Elizabeta Šeleva [1]

LJUBAV KAO BIOGRAFIJA I DOMOVINA - DOMOPIS STARIH MIRISA I "SNIJEG U KAZABLANKI" KICE BARXIJEVE-KOLBE

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

"Jer sam žudila za tim … da se za okolni svijet potvrdi rodbinska veza sa samoizabranim precima Dine Asprove, budućeg literata iz Zapadne Evrope, porijeklom iz Makedonije."

1. "Snijeg u Kazablanki", prvi roman Kice Barxijeve-Kolbe bavi se, generalno gledano, tematikom progonstva i egzila, koju ova autorka inicira u svojoj filozofskoj hermenautici izbjeglištva, u porodično-ispovjednoj knjizi pod naslovom "Egejci".
Prema Đerđu Lukaču, transcedentalno beskućništvo duše određuje ključni genološki prerogativ modernog romana: u njemu protagonista istražuje da bi izgradio novi dom za sebe.
Dakle, roman je i genološki predodređen konstantom beskućništva, odnosno beskućničkom potragom junaka za svojim autentičnim narativnim Domom; i to pošto prethodno doživi dramu egzila, raseljenosti, nepripadanja, otuđenosti u ovom i ovakvom svijetu, u kojem je u vezi s njim sve unaprijed zadato i u kojem potom biva bačen u postojanje.
U tim okvirima, progonstvo se, u stvari, ne doživljava kao istorijski utemeljena, konkretno uslovljena trauma pojedinih individua i(ili) kolektiviteta, već se generalizuje na ravan jedne sveobuhvatne metafore moderne egzistencije, u kojoj progonstvo funkcioniše (prije svega) kao univerzalna norma.
Roman Kice Barxijeve se na početku usredsređuje baš na fenomen dobrovoljnog progonstva, izazvanog individualnom potragom Dine Asprove za svojom autentičnom duhovnom porodicom - koja je, kako ona vjeruje, locirana baš na Zapadu, baš u istoj onoj Evropi koja je i nju duhovno odnjegovala i koju je ona sama kasnije iznova stvorila kao predmet svoje želje za pripadnošću.
Ovakav Dinin odnos prema zapadnoj kulturi kao egzemplarnoj, izvanredno se, izgleda, uklapa u jednu širu tipološku konstantu, na koju ukazuje mađarska teoretičarka Karen Virag: "Za modernog Istočnog Evropljanina - Zapadna Evropa označava željeno stanje postojanja i kulturni dom".
Aksiom porijekla, bar u prvom dijelu romana, za Dinu ne predstavlja determinantu - naprotiv. Svojim (nesumnjivo velikim) mentalnim kapacitetima ona nastoji da izgradi posebnu vrstu hermeneutike, s one strane principa ukorjenjivanja.
"I ja sam takva orhideja. Crvena, rijetka. Njoj ne treba čvrst korijen u nekoj zemlji. Naprotiv, sve više se plašim od toga da imam korijen … Meni domovina treba onako kao što zemlja treba biljkama, da rastu. Za njih je svaka zemlja dobra, samo ako ima dovoljno hranljivih sastojaka. Tako sam odgajana i vaspitavana."
Na početku romana familijarnost, isto kao i domovina, za Dinu ne predstavlja zadatu, već izbornu kategoriju - što rezultira specifičnom hermeneutikom (bez) otadžbinstva.
U tom smislu Dina njeguje jednu sasvim negrađansku odbojnost prema posjedovanju - njoj jedino prihvatljiva ostaje upravo tranzitornost, privremenost - makar se to odnosilo i na vlastiti dom.
"Meni stanovi ne znače ništa. Ja sam vječni stipendista. Najljepše mi je da živim u tuđim stanovima."
