Josin Laurir [1]

SVE PTICE

Sarajevske Sveske br. 19/20 [2]

Gdje su svi?
Svi su otišli, otišli. A da li su našli svoj put, bog zna, no pošli su da ga pronađu, željeli da ga pronađu, morali da ga pronađu, krenuli na put i sada otišli, zaista otišli, otišli daleko. Space out.
Uopšte to ne smijem tako nazvati, uopšte to ne trebam tako gledati. No ja zaista više nikoga ne vidim.
A ja sam ti jedna glupa stara blentača, koja se još uvijek grčevito drži za stvari koje su svi napustili. Plačem za svaku sitnicu. Ulična svjetiljka što svjetli ni za koga, pepeljara što više nikad ne biva ispražnjena, most što se nikada više ne otvara, vrata što nikad se više ne otvaraju, kompjuter koji se više ne uključuje, kada što više nikad ne biva punjena.
A moj je cijeli svijet.
Hodam unaokolo, i mogu doći do zlatnih slavina u kraljevskim kupatilima, ući na svaka vrata, otvoriti baš svaki ormar, jesti iz svakog tanjira, pregledati bankovne račune svih ljudi na svijetu, pokakiti se u svakom toaletu, spavati gdje hoću, obući odjeću koju hoću, ličim na Pipi Dugu Čarapu a svijet na Vilu Kakelbont.
Ali, ja sam krik u pustinji, da kažemo neko ko cvili u pustari, ispražnjenoj pustari na koju se više niko živ ni ne osvrće.
Proglasili su me ludom.
Da sam previše vezana za ovo tlo. Da osjećam da ovdje pripadam. Da želim da poštujem prirodan tok stvari.
Nema ništa prirodno u tome, kažu oni. Šta je to prirodno na jednoj uličnoj svjetiljci? Šta prirodno u zlatnoj slavini? Šta prirodno u mostu koji se otvara? Zlato naše, sve smo to mi sami izmislili i napravili, a u međuvremenu te stvari više ne služe ničemu. Ono što tebe opterećuje, to su nostalgija i strah od života.
To je to, kažu.
Strah od života.
Kako je to podlo. Kako je okrutno. Kako strašno okrutno. Takvi su oni, ljudi.
Strašno okrutno.
Kažu da želim da živim u muzeju, da radije biram sjećanja nego stvarnost, pravi život sad i ovdje, da zatvaram oči pred realnošću, da sam obična reakciorna glupa, nespretna babuskara.
E time su me baš uspjeli naljutiti!
Jesu li dođavola sasvim skrenuli s uma?!
Dobro je da me više ne vide, jer se ponekad iz čistog bijesa bacam kamenjem u prozore. Trgati zavjese s karniža, rušiti kuće onih koji su me toliko uvrijedili. Ja reakcionarna?!
No svi oni su jednostavno potpuno poludjeli. Svaka čast evoluciji, ali oni su svi kompleto totalno pošašavjeli.
I onda kažu da je greška u meni: kao da ja sve to ne bih mogla pratiti.
Mogu ja to itekako dobro pratiti.
Ali čovjek mora znati gdje mu je mjesto, a to je mjesto ovdje. Neke su stvari naprosto takve kakve jesu. Po tome ne moraš kopkati, pa makar si tako daleko dospio na ljestvici evolucije.
Sad su skroz otfrknuli.
Pa, i ja sam valjda skupa s njima strašno puno evoluirala.
Pa da, i ja znam tu vještinu.
Veliko otkriće.
A uistinu bijaše veoma prosto.
Ali to nikada ne radim, nikada, nikada! I neću to nikada ni raditi!
Radila sam to, čuješ, onda kad su svi to radili, ta i ja sam biće čopora. Nisam čak o tome ni razmišljala, šta ja znam šta se moglo izroditi iz toga, ne, tada još nisam o tome mislila. Radila si to, svi su to radili, i naprosto si to radila zajedno s njima.
