Marko Vešović [1]

KAKO JE NAĐEN BISER

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

1. Ovo je istinita priča, što znači da može početi odakle bilo – čak i od grčkog kralja Aleksandra koji je umro od ujeda jednog majmunčeta – jer niko ne može kazati odakle počinje život.
U mladosti, kad bismo zasjeli u klubu “Svjetlosti” da pijemo i opanjkavamo vlast kako bi Radovan imao šta dojavljivati policiji, Stevan Tontić nas je često zapitkivao: “Kako ono počinje bugarski jezik?”
Moja priča, znači, koristi se, ne bez prava, jednom od privilegija iz međucarstva gdje se golim okom ne razabira dokle se pruža život a odakle kreće Šeherezada. Počni, dakle, svejedno odakle, jer niko ne može ispasti iz svijeta.

2. “Benžamen ne misli ništa u svojoj glavi. Zato je rđav. Benžamen est come bandera“, s visine obrazlaže Azur koji se maločas vratio iz škole. Nadira, naravno, nije propustila priliku da ga narezili: ne smije tako pričati o svom drugu iz vrtića. Ispostavlja se, međutim, da je Azur samo citirao učiteljicu: tako mali, a već postmodernist! Koji trenutak docnije, otkrivam da Azur umije biti i filosof: “Gdje sam bio kad me nije bilo?” – pita Nadiru za trpezarijskim stolom, a sanjalački podupro podbradak desnim dlanom.

3. Azur je rođen u Amienu, glavnom gradu francuske pokrajine Pikardije, koji leži na rijeci Somi, 120 kilometara sjeverno od Pariza. Ovo sam prepisao iz Krležine enciklopedije, ne zato što mi se omaklo, jer živu robu svašta se hoće omaći, već iz skromnosti: ko sam to ja da bih se mogao oholiti neprepisivanjem? Ako ćemo pošteno, Azur je zasad Francuz, te nije čudo što njihov jezik govori mnogo bolje nego naš, čije riječi izgovara ukoso, pa im se akcenat, kao niz strmu ravan, skotrlja na posljednji slog, stoga ispadnu nakrivljene unazad, prema prošlosti, ka vremenima prije nego što se u našem jeziku dogodilo, niko ne zna zašto, prenošenje akcenta za jedan slog prema početku riječi.

4. Azur još nema pet godina, što pored ostalog znači da je besmrtan. Pošto njegovo biće još nema ni početka ni kraja u vremenu, vrlo mu je zagonetno: gdje se krio prije nego je došao na ovaj svijet? Besmrtnici, kako je poznato, vole postavljati pitanja na koja, najčešće, nema odgovora, zato mu Nadira kaže: “Prvo pojedi supu”. Roditelji uvijek tako: ili te grde po službenoj dužnosti kad svisoka govoriš o drugovima iz zabavišta, ili, kad ne znaju odgovor na tvoja pitanja, prelaze na naredbe, kojima žele prikriti svoju neobaviještenost. “Ako budeš jeo, brzo ćeš imati pet godina”, dodaje Nadira, da ublaži zapovijest, ili da je preobrazi u koristan savjet: supa od krompira krije čarobnu moć da ubrza dječje vrijeme koje najčešće stoji, a i kad se umilostivi da se pokrene, ide sporije nego daždevnjaci. Odrasli, oni koji se ne stide priznati da su nekad bili djeca, pamte da su, na primjer, ljetnji raspusti znali trajati stoljećima.
“A ti koliko imaš godina?”, pita Azur Nadiru. “Trideset pet.” “Onda si ti sve pojela”, zaključuje Azur, kome je poređenje glavno, možda jedino oruđe saznanja, zato bi mogao biti dodatno optužen i da je pjesnik. “Jeste, sve sam pojela”, kaže Nadira koja mi se žalila da je u Amijenu stalno umorna. U Bosni je radila čak i više, ali je ovdje uvijek iscrpljena. A nema gdje da napuni baterije. Takav priključak u Francuskoj ne postoji. Ili, možda, ne može da baterije zamijeni, jer takve se ovdje ne proizvode?

5. Nakon ručka, dok spiker na radiju govori o kozmetičkoj firmi Avon iz Njujorka, koja uljepšava žene već sto osamanaest godina, Azur u crtanki pravi sunce koje meni liči na crvenog pauka, a otac ga pita: «Šta ste danas radili u školi?” “Ne znam, nisam dobro vidio”. “Zašto nisi dobro vidio?» “Zato što nemam djeda. Svi imaju djeda, samo ja ne”. Pomisao na nemanje djeda opet ga je rastužila, a tuga u djetetu umije narasti toliko da mu začas zakloni cijeli svijet – eto zašto Azur često ne vidi ni šta se zbiva u školi.
Nedavno, Žana koji ne liči na Žana nego na Žaka, Azur je pitao: hoće li da mu bude djed? “Naravno da neće”, rekla je Nadira, “ti imaš svog djeda”. “A zašto nije ovdje?» “Zato što je u Sarajevu”. Azur je u Žana, koji je pljunuti Žak Prever, tužno pogledao i zaćutao: kad se pomene Sarajevo, nema dalje pitanja.
Jednom je Azur na televiziji gledao emisiju o Ruandi: ”Ono je tamo gdje je Sarajevo”. “Nije Sarajevo. Zašto kažeš da je Sarajevo?” – pita ga otac.“Pa tamo se puca”, kaže Azur, uvjeren da se svako mjesto gdje se puca mora zvati Sarajevo. Tamo, u Sarajevu, ima njegovog djeda po ocu. Tako mu rekli. Ali Azur bi se vrlo teško složio da ga ima, jer kako će te biti ako Sarajevu ne prestaje pucati Radovanova artiljerija. I uopšte, za drugu djecu, riječi djed, baba, tetka, stric znače nešto puno. I posve opipljivo. A za Azura jok: dok stoji među malim Francuzima, čuje kako u tim riječima zvoni praznina koja te izvodi van dječjeg vrtića. Pa i van svijeta, možda.

6. Onda je proradio moj čir na dvanaestopalačnom crijevu. Pozvan sam u Amien, na književni festival Leitura furiosa, da u razgovoru s bosanskim izbjeglicama nađem štof od koga ću, za dvadeset i četiri sata – tačnije: do sjutra ujutru – skrojiti priču koja će, u sljedeća dvadeset i četiri sata, biti prevedena na francuski i potom pročitana na književnoj večeri. Takva su pravila festivala. Ali, tek što sam počeo priču o Azuru, dobih jake bolove u stomaku, jer sam noć prije pio bordo, zato sad kružim po hotelskoj sobi s trbuhom u šakama, a zaboravio da od kuće ponesem lijekove. Zastajem pred ogledalom, na licu mi se umijesilo stotinu nabora, kao na čaršafu pod čovjekom koji pati od nesanice, i odjednom shvatih: eto, ni svoj vlastiti život, kao ni one osobe koje su gluve a druželjubljive, nikad mi nije bilo lako, i sve mi je teže, podnijeti.
Pio sam vino iz čaše s nogom tankom i dugačkom kao u rode, čak sam se u neka doba osjetio spremnim da rodi dodam i rit iz vojvođanske ravnice, jednolične kao guslanje. U dane opsade Sarajeva, jedan francuski izvještač kazao mi je da je njegov narod izmislio tri stvari: vino, ženu, treće se ne sjećam – možda sireve? Rat je završen, ja se obreo u Amienu, i, pošto se osjećam prestar da probam Francuskinje, odlučio sam da kušam vino, i otišao sam toliko daleko da sam, u jednom vansvjetskom trenutku, kazao svojim domaćinima: “Život je odličan, odoka i izdaleka. Život je izvrsna stvar, ako se ne upuštamo u detalje“.
Da popravim dojam – jer ko sam to ja da dijelim pljuske životu? – Azurovim roditeljima sam ispričao da ti Dalmatinac veli: “Ajmo se napit”, i popijete po bevandu, a da Bosanac kaže: ”Ajmo nešto popit” i popijete litru štoka. I opet shvatih da sam pogriješio. Što god kažem na putovanju, ispadne naopako. Ne volim putovanje, i nikad ga neću voljeti, jer tada ne postoji svakidašnjica, stoga vrlo brzo postaneš sebi tuđ, svaki čas kažeš nešto što ne liči na tebe, pitaš se jesi li to ti, jer si prestao osjećati samog sebe, a samo u svakidašnjem životu možeš biti sa sobom prisan.

7. Priča o Azuru je ostala nedovršena. Ne čudi me: nikad nisam sreo osobu koja bi u nedovršavanju bio izbirikanija od mene. I svejedno ko je kriv, život ili ja – uvijek se jedan od nas dvojice pobrine da stvar koju radim ispadne kao ručka krčaga koji je polupan prije ko zna koliko milenija. Polupan, mada nikad nije postojao. Ali da moj odlazak u Amien ne bi ispao uzaludan, ovdje ću prepričati šta sam čuo o Azurovom djedu po majci.
Kad je otišao u partizane, Azurov djed – ili će prije biti pradjed? Ne, nek ipak ostane djed – a zvaćemo ga Hajriz, jer sam, na svoju sramotu, zaboravio originalno ime, poveo je sa sobom nećaka Selvedina, koji je volio i umio da pjeva. Slično onom slavuju iz legende koji je pjevao sa trnom u srcu, i Selvedin bi, kad je u partizanima bilo najteže, a uvijek je bilo najteže, zapjevao svoje omiljene stihove: «Oj, divojko, ti se ne udala dok ne vidla tri na nebu sunca, dok ne čula kako riba piva». Azurovog djeda, koji je bio iz Teslića, borci su prozvali Gatalica, ne znam zbog čega, a njegovoga nećaka – Biser, znam zašto, ali objašnjenje ostavljam za poslije, gdje će bolje leći u tekst.
Selvedin je, od rođenja, bio stođavo, po bosanski rečeno. Ali radije ću ga zvati Biser, jer iz tog nadimka čuje se partizanština koja je meni, otkako znam za se, imala opori miris hajdučke trave. Jednom mu je otac, čije su zabrane ovom možda odveć krilatom dječaku svijet činile preuskim, možda čak i pruskim, rekao da više ne smije brati zelene jabuke. Sjutradan, Biser se popne na najrodniju jabuku u dvorištu i svaki plod krvnički nagrize. Neki su brzo opali, ali dvadesetak ih je uspjelo da sazrije s Biserovim prstenom na kori.
Što me podsjetilo na studentske dane kad sam čitao, više se ne sjećam gdje, odlomke iz knjige Mavra Orbinija Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovičanskoga gdje se kaže da je Adam, od časa kad je stvoren, ostao bezgrešan samo šest sati. Orbini veli da je negdje vidio prilipe jabuke koje se zovu Adamove, a imaju na kori zlamenje kao da svaka zagrizena zubima! Nisam stavio navodnike, jer citiram po sjećanju, mada bih se smio kladiti da sam Orbinija tačno upamtio: nekad sam imao jako pamćenje, pogotovo za detalje, i iz knjiga i života, a danas, sve što doživim ili pročitam, brzo padne u abmis moje praznine, i bez odjeka.
Biser je volio orahe. U partizanima ih je smatrao prijekim lijekom protiv ratnih bolesti: skorbut, avitaminoza, čak dizenterija. I vazda je gledao da ima oraha u rancu: ako već ništa, barem jedan, kao amajliju. Francuski pjesnik Fransis Žam kaže: “Jeo sam oraha i zato imam dušu vjeverice”. Ne bi me začudilo ako bi se, na onom svijetu, preciznim instrumentima, kakvih nema na ovom, ustanovilo da je i oraholjubac Biser ima vjeveričju dušu. Ne znam, doduše, koji bi od sudaca onkraj groba, u ovom slučaju, mogao biti nadležan, jer je Biser, kao i pisac ovih redaka, bio ateista, što pored ostalog znači da nikad nije postavljao pitanje: gdje ćemo biti kad nas više ne bude?
U bici na Sutjesci desilo se, prvi put u ratu, da se Biser i Gatalica rastanu. Nekoliko dana ranije, izgubili su svoju jedincu, i našli konak u krivonosog seljaka s prstima čvornovatim kao vinova loza, koji im dadne nešto večere, i smjesti ih da spavaju u sijenu na štali, a Biser dobije pregršt oraha da krcka. Potom su našli svoje suborce i, kad je njihov bataljon krenuo u proboj lišen nade, njih dvojica se u onoj frtutmi razdvoje. Pošto se džehenem istutnjio, ispostavilo se da je Gatalica ostao živ, bogapitaj kako, a da je Biser zijanio glavu.

8. Nisam odolio kušnji da ovdje kažem dvije-tri o bici Sutjesci. Koje sam se sjetio u glavnom gradu Pikardije: na mnogim amienskim zgradama vidio sam, ne vjerujući svojim očima, jer mi je bilo kao da sam se odjednom obreo u Sarajevu, tragove granata i metaka. Objasnili su mi da su to njemački vlastoručni potpisi koje Francuzi nisu uklonili ni nakon pedeset i kusur godina. Rekao sam im da mi je, nakon ovoga rata, onaj postao razumljiviji. U ratu, život ti bude nepoznata sprava kojom ne znaš kako se rukuje, i svaki čas bi ti mogla u rukama eksplodirati. S tim novim iskustvom, tačnije rečeno osjećanjem, za koje smo u miru nesposobni, čini mi se danas bliži drugi svjetski rat. Pa i bitka na Sutjeci.
U kojoj su Njemci pobili 1 200 partizanskih ranjenika čiji su leševi, docnije, nalaženi sa ugarcima zabodenim u očne duplje. Jedan moj poznanik, učesnik bitke, pričao mi je kako se na Sutjesci probudio pod zemljom. Prvo je pomislio: ovo sam ja mrtav! Tren potom shvatio je da je, u stvari, živ sahranjen. Od užasa, trgao se, ispod zemlje, svom snagom i ponovo se obreo na ovom svijetu: granata je pala u njegovoj blizini i zagrnula ga zemljom a uzgred ga i onesvijestila.
Da je plan uništenja jugoslovenskih partizana bio u Berlinu savršeno zamišljen, posvjedočiće i ovaj podatak: Švabe su znali da narod hrani ustaničku vojsku, pa su njenu glavninu satjerali na teren rijetko naseljen civilima. Zato su partizani, za vrijeme bitke na Sutjesci, pojeli sve svoje konje. Tako mi je pričao krivoglavi Simo, rođen na Majevici, koji je imao lice ostarjelog Otona Župančiča i bio vrlo durašan starac, ponosan na svoju žilavost: “Još se ja ne dam!”, veli. ”Još se ja držim za ovaj svijet ko čičak za pasji rep!”
Moj prijatelj Hamza pričao mi je da je na Sutjesci bilo partizana koji su od gladi, iscrpljenosti i bombardovanja počeli halucinirati, pa i ludjeti. Jedan musliman se popeo na stijenu i zapjevao kao hodža sa džamije: ”Alah uegber!” Okolo trešte avionske bombe, granate i mine, a poludjeli partizan doziva Boga na arapskom.
Hamza mi je pričao i kako je jednom, sa partizanskim režiserom Šibom Krvavcem, išao na Sutjesku: trebalo je da snimaju dokumentarni film, ali od svega, naposljetku, nije ispalo ništa. Pošto su popili nekoliko flaša sarajevskog piva, koje su prije rata zvali «klipače» – ne znam je li ta riječ preživjela nedavnu opsadu grada? – Hamza iziđe vani da isprazni mjehur. I nagazi na kost u travi. Podigne je: ostatak ljudske lubanje, nakon trideset i pet godina! Odjednom veliki problem: gdje da se pomokri? Gdje god pogledaš, ne znaš ko leži ispod? Prosto nemaš gdje. Zato je Hamza sišao na Sutjesku, i u nju se ispišao.

9. Završio se rat i proteklo ne znam koliko godina. Biser je imao dva sina, ali nije mi poznato je li ih stigao načiniti prije nego što se odao rušenju Trećeg Rajha, ili je možda, barem jednoga, načinio kad bi iz bataljona skoknuo kući da se opere, presvuče i pošteno se najede – na ovaj način je i mene napravio moj otac, također Titin partizan. Sad vam je stvar jasna: ja sam, rečeno kočićevki, blentavi Markan, a blentavi Markan zna da, danas, samo partizansko dijete, blentavi Markane, može biti toliko blentavo da spodire Sutjesku. Jer meni je, kad sam bio mali, Sutjeska, koja je današnjoj djeci daleka kao faraon Tutankamon, bila živi dio svijeta, osjećao sam je čak i u mirisu hajdučke trave, koju u Sarajevu zovu kunica, a u mom zavičaju sporiš, jer se brzo množi, buja. U narodnoj zdravici se kaže: neka ti bog naspori i u domu i u polju.
Obojica sinova, Omer i Zlatko, veoma su sličili ocu, kao da je Biser postupio prema savjetu onoga Engleza iz priče Isaka Babelja: “Džentlmeni, djecu treba svojeručno praviti, džentlmeni!” Porasli Biserovi sinovi i odlučili da nađu mrtvoga oca, za šta nije, ako ćemo pravo, postojao ni minimum nade, jer im niko od preživjelih nije umio ništa pouzdano kazati.
A priča Vasilija Šojke? Za vrijeme socijalističkih petoljetki, Vasilije je u društvu često posezao za rečenicom: „Ovaj petogodišnji plam“. I zapne. Jer ne zna kako ide dalje. Ali, kad te on podsjedne i stane da, kršeći prste, priča o partizanima, osjećao si se – rečeno današnjim jezikom – kao da si daleko od svog stana, pod kakvom nastrešnicom, bez kišobrana i novca za taksi, a kiša lije kao iz kabla, i ne misli stati satima. Vasilije jeste, doduše, svojim očima vidio kako je Bisera na Zelengori “presjekao rafal preko ovuda”, ali njegovim sinovima ovo nije moglo biti od velike pomoći, jer taj isti Vasilije bio je na licu mjesta i kad je Savu Kovačevića pokosio mitraljez, nakon čega je kazao: “Vaso, preuzmi komandu, ja pade”.

10. Njihovoj ekspediciji priključio se Biserov drug iz djetinjstva Velija Haznadar, čiji je punac zalutao u mećavi na Bjelašnici i bio nađen smrznut dvjesta metara od svoje kuće. Prije sukoba između generalisimusa Staljina i maršala Tita, Haznadar je volio pričati o Rusu Mikolki – upoznao ga je 1944. godine, prilikom oslobođenja Beograda – koji je u Drugom svjetskom ratu “odstupao do Staljingrada i nastupao do Berlina”. Poslije napada Informbiroa na Jugoslaviju, Haznadar je u društvu, umjesto o Mikolki koga je, naravski, morao zaboravititi, pričao o pousjeloj, ali dobro uščuvanoj i imućnoj curi kojoj je kalauzio đuvegiju, a kad joj je izređao sve njegove vrline, rekla je: “Jeste, pa da me jebe!” Gazeći kroz vučevsku, ili možda zelengorsku travu, iz koje su vrcali skakavci, kao varnice, Haznadar se sjetio djetinjstva, kad bi iz dosade (a dijete se dosađuje kao kralj, što ne tvrdim ja nego Bodler koji je farbao kosu u zeleno), odjednom poželio da je Bog, pa bi napravio pomor među skakavcima. Te ako postoji Svemogući, ne čudi me što je ljudska istorija ovoliko krvava, rekao je Haznadar, uz onaj pokret kojim kao da skida nevidljivu paučinu sa čela.

11. Teren koji im je valjalo pretraživati bio je pregolem. Prvog i drugog dana rezultat nijhovog traženja bio je ravan nuli koju su izmislili Arapi. U jednoj mojoj pjesmi iz mladosti postoje dva stiha koji mi, ni danas, ne zvuče sasvim promašeno: “Planeta Zemlja, ta igla u stogu vasionskom“. Za sličnom iglom su tragali i Biserovi sinovi po Sutjesci. Treći dan, kad su umorni, i s punim pravom izgubivši nadu, već pomišljali da odustanu od traženja, Gatalica na jednom izbrešku ugleda orah, i dođe mu kao neki išaret odozgo: “Kladio bih se, u šta god hoćete, da je vaš otac eno ondje”.
Gatalica je svog nećaka, iz čijeg je ranca ili džepa iznikao orah, prepoznao po vojničkom opasaču i po kutnjaku koji je slomio na orahu koštuncu. Selvedin je imao odlične zube: njegov osmijeh je otkrivao nisku zbog koje je u partizanima i dobio nadimak Biser. Ali, u ratu, od gladi, njegovi zubi su počeli da slabe i propadaju. Biser je, sjetio se Gatalica, slomljeni kutnjak protumačio kao predznak smrti, ali, ako i ne doživim kraj rata, rekao je, znam odlično da ćemo pobijediti. Između ostalog i zato što je imao nanu iz Tešnja koja je šezdeset godina ustajala pet minuta prije crnoga đavla, a njena izreka «prvo pogledaš u komšiju, pa u sunce» i sad se pamti u narodu. Kad je Hitler napao Jugoslaviju, Biserova nana Ajša sanjala je grad koji je, u vidu petokraka, padao iz vedra neba. Komšije su se smijali njenom snu kao bapskoj izmišljotini. Profesoru Haznadaru je san bio vjerovatan, čak i dublje logičan, jer petokrake su zvijezde, a okle će zvijezde padati ako ne s nebesa?

12. Umalo da zaboravim. Francuz, koji je s djevojkom iz Bosne prevodio moju nedovršenu priču o Azuru, čovjek s gestama finim i mekim kao onaj pokret kojim džeparoši izvlače novčanike putnika u tramvaju, pitao me: kojim je jezikom pisano moje djelce? «Srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorskim», velim. «Zar je toliko težak?», kazao je, ozbiljno ili šaleći se, ne znam.

13. Dan pred odlazak iz Amiena, Azurovi roditelji odveli su me na grob Žil Verna, u čijem romanu Dvadeset hiljada milja pod morem kapetan Nemo juri divljač po svojim podvodnim šumama, gdje razloženi sunčevi zraci gotovo na svakom polukoraku stvaraju duge. Na putu do groblja, Nadira se žalila da je izgubila neseser. Azur je pita: «A kako se nešto izgubi? Gdje to onda bude kad se izgubi?»
Još pamtim, kroz prozor auta viđena, dva drogirana mlada Fancuza koji su blenuli u mene staklenim očima, kao trofeji sa zidova u stanu mog brata od strica Miljana Vešovića, strasnog lovca. Upamtio sam i livadu sa različcima, plavim kao oči sarajevskih muslimana u čuvenom putopisu ”Crno jagnje i sivi soko” u kojem je Rebeka Vest opisala svoje krstarenje po prvoj Jugoslaviji. Odavno sam uvidio da, kao dozlaboga rđav putnik, ne treba nikud da mrdam, jer iz dalekih zemalja pamtim sve same različke koji se svaki dan mogu vidjeti i u Bosni.
Nadira me fotografisala skupa sa Žil Vernovom nadgrobnicom. Azur ukopistio da se sa mnom slika, ali mu roditelji nisu dozvolili, našto je udario u plač i njegove suze su danas, u mom pamćenju, ako ne računam jedan suton, ljubičast kao postave koverti iz moje mladosti, življe od svega što sam za četiri dana vidio u Amienu. Mada ganut njegovim plakanjem, nisam se usudio uzeti ga u naručje: nisam znao priliči li na grobu slikati se sa djetetom. Nisam znao valja li se, što rekla moja majka Darinka.
14. U Sarajevu sam nakadno dopisao tri sitnice koje ne zaslužuju zaborav.
U amienskom zoološkom vrtu vidio sam zvjerku čija je boja zelena, ako je vjerovati Ćopićevome djedu Radu, i na čijem je kavezu pisalo “jugoslovenski vuk”. Nestalo SeFeReJe kao kad obrišeš maglu s prozorskog stakla, ali, pošto zvjerke ne zarezuju istoriju, jugoslovenski vuk spokojno nastavio sa postojanjem. Doduše – u kavezu. Sjećam se i da sam tu, pred kavezom, Azurovim roditeljima pripomenuo: “Nacija, riječ do čije ispraznosti današnji vlastodršci toliko drže”. Inače, svi mi oni liče na Milaču, moju komšinicu iz djetinjstva, koja je imala nepogrešiv dar da svakome kaže baš ono što voli čuti. Tog poređenja nisam sjetio u Amienu, nego ga dodajem danas. Ali jesam održao, ne bez nadahnuća, predavanjce o tome šta se kod nas u ratu dogodilo, naravno, gledano iz ugla onog koji odbija da bude zazidan u naciju. Pošto je to bilo davno, pamtim samo jednu poredbu: jugoslovenski narodi su odjednom postali kao oni stari supruzi koji jedno u drugom gledaju lopova.
U Amienu su mi pokazali katedralu iz 18. stoljeća koja se ubraja među najvrednija ostvarenja francuske gotike, a istorijska jezgra grada je i nastala oko katedrale. I ovo možete pročitati u Krležinoj enciklopediji, ali se u njoj ne može naći podatak da amienska katederala ima najveću zapreminu na svijetu, kako je, ne bez ponosa, pripomenuo Francuz, zbojit i živolazan šironja, rečeno matavuljevskim rječnikom, što nas je odveo do katedrale u koju, na žalost, nismo mogli ući: tih dana sa nje su strugali gar, zato nisam imao prilike da iznutra osjetim njen prostor. Ali jesam upamtio, nad katedralom, oblak na jednoj nozi i rumen kao flamingo. Bio je vrlo dostojanstven, valjda zato što ga za desetak sekundi više neće biti. Učinilo mi se duboko dirljivim dostojanstvo onog najprolaznijeg na svijetu tu, nad katedralom, koja stoji vijekovima.
Na amijenskoj pijaci, gdje su tezge nudile svježu prozu povrća i liriku voća, a ananasi imali krljušti kao biljni šarani, čuo sam priču o krompiru koji su u Francusku donijeli Španci, ali je dugo smatran isključivo stočnom hranom. Apotekar Taj i Taj hemijskom analizom je ustanovio da u krompiru ima hranljivih sastojaka dovoljno da može služiti kao ljudska hrana, ali, ni nakon toga, niko od Francuza nije htio da ga jede. Stoga su skovali urotu protiv naroda, ali ovaj put za dobro naroda, kako bi kazao Ivan Cankar, slovenački pisac čiju je prvu knjigu pjesama po naslovom Erotika ljubljanski biskup Kakoseonozvaše dao spaliti, a ovo nije prepisano, nego znam iz prve ruke, i treba da znam, pošto mi u diplomi piše da sam profesor jugoslovenske književnosti. Pomenuta urota protiv francuskoga naroda sastojala se u sljedećem: parcele zasađene krompirom čuvali su vojnici čiji je zadatak bio da ga ne sačuvaju, nego da krađu dozvole narodu koji se pitao: šta li je, gospe ti, to toliko vrijedno da ga čuva vojska? I tako, zagolicana znatiželja pučanstva krala je krompir, sadila ga, jela i, malo-pomalo, krompir se proširio po cijeloj Francuskoj.
15. Istinite priče mogu se završiti bilo gdje.
Recimo, korejskim gradom Pusan, u kojem i sad postoji mjesto gdje su svojedobno zaziđivani na smrt osuđeni: daju im malo vode i hrane, i zazidaju ih, kao Jugoviće u naciju, ostavljajući samo otvor za oči da gledaju vani dok čekaju smrt.
Ova se priča mogla završiti i pitanjem: koliko je puta punac Velije Haznadara, svunoć kružeći bijelim paklom na Bjelašnici, prošao pedesetak ili stotinu metara daleko od svoje kuće ne znajući da je spas na dohvatu ruke?
Ili pitanjem: zašto je Francuzima kozmetička firma Avon iz Njujorka, koja žene uljepšava žene već sto osamnaest godina, toliko važna da moraju o njoj pričati na radiju?
A mogao bih, za kraj, da odgovorim na Azurovo pitanje: gdje je bio kad ga nije bilo. Bio si onaj sjaj u očima tvog oca u času kad je prilazio tvojoj majci. Tako je, ili nešto slično tome, rekao Alen Ginzberg.
Hoću da kažem: istinite priče nemaju poente. Kad je jedna priča izmišljena, uvijek joj se nađe završetak, veli Verkor. Jedna istinita priča čestito se i ne okonča a već počinje nova, jer životu, onome van knjiga, nema ni početka ni kraja. Ako je tome tako, ko sam to ja da, za ljubav književnih pravila, koja su sad ovakva sad onakva, sad nikakva, dovodim u pitanje vječitu bit života?
U isti mah, svjestan sam da ćeš do te biti vrlo teško doći ako, iz kukavičluka, probaš vino umjesto Francuskinja. Koje mogu, razumije se, da te uvedu u mnogo dublje tajne života negoli čaša bordoa što stoji na jednoj nozi kao flamingo. Svjestan sam i da je moj talenat za izmišljanje priča mršav kao kanarinac, stoga sam cio vijek bio prisiljen da zapisujem tuđa kazivanja, a da bi ova priča ipak imala nešto što liči na svršetak, u pomoć mi je neočekivano priskočio san kako stojim, pijan kao majka, na službi božjoj u amienskoj katedrali. Što bi, po svoj prilici, trebalo shvatiti kao bukvalizovanu metaforu: meni kao ateisti čini se da samo pijan možeš vjerovati u Boga, što je, uostalom, blisko definiciji religije kao opijuma za narod. Definiciji vrlo tačnoj, ako mene pitate. Stojim, dakle, na pijan na misi, a prilazi mi pokojni Dario Džamonja – koji je, svojedobno, mada još dječarac, kao veliki pio s nama u klubu «Svetlosti» – vadi iz torbe smeđu polulitarsku flašu, zvanu klipača, pruža mi je i, uz onaj njegovski osmijeh, veli: «Piva hladna ko išta”.
Nagnem flašu, a pivo, dok slazi u moju gušu, kaže «gr-gr-gr», kao grlica. Nakon toga sam se probudio i utvrdio da je moj san izazvan bolom od čira na dvanaestopalačnom crijevu, jakim kao onda, u amienskom hotelu. Ustao sam, popio ranisan, i pred ogledalom, u kojem sam opet vidio nešto s čime se odavno ne slažem, pomislio: bešale, gdje ću biti kad me uskoro ne bude?