Osim bukvalnih, geografsko-prostornih Dininih selidaba (najprije prema zapadu, a zatim i u pravcu Makedonije), ovaj roman mnogo dublje obuzima proces stalnog (duhovnog i duševnog) premještanja, dislociranja, razmještanja (displacement), koji se tiču nje same i svih njenih kompleksnih preobražaja, koji opet imaju daleko suštinskiji uticaj na svačiji kulturni identitet.
Dijasporični narativ, pod čijim znakom nastaje proza Barxijeve, istorijski je autentičan - utemeljen je u konkretno dijasporično biće i samu dijasporičnu kulturu Balkana kao regiona. Taj i takav (dijasporični) obrazac, u velikoj mjeri uslovljava i auto-imagološki model, kroz čiju prizmu stanovnici ovog prostora doživljavaju sami sebe kao potencijalne ili virtuelne (u budućnosti ostvarene) izbjeglice zanavijek!
Dina s pravom sebe opisuje kao apokrifnu Makedonku. Njena se visoko izražena samosvijest tokom cijelog narativnog vremena bavi vrlo kompleksnim (za sve nas ovdje i neporecivo važnim) problemima samoidentifikacije u novom - tranzicionom, postideološkom, postjugoslovenskom okruženju.
Barxijeva zagriza vreli kesten aktuelne krize identiteta, kao takva ona spada među rijetke autore koji su uvijek na oprezu, ne samo u našoj književnosti, nego i u jednom širem, istočnoevropskom književnom kontekstu, kome, čini se, takođe nedostaju autori ovakvog prosedea. To, naime, u svojoj nedavno objavljenoj studiji Književnost Istočne Evrope u vrijeme postkomunizma nedvosmisleno potvrđuje američki slavist Endrju Vahtel: "Imajući u vidu kakvu je traumu piscima nanijela postkomunistička tranzicija, neobično je koliko malo ima književnih djela koja se na direktan način suočavaju sa suštinom nove stvarnosti istočnoevropskih društava i kultura." (2006 :200).
Dinin povratak u rodnu zemlju, koji se u početku čini nevoljnim, jer biva uslovljen spoljašnjim okolnostima, kasnije će proizvesti sasvim neočekivane implikacije. S već izgrađenim liminalnim (graničnim) identitetom, Dina na početku romana strada od refleksivne nostalgije - one vrste nostalgije koja se, po riječima slavistkinje Svetlane Bojm, izražava kroz strah od povratka vlastitom domu.
Ipak, ponovni susret sa svojim prijateljima, a naročito saznanje da u Makedoniji boravi David, simbol njene prve i nikad preboljele ljubavi - urodiće imagološkom rekonstrukcijom njene zavičajne kulture.
Osim zajedničke mladalačke ljubavne priče, Dinu s Davidom povezuje simbolika ukrštenih izbjeglištava, porodičnih i pojedinačnih, realnih i virtuelnih: ona je porijeklom Egejka, dok je on Jevrej. Oboje pripadaju dvijema, po definiciji, dijasporičnim kulturama, oboje su tokom cijelog svog života na vlastitoj koži imali istetovirano generičko iskustvo koje Julija Kristeva imenuje sintagmom "stranci sebi samima". Prije nego što se otisnu u drugu zemlju, Dina i David uvijek sa sobom već nose, imaju i u sebi sadrže, bazično osjećanje da su stranci u sopstvenoj zemlji.
Kad se jednom zaljubi u nju, David u stvari iskazuje konstitutivne pretpostavke njihove, jedine moguće i u zajedničkoj ljubavi zasnovane, domovine:
"Bez domovine si. Ja sam tvoja domovina. Mi smo beskućnici ljubavi naše. Sad si ti moja biografija."
Kod Dine će, poslije egzilijarnog perioda od 10 godina, doći do repatrijacije i restitucije domovinstva, baš kroz katarzičnu snagu, koju ima ljubav. Ljubav kao esencijalno udomljujuća snaga. Ljudi kao dom. A iznad svega - vjera kao ontologija i filozofija ljubavi.