Mislila si dođavola da to skupa činite. Mi, svi skupa, savladasmo tu vještinu, što nam je uvijek bila nedokučiva.
Treščica je bila prva.
Neko je bješe vidio kako leti, tamo iznad Zapadnog tornja.
Prvo smo mislili da to bjehu samo puste priče, ali to bješe živa istina. Svakodnevno je ručala na Zapadnom tornju, navikli smo se da je gledamo kako se božanstveno spušta a onda plesnim koracima ponovo kreće ka uredu.
Nekoliko ljudi ju je slijedilo.
Niko se nije srušio.
I vremenom su svi to radili.
Razoračaravajuće prosti trik.
Kad si ga jednom sebi uvrtila u glavu, spremna si. I meni je to uspjelo, skroz-naskroz samo od sebe. Pogledala sam uvis, i bez da mi je iko kazao šta moram uraditi, u svojoj sam glavi do kraja ispraznila jedan mali dio. Ne znam jesu li i ostali tako činili, ja sam naprosto osjetila da tako mora.
Prostor se polako popunjavao plavetnilom, zračnim plavetnilom. Kao kad se kada puni vodom.
I tada se desilo.
Hop.
Dižeš se.
I odlaziš.
Počelo je kao dobra šala. Malo smo letjeli oko tornjeva, ubrzavali, ručali na moru, nešto kasnije na jednom alpskom pašnjaku, onda na Himalajima, onda na Mjesecu.
A onda to više nije bila šala.
Letjeli smo bolje od ptica, bolje od letjelica, bolje od raketa.
Nešto smo preokrenuli: neko dugme, neki prekidač, štatijaznam.
Izuzetno.
Sada želim nešto da kažem. Nema nikoga da me sluša, ali ću to ipak kazati. Sve ptice imaju gnijezda.
Pogledaj, evo opet počinjem da jecam.
Ja sam jedna obična olupina.
Ne mogu bez njih, tih kukavnih dezertera, mizernih letača u vis.
Moraš me pokatkad vidjeti kako stojim kraj tih prozora, koje sam lično ja razbila, sa suzama u očima, kako bih rado sve, sve popravila. Kako rado sve izlijepila, skupa sa sopstvenim srcem, jer je i ono slomljeno, i očajna sam i sama, sumnjam u sebe, u sve.
Kako su samo mogli?
Kako su mogli masovno napustiti ovaj dobri planet? Jedna je stvar željeti napredak u životu, shvatam ja to, to je prirodno. Jedna je također stvar biti nezadovoljan. Ljudi se nisu osjećali dobro u sopstvenoj koži, znam i to.
Niko više nije znao kakav bi morao da bude, a da još ima samopouzdanja. Da, naravski da to nije zgodno.
I sam sam možda imala problema s tim. Pa iako to nikada ne bih kazala, bilo je možda nečeg u tome. Ali oni su to govorili. Cijelo vrijeme. Pisali o tome u knjigama i novinama, bijaše to tema dana.
Svako se osjećao robom – komercijalizacije, društva, drugih. Već se toliko dugo time bavimo, rekoše, da skužimo kako drugi na nas gledaju, i onda dođe jedna tačka na kojoj svi istovremeno zalutaju.
Dobro, kažem ja, na časak si zalutao.
Opet ćeš pronaći put.
Ali ne.
Oni odustaju, svi, najednom bacaju koplje u trnje, i kažu ćao.
Kreću Jovo nanovo.
Negdje out there.
Oslobođen tuđih pogleda, tuđih sudova, tuđih pravila. Sasvim slobodan. Nikoga ko ti priječi put do Marsa. Sve možeš urediti tačno onako kako ti želiš. Ti si kralj – bog i batina, i do u nedogled nemaš čak ni komšije na vidiku.
Planeta koliko ti duša hoće.
