Rusmir Mahmutćehajić [1]

SVIJET KAO ŠLJIVA

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

Karahasanov Simon Mihailović se vratio u Foču 28. augusta 1991. godine nakon dvadeset i pet godina života u Berlinu. U tome gradu je rođen i odrastao. Živeći u Berlinu Simonu su Foča, rodna kuća i odrastanje postali sjećanje koje je htio preinačiti u zbilju povratka. I on se iz tog sjećanja vratio u fočansku zbilju.
Svijet njegovog odrastanja, usvojen kao zbilja sastavljena iz svih osjetnih iskustava, preinačen je u sjećanje. Ta dva svijeta, onaj zbilje kao udaljeni i onaj sjećanja kao bliski, tražili su odmjeravanje i potvrđivanje. Karahasanov Simon želi svoje sjećanje kao utočište iz zbilje tuđine potvrditi zbiljom zavičaja iz koje je ono nastalo. Njegovo je „ja“ raspeto između najdublje unutarnjosti koja ne ovisi ni o čemu i vanjskoga svijeta koje ga prekriva.
Pred gradom u koji je došao s tim isprepletenim slikama zbilje i sjećanja Simon nastoji i sjećanje i zbilju preinačiti u dohvatljiv znak.
Svijet je kao šljiva, kao lijepa zrela šljiva – glasno je izgovorio Simon Mihailović, silazeći niz brdo Tabija prema gradu što je ležao pred njim u dolini. Zapravo se sama od sebe izgovorila njegova radost, izrazilo se, bez njegove namjere i volje, osjećanje da je svijet do posljednjeg djelića ispunjen dobrim sadržajem, plodan i dovršen, sočan i zaobljen, gotovo savršeno okrugao i radostan zbog te svoje zaokruženosti. To se osjećanje pojavilo u njemu vjerovatno još jutros, kad je počeo obilaziti svoju rodnu kuću koju nije vidio dvadeset pet godina, ali on to valjda nije primijetio, tako da se sada zaustavio u pola koraka od vala radosti što ga je zapljusnuo i oduzeo mu dah. Nenamjerno je izgovorio da je svijet kao šljiva, a sve u njemu je govorilo „Živjeti! Živjeti!“ i tim kliktanjem davalo oblik strasnoj žudnji za životom što ga je ispunjavala do posljednje žilice. Kao da mu je i srce svojim otkucajima, vikalo „Živjeti! Živjeti!“. Preplavljala ga je vjera da vrijedi živjeti, da bi on itekako mogao imati budućnost i da bi ta budućnost mogla, da bi morala, biti dobra i lijepa. Kao šljiva – zrela, puna i obla.
Cijela priča Karahasanovog Simona započinje sabiranjem odnosa svijeta i jastva u znak ploda, jednako kako je Riječ saveza Boga i čovjeka povezana s plodom zabranjenog drveta: „I Mi smo rekli: 'Ademe, stanujte, i ti i tvoja žena u Vrtu, i jedite u njemu slobodno otkud želite; ali ovome drvetu se ne primičite da ne biste bili činitelji zla.'“ Nejestivost plodova samo s jednog drveta u svijetu neizbrojivog mnoštva voćaka činila je ljudsko jastvo istim sa svim obzorjima vanjskoga svijeta. Na taj način jastvo je bilo posve otvoreno za sve znakove u obzorjima i njemu samome.
Između Adema i ploda zabranjenog drveta bila je samo Riječ. Svojom voljom Adem je mogao tu riječ i držati i poreći. Riječ je u tome drvetu i drvo je u toj Riječi: „Dobra riječ jeste kao dobro drvo – njegovo korijenje je čvrsto, a njegove grane su u nebu; ono daje svoj plod u svakome dobu dopuštenjem svoga Gospoda.“ A sve što je u postojanju, svi znakovi u obzorjima i jastvima obznanjuju Riječ: „Kad On nešto hoće, Njegova odredba je da tome kaže: 'Budi!' - i to jeste.“ „U početku bi Riječ, i Riječ bi u Boga, i Riječ bi Bog!“ – kaže evanđelist Ivan.
Ta Riječ „u početku“, „u Boga“ i „Bog“ ima svoja obznanjenja preko različitih razina po-stojanja, u imenima, slikama i osjetnom iskustvu svijeta. Ali ona je sama srijeda ljudskosti. Tu je primljena neposredno, pa njena prisutnost ne ovisi ni o čemu vanjskom. Sve iz vanjskoga svijeta što tu riječ napominje može biti ili njeno potvrđivanje ili njeno poricanje. Ali ona sama nikada ne može poreći sebe. Kada čovjek saznaje sebe, taj kojeg saznaje i taj koji saznaje jesu jedno. Čim je to dvoje u razdvojenosti, jedno mora pokrivati drugo.
Čovjekovo vraćanje Riječi započinje od osjetnog iskustva svijeta kao najniže razine po-stojanja. Ono se zbiva u svemu, u svakome znaku vanjskoga svijeta i svima njima zajedno, ali i u svemu ljudske unutarnjosti. Kada Riječ dotiče osjetnu površ ljudskoga jastva, ona se čini jasnom. A što se čovjek više usredsređuje na nju, njen pojavni oblik postaje sve nejasniji. A ispod tog sve nejasnijeg oblika Riječi nazire se Duh kao njeno počelo. Što je Riječ nejasnija, to čovjeka više uzdiže prema njenome onostranom zavičaju. A nije li i tamo zbiljni zavičaj čovjeka?
Taj zavičaj je izvorna ljudska narav. U njoj su znanje i bivanje objedinjeni, pa nema ni mogućnosti da budu izrečeni. Onaj koji saznaje i ono što on zna jesu jedno i isto Jastvo. A kada je čovjek sišao do najniže nizine, pa se pokazao u bivanju koje je odvojeno od znanja, tu, u tu njegovu nizinu, slazi i Riječ kojom je on podsjetit na izvornu Jednost, u koju ga može vratiti jedino ljubav prema Njoj. Riječ slazi u postojanje da bi ono jastvo u kojem je primljena uzašlo preko Nje do izvorne visine u kojoj je ta Riječ isto što i Jastvo, mimo kojeg nema jastva.
Ako nema otvorenosti jastva za njegovo uzlaženje ili vraćanje Jednosti, slike i sjećanja sukobljavat će se s iskustvima i doticanjima svijeta koji će se pričinjati kao plod u ruci. A ono što čovjek hoće kao svojinu svog jastva on gubi, jer ne može imati ništa a da to nije primio. A primio je, i to neposredno, znanje o prvini svog jastva. Može li on, onda, išta znati a da pri tome ne priznaje prednost tog znanja sebe sobom u sebi?
Karahasanov Simon je između svoje zbilje koja mu izmiče i sjećanja koja mu se javljaju kao ispunjavanje pustoši jastva:
Njega su u to vrijeme počele salijetati slike iz djetinjstva, sjećanja koja su isplivala iz Bog zna kojih dubina duha ili tijela, stvari koje onda, u djetinjstvu i mladosti, nije ni primijetio ali ih je očigledno zapamtio.
Ali on je izgovorio onu besmislicu s vrbama, iz njega je isplivalo sjećanje na vodu Ćehotine, koja se negdje u njemu slila s Barbarom, on je uvukao vanjski svijet među njih dvoje.
Karahasanov Simon je između sjećanja na javu koje je u sebi preinačio u zbilju i novog osjetnog uronuća u Foču kao pozornicu tih sjećanja kao zbilje i njegovog nastojanja da ga potvrdi i osnaži. Njegova pitanja nikada nisu bila o tome kako je nastao svijet njegovih osjetnih saznanja i njegovih slika sastavljenih u predstavu o zbilji, i šta je ispod tog, niti o tome šta je uzlaženje od svijeta prema njegovoj suštini, niti o tome kako su povezana sva ona zamišljanja koja započinju od površi osjetnoga svijeta pa prelaze preko imena do Boga. A kada su mu na toj istoj pozornici počele izranjati slike, pa se kao krhotine razbijenih boca zabijati u njegovu osjetnu spoznaju, on nije mogao naći ništa u praznini između svijeta sjećanja i svijeta svog novog iskustva u zatvorenosti.
Uznemirenost Muslimana pred graditeljima novog poretka snažena je progonima i ubijanjima, uhođenjima i pohodima kroz sve prolaze društva obnemoglog u strahu. Ta se uznemirenost objavljuje Simonu kao neočekivani sadržaj svijeta u kojem on traga za Zbiljom dozivanom iz sjećanja.
Karahasanov Simon je htio izbjeći iz sjećanja u zbilju. A kada mu se zbilja objavila muslimanskim smrtima i ispred i iza, i lijevo i desno, i ispod i iznad, njegovo utočište mogao je biti samo svijet tame i zgusnuća, u kojem se raspadao svijet shvaćen kao plod u ljudskoj ruci, kao predmet koji može postojati neovisno o jastvu onog koji ga saznaje. U tome svijetu količina i njihovog odmjeravanja svakome jastvu može biti dodijeljeno mjesto ovisno o volji drugog jastva kojem pripada veća količina. Ubijanja su potvrđivanje količine. A onaj koji ih vrši može za njih okrivljavati i ubijenog i svakog drugog koji je potčinjen njegovoj volji. A ta mu se volja pričinja kao neovisna o svemu što je predmet njegovog saznavanja i na njemu osnovanog djelovanja.
Nacija je osviješćeni narod. A kada to osvješćenje isključi sve izvan dosega volje koja upravlja količinom, onda je jastvo s tom voljom jednako Jastvu. U toj prevarenosti jastvo postaje zatvoreno, pa je u cijelosti okrenuto postizanju najveće dostižne moći. S tom moći takvo jastvo nameće sebe kao mjeru i presudu svega. Ono se spreže u naciju u kojoj su jastvo i mistvo poistovjećeni. Neponovljivo jastvo pojedinca, njegova duša u pretpostavljenom i opredmećenom liku cara i sveca, postaje „duša naroda“ preko koje je moguće „ozbiljenje“ svake pojedinačnosti. A zapravo pojedinačnost je time isključena i zanijekana. Nepovredivost je pripisana takvoj slici naroda a oduzeta svakoj zbiljnoj pojedinačnosti. Tada je bog to savršeno jastvo mistva i mistvo jastva. Nacija ima istinu kako čovjek u svojoj ruci može imati plod ubran sa grane. Svaka pojedinačnost koja hoće boga izvan nacije, jeste, prema takvom gledanju, obuzeta bolešću i ludilom. Nju i skupnost u kojoj ona nastaje treba uništiti. Nacija sa „svojim bogom“ izbavljuje svijet, pa je njenim govornicima i vojovnicima dopušteno da uklone sve zapreke, i da taj svoj pothvat prikažu cijelome svijetu. A ako ga ne prikažu, ako on ne potrese sve pred kojima je izveden, on i ne postoji. U svojoj neosviješćenoj pojedinačnosti s varkom o zbilji Karahasanov Simon svjedoči nevidljivu snagu nacije i okrutna ubistva Zuhre Čengić, Mustafe Tiro, Muse Selimbegovića, Envera Pilava... kao muslimanskih zasebnosti koje se pokazuju kao najodvratnija izopačenja cjeline jedinstvenosti, kao slučajevi kojima je porečena mogućnost svođenja boga u narod.
Pred tim smrtima neponovljivih pojedinačnosti kao opreke jedinstvenosti nacije Karahasanovom Simonu se pokazuje zagonetka trajanja i prekinutosti:
Na svakom koraku se sudara s tim apsurdom svoje situacije u Foči: njemu nedostaje dvadesetpet godina njegovog, subjektivnog, vremena u ovom okruženju, ali je objektivno to vrijeme naravno proteklo i ostavilo itekako vidljive tragove na ljudima i stvarima s kojima se on susreće; on, Simon, mora se nadovezati na ono stanje stvari koje nosi u sebi i pamti, jer je ono njegova jedina realnost, tako da on govori, misli i osjeća iz onog stanja stvari, dok njegovi sugovornici govore, misle i osjećaju iz aktualnog stanja stvari koje je proizvedeno djelovanjem onih silnih godina što Simonu nedostaju u subjektivnom vremenu i u njegovom iskustvu Foče.
Prekid i praznina u „subjektivnom vremenu“ je iskaz čovjekovog zaborava da je on vazda na putu prema cilju koji ga nadlazi. Taj cilj vazda znade putnika, iako se čovjeku može činiti od jednog do drugog časa da mu izmiče to čemu je usmjeren. Čovjekova zapučenost ne može imati cilj. Ali cilj vazda ima čovjekovu zapučenost. Čim čovjek odredi svoj cilj u nekoj slici koja je između beskonačne bliskosti i beskonačne udaljenosti on je zatvorio svoje jastvo, pa takav mora biti njegov svijet. O svome pouzdavanju u smisao razgovora kao potvrde te bliskosti i te udaljenosti Musa Selimbegović veli Simonovom ocu Urošu:
(...) važno je da razgovaramo, priznaj da nema ljepše umjetnosti i plemenitijeg posla od razgovora koji nema razloga i cilja.
U neimanju razloga i cilja o kojem govori Musa Selimbegović jeste priznanje da razgovor u sebi ima sve što ga opravdava. Ali za razgovor je potrebno otvoreno jastvo, koje u saznavanju sebe kao neograničljivoj mogućnosti nalazi način ozbiljenja. Tako jastvo ni u jednome od svojih stanja ne može vidjeti cilj.
Slobodnom čovjeku niko ne može ništa, a slobodan je, potpuno slobodan, onaj ko nema strahova i ko je zato uvijek spreman da krene. E takav sam ti, jarane, po celom telu – u svakom trenutku spreman da krenem na koji god hoćeš put.
A najviše i najbolje je ono obrazovanje koje čovjeka priprema za konačni put, jer se ničega više ne može bojati onaj ko je spreman za taj put. Čovjek zatočen u najdubljoj tamnici koji je spreman za taj put, slobodniji je od vladara svijeta koji se tog puta boji.
Slobodan čovjek je putnik. On i svijet su dvije strane jedne i iste knjige. Njegovo lice je okrenuto svijetu, a njegovi dlanovi licu. Onako kako je Božje Lice na svakoj strani svijeta, čovjekovog okretanja, tako je čovjekovo lice vazda prema njegovim dlanovima. A na dlanovima, u njihovim crtama, ispisana je napomena čovjeku da mu se Bog objavljuje preko Svojih imena. Te dvije strane jednosti neprestano se objavljuju jedna drugoj:
Mora biti tako, jer su lice i dlanovi knjiga u kojoj je ispisano biće jednog čovjeka, oni su pismo u kojem je on sadržan i u kojem ga se može naći. A u određenim trenucima molitve oči se sklapaju i dlanovi liježu preko lica, prekrivaju ga i sklanjaju od svih očiju, pa tako zatvaraju knjige u kojima je čovjek ispisan, u kojima je sadržan, kao biće od ovoga svijeta.
Ali jastvo Karahasanovog Simona je u rastrojenosti i rasulu. U njemu se miješaju unutarnje i vanjsko, te prvo i posljednje svijeta pojava. Slike iz snova se uvlače pod osjetni svijet. A svijet koji se čini opipljivo sigurnim izmiče u podsvijest. Ni ogledalo ne daje sliku Simonovog lica kojem se u obredu jutarnjih susretanja sa sobom on vraća u umivanju i brijanju. Okrutna ubijanja Muslimana ne podnosi taj opipljivi Simonov svijet. U cijelome jastvu tog čovjeka kojeg ne primaju ni rodna kuća ni zavičaj sve je napregnuto tako da propada u pakao podsvijesti ispod površi svake pojave i cijele tvari. Ali to nije san, već utjerivanje jastva u predjele ispod tijela. Knjiga dlanova i lica te zemlje i neba za njega je u raspadanju i posve nečitljiva. Kroz tu se zdrobljenost, od jednog do drugog časa, oglašava nepotresiva srijeda njegove ljudskosti, prekrivena izvrnutim pojavama ali živa. Simonov osjetni svijet biva preinačen u neki drugi u kojem on vodi razgovore s Enverom Pilavom, prijateljem iz mladosti. Taj ga sabesjednik više sluša nego što mu govori. Tako mu otvara pitanje o po-vjerenju kao ključnom sadržaju ljudskosti:
I tokom razgovora je gotovo uvijek ostajao u okvirima teme koju je zadao Simon, jedino se uvijek iznova i u okviru svakog zamislivog predmeta vraćao svojim pitanjima u vezi s Judom i nalazio načina da u svaki mogući kontekst uplete pitanje o izdaji, iznevjerenom prijateljstvu, povjerenju kojim možemo upropastiti nekoga dragog ako mu ga poklonimo ne pitajući može li ga on podnijeti.
A povjerenje koje je Bog prvo ponudio nebesima, zemlji i planinama – pa oni odbili da ga ponesu ustrašeni njime, a čovjek ga prihvatio kao nasilnik i neznalica – uključuje dvije oprečne mogućnosti bez kojih nema slobode, pa tako ni prijateljstva ni njegovog iznevjerenja. Prva mogućnost je kazati „da“ i otići prema nečem. A druga je kazati „ne“ i otići od nečeg. I jedna i druga uključuju svijest o njezinoj opreci i pravo na odustajanje.
Simonovo dvojenje pred osjetnim svijetom i njegovom neuskladivošću sa sjećanjem, koje se pokazuje kao propusnost granica svih pojava i nužnost da na njima budu povezani ovaj i onaj svijet, niže i više, smrt i život, patnja i oslobođenje, uvodi u raz-govor sa ljudima čije su duše okupljene u onostranoj Aladži kao mjestu sabiranja i čekanja na razrješenje njihove patnje. A to se tiče svakog čovjeka: jedan čovjek je kao svi ljudi i svi ljudi su kao jedan čovjek.
Kao vlasnika kuće koju je naslijedio od svog oca, a čiji su nekadašnji vlasnici i stanovnici mučeni i poubijani, Simona se tiču njihove duše. On im se pridružuje u zbornici u kojoj čekaju i njega i sve druge ljude da ispune svoj dug, jer svaka pojedinačnost u svijetu ima pravo u svemu drugom. To pravo je posljedica duga prema Bogu ali i pravo u Njeg, pravo na izbavljenje ili povratak, i to u punome Miru i punoj blaženosti. To su Simonov i odlazak i dolazak, kako on kazuje u pismu sinu Saschi:

Ni s tobom se nisam oprostio, nisam se čak ni letimično pozdravio, jer sam mislio da odlazim nakratko, provjeriti neke stvari sa svojim sjećanjem. Pokazalo se da je taj odlazak još definitivniji, ako tako mogu reći, od onoga i da je on uvod u ovaj odlazak što mi predstoji.
Treba prekinuti lanac, treba spasiti mrtve ili im bar olakšati patnje. Radi tebe.
Svaki čovjek može imati svoj život i svoju kuću. Kada ih ima onda su njegovi i dugovi prema mrtvim precima i prema njihovoj svojini koja je predana živom. Mrtvi ne mogu obraniti sebe i ono što je njihovo. Zato je njihovo pravo potpuno i nepovredivo, posve sveto.

Uz Karahasanov roman Noćno vijeće (Zagreb: Profil International, 2005.)