2. Roman Barxijeve je slojevit, višeznačan, i to počevši od samog naslova. Zemlja Kazablanka je metafora za Makedoniju, ali i imagološko opredjeljenje za bilo koju malu, graničnu zemlju, zemlju-front, zemlju-raskrsnicu, zemlju izbjeglica - u kojoj se objedinjuje više moćnih kulturoloških matrica.
"Ja vam govorim o evropskoj Kazablanki … Ona je pojam i simbol svih Kazablanki na svijetu, osim toga, ona je evropski proizvod par excelance. U njoj su uvijek drugi vodili ratove. Samo su izbjeglice i žrtve rata ostajale u njoj, kao što je to slučaj i sa svakom genuine Kazablankom … Kazablanka je, dakle, sudbina svih malih zemalja na raskršćima. Ona je pristanište bez mora, Kazablanka na kopnu."
Egzistencija se u ovakvoj zemlji stalno dovodi u pitanje - zato njeni stanovnici razvijaju poseban mentalitet, na koji, nakon svog povratka, Dina gleda mnogo drugačijim očima, s izmijenjenim vrjednosnim stavom.
Lično, iskustveno živeći u okvirima inter-kulturnog dijaloga između Istoka i Zapada u toku čitavih 10 godina, Dina doživljava transformaciju, ne samo na ličnom planu, već (u još većoj mjeri) i na polju kolektivnog samopredstavljanja i vrjednovanja.
Ona će zasnovati jednu protiv-naraciju kad je riječ o autentičnoj vrijednosti i tekovinama ovog kulturnog prostora, stvaralački ravnopravnu sa zapadnoevropskom.
"Cijeli svijet želi da nam dokaže da smo ljudi-ostaci jedne istorijske ruševine, nečeg sličnog Atlantidi … Od nas neće ispasti ništa veliko."
Upravo kompleks provincijalnosti, kao što otkriva Dina, kod najvećeg broja intelektualaca rađa potrebu da se ode i da se osvoji Zapad. Za razliku od žalopojnog Borisovog tona, koji ubijeđeno tvrdi: "Ako želim da napišem nešto dobro, moram da odem odavde … Meni treba normalna svakodnevica." Mudri profesor Gavril Ognenov iskazuje drugi, polemički obojen odnos prema (kvazi)imperativu odlaženja, na koji ni sama Dina nije ostala imuna: "Moguće je da nikad ne odeš na Zapad, a da ga ipak osvojiš". Ali da bi ostao ovdje, treba da budeš "u dovoljnoj mjeri muškarac".
Tako autorka ovog djela relativizuje, na Balkanu veoma rašireno, tumačenje bjekstva (preseljenja u drugu zemlju) kao čina hrabrosti - sam korak ili izbor bjekstva možda je u manjoj mjeri jednačina smjelosti, nego kukavičluka.
Umjesto klišeizovanih obrazaca o kulturnoj inferiornosti, Dina dolazi do objektivnih (iako dosad zapostavljenih, na stranu gurnutih) oblika kulturne identifikacije, koji iz drugačije perspektive čine legitimnom našu samosvijest:
"Makedonci su oduvijek bili kinofili. Dokaz za to je Manaki, prvi filmski stvaralac na Balkanu. Dokaz za sklonost ka virtuelnoj biografiji postoji i kod njega. Sve se vidi posredstvom slike."
Pozicioniranje kolektivne sklonosti prema posmatranju kao vrlini, samo shvatanje svijeta na jednom meta-nivou - isto tako je svojstveno i za Dinin inicijalni stav prema svijetu. Ona je predominantni posmatrač, kao i njena, pretežno analitički nastrojena, najbolja prijateljica, profesorica Nora.
S druge strane, uz ogromnu dozu ironije, Boris upozorava na danas već notorni uzajamno razjedajući karakter Makedonaca kao naroda u stalnom raskolu sa samim sobom.
"Kao i naše kulturne spomenike, tako i nas treba da zaštite od nas samih, od Makedonaca. Bože, neka nas zaštiti neko od nas samih! Kako mi je muka od nas, od mene, od svih vas!"