Ovako bismo samo smetali jedni drugima, tako su kazali, a uopšte ne moramo. Svako je mogao osnovati svoju sopstvenu koloniju. I doista su krenuli da to učine. Bjehu to hodočasnici, na putu ka najličnijem svetilištu, bjehu to godfathers, svaki ponaosob prvi posljednji, jedini. Svaki svoj sopstveni put, prema sopstvenom odredištu. Svako svoj učitelj, lična vizija. Svako za sebe bog.
Iz korijena iščupani, to su oni.
O, ali to oni vide skroz drugačije.
Takav je razvoj događaja, kažu. Postali smo svoga tijela gospodari. Više nam nisu potrebne tople kupke, ni sendviči sa sirom, ni cipele pa ni odjeća. Više nismo vezani za zemlju.
Ne, oslobođeni smo.
Šalabajzeri nijedni. Seronje. Slapčine. Dezerteri.
Tako ja to vidim.
Potreba da se uzdigne iznad tijela, glavinjajući tamo-amo među planetama, bez gladi, bola i hladnoće – gdje će im duša?
Dok ja im habam odjeću.
Da su me mogli vidjeti, umrli bi od smijeha. Ja, blentava Beće, u odjeći cvjećarke i onoj od direktora škole. Ponekad navučem odjeću Svetog Nikole, ili togu.
Vatrogasnu uniformu.
Kako smo se sjajno zabavljali!
Oni i tako i tako ne čuju, pa mogu mirne duše kazati.
Fantastično smo se zabavljali. Nasmijavali jedni druge ili rasplakavali, jedni druge spašavali iz požara, međusobno ukazivali na greške, nismo se libili preuzeti odgovornost da kaznimo druge.
Razgovarali.
Imali smo skupštinu, na kojoj smo neprestano formulisali šta hoćemo. Obrazovali se međusobno. Pjevali jedni drugima. Ženili se između se, skupa djecu dobijali.
Kako smo to, za ime božije, mogli bolje?
Ne, ali oni su ugledali svjetlo.
Dijete, rekoše, ono u šta ti vjeruješ, to je tako primitivno! Ljudi se odnose jedan prema drugome baš kao zvijeri! Oni jedni drugima priječe put, zar to ne vidiš? To toplo gnijezdo o kome ti govoriš, to je pravo zmijsko gnijezdo.
Ma, ne znaju oni ništa o zvijerima.
Ne, o zvijerima bi morali da šute.
I eto baš sam skroz zaokupljena spaljivanjem njihovog gnijezda. Zafrljacim im kućne papuče u kanal, izbušim gume, i uždijem im kuće, pobrinem se da ovdje više nema ni truni zabave.
A ako napokon dođu do zaključka da to zapravo i nije bila dobra ideja, da je tamo gore prokleto hladno i pusto, ako im dozlogrdi njihova samovlada, ako im dojade sopstvene glupe idejice, ovdje više za njih neće biti mjesta.
Završila sam s njima.
Neću više da izigravam ljubaznu domaćicu, strašno se stidim i što sam to ikada radila. Jer na početku su još i dolazili, i tada bijah veoma nervozna. Šetkala i molila se da sunce sija, i da se more fino talasa i da im kuće budu sasvim u redu.
Da sam mogla, oprala bih sva auta, sva govna sa stepenica pomela, učinila da cvijeće cvjeta i slavuj da cvrkuće.
Da su samo vidjeli kako je ovdje bilo lijepo. Kako fino bješe njihovo staro gnjezdašce. Kako se ovdje čarobno dimilo. Bože, da sam mogla, ispekla bih pite od jabuka, jednu u svakoj rerni, da je čitav svijet jedan veliki mirisni doček.
Jedino što sam mogla učiniti, bijaše da sama samcita pokazujem ljepotu života na Zemlji. Živjeti svoj spokojni sretni životić. Sa osmjehom se dopuštenja sagnuti da sa tla podignem kesten, što se tako lijepo presijava na suncu. Kad bih opet podigla glavu, ponovo već bijahu zamakli iza ugla.
Kakvo poniženje.
Hodali su unaokolo s onim njihovim opasno blještavim očima. Bogo moj, šta li je to u tom prostoru, s njegovom hladnom stijenom, pa da na njih pravi tako dubok utisak?
Ni dana jednog jedinoga ovdje nisu izdržali.
Samo su hodali naokolo, nogama odviknutim od koračanja. Plašila sam se svakog pogleda uvis, jer bi onda ponovo odlazili. Zašto su bili slijepi za divno svjetlo septembra?
Šta li im je ta hladnoća učinila?
Ovdje je tako lijepo.
Mjesto jeste zapušteno, svuda rđa, sve u lišću, sve propalo, cijepa se i izmiče, i ulicom lutaju zvjeri u čoporima, ali je i tako lijepo. Ne možeš odoljeti a da ne sjedneš na puste terase kraj vode.
Ne, čak ni stolice nisu unijeli kad su odlazili; odletjeli su kao u panici.
Ne mogu ni pomisliti na taj dan.
Zrak se zacrnio, odistinski zacrnio od ljudi koji su polijetali. Mora da sam propustila neki znak, jer sve ukazuje na to da su nekoga masovno poslušali. Šta li je to moglo biti?
San? Nešto s vremenskim prilikama? Nešto u zraku?
Šta bilo da bilo, ja sam za to bila gluha i slijepa, nisam željela ništa da imam s tim, nisam željela ni primijetiti svu tu halabuku, tu frku s planetama, nervozu koja je prethodila odlasku, i ostala sam bez teksta kad su otišli.
Stajala sam kao prikovana za tlo gledajući djecu, starce, trudnice, kako lagano lepršaju ka daljinama. Kao baloni.
Nisam imala konopčiće. Bijaše kao da ih stvarno ništa nije vezalo za mene. Nikoga da mi nešto dovikne, niko da me posljednji put pozove da krenem s njima.
Izgledalo je kao da su na trenutak zastali.
Ogroman crni oblak iznad moje glave, koji ne zna da li da se spusti ili da poleti, oblak možda ipak suviše težak, i iz koga će uskoro početi da liju muškarci i žene, oblak koji se koleba.
Nehotice raširih ruke, da ih uhvatim.
Nije bilo potrebe.
Malo kasnije se oblak rasplinuo.
Postalo je svijetlo, svijetlo i prazno.
A ljudi koji su se vratili, to ne bjehu oni ljudi koji su otišli. Oči kao dijamanti. Usta zamrznuta.
Ništa da progovore. Uvijek bi dolazili sami. I za tili čas opet odlazili.
Prije koliko vremena to bješe, da su tu i tamo poneki dolazili ovamo? Godina? Dvije?
Papirići što im vise na zidnim podsjetnicima su požutjeli, novine što su ih ostavili na vrtnim stolovima zastarjele, vozačke dozvole istekle, u WC-ima im se legu žabe. Kad se stropoštam na kakvu vrtnu stolicu kraj vode, često se desi da propadnem. A kad nađem neku koja me još može izdržati, neku od kvalitetnog tropskog drveta koje nam nekad bješe toliko važno, ili od zeleno ofarbane plastike, mogu promatrati kako se u vodi neki pas i labud žestoko bore.
Životinje su u potrazi za novim mjestom u hijerarhiji i psi tu upadljivo dobro kotiraju. Ima ih puno, solidarni su, i žderu skoro sve i svašta.
Kravama je teže.
Počele su da jedu plastiku ili previše sijena, dobile proljev pa sad usmrđene leže pokraj puta. Strašno smrdi. I dalje držim da je svijet lijep, ali doista moraš okrenuti pogled od tih leševa. Od toga se umire.
Nisu životinje glupe.
Puno prije od mene su primijetile da je konačno. Već par dana nakon velikog odlaska napustile su njihove kuće i štale, ni cuke koji još čeka svoga gazdu, ni mačke da vjerno nastavi sa mjaukanjem.
