Jagna Pogačnik [1]

MADE IN... ANYWHERE

Sarajevske Sveske br. 17 [2]

Rijetka su pitanja na koja odgovaram u prvoj sekundi, odmah nakon upitnika koji je upravo izgovorila ona druga, «ispitivačka» strana. Jedno od takvih bilo je ono koje mi je uputilo uredništvo «Sarajevskih sveski», kada sam zamoljena da u okviru više nego potrebne «razmjene», odnosno kružnog (ili križnog) kritičkog čitanja, izaberem jednog slovenskog pisca o čijoj bih knjizi pisala. Aleš Čar!, vjerojatno bih odgovorila i da upravo tih dana nije izašla njegova nova zbirka priča koju sam s nestrpljenjem očekivala u svome poštanskom sandučiću. Znam da me ovakve izjave poprilično kompromitiraju kao «objektivnu kritičarku» i netko pametniji i oprezniji vjerojatno bi ih zadržao za sebe, ali Aleš Čar doista je moj izbor, kada je riječ o suvremenoj slovenskoj prozi, preciznije onoj koju ispisuje tzv. moja generacija. Uostalom, prevela sam na hrvatski njegove dvije knjige, roman «Pasji tango» i zbirku priča «U kvaru», i to spada u neka od ljepših prevoditeljskih iskustava, a iskreno se nadam da će prijevoda biti još i još. U kontekstu u kojem izlazi ovaj tekst, Aleša Čara, uostalom, ne treba posebno predstavljati; ideja «Sarajevskih sveski» o međusobnim čitanjima i komunikaciji, proširivanju konteksta od vlastitih uskih dvorišta do regije, bila je temelj pokretanja multikulturalnog časopisa «Balcanis» koji je uspješno uređivao i u kojem su sudjelovala i neka imena koje danas čitamo u «Sveskama». Aleš Čar (1971) jedan je od onih pisaca kojem ne manjka elana i energije i za druge kulturnjačke aktivnosti. Popis svega čime se bavi ili bavio čak je potrebno skratiti za potrebe ovakve uvodne bilješke – trenutno je urednik kulturnih stranica u ljubljanskom «Dnevniku», piše scenarije za dokumentarce i serije, prevodi na slovenski (recimo, Miljenka Jergovića), prije par godina pojavljivao se na TV-ekranu kao urednik i voditelj kulturnog talk-showa «Peti element» itd itd. No, istovremeno njegova proza nimalo ne pati zbog mnogobrojnih njegovih javnih uloga; riječ je o pomno konstruiranim romanima i pričama koje se odlikuju vrsnim stilizmom, kultiviranom rečenicom, urbanim temama i stvarnošću (tako popularnom riječju kad govorimo o novoj prozi na hrvatskom, ali i slovenskom prostoru) koja nije doslovno prepisana, već doista literarizirana građa. U Sloveniji je njegov književni talent prepoznat odmah i bez zadrške kalkuliranja s vremenskom distancom - za prvi roman «Igra angelov in netopirjev» 1998. je godine dobio nagradu za najbolji prvijenac zadnje dvije godine. Njegov drugi roman «Pasji tango» 2000. nominiran je za nagradu Kresnik, zbirka priča «V okvari» objavljena 2003. sljedeće je godine nominirana za nagradu Prešernovog sklada. Uglavnom, Aleš Čar danas je u Sloveniji priznato spisateljskom ime čija se svaka nova knjiga očekuje s onim finim adrenalinom čitateljske i kritičarske publike. Ono što me osobno posebno fascinira u njegovoj prozi, reći ću posve iskreno, bez potpore teške artiljerije kritičarskog metajezičnog aparata, jest sljedeće – iako već godinama pratim gotovo sve što se proizvede u radionici mladih hrvatskih pisaca, na žalost, nisam još naišla na tako eklatantan primjer stvarnosne, neorealističke proze koja vrijedno skuplja građu na stranicama svakodnevnog života i stranicama medija, ali pri tome ne zapada u banalnost, ne postaje publicistika i ne koketira s masovnom publikom, već inteligentno ocrtava obrise naših urbanih, generacijskih, ljubavnih i ljubavničkih, socijalnih i političkih paranoja, uspona i padova. I pri tome polazi od pojedinca, njegovih nemira i treptaja njegove unutrašnjosti, njegovih pasivnosti kao oblika tihe borbe. I pri tome, što nije manje važno, ispisuje dobre i zaokružene priče. Kad bih Aleša Čara, kojeg ovom prigodim čitam «unakrsno», s iskustvom hrvatske književne kritičarke, pokušala usporediti s nekime sa moje strane Schengenske granice, mislim kako bi eventualno stajalo da je senzibilitetom negdje blizak Robertu Perišiću, iako je od njega mnogo produktivniji.

*
Zbirka priča «Made in Slovenia» na neki je način logičan slijed prijašnje Čarove proze, ali je istovremeno i svojevrsna nova stranica njegova opusa. Prije svega stoga što je riječ o zaokruženom konceptu koji ima svoje čvrsta pravila, što do sada nije bio slučaj. Ona se tiču nastanka ovdje uknjigovljenih priča; riječ je o izboru priča koje je Čar objavljivao u «Anteni», tjednom prilogu novina «Dnevnik», a taj im je kontekst odredio formu vrlo kratke priče, short short story, negdje oko tri kartice teksta. Svaka priča započinje citatom iz elektronskih ili tiskanih medija, objavljenim ili emitiranim tijekom 2006. godine i taj citat funkcionira kao povod za priču, kao nekakva natuknica iz stvarnosti koja se kasnije pretvara u fikcionalnu priču. Taj je postupak više nego zanimljiv i zapravo je važno malo se na njemu zadržati. Termin stvarnosne proze, koji sam već spomenula, a koji se koristi za prevladavajući model hrvatske, pa i slovenske nove proze i podrazumijeva korištenje događaja iz stvarnosti kao literarne građe, ovdje kao da dobiva svoju posve novu dimenziju. Ta je stvarnost, iako medijski posredovana, ovdje jasno i transparentno naglašena kao neskrivena građa, ona je uvod u priču, odvojena od priče same, direktan povod za njezin nastanak, impuls koji je bio potreban za okidanje zamašnjaka pripovijedanja. Kroz citate kojima započinju priča, s jedne strane, odnosno njihovim izborom i kriterijima po kojima su birani, s druge, jasno se nazire autorov stav prema svakodnevici iz koje, kao iz velike i nepresušne vreće, uzima građu. Citati za koje se odlučuje kreću se u širokom rasponu od neizbježne unutarnje i vanjske politike, preko stranica crne kronike koje imaju sve manje čvrste granice prema drugim rubrikama, celebrity stranica, sve do onih koje bismo mogli nazvati zajedničkim nazivnikom - bizarije. Citati koji su vremenski ograničeni na jednu godinu i prostorno na slovenske medije, zapravo su jedna posve neobična lokalna kronika, kronika Made in Slovenia, ali i kronika jednog globalnog trenutka suvremenosti u kojem živimo bez obzira na državne granice. Fenomen sapunica, globalno popularni razvodi braka, pedofilija, ksenofobija i nacionalna netrpeljivost, homoseksualizam, pobačaj, alergije, ptičja gripa, prometne nesreće i dr. oni su isječci stvarnosti o kojoj smo svi čitali u medijima, nad kojima smo se zgražali, kojima smo se smijali ili ih jednostavno preskakali i sveli na naslov. Izbor je upravo tih i takvih citata zapravo već jedna vrsta autorskog stava prema stvarnosti; pitanje zašto su izabrani upravo oni kao da ima i ne tako teško dokučiv odgovor – jer su najbolje reprezentirali svu apsurdnost, svu tragikomičnost trenutka sadašnjosti, njegove ispraznosti i težnju medija da ga učine još ispraznijim.
Citat iz medija, dakako, samo je impuls na osnovu kojeg Aleš Čar ispisuje priče, mnogo kompleksnije i zapravo posve drukčije od onoga što nam ti citati nude. Vrlo slično kao i u svojoj prethodnoj zbirci «U kvaru» u središtu su njegova pripovjedačkog interesa često generacijska pitanja, kao i unutarnji svijet njegovih likova koje obilježava stvarnost, ali ne isključivo i posve. Stvarnost je ta koja u jednom trenutku prodire u unutarnje svjetove, mikrokozmose pojedinca, udara ga i mijenja, ali i ostavlja dovoljno prostora za ono što s njom nema apsolutno nikakve veze. Pedeset priča koliko ih donosi ova knjiga vrlo pomno ispisuju glavne neuralgične točke svakodnevice, raznorazne situacije kojima se ona pokušava obuhvatiti, na neki način mogli bismo reći kako je Alešu Čaru uspjelo ono što je iznimno teško – uhvatiti zeitgeist na samo tri kartice priče, uhvatiti svakodnevicu u fikciju i poći od javne i svima dostupne vijesti, a završiti s privatnim svjetovima i malim pričama u kojima je naglasak na pojedincima i njihovim sudbinama. Stvarnost se, naime, zrcali u intimnim svjetovima njegovih junaka, ponekad je efekt te refleksije komičan, ponekad tragičan, ponekad negdje na rubu nadrealnog, ali uvijek zapravo veoma uspješan. Čar je, kako je to uostalom već primjećeno u njegovoj ranijoj prozi, doista pravi majstor minimalizma jer na tako malo prostora on uspijeva napisati zaokruženu priču i stvoriti svijet za sebe. Istina, često otvorenih završetaka koji na posebno uspješan način poentiraju priču, iako bez klasične poante, ili pak zastajanjem onda kad je jasno kako bi svaki nastavak bio samo kontraproduktivan jer je rečeno sve, osim onog značenja koje ionako ostaje kao zadatak čitatelju.
Čarovim pričama defiliraju teme i motivi koji tako dobro reflektiraju tzv. posttranzicijsku zbilju, teme i motivi na kakve često nailazimo i na stranicama nove hrvatske proze, pa i mnogo šire. S jedne strane tu je problematika ljubavnih i ljubavničkih odnosa u nekom novom kontekstu, gdje virtualni ljubavnik može biti mnogo uspješniji od onoga u vlastitu krevetu, a identitet se vrlo lako može podijeliti na onaj dosadnog muža i onaj internet avanturista, koji su samo naizgled nespojivi. S druge, pak, strane jasno je kako u Čarovim pričama čitamo natruhe svih onih političkih i socijalnih nedaća kroz koje je prošla i prolazi Slovenija, a koje su po svojim grotesknim i tragikomičnim dimenzijama tako slične onima izvan njezinih granica. Bračne svađe, naime, mogu nastati i zbog političkih neslaganja, mijenjaju se «nepodobna» prezimena, ulicama šetaju novopečeni bogataši, tajkunski vlasnici fantomskih tvrtki i mafijaši povezani u organizirani kriminal, dijele se otkazi, posegne za kojom «lajnom», strahuje od neznanaca, stranaca i drukčijih, završava na porno siteovima za male novce kojih kronično nedostaje itd. Do granica apsurda dovedene su i neke jako trendy teme, one koje nisu opterećene socijalno-političkim backgroundom, već nekakvom dekadencijom našeg doba, pa se u «Made in Slovenia» može pronaći i priča o mački koja pati od depresije ili pak promjeni imidža, a muškarac može biti suočen s neobičnim zahtjevom svoje prijateljice, da «posudi» spermu kako bi ona začela dijete. O tome kako se velike obiteljske tragedije mogu događati i paralelno sa sedamstotina i nekim nastavkom meksičke sapunice ne treba ni govoriti.
Nova zbirka priča Aleša Čara iskazuje kao analitičko oko našega vremena, prozaika koji jako dobro zna što učiniti s tom nesretnom stvarnošću koja se besramno nudi kao literarna građa i od nje vrlo vješto, gotovo filigranski precizno načiniti fikcionalne svjetove koji funkcioniraju i posve izvan nje i posve daleko od citata od kojih su krenule. Čar je majstor širokog raspona emocija, tonova, intenziteta; on jednostavno zna napisati duhovitu priču a da ne bude banalna, tragičnu da ne bude patetična, grotesknu a da ne prijeđe granice dobrog ukusa, i stvarnosnu a da ne prestane biti dobra fikcija. Vješt u dijalozima, uspješan u kratkim opisima, sugestivan u atmosferi i urban u jeziku, ovom je knjigom Aleš Čar ponudio sjajne kratke rezove «made in slovenia».
No, Čarov «Made in Slovenia» nije samo slovenski «trademark», o ne, njegove priče vrlo lako mogu funkcionirati i kao «Made in Croatia», ali i puno, puno šire. U to će se vrlo lako uvjeriti oni sretnici koji će ovu zbirku, nadam se, čitati u prijevodu na svoj jezik.

Aleš Čar , MADE IN SLOVENIA,Knjižna Zbirka Beletrina Študentska Založba, Ljubljana 2006.