Katica Ćulavkova [1]

MOJA POETIKA (AUTOPOETIČKI OGLED)

Sarajevske Sveske br. 15/16 [2]

Pitanje o tome kakva je moja poetika postavljam sebi naročito žestoko u trenucima iluzije o krizi. Iluzija se, kad je riječ o efektu, ne razlikuje mnogo od prave krize. Ona je moćna kao meditacija. Sve dok je ne prevaziđe, pjesnik je opsjednut sumnjom da doživljava stvaralačku nemoć. Tad osjeća da je nužno postaviti pitanje o identitetu vlastite poetike, jer je to pitanje njegovog ličnog identiteta. Stanje krize senzibilizuje ličnost da bi se mogla suočiti sa svojim identitetom, da bi odbacila indiferentnost kao modus vivendi. Identitet je čin samoosvješćivanja, pa ne može biti statična i jednokratna manifestacija. Stanje krize je stanje narušenog suvereniteta. Kao da sam bila dezintegrisana i uništena i kao da nisam sasvim vladala svojom poezijom. Osjećaš da gledaš poetički, ali nešto odlaže stvaralački čin. Počinješ da tragaš za njim, osjećaš se tuđom kod kuće, osjećaš se zarobljenom, sloboda postaje tvoja fiksacija, osa umiranja, osa življenja. U takvim trenucima zaziranja od krize pjesnik se konsoliduje. Sređuje račune sa samim sobom, sa svojim darom, sa svojim prethodnicima i svojim savremenicima, sa svojim predrasudama i navikama. I počinje iznova, s obnovljenom stvaralačkom potencijom, s uvećanim libidom za pjevanje.
Pjesnik ima moć levitacije. On može da se odvoji od sebe samog i da pogleda na sebe iz nekog opšteg svjedodžbenog ugla, migriran u neku zonu odsutnih formi postojanja. Pjesnik, dok gubi dodir s poezijom, kad mu nedostaje nadahnuća, jeste pogođen naplivom fobije da isklizava samom sebi, kao da je neuhvativa jegulja, koja slijedi glas porijekla i kreće na daleki put. Onda panično traži dokaze da postoji, hvata se za slamke, slamke se lijepe svud oko njega, bodljikave, komične. U takvim trenucima, kad mi se čini da ne znam ni kad sam posljednji put napisala pjesmu, osjećam da je najbolje da se zaustavim, da se priberem (kao da sam bila daleko od sebe, u nekom čudnom egzinstencijalnom i duševnom egzilu), da nađem vremena i snage da shvatim gdje sam se to poslije svega našla, što sam postala, kakav je moj jezik, kakva je moja poezija, da li treba da promijenim nešto korjenito u njoj ili u sebi samoj, ili u svom odnosu prema poeziji i svijetu! Tako pitanje o mojoj poetici, postavljeno u trenucima stvaralačke ili esencijalne krize, postaje pitanje života i smrti, šekspirovsko pitanje, kamen iskušenja, kamen međaš. To pitanje je perenijalno, svagdašnje. To pitanje je konstutitivno za poeziju. To pitanje je antropološko i filozofsko. Ono ima moć da vrjednuje iznova sve, sve da preuredi, da obnovi. To me vraća na primordijalnu obalu stvarnosti, na granice između ovdašnjeg i ondašnjeg, ovostranog i onostranog. Ta je obala izblijedjela do krajnjih granica, kao da se nad njom nadnijela gusta prašina metafizike, baš kao kad na Prespansko jezero padne neka magla-nemagla u obliku misteriozne izmaglice, došle - ne toliko iz nekog drugog prostora - koliko iz drugog vremena. Kad sam to prvi put vidjela, mislila sam da se jezero i zmijsko ostrvo usred njega vide nejasno zbog prejakog nebeskog sjaja koji se spušta na vodu. Mislila sam: isuviše sjaja, ne može to na dobro izaći, odmah se pomuti vidik. Pogled je bilo mioptičan, ali savršen u toj mioptiji. Na toj sudbinskoj obali, na toj tromeđi, čujem potresne bubnjeve pitanja i njušim tragove koji bi mogli da me dovedu do onog što se zove odgovor ili smisao života. Stvaraću ili ću rušiti, zapaliću sve ili ću sve sačuvati, žrtvovaću se ili ću se autistički izolovati među zidove života (život je zid do zida, međa do međe, lavirint!); hoću li govoriti istinu i po cijenu da me proglase za jeretika, hoću li se angažovati u procesu preporoda i samoosvješćivanja mog makedonskog naroda ili ću ignorisati sve što nije privatno, hoću li biti pjesnik-čovjek, a ne samo pjesnik, a ne samo čovjek?
Svijest o mojoj poetici čini me hipersenzibilnom. Ili sam ja možda već bila hipersenzibilna, oduvijek sam to? Takva sam stvorena? Vjerovatno zbog toga nemam sna; a, ako ga i imam, on više uznemiruje nego odmara, ispunjen senzacijama, sjećanjima i vizijama. Zar sjećanje nije vizija? Uznemirenost zbog jedne spoznaje ili zaprepašćenost i, eto, pokreće se u meni misaoni nemir, osjećaj da nemam dovoqno vremena, da pisanje ne trpi odlaganje, da je pitanje poezije sadašnji i ovdašnji čin, apsolutno prisutan. Zar to nije osnova moje poetike, onaj oblik apsolutne prisutnosti u sebi i u svijetu, sjedinjavanje s Bićem? Ekstatični trenutak sad-i-ovdje omogućava mi prelazak od same sebe ka nekom svijetu u kojem je ego eksteritorijalizovano, zaboravljeno u svijetu letargije. Ja, bez mene same. Amnezija efemernog. Uvijek različit način prisustva, a ipak ista suština. Treba konačno da se jasno kaže da metod ne mora da znači: ići istim putem da bi se stiglo do istog cilja - već da se cilj može postići i ako se ide
različitim putevima. Zbirna množina, baš to je osnova za originalnost, za jedinstvenost. Ima mnogo različitih pjesama, napisanih na različite načine, no sve su one projekcija poezije, epifanije poetičkog bića.
Potreba za preokretom, za obratom, poriv koji nas tjera da iznova preispitujemo ono što je opšte poznato i usađeno u neke stereotipne predstave o svijetu, o čovjeku, o moralu, o umjetnosti, o ratu, o seksualnosti, o djetinjstvu, o vjeri, o pripadnosti, o identitetu, o poeziji, o angažmanu, o istoriji, o jeziku; ta tropološka glad, glad za poetizacijom, za dvosmislenim figurama, za lirskim imago mundi, obilježava duboko moju ličnost, obilježava pjesnika u meni. Njena tetovaža ne može da se odstrani. Ona je tu, ja ću iščeznuti, preći ću u svijet nevidljivog, čini mi se, a ona će ostati. Ona je, kao što kaže stereotip, jača od mene. Ta potreba stvorila mi je uznemirenosti koliko i užitaka. Ta potreba obnavlja osjećanje zadovoljstva sobom, svojevrsno samoosjećanje, pa i po cijenu da se žrtvuje i sopstveni život. To su trenuci kad mislim da vrijedi živjeti da bi se napravilo veliko djelo. A veliko autorsko djelo je po definiciji djelo o drugima, o svom narodu, o čovječanstvu. Poslije toga smrt dolazi nekako normalno. Sunce zalazi, tebi preostaje samo da pokušaš da budeš dio tog zalaska. U Ohridu, gledajući duge i prelijepe zalaske s terase okrenute prema zapadu, shvatila sam suštinski, cijelim svojim bićem, za čime je to nostalgično tugovao veliki Konstantin Miladinov u vezi sa svojom, danas sve tužnijom i sve više tuđom, Strugom! “Sonceto da zaođa, jas da umiram”, kaže on. Metafora. Parabola. Sublimacija. Elipsa. Melanholija. Estetika žeđi. Erotika nostalgije. Ohridski zalasci su toliko dugi da ti se čini kako možeš prije i umrijeti nego dočekati da sunce sasvim zađe. Živiš zalazeći. A zalaziti (glagol: zaođa) na makedonskom znači mnogo toga: znači da si na rubu smrti, znači da samog sebe gušiš, da se daviš, da pokušavaš da izvršiš samoubistvo, znači da si u nekom ćorsokaku, slijepom uglu, u opsadi, u zamci, na nekom moralnom ili egzistencijalnom bespuću, negdje na rubu ambisa. Visiš. Zapada ti u grlo gorki smijeh. Odlaziš u krajnost zbog gnijeva uzrokovanog vjekovnim poricanjem, odricanjwem i poniženjem. Jezik ti je okrenut unazad, nemaš vazduha: ili će ti neko pomoći i izvući ga naprijed (tvoj jezik, tvoj život!), ili ćeš zaista preći na drugu stranu …
Ali, da se vratimo na pitanje preokreta. Preokret se pravi u odnosu na uspostavljene kanone, uključujući i kanone vlastite poetike. Moja poetika je sklop različitih kanona od kojih, tražeći nove, periodično imam duboku potrebu da se otuđim. Ako postoje preokreti, postoji i nezadovoljstvo postignutim i čežnja za nečim drugim, iskonska želja za još malo nečega, za osviještenim poetičkim revoltom ili, naprosto, postoji poriv za još jednim iskušenjem/pustolovinom, obuzetošću magijom stvaralačke igre, neizvjesnošću, nebezbjednošću, strahom, jezičko-pjesničkim adrenalinom, užitkom u činu otkrovenja kao u činu vrhunskog uzbuđenja. Vrhunsko uzbuđenje je ekstatično. Ako postoje preokreti, to znači da se nešto kreće, ne samo po površini, nego i na dnu, u mraku, gdje probija nevidljiva svjetlost podzemnih izvora, na ušću gdje se jedno jezero preliva u drugo. Spojeni sudovi. Mnoge stvari naoko izgledaju nepokretne, mračne, efemerne, ali su suštinski pokretne, svijetle, neuhvatljive, tajanstvene, hélas, avaj! Kriza, kao stanje razlučivanja starog od novog, nadživljenog od nedoživljenog, monotonog od atraktivnog - posjeduje privlačnu snagu tuđeg, onog koje još uvijek nije tu, ali koje bi moglo tu da bude. To je prelazak od ne-mojeg ka mojem. Možda prelazak iz ničijeg u moje. Dobijanje lika, imena i obilježja. Da, u poeziji se njeguje praksa vjerovanja, konfesija idealizacije: da se nešto stvara po prvi put i da je originalno, samozačeto, prvorođeno, u iskonskom smislu riječi. Ta zabluda održava poetiku u stvaralačkoj napregnutosti, tenziji koja vodi ka preokretu, ka revoluciji. Teorija kaže da u stvaralaštvu ništa ne počinje ex nihilo i da sve počinje od nečega, da svakoj pjesničkoj tvorevini prethodi nešto, pjesnička revolucija je kretanje kroz prethodno. Pjesnici doživljavaju trenutke stvaralačke fascinacije kad duboko u sebi osjećaju da su negdje sami, zaboravljeni i jedni jedini. Pjesnik defloriše svijet. Svijet u kojem je pjesnik slobodan i potentan, razdjevičeni je svijet. Svakodnevno neko gubi nevinost. Svijet u očima pjesnika je grešan.
I da ne dužim dalje s granicama meta-auto-interpretativnog poetskog kruga, pokušaću da uđem u bezdan priče čije tajne znam onako kao što se poznaje nešto što je viđeno u snu. Dakle, ne treba da kažem da tvrdim, već da naslućujem i raspoznajem tajne. Jul 2006. godine. U Ohridu sam. Nasuprot bijelom jezeru okruženom bijelim planinama. U jednom slučaju bijelo znači svijetlo, providno, lijepo; u drugom znači golo, bez šuma, visoko. Sjedim nasuprot smrti, kazala ja to ili ne. Ne igram šah. Da sam igrala, odavno bih izgubila igru. Igram igru koja traje duže. Tražim lijepo tamo gdje se nudi ružno, tražim dobro tamo gdje opsijeda zlo … Sve čega nema. U očaju, vidim nadu u čovjeku, u pojedincu koji ima moć da nadmudri sistem zla, koji ima moć da izbjegne najezdu sofisticiranog kolonijalizma, perfidnog globalnog totalitarizma savremenog svijeta. Nadam se porivu koji može biti humaniji od razuma, nadam se nekom neočekivanom preokretu događaja, nekoj prividnoj entropiji, koja će imati potencijal da preuredi sistem, da nas spasi. Odgovor je paradoksalan. Ono što ima moć da nas izbavi iz zarobljeništva ima i moć da nas u njega baci. Riječ podjednako može da bude i izvor dobra, i izvor zla. Ključ koji otvara i zatvara. Riječ može biti takva da humanizuje i obratno, da pretvori čovjeka u čudovište. Problem je u tome što biramo kakvi su nam motivi, da li vladamo sobom ili drugi nama manipulišu? Ne samo poezija - i opstanak nacije je pitanje izbora. Sloboda izbora postoji i kad se čini da vam je sasvim oduzeta.
Sjedim nasuprot milionima godina starom jezeru i hiljadama godina starim arheološkim i umjetničkim artefaktima, onima koji potiču iz istorije naučno nazvane (čudno i paradoksalno): praistorijom; kao da je istorija samo ono što je ostavilo traga u riječima, ono što je ušlo u neku priču, što vrši neku pragmatičnu funkciju u stvarnosti. Sve neupotrebljivo je praistorija. Sjedim nasuprot artefaktima iz različitih epoha - iz aleksandrijske, iz epohe prvog velikog slovenskog i, u tom smislu, makedonskog pisca Konstantina Filozofa, iz epohe Klimenta i prihvatanja pisma i slova Slovena (vjerovatno najveće populacije na evropskim prostorima fragmentirane po etničkoj, vjerskoj, ideološkoj i graničnoj osnovi najvećeg broja pojedinačnih država, koje neću nabrajati zato što je njihov broj i onako još uvijek u porastu!). Gledam i razmišljam. Jezik moje poezije, makedonski, ubrizgan je u osnove svih slovenskih jezika kroz njihovu srednjovjekovnu i crkvenoslovensku matricu. Matrica pamti. Makedonski jezik je memorisan zauvijek. Jezik je kao disk koji samo naizgled briše upisane tekstove, a de fakto ih konzerviše, makar to bilo i u tragovima, palimpsestno. Možemo da zaboravljamo, ali ne i da osporavamo činjenicu da makedonski jezik postoji nezavisno od nečije volje ili nečijeg priznanja. Mnemotehnika naroda u iščezavanju je poetika mimikrije, instiktivni poriv za opstankom. Ona se suprotstavlja nasilju nad istorijskim činjenicama i artefaktima, dijaboličnoj violentia, onoj koja se čini s predumišljajem. Pjesnik sam sebi dopušta pretpostavke. Ionako ima razvijeno čulo unutrašnjeg vida, pa može bolje da se kreće u tamnim predjelima vremena i prostora.
S punih 55 godina, poslije pedesetak godina iskustva s pjesničkom riječju, s tom atrakcijom koja se u odnosu na jezik ponaša po principu neke uzajamne opojnosti - nadam se da mogu reći nešto što me neće udaljiti od poetskih načela mojih pjesama, već će me približiti njima. Da, tačno sam rekla, ne piše se poezija - pišu se pjesme, konkretne tvorevine u kojima se ovaploćuje poezija. Postojanje je suština koja ima mnogo oličetvorenja do koje se stiže različitom brzinom, koja pruža brojne identitete, bez koje nijedan pjesnik nije prepoznat kao izuzetna pojava u istoriji čovječanstva. To ne znači da svako ima moć da dodirne suštinu pjesničkog bića, niti da je svaki zapis pjesma, ni da je svako pismo - pismo tog bića. Ne, to samo znači da je svakom pjesniku data šansa da pronađe svoj put do suštine.
Pjesniku je od suštinskog značaja veza s maternjim jezikom, s jezikom na kojem misli, pamti, osjeća, gleda, miriše, spava, s jezikom kojim opšti sa zemljom, s precima, s kolektivnom i kulturnom memorijom i s nesvjesnim, s jezikom koji preobražava svijet u pjesničke forme i vizije. Pjesnički jezik ima stvaralačku i epifanijsku moć. Moj pjesnički jezik potpuno se uklapa u makedonski jezik, toliko se osjećam udobno u njemu, raskošno, osjećam ga svojim, dijelom sebe … Makedonski jezik nikad me nije iznevjerio. Uvijek mi je omogućavao da izrazim ono što sam htjela da kažem. Finese u semantici, eufoniji, sintaksi i stilistici makedonskog jezika omogućavaju perfekciju koja nije uvijek moguća kad je riječ o drugim jezicima. Makedonski jezik pruža posebne matrice za uspostavljanje odnosa između subjekta (pjesnika) i objekta (predmeta pjevanja) na ravni identifikacije ili razlikovanja, zavisno od potrebe da se nešto mistifikuje, da se sakralizuje ili da se učini dvosmislenim. U odnosu na vremena i na njihovo usaglašavanje, makedonski jezik je nevjerovatan lingvistički fenomen: on u sebi ima kodiranu moć da razlikuje posvjedočeno od prepričanog vremena uz specifičnu poziciju govornika (prisutnog i odsutnog pripovjedača), u slučajevima kad je pripovjedač svjedok ili medijator nečije tuđe priče. Makedonski jezik ima osjećaj za istinito, za nijanse, za vrijeme, za prostor. On je nanizan đerdan i svako pomjeranje jednog, i najmanjeg zrnca jezičke strukture, znači i pomjeranje značenja, prevrjednovanje svijeta … Ako se, naprimjer, prepričava san na makedonskom, koristi se gramatičko vrijeme koje lični doživljaj u snu prikazuje kao da je tuđi. Svoje snove prepričavamo kao da su tuđi, kao da je ono što gledamo vlastitim očima u snu u suštini nečija tuđa priča koju mi možemo samo da prepričamo indirektno, kao da nismo prisustvovali događaju. Makedonsko neodređeno prošlo vrijeme sačuvano je da bi izrazilo svijet imaginarnog, neposvjedočenog, simboličkog, mitskog i pjesničkog. Ono je tamo gdje se Ja izdvaja od kolektiva, ali čuva njegovu sjenku; tamo gdje Ja gleda, ali tako da se stvara utisak da gleda očima nekog drugog. San je svijet podvojenosti i podjela. San je zona intertekstualnih podudaranja i šaputanja. Nema eksplicitnih citata prošlosti ni budućnosti, ali ima fragmentarnih reminiscencija iz jednog totalnog vremena, iz stanja idealnog sinhroniciteta. Implicitno, već u sebi, sistemski, makedonski jezik pravi razliku između stvarnosti i fantazije. Pjesnički semiotički kod ugrađen je u sami sistem makedonskog jezika. Narod koji govori tim jezikom ne može a da nema naslijeđen osjećaj za pjesničko tumačenje svijeta. Činjenje i posmatranje su jedno te isto u makedonskom jeziku. Tako je pjevanje već samo po sebi i stvaralački čin, i teorija. Ako se vratimo na makedonsku usmenu poeziju, uvjerićemo se u ovu tvrdnju.
Moj pjesnički govor je aktuelizacija memorijskog kapaciteta makedonskog jezika, ponovno oživljavanje finesa izražavanja pomalo zaboravljenih u svakodnevnoj govornoj praksi, potcijenjenih ili neprecizno kodifikovanih u sistemu savremenog makedonskog jezika. Poezija ide onostranom granicom kodificiranog jezičkog sistema i vraća na scenu arhaizovane forme. Oživljujući jezik, poezija oživljava prošlost i prosvijetljava sadašnjost. S takvim dugom prema vlastitom narodu i kulturi pjesnik nekog od malih jezika i naroda ne može sebi da dozvoli luksuz da bude infantilno biće koje se odaje artističkom ludizmu kao jedinstvenom i vrhovnom cilju. On bi trebalo da ima složeniji zadatak s više slojeva u ovom kompleksnom svijetu, u ovoj kosmičkoj energetskoj enigmi savršenosti. On bi trebalo da ima osmišljenu misiju u ovoj bezumnoj savremenosti, koja zloupotrebljava informatičko-komunikacijske tehnologije i njene prednosti za neokolonijalističke i totalitarističke ciljeve, za stvaranje bipolarnog svijeta bogatih i siromašnih, civilizovanih i primitivnih, terorista i mirotvoraca, odabranih i otpisanih, torturisanih i privilegovanih. Pjesnik može da sagleda ove prevare razvijenog svijeta, da ih prepozna i da sugeriše njihovo osujećenje. Jer poezija dobro poznaje jezik ironije – govoriti jedno, a misliti i raditi suprotno - poezija dobro zna grotesku - očekivati jedno, a doživjeti nešto sasvim suprotno - jer poezija dobro zna zakone iznenadnog raspleta, jer poezija vjeruje u moć individue. Naizgled nemoćna, ona opšti na višem nivou, otvara oči da bi vidjela ono što obični svijet ne može da sagleda ili odbija da vidi, ona diže svoj glas, jer njen glas ne može da bude ućutkan nijednim mirovnim dogovorom, nijednom koalicijom, nijednim režimom.
Višedecenijsko testiranje vlastite svijesti, vlastitih ograničenja i nadarenosti, osposobilo me da posmatram svoj individualitet u širim civilizacijskim okvirima, u odnosu na kolektivne potrebe naroda kojem pripadam i čovječanstva, koje je mjera svih ličnih i kolektivnih postupaka. Moja se poetika tako postavlja u jedan kontekst koji nije više samo moj i koji možda nikad nije ni bio samo moj, koji je oduvjek bio ne-samo-moj, bio je makedonski i opšteljudski. Oformio se kvadrat oko čijih se uglova mogu iscrtavati mnogobrojni krugovi tumačenja: lični (intimni, porodični, polni), kolektivni (etnokulturni, jezički, vjerski, istorijski), opšteljudski (antropološki, humanistički, civilizacijski, interkulturni) univerzalni (sakralni, duhovni, astralni, energetski, metafizički). Lično u poeziji prelazi u kolektivno, etnokulturno se prepoznaje kao opšteljudsko, a ono se otvara prema univerzalnim paradigmama koje ponovo završavaju ličnim, personifikuju se u njih i nalaze svoj odraz u jeziku, u poeziji. Spirala pjesničke energije okreće se toliko brzo da se čini da miruje. Možda su najsitniji djelovi materije nešto najbrže na svijetu. Apsolutno kretanje doživljava se kao mirovanje, kao makedonska kalokagatija, sjedinjavanje lijepog i dobrog. Osnovni splet moje poezije i vrhovno načelo moje poetike.

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović