političkim, vjerskim, vojnim, etničkim, sudbinskim – zbog kojih je Dubrovačka Republika postala „emporijem civilizacije na ovoj strani Jadrana“. Taj je citat preuzet iz Warsbergovog putnog dnevnika, no moglo bi mu se pridodati još mnoštvo sličnih zapažanja, nerijetko opterećenih kanoniziranom zapadnjačkom slikom Balkana i Orijenta, što svoj ironični vrhunac doživljava u kratkoj opasci Napoleonova maršala Marmonta, čovjeka koji će zapisati kako je grad, čiju je političku samostalnost okončao, bio „oaza civilizacije usred barbarstva“. Što su više uzbuđeni blizinom turske granice ili osupnuti vlastitim doživljajima u morlačkim i otomanskim krajevima, zapadni su putopisci to više opčinjeni i iznenađeni Dubrovnikom, i njegovom pripadnošću civilizaciji iz koje i sami dolaze. Podjednako to potvrđuju i francuski poslanik u Carigradu, Jean de la Vigne, kada sredinom 16. stoljeća smrtno bolestan žuri sa svojom pratnjom prema Dubrovniku, kako bi umro u prvom slobodnom kršćanskom gradu, i Ida von Düringsfeld, kada zapisuje rečenicu: „Koliko god je za mene ono neeuropsko u Dalmaciji bilo zanimljivo, ipak sam se veselila, kad sam u Dubrovniku opet našla Europu“, i njen suvremenik, Johann Georg Kohl, koji svoje razmatranje o posebnosti Dubrovnika poentira rečenicom: „Kao krijesnica na tamnom zidu, kao svjetionik na pustoj obali, tako je mali grad sjao na rubu velikog trupa.“ O domorocima, dakako, ne treba ni govoriti; dovoljno je možda citirati Luja Vojnovića koji Dubrovnik opisuje kao „mali bijeni stan“ „na ždrijelu varvarskoga svijeta“.
No ako je doživljaj Dubrovnika kao „civilizacijskog emporija“ bio karakterističan i za putnike novijeg vremena, i za njihove drevne prethodnike, s pejzažom je priča bila posve različita. Prije ere Grand Toura, plodnost zemlje bila je važnija referenca od njene slikovitosti, pa mnogi putnici prepoznaju u Dubrovniku onu pustu hrid o kojoj pričaju drevni dubrovački kroničari. Jedan od najupečatljivijih iskaza dao je, primjerice, francuski protestant Phillipe du Fresne-Canaye, koji je u Dubrovniku boravio u ljetu Bartolomejske noći. „Dubrovačko zemljište“, kaže Canaye, „toliko je kamenito da brodovi koji idu u Pugliu uzimlju za svoj balast kamenje koje daju Puljizima da prave zidove, a od njih uzimlju zemlju za pravljenje vrtova“. Pedesetak godina kasnije, njegov sunarodnjak, diplomat Louis de Hayes, proširuje tezu o pustoj zemlji na cijelo područje „neprostrane i neplodne“ Republike čiji „teritorij zapremaju visoke i gole planine, na kojima nema ni stabla“ i „koja ne može prehraniti svoje stanovništvo dulje od mjesec dana u godini“, a sličan opis ostavlja i njemački prirodoslovac Ernst Friedrich Germar koji u „najljepše mjesto cijele južne Ilirije“ stiže tri godine poslije ukinuća Republike. „Položaj Dubrovnika pust je i žalostan“, kaže on. „Neposredno nad gradom, i iz samog grada, diže se visoko, golo i strmo brdo i priječi svaki pogled. Pred gradom se opet ništa ne vidi doli sinje more bez otoka i bez ikakve promjene; to je more mrtva i kruta ravnica.“
Svoju graničnu poziciju i škrtost zemlje na kojoj su isklesali grad, Dubrovčani pretvaraju u topose svoje virtuozne diplomatske retorike. Opis grada prerasta u političku dogmu, pa se od dubrovačkih poklisara često traži da se pred svojim moćnim sugovornicima posluže argumentom „puste hridi“, kako bi se obranili od njihovih traženja i nameta. „... Čuvši o ovom haraču svi bi slično tražili od nas tribut, kojoj stvari, naš grad, položen među kamenitim i neplodnim brdima, ne bi mogao udovoljiti“, riječi su koje po naputku vlade godine 1441. trebaju pred vezirima izgovoriti dubrovački poslanici na Porti, ne bi li se oduprli turskom zahtjevu za plaćanjem harača. Iste godine, na istu temu, Šabadin-paši rumelijskom trebaju objasniti kako su „... prihodi Općine maleni, jer imamo mali teritorij, a i taj mali je pun kamenja“, a slične misli mora u svibnju 1535. ponoviti i Jerolim Bunić, kako bi objasnio ugarskom kralju Ferdinandu zašto mu Republika ne može isplatiti tribut. Upute su vrlo izravne: „... hoćemo da zauzmete takovo držanje, kako biste... nagnali Njegovo Veličanstvo na neku samilost i osjećanje boli“, a refren uobičajen: „Naš grad je položen na jednom mjestu kamenitom, neplodnom i sušnom, od kojega ne možemo izvući prehranu nego za dva mjeseca u godini...“. Predugačak bi bio popis svih poznatih mjesta na kojima dubrovačka vlada sugerira svojim predstavnicima da se posluže metodom „puste hridi“, što će svojom izvornom snagom zračiti sve do pada Republike. Samo će je nakon velikog potresa privremeno zamijeniti još snažnija figura, što je susrećemo 1677., kada Marin Kaboga i Đuro Buća trebaju obeshrabriti osvajačke planove velikog vezira, tvrdnjom kako Dubrovnik i „... nije više država, nego hrpa kamenja“. No taj sindrom „sirotog Raguzea“ prešao je s vremenom granice diplomatskog govorenja i postao dijelom mentaliteta, pretvorivši sklonost prema samosažaljenju u jednu od bitnih karakteristika onoga što će pasatisti 19. stoljeća nazvati „dubrovačkom dušom“. Sama sintagma „pusta hrid“ u književnosti će se pojaviti tek 1901, i to u djelu u kojem će zaiskriti u svoj svojoj životnoj i simboličkoj punoći mentalitetske odrednice. Riječ je, dakako, o dramoletu Allons enfants! – prvom dijelu Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, i o onom čuvenom vapaju gospara Orsata, izgovorenom u trenutku dok francuske čete čekaju da budu propuštene u Dubrovnik: „Pa ako ova tisućgodišnja zemlja slobode valja da propane, a mi ho'mo!... braćo, djeco! Eno nam lađa našijeh u portu. Ukrcajmo se. Ponesimo barjak i Sv. Vlaha, pa odjedrimo, kako naši davni oci! – Oh! Sretnoga plova!... Ho'mo! Ho'mo! Galebi i oblaci će nas pitat – Ko ste? Koga ištete?... a jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da skrije Slobodu.“ Sintagma „kriti slobodu“ zvuči kao oksimoron, jednako kao i skrivanje na pustoj hridi, no moćna pjesnička figura tu doista kondenzira petsto godina političke filozofije što je reljef učinila svojim snažnim oružjem i koja, da ne bude zabune, nije samo pjesnička fikcija, nego je preuzeta iz stvarnosti. Pravi autor te misli što je Vojnovićeva Orsata „podigla do vrha zanosa“ bio je, naime, stari senator Dživo Kaboga, koji je na izvanrednoj sjednici Velikog vijeća Dubrovačke Republike, održanoj 26. svibnja 1806., u trenucima kada su se Napoleonove jedinice približavale „vratima od Grada“, predložio da se od sultana zatraži neki od otoka u Egejskom moru te da se cjelokupno stanovništvo Dubrovnika, zajedno s pokretnim dobrima, ukrca na brodovlje i preseli na taj otok. Tu reakciju uvrijeđenog djeteta, koji kupi svoje igračke i odlazi, mogli bismo kronometarskom preciznošću odrediti kao trenutak kada „povero Raguseo“ i „pusta hrid“ prestaju biti aktivnom političkom strategijom i prelaze u izvorište strašne zaraze, koja će uskoro obuzeti sve Dubrovčane, a najdrastičnije će se odraziti u odluci plemstva da se biološki samoukine, ako više ne može imati svoju državu.
Kroz duga stoljeća centar svog vlastitog svemira, Dubrovnik najednom postaje grad na periferiji carstva, kraljevine, države, te nakon neuspjelih diplomatsko-ustaničkih pokušaja da se obnovi Republika (nije nevažno da su u borbi za obnovu aristokratske Republike aktivno sudjelovali pučani i seljaci) zapada u akutni oblik apatije. Teško je zamisliti gorčinu s kojom su Dubrovčani primili novi austrijski administrativni ustroj, kada su na ulaze u stari grad postavljene table s natpisima: „Kotar Dubrovnik, Grad Dubrovnik“. Negdje u to vrijeme, pripovijeda dum Ivan Stojanović, pitali su vlastelina Lukšu Gozzea kakvim mu se čini rodni grad, u koji se vratio nakon poduljeg izbivanja, a on je odgovorio: „Da nijesu stavili one tablice, teško bih mogao razaznati je li ovo oni prijašnji Dubrovnik?“. S jednakom ironijom stotinjak godina kasnije dubrovačke novine prenose odluku Ministarstva građevina Kraljevine Jugoslavije, prema kojoj je, piše Narodna svijest, Dubrovnik svrstan među varoši, „poput Andrijevca, Berana, Bijelog Polja i Bileće, a gradovi u Zetskoj Banovini su samo Budva, Cetinje i Kotor“. Odnos Dubrovčana prema „novoj realnosti“ kratko je sažet i u epigramu nepoznatog autora, što se prema tvrdnji Josipa Berse „na stotinu načina“ godinama prepjevavao po gradu: „Naš Dubrovnik u vjekove stare / bi oaza sred divlje pustare; / a kada mu novo doba svane, / tada i sam pustarom postane“. Spoznaja da je Dubrovnik postao izgubljen „u bezimenom mnoštvu manjih gradova“ (iz pjesme Luka Giorgija banu Jelačiću), u Dubrovčanima budi samo pasivni prkos, koji ne slijedi nikakva akcija; oni su se duhom doista odselili na neki udaljeni otok, a kulisa grada podsjeća ih na beživotno tijelo njegove (i njihove) glorificirane prošlosti. Opus dum Ivana Stojanovića, jednog od „ideologa“ dubrovačkog pasatizma, upravo pršti od makabričnih i funebralnih metafora Dubrovnika – „sićušnog pokrajinskog grada u najzapuštenijoj i najudaljenijoj pokrajini velike države“. „Ne ostaje nam“, kaže na jednom mjestu dum Ivan, „nego da položimo Dubrovnik na odar mrtvački..., dok ne počne smrad..., dokle ne izgubi sve svoje crte obraza, oličene u duhu Dubrovčana koji ga nadživješe. Odar mrtvački Dubrovnika jest njegov divni prirodni položaj, a nakiti su mu: kultura, navade, običaji i harakter moralni, koji nije mogao poginuti nego tek smrću starijeh Dubrovčana.“ Tako paralelno s gradom i njegovim klasičnim krajolikom (Antun Kazali pjeva o mrtvom snu u koji se uljuljkava gruška luka, a Ivan Kaznačić o „bojama mračne žalosti“ i „osjećaju šutljive tuge“ u prirodi dubrovačke okolice); umiru i „posljednji Dubrovčani“ – riječ je o još jednoj sintagmi koji spada u pojmovnik dubrovačkog pasatizma. Zgodnu joj ilustraciju daje patetično finale dijaloške kozerije Antuna Krespija, U kafani, u kojoj gospar Jero brani pravo staroga vlastelina Vlađa na indiferentnost prema novim vremenima: „Gledajte ga, molim vas... On nosi u svom srcu tugu i čemer jedne izumrle države... On gaja u svojijem prsima grobište od dvadeset i pet hiljada ljudi, a to je dovoljno, da smrzne i okameni čoečje srce!... Pa kad vi doviknete tom čoeku, nek ustane na obranu svoje otačbine, i on se prene i pogleda oko sebe i vidi i promisli i shvati, oh! Tad će uskliknuti: 'A gdje si, domovino moja! Je li moguće, da te je osamdeset ljeta tako strahovito nagrdilo i izlizalo!... O Dubrovniče, Dubrovniče, ti si umro! To nije no mrtva tvoja slika; vješto izvršena slika..., ali, to moja domovina nije. Ne, nije! Moja je domovina u mom srcu... Pa kad ovo srce prestane kucat, tad će i tebe sa svijeta nestat. Posljednji Dubrovčanin zakopat će sobom u grobu posljednji odsjev dubrovačkog čuvstva'... Pa sad recite, biste li imali srca, da kudite indiferentizam takoga čoeka?“
Na fenomen „posljednjeg Dubrovčanina“ prvi je ukazao Josip Bersa, u svojim nezaobilaznim Dubrovačkim slikama i prilikama: „Kad je umro dum Ivan Stojanović (1900.) rekoše njegovi sugrađani: 'Umro je posljednji Dubrovčanin'. Uistinu, posljednjih Dubrovčana bilo je u zadnje vrijeme nekoliko; dubrovačka javnost, pošto bi jednog pokojnika proglasila posljednjim, nije se nalazila u neprilici, kad bi sutradan ispustio dušu drugi, koji je u jednakoj mjeri zasluživao taj počasni vapaj... Ova prenagljena čast stari je dubrovački običaj. Već 1828. čuveni liječnik Luko Stulli bio je posljednji u jednom sonetu Rafa Androvića; bio je 'posljednji' u jednom nadgrobnom slovu i Nikša Gradi, pisac 'Spravljenice'. Pero Budmani preseli se na bolji svijet kao 'posljednji Dubrovčanin', a kao 'posljednji Dubrovčanin' umre za njim i Luko Zore.“ I prije i poslije Berse mogli bismo pronaći mnoštvo sličnih primjera; nisu se bilježili samo „posljednji Dubrovčani“ u globalu, nego i posljednji pripadnici pojedinih starih rodova, posljednji ljudi rođeni u Republici, posljednji kapetani koji su plovili na brodovima „s barjakom svetoga Vlaha“, posljednji pravi dubrovački oriđinali, posljednje gospođe u nosiljkama, posljednji leri, kalafati i bastasi. Lujo Vojnović piše esej o „smrti dubrovačkih stijena“, a lokalne novine s tugom bilježe smrt starih stabala, posađenih u doba Republike. Dubrovčani, tako, na čudan način fetišiziraju svoju svijest o različitosti od krajeva koji ih okružuju; svijest koja nerijetko prelazi u oholost, o čemu sredinom 19. stoljeća vrlo izravno piše njemački romantičar Heinrich Stieglitz. „I danas, više od tri desetljeća poslije propasti i osiromašenja“, kaže on, vidimo dubrovačke „vlasteline kako oholo koračaju kao rasedlani konji, uvjereni da su posjednici jedne više i naslijeđene kulture... Ovo uvjerenje buja i nasljeđuje se“, pa „čak i obični kramari i obrtnici žive u uvjerenju da su nešto više i posebno zato što su Dubrovčani“. Takav životni stav predstavlja svojevrsno odbijanje komunikacije, te za posljedicu ima još veću izolaciju, još veće udaljavanje od suvremenosti. „Kao junaci romantičnih epa u začaranim dvorcima, Dubrovčani živu u uspomenama“, piše 1924. Milorad Medini, a desetak godina kasnije njegovu misao obnavlja mađarski povjesničar, Ferenc Fejtö: „Tiho propadaju, nazaduju, no okruženi baštinjenom starinom i uspomenama ipak ponosno vegetiraju u svojim sobama bez zraka, silno pretrpanim zastarjelom kramom“.
Dubrovčani su, čini se, odbijali priznati vremena koja su na realnu mjeru svela veličinu njihova grada. Mislim, pri tome, na najdoslovnije, fizičke kategorije veličine, koje najednom počinju odudarati od ambijenta grada, od grandece njegovih stanovnika i od „pečata povijesti“ kojim je obilježen. Koliko je lako upasti u tu zamku, potvrđuju nam i brojni stranci koje Dubrovnik iznenađuje i svojim dimenzijama i dojmom koji odaje. Najslikovitije je takav doživljaj prenio bibliotekar iz Bremena, J. G. Kohl, koji sredinom 19. stoljeća gleda na Dubrovnik s tvrđave Lovrijenac i zapisuje slijedeće retke: Ovaj plemeniti dio zemlje, tek je nešto veći od širokog trga pred rezidencijom ruskog cara. Na svakom brodu bi se, mislim, lako našao konop dovoljno dug da opsegne čitavu pozornicu na koju se punih tisuću godina penjao niz odličnih muževa. Da mi je bilo posjesti jednog od onih velikih sultana kojem su Dubrovčani neprestano slali poklisare da s njim pregovaraju. Da mi ga je bilo vidjeti kako ovdje na Lovrijencu meditira i gleda ovu hrpicu kuća: 'I to je dakle sav vaš dubrovački sjaj, to je dakle ono zbog čega se po cijelom svijetu toliko galami, zbog čega Istok i Zapad nemaju mira... A ja bih mogao pokriti ovaj tašti gradić, što ovdje sja i plamti, pokrovom kao noćnu svjetiljku i sve ovo ugasiti za tili čas.'“ U Dubrovniku, međutim, još živi dojam velikog grada – čak i nesklona mu Rebecca West priznaje kako „urbanost dalmatinskih mjesta tu prerasta u metropolitizam“, a Hermann Bahr se muči s pitanjem „zašto čovjek ovdje uvijek misli da je u veliku gradu“. Taj trajni privid unosi dodatni nemir, budući nova geostrateška i ekonomska karta Europe Dubrovniku ne nudi puno više od mjesta velikog pograničnog garnizona ili egzotične turističke destinacije, u sretnijoj varijanti budućnosti. Dubrovnik je, s jedne strane, odveć udaljen od tadašnjih središta europskog života da bi, poput Opatije, Monte Carla ili San Rema, prerastao u ekskluzivni turistički centar: uz nesretnog nadvojvodu Maksimiljana, koji je „u cijeloj staroj Europi“ čeznuo jedino za svojim Lokrumom, kroz stoljeće i pol dubrovačke dekadencije samo još jedan europski bogataš, bankar i hotelijer William Zimdin, odlučuje u Dubrovniku izgraditi svoju rezidenciju, no i njegovi su dolasci rijetki i kratkotrajni. Veličina naslijeđenog grada, suzila je, s druge strane, ljudske, ali svakako i materijalne potencijale (primjerice, u vidu razvijenih znanstvenih, kulturnih ili edukacijskih institucija), kao premisa na kojima bi se Dubrovnik mogao „redefinirati“ i suočiti sa suvremenošću. Grad se, doduše, neminovno širi, no ta stihijska „nadogradnja“ (koju „čuvari dubrovačkog ognjišta“ zalijevaju gorkim suzama) nije više od puke borbe za proširenje životnog prostora, a potrebu za njim pojačavaju sitne ekonomske migracije ljudi iz susjednih krajeva, uključivši i one prekomorske. I u tom je pogledu suvremeni Dubrovnik žrtva vlastite prošlosti; one u kojoj je sama sebe – možda i s valjanim strateškim razlogom, no to više nije bitno – osudio na zatvorenost i dimenzije grada koji je „tako malen i zgodan, da bi se čitav mogao poslati na Industrijsku izložbu u London“ (J. G. Kohl).
Braudel smatra da je Dubrovnik, koji tako često spominje u svojoj knjizi o Mediteranu, već u 15. stoljeću predstavljao svojevrsni anakronizam, a da je „usred 16. stoljeća bio živa slika Venecije iz 13. stoljeća“. Dubrovnik nije, poput Firence, postao Toskanom, niti je, poput Venecije, stvorio svoju veliku terrafermu; trajno je ostao vjeran modelu malog srednjevjekovnog grada-države, i upravo „sitničavoj budnosti“ takve tvorevine, nepomućene prelaskom u teritorijalnu, kompaktnu državu, Braudel zahvaljuje očuvanost dubrovačkih upravnih institucija i njihovih arhivskih fondova. Postojala su, doduše, vremena kada je Dubrovnik sanjao svoj san o većem teritorijalnom širenju (znamo da je na zapadu sezao do Visa, Hvara i Brača, na sjeveru do Bileće, a na jugoistoku do Dračevice, pa čak i do Valone, u čijem zaljevu kartografi 15. stoljeća bilježe naziv Porto Raguseo); san zaustavljen 1428. kada su granice novostečenih teritorija, od Stona do Konavala, obilježene grančicama i kamenim stupovima. Od tada se Dubrovnik zatvara u svoju kamenu ljušturu, pun nepovjerenja prema svemu što ga okružuje, pa i prema sebi samome. U više navrata kada je gradu zaprijetila neposredna opasnost od agresije, Dubrovčani ruše sve objekte u predgrađima, pa tako početkom 14. stoljeća uništavaju i franjevački samostan na Pilama, ali tvrdoglavo odbijaju proširiti opseg svojih zidina i omogućiti širenje grada na najbliža predgrađa. Odbijaju to čak i poslije razornog potresa iz 1667., kada kustos Vatikanske biblioteke, dubrovački plemić Stjepan Gradić, obnavlja svoju ideju o opasavanju zapadnog predgrađa, Pila, čvrstim fortifikacijskim sustavom, za koji je čak dao izraditi i danas izgubljene nacrte. Veličina grada bila je zapravo skrojena po mjeri politike kojom ga se branilo. Veći grad ne bi samo značio i veći izazov za sile koje su ga okruživale, nego i više usta koja treba nahraniti i veću opasnost od urote i pokušaja podrivanja čvrstih načela na kojima je vlast nad njim počivala. To nepovjerenje i oprez ostali su, čak i nakon propasti Republike, trajno živom karakteristikom dubrovačkog mentaliteta, i iz njih izrasta ona čuvena maksima, za koju bih prije rekao da je zločesto „pripetavanje“ stranaca (kao i „sette bandiere“ ili „povero Raguseo“), negoli autentični dubrovački proizvod: „sa svakim lijepo, ma s nikim iskreno“.
Dvostruki strah – od „vanjskog neprijatelja“ i od unutarnjeg izdajstva, na čudan je način upisan i u kamen dubrovačkih „mira i forteca“. Dubrovčani su, naime, dobro znali kako s nekoliko položaja oko grada neprijatelj može ugroziti gradske zidine, i kako bi ih zbog toga trebalo zaštiti utvrđenjima, no ipak su to uporno odbijali uraditi. Nije posrijedi bio samo strah od neprijatelja koji bi te utvrde mogao zauzeti i pretvoriti u ofenzivne objekte, nego prije svega strah od izdajstva nekog od njihovih domaćih zapovjednika. Pišući o prijedlogu za izgradnju izdvojenih utvrda, što ga je 1618. podnio domaći inženjer Mihajlo Hranjac, jezgrovitu analizu takvog razmišljanja iznio je 1951. najveći stručnjak za dubrovačke fortifikacije, Lukša Beritić. „Vanjske odvojene utvrde“, kaže Beritić, „nijesu nikada izgrađene, što je poznajući psihu ondašnjih otaca Republike i razumljivo. U jednom gradu-državi, gdje se Rektor mijenjao svaki mjesec i gdje je on za doba svoga vladanja bio samo prvi među jednakima, gdje je nadbiskup morao biti stranac, a u najboljem slučaju obični građanin, ali nikako plemić, a tako isto najviše vojno lice, takozvani guverner oružja, gdje ni tajnik Republike nije mogao biti član gradskog plemstva, razumljivo je, da se nije htjelo povjeriti jednom licu jedan jaki utvrđeni položaj, sa kojeg se može bombardirati grad, a kojemu se sa gradskih utvrda ne može naškoditi.“ U jednom slučaju Dubrovčani su ipak napravili izuzetak: velika hridina ispred samog zapadnog ulaza u grad – slikovito je zovu i „dubrovačkim Gibraltarom“, bila je odveć snažnom potencijalnom prijetnjom, pa je na njoj još u 11. stoljeću izgrađena monumentalna tvrđava Lovrijenac: s tri strane njeni su zidovi među najdebljim u cijelom dubrovačkom fortifikacijskom sustavu; mjestimično dosežu debljinu i od 12 metara, no sa strane okrenute prema gradu, navodi Beritić, ne prelaze debljinu od 60 centimetara, kako bi se u slučaju potrebe s lakoćom mogli razoriti topovskim hicima s drugih dubrovačkih utvrda. Stvarnosni pozitiv te fascinantne priče o Lovrijencu i o vječitoj sumnji poduprt je i svojim negativom u „službenoj verziji“ dubrovačke povjesnice (Annales Ragusini), bogato protkane predajama i legendama. Dukljanski kralj Bodin je, naime, početkom 11. stoljeća u neposrednoj blizini grada (danas je to Prijeko, u samom središtu Dubrovnika), podigao utvrdu svetoga Nikole, pomoću koje je više mjeseci nadgledao grad i držao ga pod opsadom. Ne uspjevši silom prodrijeti u utvrdu, Dubrovčani su je osvojili zahvaljujući izdajstvu njenog zapovjednika, nekoga Vucha Gradiensea. On je u dogovoru s Dubrovčanima jedne večeri opio posadu Bodinove utvrde, pa su je dubrovački soldati bez problema osvojili. Osim što je ušla u povjesnicu, ta je priča imala još dva rukavca koja su je ciljano održala trajno živom u svijesti Dubrovčana: Gradiense (Gradić) je, zajedno sa svojom lozom, nagrađen primitkom u red dubrovačke vlastele (spomenuti Stjepan i Nikša Gradić njegovi su daleki potomci), a na mjestu Bodinove utvrde, navodno je od njenog kamena, podignuta i danas postojeća crkvica sv. Nikole, u kojoj se svake godine slavila uspomena na taj događaj. Dubrovčani su, dakako, slavili Gradićevu akciju kao „pozitivno izdajstvo“, ukazujući što bi se moglo dogoditi i samom Dubrovniku kada bi stega sloge i patriotizma popustila, no nisu u svoj godišnji kalendar propustili uvrstiti ni opomene lišene te čudne inverzije simboličkog smisla, pa je jedna od najraskošnijih dubrovačkih procesija – ona na dan Četrdesetorice mučenika, bila posvećena otkrivanju, u biti marginalne, plemićko-pučanske urote iz 1400. godine.
Kondenziranje ovakve energije unutar skučenog rastera grada, nužno je moralo ostaviti posljedice na mentalitet njegovih stanovnika; moralo je utjecati na stvaranje atmosfere straha, samodovoljnosti i zatvorenosti. U jednom od svojih urotničkih pisama iz 1566. Marin Držić kaže za dubrovačke vlastodršce kako „bi htjeli da se što manje o njima dozna, kako bi poput bogova živjeli sami za sebe. A to im je nemoguće, budući da su zbog prijeke potrebe, i radi trgovine... prisiljeni općiti sa svijetom, i u onoj rupi (in quel buso), koju s velikom ohološću drže u svojoj vlasti, milovati one koji njih miluju“. Desetak godina kasnije čovjek Don Juana Austrijskog, Matias Vicudo, opisuje svom gospodaru Dubrovnik kao „kavez“ u kojem „žele znati tko sam, s kim govorim, kamo zalazim, i tko zalazi k meni“, a francuski konzul André Alexandre Le Maire godine 1766. piše najotrovniji traktat o Dubrovniku, u kojem iznosi i sljedeća opažanja: „Fini, lukavi, prepredeni, nepovjerljivi, oprezni u svemu što bi im moglo škoditi ili biti od koristi, Dubrovčani broje i mjere korake onih s kojima imaju posla, pogađaju njihove misli, prodiru u najintimnije kutke njihova srca i služe se ovim spoznajama u svoju korist. Njihove mane i kreposti čista su politika: zločesti, nepouzdani i izdajice bez grižnje savjesti, postaju čestiti ljudi ako prilike to zahtijevaju. I to je kod njih tako prirodno da bi mogli poslužiti za uzor. Kod njih je laskanje toliko opasnije što nije ni nevješto ni nametljivo. Oni proučavaju karakter ljudi kojima se žele dopasti i kade im samo koliko mogu podnijeti... Motre na sve što se događa u kućama koje posjećuju – da bi ispričali onima kojima se žele dodvoriti i rijetko propuste dodati štogod svoga. Nedostatak društvenog života, predstava, javnih zabava, krajnja dokolica u kojoj žive i njihova averzija prema svakom duhovnom i tjelesnom radu ne ostavlja im drugu mogućnost zabave osim budno motriti što drugi rade i ogovarati...“ Te opservacije treba, dakako, uzeti s rezervom; njihovi autori su, naime, urotnik, špijun i krajnje neobjektivni promatrač prilika u Dubrovniku, no atmosfera ustajalosti i klaustrofobičnosti koju opisuju, odveć je slična, a zahvaćena je u širokom vremenskom luku, da im bar u tom segmentu ne bismo povjerovali. U tom nas uvjerenju, uostalom, može učvrstiti studija dubrovačkog prosvjetitelja, Toma Basiljevića, Bilješke o malim gradovima i malim državama (napisana oko 1794.) u kojoj se, istini za volju, nigdje izrijekom ne spominje Dubrovnik, ali je posve jasno kako bernski i göttingenski student, Basiljević, njome ispisuje psihogram svog rodnog grada. „Ubitačan mir malih gradova u kojima malobrojne osobe žive jedne među drugima i samo s njima veoma je poguban za duh i srce svakog bića koje misl.“, kaže Basiljević. „Često se strahovite oluje rađaju usred te zlokobne tišine i mira. Unatoč duševnoj tromosti i lijenosti značajnoj za stanovnike malih gradova, groznoj dosadi koja ih muči i krajnjem idejnom siromaštvu u kome životare, najmanja sitnica raspaljuje, razdražuje i oduševljava njihovu maštu u najvećoj mjeri. Ono što prolazi ulicama, ono što oni zapažaju vireći od jutra do večeri jedni drugima u prozore ozbiljno ih uzbuđuje i zaokuplja... Neukost, silništvo, uski i nepropusni krug misli koje su ograničene na događaje svijeta dužine nosa, moralna bijeda, ambicija, taština, dosada, lakomost i svemoćni utjecaj nekog brbljavca ili nevaljalca stvaraju isto toliko zla koliko najokrutnije strasti mogu stvoriti u nekom samostanu... Nigdje nema toliko tiranije i ropstva duha koliko u malim republikanskim državama... Mladi čovjek koji bi mogao postati nešto u velikom svijetu, sasvim se gubi u takvim sredinama. Ni u kakvom društvu neće moći ništa naučiti, nitko ga neće bodriti, nitko ga neće poznati, ljubiti, slušati ili razumjeti...“
Veličina grada i u dubrovačkom slučaju presudno određuje mentalitet njegovih stanovnika, no u stvaranju dekadentne duhovne klime iz koje će izrasti doživljaj mrtvog, usnulog grada, itekako je važan još jedan čimbenik. Dinamika Dubrovnika stoljećima je, naime, više bila određena njegovom prisutnošću u tokovima svjetske političke i ekonomske povijesti, nego unutarnjim životom grada. Zadivljuje pragmatika starih Dubrovčana iz koje su iznikli raguzejska diplomacija, ekonomija i urbanizam, ali u pogledu svakodnevnog životnog ritma, Dubrovnik je oduvijek bio u sivoj zoni, odsutan od suvremenosti. O tome nam govore i tendenciozni Le Maire kada kaže kako Dubrovčani „ne znaju što će s vremenom“, i Marin Držić kada svoj grad naziva „rupom“, i Marin Getaldić kada se u pismu Galileiu žali kako je u Dubrovniku „kao u grobu zakopan“, pa ne čuje „nikakve novosti“, i Ivo Vojnović kada kroz usta jednog svog lika kaže kako Ruđer Bošković, da je ostao u Dubrovniku, „ne bi bio više Bošković“ jer bi se tu „smucao... bez posla“. U desetljećima na pragu modernoga doba Dubrovnik je sveden na svoj corpus fisicus; lišen one izvanjske dinamike, sav se pretvara u povijest i kulisu. Mjesto potencijalne reformatorske ideje zamjenjuje ideologija konzervativne utopije, a na sve propulzivne i moderne zamisli gleda se sa sumnjom i podozrenjem. Staro je to naslijeđe koje dobro ilustrira primjer s jednom od posljednjih dubrovačkih akademija, Patriotskim društvom, što ga je potkraj 18. stoljeća osnovao Miho Sorkočević, okupivši najpropulzivnije duhova ondašnjeg Dubrovnika. Sorkočevićeve namjere bile su izrazito reformatorske, a u kakvom ih okružju pokreće, najbolje pokazuje pismo što ga je uputio svom nećaku Tomu Basiljeviću u Beč (citira ga Žarko Muljačić u studiji Dva priloga povijesti dubrovačkih akademija), žaleći mu se kako su u Dubrovniku sasvim izolirani od suvremenih kulturnih i znanstvenih strujanja, te kako su neprijatelji prosvjetiteljske ideje brojni, moćni i poduprti od strane vlasti. Nije trebalo dugo čekati na potvrdu Sorkočevićevih riječi; članovi Društva poslani su na razne dužnosti izvan Dubrovnika, pa Muljačić logično zaključuje kako „postoje indicije da Akademija nije dobrovoljno raspuštena, već da je na to bila prisiljena neprijateljskim stavom vlasti“, što potvrđuje „staru istinu da je dubrovački vlasteoski režim postao kočnicom napretka“. No taj isti sustav vlasti dobit će svoje povlašteno mjesto u pasatističkom mitologemu dubrovačkog ottocenta, dok će intelektualni bardovi tih i malo kasnijih vremena, pronaći brojne uzročnike duhovne devastacije grada, od „francuske enciklopedije s idejama socijalnog prevrata“ do „poamerikančenih varvara“ i „Cookovijeh turista“, ali nikada neće pomisliti da problem, možda, započinje od njih samih i njihove mitomanije. Frazeologiju „puste hridi“ zamijenila je tada retorika „mrtvog grada“; ispisane su brojne stranice o „današnjoj ništoti“ i „apatiji koja je ovim gradom zavladala“ (Orsat Pucić), no od Sorkočevićevih i Basiljevićevih vremena nije učinjen nikakav intelektualni napor (o pokretu da i ne govorimo), koji bi Dubrovnik pokušao približiti duhovnim stečevinama onog Ujevićevog „vijeka pare i elektriciteta“.
Podrška muzealizaciji grada stizala je i sa strane; počevši od ilirskih vremena, hrvatskim kulturnjacima Dubrovnik je pojam koji više živi u prošlosti negoli u sadašnjosti (izuzetak je jedino politički prezent), a Ivan Gundulić lik prisutniji (pa i stvarniji) od bilo kojeg živog Dubrovčanina. Suvišno bi bilo nabrajati sve one apoteoze koje su tijekom 19. stoljeća u slavu dubrovačke prošlosti ispisali hrvatski književnici, od kojih su neki i osobno posjetili Dubrovnik. Njihov dolazak redovito se pretvara u hodočašće „našem slavnom Dubrovniku“, koji ih oduševljava sjenkama „bivšeg Dubrovnika“ i njihovim osobenim čuvarima. Tako i Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, pri prvom susretu s Dubrovnikom „srdce... kucaše od veselja i suza radostna pomoli (mu) se na licu“, no nakon boljeg upoznavanja i on priznaje kako je „današnji Dubrovnik sitna... samo slika starog Dubrovnika“; grada koji s tarace Pucićeve kuće doživljava kao „polumrtvu dvoranu, iz koje je nemila ruka tuđa izagnala duh slobode, radnje i oduševljenja, pak ostavila samo tvrde kule..., da se kao bezdušne stražarnice groze onomu, koji bi tu htjeo uzkrisiti stari duh“. Dok istražuje dubrovački arhiv te uzalud traži Gundulićev grob i Kukuljević lamentira o uzrocima dubrovačke apatije, i nema bitno drugačije mišljenje od svojih domaćina: „Zapadno evropski materijalizam, austrijsko birokratstvo i talijanska lakomišljenost s razvraćenošću preoteše mah u starodubrovačkom životu“. No kakav je to „novodubrovački život“ (ili bar njegova idealna projekcija koja ne bi bila zasnovana na prizivanju prošlosti) ne doznajemo ni od Kukuljevića ni od njegovih suvremenika; u Dubrovniku je, kako figurativno kaže Tin, dubrovački knez još uvijek najaktualniji dramski junak i ostat će to sve do naših dana, jer suvremeni Dubrovnik, kada je o domaćim autorima riječ, ne postaje tema, a još manje topos književnog stvaralaštva. Radnja pojedinih djela ukorijenjena je u dubrovačku suvremenost gotovo jedino kada je povezana s temom smrti, koja se od pojedinca – primjerice u Vodopićevoj Tužnoj Jeli ili Vojnovićevoj Ksanti, u širokim potezima razlijeva na portret cijelog jednog „malog svijeta na umoru“. Postoji, doduše, i poneka rijetka iznimka, no ona samo glasno potvrđuje pravilo, poput komedije Kate Kapuralica kojom je godine 1800. sanitetski činovnik i član spomenutog Patriotskog društva, Vlaho Stulli, razgrnuo klišeje i kulise, ponudivši nam uznemirujući dokumentarni portret ljudi s ruba društva i egzistencije. Taj čudesni proplamsaj naturalizma koji bismo danas mirne duše svrstali u registar „dramaturgije sperme i krvi“, spada u onu vrstu literature koja je u utočištu konzervativne utopije mogla djelovati purgativno, no Stullijeva je komedija sve do druge polovice 20. stoljeća ostala pohranjena u istom onom mraku u kojem su se tijekom više stotina godina skrivala i djela Marina Držića.
Kada je godine 1974. glasoviti šekspirolog Jan Kott vidio Katu Kapuralicu u izvedbi Kazališta Marina Držića, toliko je bio iznenađen njenim stilom i izravnošću govorenja, da je izjavio kako bi taj komad mogao biti i lukava podvala nekog našeg duhovitog suvremenika. Ali naših suvremenika koji bi, poput Stullija, na problemski istančan način zagrebli po pozlaćenom dubrovačkom okviru nije na žalost, bilo, pa je na prvu iduću – autentičnu i neidealiziranu scensku sliku suvremenog Dubrovnika, trebalo pričekati dvjestotinjak godina, sve do predstave Radionica za šetanje, izmišljanje i pričanje, što su je 2003. Bobo Jelčić i Nataša Rajković postavili na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ne treba biti prorok kako bi se predvidjelo da u spomenaru Igara (o čijoj su fetišizaciji nadahnuto pisali Mani Gotovac i Dalibor Foretić), to remek-djelo ambijentalnog kazališta nikada neće dobiti mjesto koje zaslužuje, no onima koji su je vidjeli, prizori Radionice zacijelo još uvijek lebde iznad južnih rubova grada, „krivuljom bojišnice“ kojom se to kazalište u ophodnji kretalo. Kombinirajući igru profesionalnih glumaca s iskazima domorodaca, zatečenih in situ, na mjestima na kojima se predstava izvodila, Bobo i Nataša otkrili su grad s onu stranu medijskog glamura i turističkih itinerera, tamo gdje svoje egzistencijalne životne bitke vode štićenici staračkog doma i pučkoškolska djeca, lokalni osobenjaci i nesretni bračni parovi; reliquiae reliquiarum sve malobrojnijeg stanovništva stare gradske jezgre, ali i životnog duha koji je priječio njenu potpunu muzealizaciju. U dokumentaristički vjernim iskazima tih ljudi njihovi intimni problemi isprepleli su se s kvartovskim legendama i predajama, pa su i (pseudo)povijest i oni sami, zajedno s ambijentom u kojem žive, počeli djelovati jednako nestvarno, potrošeno i umorno. Kao što su brojni putopisci, od onih koje sam već spomenuo, do Patona, Wilkinsona ili Anne Beaufort, u Dubrovniku čuli jeku povijesti, tako sam i ja u toj predstavi čuo zvonku, a ipak melankoličnu jeku Krležine Dubrovačke kulise („... Jutarnja je slika grada znojna sušičava febra / prosjaka gladnih podno gradskih mira. / Čitav Grad je stara svirala što svira / za škudu stranca tuđinskoga srebra...“), prve neidealizirane lirske slike grada koju je 1931., neposredno nakon prvotiska u Suvremeniku, objavila i dubrovačka Tribuna, napominjući da to radi s „obzirom na veliki interes koji u građanstvu postoji za ovu najnoviju poetsku tvorevinu g. Krleže“(!!!).
Predstava Bobe Jelčića i Nataše Rajković djelomično se događala upravo na mjestima nekadašnje „strmenite obale“, na koju su se iskrcale izbjeglice iz Epidaurusa, no to zacijelo nije bio jedini razlog zbog kojeg sam je doživio kao završni čin bahrovske sage o „mrtvom gradu“; kao svojevrsnu posvetu „živim ljudima“ koji su ostali zaboravljeni na rubovima „puste hridi“, nakon što su svi ostali otplovili na onaj imaginarni sultanov otok u Egejskom moru. U jednom od prizora Radionice, djeca koja žive „ispod svete Marije“, sanjare kako će jednoga dana netko urediti njihovo malo, skromno igralište, zapravo slučajno preostali komadić slobodnog zemljanog tla, i kako će, kada odrastu, otići u Zagreb, u sadržajniji život, u svijet otvorene nade. Nju u svom „malom bijenom stanu“ na ždrijelu velikog postkumunističkog svijeta očito više ne mogu pronaći, o čemu je desetak godina prije na začudan način progovorio i dubrovački konceptualist i performer, Slaven Tolj, u svom projektu Prekinute igre. Niz fotografija koje čine taj rad prikazuju teniske loptice zaglavljene u pilastru dubrovačke katedrale, ispred koje su dubrovački klinci improvizirali svoje igralište. Kulisa im je, međutim, i tu, na pustoj dubrovačkoj poljani, oduzela pravo na igru, baš kao što je njihove prethodnike, ista ta dubrovačka kulisa potkraj 16. stoljeća opominjala: „Pax vobis: memento mori qui ludetis pilla“ („Mir s vama, sjetite se da ćete umrijeti, vi, koji se igrate loptom“), kroz grafit što ga je na crkvi svetoga Roka vjerojatno zapisao neki mrzovoljni svećenik, kojemu je dječja igra na obližnjoj placeti ometala poslijepodnevnu siestu.
Nije neobično da pojam igre kao temeljne negacije mrtvila ulazi u dubrovačku pripovijest. Osvijestio je tu „antitezu“ i Milan Milišić, izrazito dubrovački pisac, i jedna od prvih civilnih žrtava barbarskog srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik; čovjek čiji dubrovački eseji, okupljeni nedavno u knjizi Dubrovačka zrcala, spadaju u najlucidnije fenomenološke sondaže suvremenog Dubrovnika. Jedan od tih eseja nosi naziv: Sveta igra i završava s nekoliko retoričkih pitanja: „Ponekad kada prošetam kroz grad pitam se je li se istanjio svijet igre?... Je li odzvonilo istinskoj igri od tolikih lažnih igara? U svijetu novca i sticanja moći ni igra više ne može zadržati svoj nehaj i poletnost, svoju maštovitost i nezlobivost, svoje čisto lice bez bora. Zar igra može živjeti na teniskim igralištima ograđenim žicom, na bazenima gdje se plaća ulaznica? Toliko je svud prisutna želja da se ostvari svojina nad prostorom, da se duh isprazni surogatima a tijelo obeshrabri.“ Nesretni Milišić nije dočekao da vidi kako se i dubrovačka kupališta ograđuju žicom i kako se i posljednji kubični centimetri nezagađenog duhovnog prostora ispunjavaju boflom i surogatima. No mogao je slutiti što će se dogoditi, budući je itekako dobro poznavao poetiku „mrtvog grada“, osjećajući kako iz njen proizlazi manjak energije, tako prijeko potrebne da bi se stvorila poticajna duhovna klima (koja, dakako, uključuje građansku hrabrost, polemičnost, propulzivnost mišljenja, kreativnost), kao brana daljnjoj duhovnoj devastaciji grada; kao živa, pulsirajuća opreka svijetu koji u ime „novca i sticanja moći“ tako hladnokrvno ukida igru. Najupečatljivije je taj osjećaj iskazao u eseju znakovitog naziva, Vremenska stupica, u kojem se poigrao radikalnim tezama, i bez čijeg je citiranja teško zaokružiti ovakvo razmatranje.
„Živjeti u Dubrovniku“, kaže Milišić, „znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule... U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu... Dubrovnik je ružan grad. Ružan zato što negira suvremenost života, tj. nadređuje joj ostatke svoje suverenosti... Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost u sebe, to zurenje u bonacu da se ulovi savršenstvo svog obrisa, čini ga punim predrasuda. Dubrovnik je neizdržljiv i divan. Neizdržljivo divan. Odluka da obnavljaju grad poslije potresa najveća je greška koju su Dubrovčani načinili. Potres je bio tragičan kraj jednog sjajnog Dubrovnika; poslije potresa počinje sjajan kraj jednog tragičnog Dubrovnika... Onoga trenutka kad je Marojica Kaboga počeo obnavljanje Dubrovnika, na Dubrovnik se poput proloma oblaka izlila nostalgija za onim što je bilo prije velike trešnje. I od tada do danas Dubrovnik vapi za onim što je bilo, očajava što to nikad više neće biti i kroz tu prizmu odbija priznati da je ono što jest, a ne ono što je bilo... Mi stojimo na ruševinama onog zemljotresa. Dubrovnik je tragičan. Odatle proizlazi i njegovo katarzično djelovanje za one koji ga posjećuju. Za njih je to kao posjet predstavi. Žiteljima preostaje da budu dovijeka glumci i naravno sve ono prokletstvo koje ide sa tim pozivom...“
* * *
Moja prva životna sjećanja zapravo su sjećanja tog Milišićevog glumca s male dubrovačke pozornice. Od najranijih dana djetinjstva bio sam opsjednut dubrovačkom kulisom, a posljedica toga je da i dan danas, kad god dođem u neki strani grad, više živim u njegovoj prošlosti nego u sadašnjosti. Putujući, pak, po dubrovačkoj prošlosti, sve se češće zaustavljam u ottocentu, zarobljen u nekoj od onih čudesnih fotografija Josipa Betondića i Silvina Mascaricha, snimljenih u tom stoljeću u kojem je umrla Republika. Dugo vremena nisam sebi mogao objasniti opsjednutost tim vedutama, na kojima jednaka bonaca vlada na moru, na nebu i na pustim dubrovačkim ulicama. Danas mi se, pak, čini kako te fotografije i ne prikazuju stvarni Dubrovnik, nego su, zahvaljujući nekoj čudnoj kemijskoj reakciji, uspjele uhvatiti upravo onu vremensku stupicu u kojoj je grad, zajedno sa svojim stalnim stanovnicima, trajno zarobljen. Melankolija, tako netipična za jedan južnjački, mediteranski grad, djeluje na njima skoro opipljivo, kao da se poput magle uvukla između starih palača i tvrđava, rasprostrvši se po zaboravljenim ulicama i trgovima. Uz svaku od tih slika kao moto bi se mogao ispisati dijalog što ga u Vojnovićevu Sutonu vode stara vladika, Mara Beneša, i kapetan Lujo, malo prije nego li će sa svojim brodom otploviti iz Dubrovnika:

MARA: Ideš li nam uprav, Lujo?
LUJO: Idem, gospo, otkle sam i došo.
MARA: Dubrovnik ti je malašan, mladiću!
LUJO: ... I tužan.
MARA: Eh!... Što ćeš..?! Pripun je uspomena!
* * *

Među pričama koje mi je none pričala kao posve malom dječaku bile su i mnoge dubrovačke legende, čiju sam pravu verziju čuo tek puno godina kasnije. Jedna od njih na koju, međutim, nikada više nisam naišao, iz nekog mi se nedokučivog razloga, posebno sviđala. Govorila je o turskom paši koji je, došavši u Dubrovnik, zamjerio svojim domaćinima kako grad koji sultanu plaća harač nigdje nema simboličkog obilježja svoje političke ovisnosti. Lukavi Dubrovčani su, kaže priča, mirno odgovorili kako to nije istina, budući se kameni turski fes, kao simbol njihova podaništva, nalazi na najvišem dijelu jedne od najvažnijih zgrada u Dubrovniku. Paša im nije vjerovao, pa je zatražio da mu pokažu to o čemu pričaju. I doista, s mjesta na koje su ga odveli paša je na jednom od belvedera palače Sponza ugledao kameni fes. Da li je bio zadovoljan, none nije znala, no ton s kojim je pričala tu priču nije mogao sakriti njeno zadovoljstvo zbog lukavosti tih naših pradavnih (i vrlo vjerojatno imaginarnih) sugrađana. Korak lijevo ili desno od mjesta na koje su odveli pašu, simbol turske vlasti se, naime, nije više mogao vidjeti. Štoviše, osim s ponekog krova, kameni fes nije bio vidljiv ni s bilo kojeg drugog mjesta u Dubrovniku. Danima sam gnjavio nonu da mi pokaže to egzotično obilježje, ali sirota žena nije znala gdje se ono nalazi, a ja sam bio dosadan i uporan, pa je na kraju, ni sama valjda ne vjerujući u materijalnu potvrdu svoje priče, zamolila za pomoć staroga gospara iz susjedstva. A gospar nije bio bilo tko, nego ugledni dubrovački konzervator, već spomenuti autor Utvrđenja grada Dubrovnika, Lukša Beritić, čijeg se lika još i danas maglovito sjećam, iako nisam imao više od pet godina kada je, neposredno nakon ove dogodovštine, preminuo. Gospar Lukša me, na nonino čuđenje, doista odveo na mjesto s kojeg se mogao vidjeti kameni fes. Čini mi se da još pamtim (iako je to pamćenje možda samo posljedica kasnijih prepričavanja tog događaja) kako sam stajao na uglu kod Celine pastičerije te poput turskog paše, sav uzbuđen i iznenađen, gledao to čudno obilježje. Još i danas, kada prođem pored tog mjesta, pogledam prema „kamenom fesu“; i dalje stoji na svom mjestu, no nikada se nisam potrudio doznati što doista predstavlja, ne želeći valjda demistificirati taj uzbudljivi trenutak svoga djetinjstva. Priči tu, međutim, nije bio kraj; gospar Lukša mi je, naime, otkrio kako postoji i jedna stara slika na kojoj se usred Dubrovnika izvija minaret turske džamije i kako u Dubrovniku ima „puno više toga Orijenta iz one tvoje 1001 noći“, nego što ja to mogu i zamisliti. Bila je to, kažu, ciljana igra: gospar Lukša je znao za moju podeblju talijansku slikovnicu s prizorima iz arapskih bajki, i vjerojatno je pretpostavio kako ću danima u njoj tražiti nešto nalik svom dječjem doživljaju Dubrovnika. Sliku s dubrovačkom džamijom mi je, pak, obećao pokazati, no smrt ga je pretekla, pa sam se tek puno godina kasnije uvjerio da ona doista postoji; riječ je o bakrorezu „imaginarnog Dubrovnika“ koji je oko 1635. izradio švicarski graver Matthäus Merian i na kojem se doista vidi kupola muslimanske bogomolje s vitkim minaretom. Pomogla mi je ta slika da se sjetim doživljaja s „kamenim fesom“, ali i da se počnem zanimati za opise ili, bolje reći, doživljaje Dubrovnika, što su ih za sobom ostavili domaći i strani putnici, a oni su mi, pak, pomogli da bolje shvatim Meriana i razloge koji su ga ponukali da između dubrovačkih crkava nacrta i džamiju.
Od pada Carigrada naovamo, strah od Turaka bio je jedan od temeljnih strahova zapadnog čovjeka, usporediv sa strahom od kuge ili gladi, a neki su fanatici vidjeli u njemu i „pedepsu Božiju“. Došavši u Dubrovnik, mnogi su se stranci, zadojeni tim strahom, užasnuli blizinom turske granice; jahač apokalipse tu nije bio daleka, metafizička prijetnja, nego stvarno, tjelesno biće, čiji se dah osjećao gotovo na svakom uglu male, katoličke državice. Blizina turske granice, stoga je bila česta tema u „očevidima“ Dubrovnika, koji su zajedno s podacima o podaničkom odnosu Dubrovačke Republike prema Porti, zacijelo ponukali Meriana da nacrta tu famoznu džamiju. No i znatno kasnije, kada je izravna turska opasnost prošla, strani su putnici u Dubrovniku vidjeli nekakav čudesni odbljesak Orijenta, koji bi ih tu i tamo čak ponukao na raspravu o tome gdje je zapravo taj grad: na Zapadu ili na Istoku. Na takvo retoričko pitanje mogao ih je, dakako, nadahnuti susret s Osmanlijama i turskim podanicima koji su posebno u sajmišne dane u svojim, oku zapadnjaka egzotičnim nošnjama, dolazili u Dubrovnik. Naročito živu sliku davao je u tom smislu „tabor“ na Pločama, ispred istočnih gradskih vrata, gdje je započinjao čuveni „dubrovački drum“, stoljećima jedan od najsigurnijih europskih putova prema Carigradu. U doba kada sam na mjestu nekadašnjeg tabora odrastao, te je halucinacije već odavno nestalo, no ostali su brojni zapisi o atmosferi što ju je stvarala „šarolika levantinska masa“ koja bi se slila na Ploče; pored ostalih i slikoviti opis francuskog putopisca Charlesa Yriartea iz kojeg sam posebno zapamtio jednu rečenicu: „Tu prestaje Europa i počinje Istok.“ Zanimljivo je, međutim, da je Yriarte napisao kako baš tabor na Pločama „zrači posebnim dubrovačkim šarmom“, što će reći da je unatoč spoznaji o različitosti Dubrovnika („začuđuje kako se na toj dubrovačkoj hridi uspjela razviti tako profinjena kultura, u vrijeme kada su, na samo nekoliko koraka, sultanovi podanici živjeli u potpunom divljaštvu“), u njemu ipak osjećao i neku crtu „orijentalnog“, prepoznajući je, štoviše, kao imanentu mu i bitnu. Nije, kako rekoh, u tome bio usamljen. Dobar poznavatelj Istoka, Pierre Lotti, piše 1880. za Dubrovnik kako „ovo još nije Orijent, ali nije više ni Italija, već se drži jednog i drugog“, Max Frisch ga 1933. vidi kao „mozaik koji nastaje stapanjem i latinskog, i orijentalnog, i venecijanskog“, Ida von Düringsfeld u dubrovačkoj svakodnevici „osjeća turski utjecaj“, Emmy von Dincklage piše 1883. u časopisu Über Land und Meer kako se europski građanski milje francuskog komada što ga je gledala u Bondinom teatru „nimalo ne slaže s istočnim jekom dubrovačkog života“, a Heinrich Stieglitz na intrigantan način tjera od sebe sličnu pomisao („Neka nitko ne misli da južni rog polumjeseca što štiti Dubrovnik utječe na život toga grada“), transformirajući je u drugu, „bezazleniju“ vrstu doživljaja: „Prvi pogled na Dubrovnik podsjeća na maurske gradove u Španjolskoj“, usporedivog s Lottijevim zapažanjem o dubrovačkim ulicama, koje su „uske, vijugaste i neprohodne kao i arapske casbahe“. Znam za dvadesetak opisa Dubrovnika iz 19. i 20. stoljeća, u kojima se u gradskoj svakodnevici osjeća „jeka Orijenta“. Čudili su me više od svih drugih, makar i radikalnih nerazumijevanja Dubrovnika, budući u svom gradu nikada nisam osjećao ništa orijentalno, no kako je to čuđenje raslo zajedno s mojim fundusom „orijentalističkih interpretacija“ Dubrovnika, sve sam više razmišljao o onoj gospar Lukšinoj rečenici, o „puno više toga Orijenta iz... 1001 noći“.
Oduvijek sam zavidio strancima koji su mogli doći u Dubrovnik „prvi put“ i imati neposredan, neopterećen doživljaj grada (pišem ga, za Dubrovčane sasvim netipično, s malim „g“, kako bih izbjegao onu Stieglitzevu žaoku o osjećaju „više vrijednosti“). Srastao s Dubrovnikom, znao sam da ga nikada neću vidjeti tako nevinim i neopterećenim očima, i da ću zbog toga vjerojatno propustiti ponešto od onoga što bih svakako morao znati i vidjeti. Bojao sam se da je među tim stvarima i fenomen dubrovačke „istočnosti“, skrivene možda na najreprezentativnijem, a opet nevidljivom mjestu, poput „kamenog fesa“ sa Sponze. A onda sam je, sasvim slučajno, pronašao, no prethodno sam morao otputovati u Istanbul, ne posjetivši pri tom ni bosporski porat, nekada pun dubrovačkih brodova zaštićenih ekskluzivnom Privilegium navigationis ad partes Orientis, ni Galatu s crkvom sv. Petra i Pavla u čijem su dvorištu sahranjeni mnogi članovi dubrovačke kolonije u Carigradu. Taj svoj Istanbul pronašao sam, naime, u istoimenoj knjizi Orhana Pamuka, a dubrovačku „istočnost“ u onim njezinim dijelovima (posebice u poglavlju Tuga – melankolija – tristesse), u kojima tugu (hüzün), opisuje kao „najsnažniji i najtrajniji osjećaj koji su u proteklih sto godina uzajamno prenosili Istanbul na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad“. „Tuga“, kaže Pamuk, „nije u Istanbulu samo važno obilježje glazbe i ključna riječ pjesništva, nego i pogled na život, duševno stanje i supstancija koja grad čini gradom.“ Iste bih riječi, sa vrlo sličnim primjerima, mogao upotrijebiti i za Dubrovnik i skoro sam uvjeren, kako je stari gospar Lukša mislio baš na taj opipljivo orijentalni, pamukovski osjećaj tuge, kada je govorio kako u Dubrovniku ima „puno više toga Orijenta“ iz one moje 1001 noći, nego što ja to mogu i zamisliti.
Sva obilježja dubrovačkog mentaliteta koja sam spomenuo u ovoj lamentaciji, slila su se u jednom trenutku u beskrajni osjećaj tuge, a tuga je rodila apatiju i melankoliju, usporila život, postala književna paradigma, pretvorila „pustu hrid“ u „mrtvi grad“. „Na Dubrovnik se“ – „malašan... tužan... pripun uspomena“ – „poput proloma oblaka izlila nostalgija“, kaže Milišić, i u pravu je; ta nostalgija transformirana u sveprožimajuću tugu orijentalne provenijencije zacijelo je „najsnažniji i najtrajniji osjećaj koji su u proteklih dvije stotine godina uzajamno prenosili Dubrovnik na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad“. Čak i danas, kada je izvansezonski Dubrovnik – onaj Dubrovnik koji nije samo „destinacija“ nego i grad, sve tiši, pustiji i banalniji; čak bih još i danas mogao posvjedočiti kako je opojna i slatka ta pestis orientalis, te kako joj se teško othrvati i vidjeti onaj „nerođeni grad u utrobi“, grad koji je prije stotinjak godina posjetio A. G. Matoš: „Htjedoh u Dubrovnik i ne odoh. Ljepši je kao grad moje duše.“