Rastrgle bi pakovanja s hranom i nažderale se, a onda počele da proždiru sve na što bi naišle.
Puno stoke ima grdnih problema. Koze se snalaze fantastično, ali su svinje poludjele od roktanja, a svi konji su u ranama. A ima jako puno životinja što skočanjeni još leže po kavezima. Lavovi, gorile, kanarinci. Da, razočaravajuće mnogo ljudi nije otvorilo svoje kaveze, prije no što su odletjeli.
Ponekad gledam uvis.
Tada se pitam da li da iz šale još jednom napravim krug oko Istočnog tornja, ali se ne usuđujem. Ne mogu ni da pomislim na to da bi me mogao obuzeti stravičan napad bijesa, da najednom pođem za drugima, naslijepo.
Da sam i sama pomalo drugorazredna.
Da je to ipak neminovno.
Ne bih time ništa postigla: ionako ih nikad neću susresti, tamo gore.
Izgubljeni su u pomrčini.
A ja u divljini.
Mislila sam da ću zauvijek biti zaokupljena uspomenama. Da će me oni, kada su odabrali budućnost, zauvijek zakopati u prošlost. Da ti to sljeduje, ako ne možeš da ideš ukorak s vremenom.
Ali ide mi odlično. Više ne plačem za svakim. Ne lutam po kuhinjama potpuno nepoznatih ljudi, da bih gledala fotografije sa podsjetnika. Prošlo je to vrijeme kad sam u svakom licu vidjela nešto blago, u svakim očima prijateljstvo, u svakom postupku sreću, da tužim nad životnim bogatstvom, koje su ljudi tek tako napustili.
Više nemam saosjećanja prema njima.
Ne zamišljam ih više sa suzama u očima kako kruže u bestežinskom stanju oko nekog bezimenog planeta, ni kako se razbijaju o neku krhotinu, kako lete u ničemu, ni sa čim što bi ih moglo podsjetiti na ono što su bili, i ni sa jednom rječju utjehe.
Preda mnom je svo vrijeme za žaljenje, nije da nije. Ali to više nije potrebno.
Sada moram misliti na sebe.
Na mojim putešestvijama preko autoputeva i aerodromskih pista srećem konje, i majmune, i primjećujem da su izgubili poštovanje prema meni. Životinje polako počinju da shvataju da je svršeno sa ljudskim rodom, da nemaju razloga da me slušaju.
Ne znam se služiti oružjem, i ne dâ mi se da to učim. Kad nužda stisne, naravno, mogu se vinuti u zrak. No radije ću imati odnos međusobnog razumijevanja s ovom ili onom vrstom, koja me prihvati u svojoj sredini, ili me barem toleriše.
Pa da, time se bavim.
I zvuči suludo, ali razmišljam o psima.
Drže se skupa, izgledaju organizovani, ima među njima pasa koji bude poštovanje, srdačni su i izgleda da me oni najbolje razumiju.
O ovome se zapravo radi: ne ostavljaju te samog.
Skontaju kad želiš da budeš pripadnik grupe, vrte se oko tebe, pa i ako ih nekoliko otrči, uvijek se vraćaju natrag. Ako slučajno ne možeš trčati brzo kao oni, nemaš problema, jer kad si jednom prihvaćen u njihovoj sredini, onda oni znaju kad neko nedostaje, i vraćaju se po tebe.
Oni da.
Znam to, jer se od prije nekoliko dana krećem s takvom grupom. Da li su oni mene izabrali, ili ja njih, to nije baš skroz jasno. Sjedila sam na rubu kreveta, i iznenada postala svjesna prisustva pasa u sobi. I toga da sam juče tu prenoćila, i da su i tada bili tu. To nije tako čudno, životinje su svuda: kokoške na sudoperu, zečevi kod ventilacije ispod poda, miševi pod jorganom, pacovi u kupatilima.
Ali ovoga sam puta pse gledala drugačije nego inače: iskreno, priznajem: drugačije no ikada. Vidjeli su to. Jedan je prišao da me onjuši, onda su došli svi, prilično napadno, ali sam to dozvolila s neobičnom ravnodušnošću.
Životinja hoće da onjuši.
Druge bih životinje razjurila udarcima, ali je ovo ličilo na inteligentnu komunikaciju, što će reći: komunikaciju koju sam mogla razumjeti i koja mi je izgledala smislena. Bilo je nečeg neobično prijateljskog u njihovim očima nakon njuškanja, nečeg neuobičajeno blagog, neke topline koju nikad dotad ne vidjeh u očima pasa ili bilo koje druge životinje, i što bješe jako blizu osjećanjima koje znaju izraziti ljudske oči, mada ovo nesumnjivo bješe drugačije naravi.
Manje dvojbeno. Bila je to jedna velika i jasna dobrodošlica, bez zadrške, i sa obećanjima o kojima sam samo mogla nagađati.
Drugarstvo? Vjernost? Poštovanje?
Nikada nisam bila tako direktno promatrana, ni tako prijateljski.
Pripadala sam im, to je bilo to.
Poslije tog poziva, ništa drugo više nisam znala da radim, nego da ih slijedim. Uspravna, naravski. To nije praktično za komuniciranje, ali je za njih bilo dovoljno dobro. I tako se krećemo, prilično groteskan pokret kroz ovu idiličnu pustaru.
Nešto moraš.
Onda pomisliš: psi.
Ali imaš manje izbora nego što misliš.
Vidi, mačke su postale pravi mali tigrovi. Nimalo im ne vjerujem. Vjeverice su pacovi, psinje psihopate, a kokoške mnogo manje prijatne nego što izgledaju. Sa stravično puno interesovanja te gledaju u oči, i misle da su ti prsti račići, ili crvi. Majmuni su smrtno opasni, ptice preplašene, krave me ne podnose, konji su glupi, koze za mene previše živahne.
Moram biti sa psima.
Sama si ništa.
Da, slijedim čopor.
Nastaje novi poredak, i ne mogu se isključiti iz njega. Za hranu mi čopor nije potreban, ali jeste zbog zaštite. Mogu se poslužiti hranjljivim tabletema što ih ima u svakom ormariću u kupatilu, i kojima još dugo važi rok upotrebe, ali to životinje ne mogu. Ne smiju ni pomisliti da im želim uskratiti hranu, a ne smiju u meni vidjeti ni privlačan plijen.
Moram imati slobodu da idem svojim putem, a da ne moram paziti na svaki moj korak. A baš za to se brine grupa.
Negdje moraš naći priključak. Psi su noću topli. Istina je da spavaju nemirno, ali i ja sam takva. I ja se lako trgnem iz sna. Postalo je tako mirno, da te svaki šum plaši. I ja sam na oprezu kao i oni. Najdraže naravno ležim u krevetu. Ali mi ne smeta što se nakupilo smeća u spavaćoj sobi, pa ni što ih nekoliko leži na meni.
Ustajemo u praskozorje. Još uvijek odvojim vremena za vlastitu toaletu; psi to poštuju. Ako je čopor otišao, uvijek se neko vrati da me pokupi. Već trećega sam dana načulila uši na karakterističan zvuk psa koji dolazi, i spontano ga poslušala. Krenuli su čudnim rutama i nervozno njuškali stvari koje su im nešto značile – u međuvremenu podižem sa tla knjigu koju je neko tu ostavio. Ne sviđa im se ako kamenjem razbijam prozore, ili palim kuće.
A zašto bih to zapravo i činila?
Svršeno je.
Oni idioti gore nikada više neće naći put povratka, čak i kad bi to htjeli.
Uvis hitnute ptičurine.
Superljudi.
Ja ostajem ovdje, pod ovim suncem, sa svojim psima.