3. Restitucija, obnova domovnosti, kod Dine nije rezultat samo vrjednosno-intelektualnih tumačenja apstraktnog tipa.
"Mirisi, mirisi, u mom umu, u mom srcu, u mom nosu. Sve je sabrano u mirisu. Treba samo doći na mjesto, gdje ću naći pravi miris situacije ili ličnosti. Tako ću naći mjesto na kojem je bila egejska Baraka … Zemlja miriše na iščezli život. Plodovi zime. Miris dunja. Kao pomen i molitva za pokoj duši babe Angeline."
Ta restitucija domovnosti, koja nastupa kroz mirise i zahvaljujući mirisima (onim iz djetinjstva iz barake babe Angeline), ipak se ne temelji isključivo na Prustovoj težnji, već autentično proizilazi iz ovog toplog podneblja, iz njegove bogate natopljenosti mirisima, posebno predodređenim za intezivnu čulnu percepciju.
Miris se, kroz samo čulno doživljavanje koje budi, na jedan izvanredan način transformiše u ideološki, tačnije - patriotski vokativ.
Druga restitucija domovnosti za Dinu nastaje ponovnim otkrivanjem vjere, kao suštinskim gestom opstajanja. Tu će vjeru u Dini (nimalo slučajno) inicirati baš onaj koji joj je suđen - David:
"Rekao sam ti da je sve simbol. Sve svjedoči o Tvorcu! Svijet je stvoren kao savršeno djelo ljubavi … Te tragove treba da pokušaš da vidiš u najsitnijim stvarima. I u tim rijetkim časovima bezvremenosti osjećala si tu jasnost u duši, osjećala si da je sve na drugom mjestu … da je ono najznačajnije za čim čezne naša duša - na drugom mjestu … Svijet je tajna ljubavi Božje, Dina! Istinska vjera je žeđ za Bogom."
Čitav roman Barxijeve je protkan modusom vjere, vjerovanja višeg reda i poretka, sagledavanjem "nezemaljskog bljeska u svemu na ovom svijetu", obnovom blagosti, strpljenja, uzvišenosti postojanja. O tome svjedoči "cijeli život babe Angeline, prožet vjerom", o tome svjedoči otac Grigorij, koji će opet sjediniti u ljubavi Dinu i Davida, kao i završne rečenice romana:
"Tajna ljubavi. Tajna vjere. Tajna života … Nema ih tri, Dinočka, one su jedna tajna. One su jedno ime. Hristos. Slušam trepet krila u vazduhu. Muzika anđela Mocarta u Kazablanki. Davide, čuješ li? Da. Bdi, Dina, u srcu tajne ste. Glas vrtnog anđela, Agata Rozenblat."
Dinin dom, koji na početku romana funkcioniše samo u kondicionalu, samo kao uslovljen ili relativan pojam, na kraju romana se uspostavlja u svom suštinskom obliku/vrsti. Taj dom prerasta u generički pojam, u dom koji je šifra duše; pokraj Davida, u njenoj i njegovoj Kazablanki. Jer kao što ukazuje Edvard Said, u sekularnom i kontingentnom svijetu, nasuprot tome - dom je uvijek provizoran!
Ljubav između Dine i Davida poslije cijelih 10 godina doživljava svoje vaskresenje. Ali i sama je ljubav vaskresenje. I liturgija, bogosluženje, koje nas približava najradosnijoj tajni naše vjere. Do Vaskresenja, kao šifre, kao vječne obnove života u ljubavi i kroz nju.
"Memorija je povezana sa željom,” piše indijski teoretičar Arxun Apadurai. “Na arhivu treba gledati kao na smišljeno mjesto za stvaranje, i to prije svega anticipiranih sjećanja, više negoli oficijalnih podataka o istoriji."
Migranti, s obzirom na svoj liminalni (ni ovamo - ni tamo) status, njeguju poseban odnos prema svojim sjećanjima, s obzirom na traumatski zalog (gubitak), s kojim su inherentno povezani - Apadurai takav sindrom naziva sindromom "precijenjenih sjećanja."
Baš je taj i takav status sjećanja kod Dine, u polju dijasporičnog narativa, koje sama naseljava! Naime, sasvim je uporediv i s egzistencijalnim iskustvom autorke ovog romana , koja na vlastitoj koži osjeća dilemu/pitanje: koje je prisustvo važnije - privatno ili javno, njemačko ili makedonsko?!

4. Barxijeva je, iako je ovo njen prvi roman, nastojala i uspjela da stvori sveobuhvatan ili takav roman koji će, svojom žanrovskom polivalentnošću, sam predstavljati svojevrsnu - šifru.
U njemu se ukrštaju najmanje 4 žanrovska modela: ljubavni roman, bildungs roman (kao roman o odrastanju i sazrijevanju), socijalni roman (o jednom gradu ili sredini), pseudo-autobiografski roman (budući da autor i narator nisu ista ličnost), filozofski roman s tezom.
Ovo djelo lucidno zapodijeva temu neudomljenosti kao postmodernog toposa, bavi se i revalorizacijom/rehabilitacijom kulturnog identiteta osporavanih zemalja. Roman Barxijeve, u ništa manjoj mjeri, ponire i u tranzicijsku dramu i fragmentaciju tranzicijskog subjekta (stanovnika jedne već nepostojeće zemlje). U više pasaža iniciraju se meta-jezičke refleksije iz oblasti filozofije stvaralaštva. Konačno, poentirajući s vjerom ili u vjeri kao šifri, u okviru koje opstaje trojstvo života, stvaralaštva i ljubavi, roman nudi mogućnost za ideološku restituciju jednog razbijenog svijeta, kakav je ovaj naš savremeni.
Roman Barxijeve odlikuje se svojom aktuelnošću. Pored toga, u njemu su zastupljene teme koje odišu svježinom, novošću, rijetkošću. Ovo će štivo nesumljivo potkrepiti našu duhovnu identifikaciju, pa čak i preporod: nas, kao generacije koja sebe već defetistički doživljava kao priviđenje, kao nekakav opscen i opskuran, fantomski ostatak već nepostojećih struktura jedne države, ideologije, vrjednosne pozicije.
To je tako, budući da ovo djelo ujedno znači i osvajanje takvog narativnog polja, iz kojeg i u koje Makedonci mogu autentično i nesmetano da se samoartikulišu. Jer, kao što ukazuje postkolonijalna teorija Edvarda Saida, ako nisi diskurzivno prisutan, to je isto kao da ne postojiš.
Knjiga Barxijeve će sve nas kao savremenike i Makedonce više puta iskreno ganuti - nesumnjivo će nas dodirnuti, ispuniti ponosom, i obradovati nas, isto kao što će nas, neizostavno, svojom pronicljivom iskrenošću - zaboljeti.
Ona se kod nas po prvi put u romanesknom obliku bavi dubokom tragikom i izazovima neudomljenosti. Prvenstveno ličnom, a zatim i kolektivnom, etno-kulturnom i tranzicijskom neudomljenošću. Neudomljenošću kao normom!
Na kraju, ta ista neudomljenost će se hermeneutički udružiti i zaokružiti u utopiju ljubavi, s vjerom kao modusom - što opet, sve zajedno, razoružava sterilni cinizam savremenog, duboko zalutanog i auto-destruktivnog uma.
Otud trijada ljubavi, sna i vjere - objedinjena u muzici kao umjetnosti, u romanu kao pismu bespoštedno iskrenog samotraganja - na kraju ishodi s osjećanjem da je "Snijeg u Kazablanki" svojevidna obnova iskonske, danas već pomalo zaboravljene, bjeline alhemijskih početaka, za kojima svi mi ovdje, ranjeni ožiljcima istorije, nesumljivo čeznemo.
Barxijeva nas je darovala takvom mentalnom stimulacijom, ali i odgovarajućom romanesknom intonacijom, kakvu smo od ranije zasluživali.
Roman Barxijeve nam nudi to moćno samoiscjeljivanje, kroz šifru pisma u kojem odjekuju daleki, a ipak i dalje jasno čujni vokali božanskog.
Kao, uostalom, i tiha (ali zbog toga ne i manje moćna) pobjeda nad haosom materijalnog.

5. Iako na početku nastaje na osnovu hermeneutičkog ključa egzila, u svom finišu roman "Snijeg u Kazablanki" nastupa kao književnost savladanog, prebrođenog i(li) kontra-egzila.
Rječnikom savremene teorije može se reći da "Kazablanka" ocrtava svoj put - od egzilantskog (kao modusa izražene reminiscencije ili nostalgije prema prošlosti) prema nomadskom modusu (kao projektno usmjerenom).
Sentenca "selim se - znači postojim" prestaje da bude (ako je uopšte i bila) jednačina Dininog ličnog identiteta. Ona se više ne plaši da bude/da postane to što jeste!
Iako u spomenutoj studiji Vahtel, nažalost, ne spominje nijednog makedonskog pisca iz vremena post-komunizma, čini mi se da baš roman Barxijeve pripada onom nizu ostvarenja koje ovaj autor imenuje kao novi internacionalizam. On obuhvata autore tipa: Davida Albaharija, Draga Jančara, Andreja Makina, Milana Kundere (ipak, izostavljena je indikativna Dubravka Ugrešić).
Djelima novog internacionalizma svojstveno je: refleksivno pripovijedanje u prvom licu, odlazak na Zapad, a zatim vraćanje glavnog junaka sa Zapada, njegova spoznaja da su obje kulture komplementarne (ali ne identične), ostvarenje sinteza između dvije kulture na ličnom nivou.
Dina prolazi trajektoriju koja u romanu započinje od pozicije klasičnog stranca ("fasciniranog drugim", "nepripadajućeg ni matičnom, ni novom prostoru") - da bi kasnije, uz pomoć kvadratnog principa autobiografije stigla do pozicije modernog stranca u sebi samom ("Stranac živi u nama. On je skriveno lice našeg identiteta. Prostor koji razara naše prebivalište. " - Kristeva, 2005: 235).
Za Dinu je karakteristična "vandomovinska perspektiva slabog subjekta", njena perspektiva je bifokalna, kontrapunktna, maksimalno izoštrena.
Ona je oličenje tipičnog balkanskog intelektualca, koji sve vrijeme (a najmanje po sopstvenom izboru) sa sobom nosi orijentalno breme traumatičnih sjećanja. Ili kao što je rekao Danilo Kiš: "Kazna vodećih balkanskih intelektualaca se sastoji u tome da vuku unaokolo stari koncertni klavir na jednom ramenu i mrtvog konja na drugom."

6. Ipak, umjesto konvencionalno očekivane retorike optuživanja svojstvene za prvu etapu imagološke dekolonizacije, naratorka Barxijeve uspijeva da izgradi sadržajnu i ideološki superiornu, autentičnu protiv-naraciju, koja djelotvorno prebrođuje ugrađene predrasude u odnosu na njeno vlastito (meta)kulturno predstavljanje i vrjednovanje. Tako sam proces njenog (metaforički uzeto, radi se, u stvari, o našem) samopredstavljanja ujedno znači i konstruisanje protiv-naracije, sa sopstvene tačke gledišta (i ne samo takve, već i vrjednosne).
Ovaj roman naročito značajnim čini baš to eksplicitno i produktivno prevrjednovanje inicijalnih, za nas tipičnih, imagoloških pozicija - u smjeru kulturnog prepozicioniranja glavnog lika kao intelektualnog Višedomnika!

P.S. Čitanje kao ljubavni odnos

Ako jedan roman govori o svim licima ljubavi - tad njegovo čitanje ne može biti drugačije, niti smije da iznevjeri Ljubav!

Korišćena literatura:

1. Svetlana Bojm: Poslednoto vraćanje doma, u: “Margina”, Skopje, br. 1, 2006.
2. Julija Kristeva: Tokati i fugi za Drugosta, Templum, Skopje, 2005.
3. Karen Virag: Some Thoughts on Europe, Balkan Cinema and Identity, in: http//njnjnj.Spacesofidentitz._net.htm
4. Endru Baruh Vahtel: Književnost Istočne Evrope u doba postkomunizma, Stubovi kulture, Beograd, 2006.
preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović