Stevan Tontić [1]

ISKUSTVO SA POEZIJOM

Sarajevske Sveske br. 15/16 [2]

Poezija je vrhunski domet celokupnog jezika, i analiza poezije
nije ništa drugo do rasplinjavanje fokusa. (Josif Brodski)

Pokušaj na ovako određenu, u samom tekstu pojmovno ponešto raslojenu temu (poezija, pjesničko "ja", poziv pjesnika), više je zasnovan na sopstvenom iskustvu i promišljanju nego što pretenduje na književno-teorijski izgled i važenje. No svako razmatranje pjesničke riječi i bavljenja njome otvara za me ponor iz kojeg je teško isplivati. Ipak, plivaču u nemirnim vodama poezije najvažnije je da ne potone, a tlo na koje staje ionako nije nikad dovoljno čvrsto. Može se tješiti time da iz popločanog tla ne raste ni trava, kamoli neka jača, visoko uspravljena biljka duha.
Teorijski status, unutarnja raščlanjenost i disperzivnost značenjskog potencijala teme s jedne, kao i njena obrađenost u hiljadugodišnjim razmatranjima filozofa, ars-poetikama pjesnika i profesorskim analizama s druge strane, upućivale bi na nužnost preciznije omeđenog tematskog polja ili sužene perspektive posmatranja. Lako je pisati o određenom pjesniku i nekom inspirativnom pjesničkom djelu; privlačna je mogućnost "novog čitanja", rasvjetljavanja ili dešifrovanja jedne značajne, uzbudljive pjesme. Ali ja sam ovdje očigledno osuđen na onu vrstu slobodnog pristupa u kojem moram da se dovijam, pozivajući se na neka bitna i posvjedočena iskustva velikih pjesnika, kao i na sopstvena (svejedno koliko mjerodavna), prije podrhtavajuća nego tvrda, zaleđena uvjerenja.
No postoji i onaj, svakom pjesniku znani, neotklonjivi unutrašnji glas koji se u izvjesnom nepredvidljivom času razbuđene tvoračke strasti i svijesti probija iz unutrašnjeg rezonatora i protiskuje u riječ, preobražava u pjesmu, izlažući se potom čitaocu u konačnoj formi odštampanog, hladnog pisma. Glas koji mi (ako smijem i mogu sam da procijenim) svem teroru tekuće istorije uprkos još nije sasvim prignječen. A nadam se da i neće, ne smije biti, jer na drhtajima tog zamuckujućeg glasa, toj jezikotvornoj struji iz centra bića, zasniva se cijela egzistencija, nevidljiva i trusna (davno razrušena!) "kula" pjesničkog života. (Čardak ni na nebu ni zemlji, rekli bi ljubitelji slikovitih fraza. Mada više nema ni čardaka, ni pejzaža kojima bi pristajali, ni pjesnika koji baš čeznu za takvim bajkovito-folklornim nastambama. Lijepo mi stanujemo u Sarajevu kao i diljem "Bosne ponosne" i u našim betonskim kutijama, pod uslovom da nisu ruševne ili tuđe i da nas susjed druge vjersko-nacionalne krvne grupe ne gleda poprijeko.)

Moji pokušaji u poeziji traju već četrdeset godina. Ponekad se osjećam kao stara, nekim čudom preživjela "životinja koja piše." Životinja koja još traži izvore poezije i u pustinji oko sebe, uzdajući se u regeneraciju vitalnih energija, u podmlađivanje izmrcvarene, ratnim i izbjegličkim užasima pretovarene duše. Ni status povratnika, ni međunarodno nadzirani mir još joj nisu donijeli željeno smirenje.
Neću reći da se pred iznenadnim javljanjem ritma i zvuka neke nove pjesme osjećam kao početnik, kao u doba mutnih sanjarenja koja spadaju u grijehe mladosti. Međutim: iako sam štošta naučio čitajući velike i male, genijalne i petparačke pjesnike, čitajući filozofe, poetičare i kritičare, moje nedoumice u oblikovanju pjesme sada su katkad mnogo veće nego u godinama inicijacijske "zaraze" tajnim jezikom poezije. Osim toga, pretpostavlja se da je čovjek sa tolikim spisateljskim stažom odgovorniji prema riječima od žutokljunca koji lako pada u pjesmotvorni zanos. Stanje zanosa izaziva se i raznim vještačkim sredstvima (alkohol, droge), sve ne bi li se rodilo žuđeno "čudo od pjesme". Samo, zreo pjesnik se ne zanosi, već predano osluškuje, roneći u izvor svoje fascinacije i jezičke strasti iz koje se kristališe jedino mogući pjesnički izraz i oblik. Njegove ekstaze (ah Bodler, ah Tin, ah "ludi" Laza Kostić!), ako ih uopšte i ima, zapravo su uvježbana poniranja u praznine i ispunjenja sopstvenog života, u svaki prizor postojanja i ništavila koji angažuje njegove senzore, imaginaciju i refleksiju, dar i moć jezičke ekspresije.
Ipak, i ekstaze mladog ("nadobudnog") pjesnika, čak i temperamentnog recitatora, kao i zanosi matorog, "romantičarski" nastrojenog poete-amatera, mogu da nas, u najmanju ruku, podsjete na nešto iskonsko, nešto u prirodi same poezije. Mogu nas, recimo, odvesti u susret sa poezijom primitivnih naroda. U naručje oralne, često s muzikom združene poezije koja je imala neposredan životni smisao. Ta poezija je, kao što se zna, uobličavala, čuvala i prenosila mitove, vjerovanja i legende drevnih zajednica, primitivnih društava i plemena rasutih diljem planete. Tako je, štaviše, i danas, doduše na sve skučenijim područjima kontinenata, tim egzotičnim etno-ostrvima, čiji stanovnici još odolijevaju agresiji spoljnih usrećitelja. Magijski status riječi u obredu s pjesmom opskrbljivao je poeziji rang koji je u civilizaciji odavno izgubila – rang antropološki bitne, primordijalne djelatnosti.
Poezija primitivnih naroda bila je za mene jedna od ranih fascinacija u dugom lancu otkrovenja svjetske poezije. Ubrzo pošto sam preživio uzbudljive i preobražavajuće potrese iz lektira Bodlera, Remboa, Vitmena, Rilkea, Trakla, Mandeljštama, Eliota, Mišoa, Sen-Džon Persa, kao i drugih korifeja modernog pjesništva (Apolinera, Majakovskog, Pasternaka, Sipervjela, Lorke, Brehta, Odna, Ponža, Šara, Ruževiča, Staneskua, nešto kasnije i E. Dikinson, Jejtsa, Kavafija, Paunda, Pesoe, Ahmatove, Cvetajeve, Borhesa, Montalea, Celana, Miloša, Herberta, Šimborske, Brodskog), dakako uz otkrića bitnih i manje bitnih južnoslovenskih pjesnika, dopala mi je šaka antologija Ptica u oku sunca Zvonimira Goloba. Čitanje pjesama iz te antologije pretvaralo se u pravu orgiju užitka u magičnoj ljepoti i neposrednosti jezičkog izraza tih "čarobnih divljaka". Moj cimer Gavrilo i ja bili smo izlijepili sva četiri zida naše sobe najuzbudljivijim stihovima iz te antologije, miješajući genijalne izlive pjesničkog šamanstva sa "modernističkim esencijalizmom" kapitalnih grla evropske i američke poezije. (Na izraz "modernistički esencijalizam" vratiću se kasnije.) Tako smo se u toj našoj podstanarskoj studentskoj sobi u Sarajevu osjećali ponekad kao u zaljuljanoj brodskoj kabini koja nas pogonskom snagom tih krilatih, "otkačenih" stihova nosi u neznana, okeanska i svemirska prostranstva.
Golobov nezaboravni "cvjetnik" uništen je sa svim drugim cvjetnicima koje sam imao u svojoj biblioteci onda kad nam je političko "cvijeće zla" i otrovno "lišće" izraslo "povrh uma". Nedavno sam, međutim, otkrio noviju Antologiju prvobitne poezije, koju su priredili i preveli Nina Živančević, Ivana Milankova, Zlatko Krasni i Zoran Petković, pod uredništvom (zar slučajnim?) Miodraga Pavlovića, u "Prosvetinoj" elitnoj ediciji "Svetski klasici" (Beograd 1988). Knjiga mi se pri prvom dodiru otvorila pjesmom iz riznice Pasamakodi Indijanaca (za koje vjerovatno nisam bio nikad ni čuo). Navodim je u cijelosti:

ZVEZDE

Jer smo zvezde. Jer pevamo.
Jer pevamo sa svetlošću.
Jer smo ptice koje rađa plamen.
Jer preko celog neba širimo krila.
Naša svetlost je naš glas.
Mi zasecamo put duši
na njenom putu ka smrti.
Jer nas troje iz plemena smo lovci.
To troje love medveda.
Jer nikada ne beše vreme
u kome ovo troje lovilo nije.
Jer gledamo na brda sa prezirom.
Ova pesma je pesma zvezda.

Izuzmemo li četiri stiha o lovu na medvjede što je u našoj civilizaciji odavno privilegija jednog soja za lov (i zgrtanje love) nadarenih političara i bogataša a nikako pjesnika zar nam ova pjesma ne zvuči kao čista tvorevina moderne evropske lirike? Ti stihovi mogli su da iziđu iz pera jednog Elijara i jednog Lorke, možda jednog A. B. Šimića kao i jednog Pope. Ko zna iz čijeg sve moderno skrojenog šinjela. Možda čak i iz proleterskog šinjela Vujice Rešina Tucića, najautentičnijeg srpskog "neoavangardiste", čiju zbirku Gnezdo paranoje upravo čitam, odbrojavajući zadnje blage dane zime i klizeći u paranoidno bosansko proljeće.
Ako ne kultura i zanat pisanja koji ciljano prozvode pjesme kao umjetničke tvorevine, sámo poetsko se u percepciji i doživljaju svijeta javlja oduvijek i svuda pod nebeskim svodom. Bića, stvari i pojave između zemlje i neba, i sama riječ, ne prestaju – bar za osjetljive – da gube svoju tajanstvenost, svoju magijsku moć. Evo šta o tome kaže Oktavio Paz u svom kapitalnom djelu o prirodi poezije Luk i lira: "Niko se ne može oteti verovanju u mađijsku moć reči, čak ni oni koji nemaju poverenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima merimo reči; kad oni prođu, opet im vraćamo poverenje. Poverenje u jezik je spontan i iskonski čovekov stav: stvari su njihovo ime. Vera u reči je reminiscencija naših davnašnjih verovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; reči, koje su duplikat objektivnog sveta, takođe imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se reči privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvezdama i biljkama."
Kad ne bismo znali da je Paz jedna od najumnijih pjesničih glava 20. stoljeća, čovjek svjetske kulture i planetarno sabranog iskustva, mogli bismo lako pomisliti kako je taj Meksikanac genetski predisponiran da vjeruje u "mađijsku moć reči". Paz doista neprestano ukazuje na mitske praizvore i magijske moći pjesničkog jezika, na poeziju kao mjesto otkrovenja generičke biti čovjeka i njegova svjetskog usuda. Za Paza, "otkrovenje je krajnji smisao svake pesme", s tim što, za razliku od otkrovenja religije, "pesničkoj reči nije potreban božanski autoritet". Pjesma je za Paza "uspravan jezik", ona čak "osniva narod", i u njoj ponovo: istoriji uprkos! vlada arhetipsko, "bezvremeno" vrijeme. U takvom vremenu "pesma nam daje da pijemo vode iz jedne večne sadašnjosti koja je isto tako najdalja prošlost i najbliža budućnost".
Piti vodi iz vječne sadašnjosti i nikad ne ugasiti svoju žeđ!
Slično Pazu govori jedan još slavniji Latinoamerikanac Borhes: "Riječi su simboli zajedničkog pamćenja"; poezija "vraća jezik njegovom iskonskom izvoru", svijest o istoriji književnosti je "oblik nevjerovanja" pošto nas navodi na pomisao da je značajne pjesnike ranijih epoha "vrijeme u neku ruku uništilo". Za Borhesa je "drevno shvaćanje, prema kojemu umjetnosti možemo priznati savršenstvo bez obzira na datume, bilo smionije" (To umijeće stiha, Zagreb 2001). A Borhes je promovisan u neku vrstu Jovana Preteče postmodernizma.
Kao da već vidim: neki će na sve ovo odgovoriti ironičnim smiješkom, svrstavajući Paza (svetac Borhes će biti pošteđen) u nostalgičare za "praizvorima" i "magijskim silama", za "dubokoumljem" metafizički nastrojenih romantičara i modernista, što je savremena poezija odavno "prevazišla", smjestila ad acta. Paz je, reći će, nepovratno zastario sa svojom mitsko-poetskom antropologijom i modernističko-esencijaličkim estetičkim humanizmom. Kao da nije čitao Zastarjelost čovjeka Gintera Andersa! Kao da je zatvorio oči pred nalazima Liotara, Bodrijara i inih, pred teoretičarima postmodernizma koji nalaze da je pisanje u naše doba gotovo još samo praksa intertekstualnog komuniciranja, manje ili više inteligentno aranžiranje citata, fragmenata, govornih figura i poetičkih stavova prethodnika, verbalni mozaik odsutnog ili posve samozatajenog subjekta, tog ispisivača neutralizovanih jezičkih znakova, budući da je pjesničkome "ja" konačno odzvonilo. Jer pobogu, odzvonilo je i samome Bogu, što je Niče samo blagovremeno obznanio, a već Hegel sjetno zapazio da jutarnju molitvu modernog čovjeka zamjenjuje – čitanje novina.
Bodrijar je, recimo, vrlo podsticajan mislilac, kazuje nam nešto novo o promijenjenom karakteru globalno uređenog svijeta i njegovoj percepciji (simulakrum, simulacija), o derealizaciji stvarnosti itd. Ipak se danas mora reći: rat u Iraku, naprimjer, pojavljuje se kao video-igra, simulacija ubijanja i razaranja prevashodno u svijesti Amerikanaca i njihovih evropskih trabanata, pa onda i cijelog, dovoljno distanciranog medijskog čovječanstva, dok je za same građane Iraka najkrvavija i najstrašnija realnost. "Hiperrealnost"!
Nemam ništa protiv teoretičara i tumača postmodernizma (inače američkog proizvoda) koji samo imenuju i opisuju (doduše na neobično miltiplikativan način) nizak vodostaj tvoračke subjektivnosti i duhovnosti naše epohe. Mada nikako "epohalan", taj opis je legitiman – ništa ne nastaje bez nekog, za većinu nevidljivog, uzroka. Veoma cijenim i neke "postomoderne" pisce u sopstvenom jeziku (Albahari, Basara, Pantić, Pištalo, Samardžić, posebno poneko majstorsko djelo kao što je Albaharijev Mamac), ali ne znam tačno u kojoj mjeri oni sami prihvataju "sistemsku" poetiku postmodernizma kao adekvatno teorijsko objašnjenje za ono što pišu. Pretpostavljam da svaki stvarno dobar (da ne kažem autentičan) stvaralac s nelagodom prima vladajuće oznake koje mu kritičari horski pripisuju. Pretpostavljam da to još više važi za liričare nego za prozaiste, pogotovo esejiste. Za mene su Novica Tadić i Radmila Lazić, na primjer, i moderni i postmoderni pjesnici. U nekom obavezujućem i zaključnom smislu, te etikete uopšte ne moraju da ih se tiču. One su tu kao glavni pojmovni oslonci interpretatora i kritičara, poštapalice s kojima je lakše (komotnije!) čitati i tumačiti svojstva jednog pjesničkog djela dovedenog na taj način u familijarne odnose sa svim drugim djelima pod istom poetičkom naljepnicom. Mogu se tako zamisliti čitave porodice ili sekte ovog ili onog književnog "izma", kojih je, uostalom, bilo mnogo više u prvoj polovini 20. stoljeća nego danas.
Pitanje je dakle: kako umaći "izmima", zapravo samom "duhu vremena"? U stvaranju jednako kao i u tumačenju stvorenoga. Samo rijetki izmiču mamcma tog duha; on obiluje sredstvima privlačnosti, sredstvima nagrade i kazne. Biti "u trendu", biti "na sceni", sirenski je zov medijskog svijeta i "književnog pogona" (njem. Litarturbetrieb), javnosti kojoj ništa ne smije ostati skriveno, svojeglavo zatvoreno u svoj svijet, možda subverzivno. Monah i anahoreta u umjetnosti davno su se izobičajili. Individua "koja piše" (bilo šta) a ne apeluje na javnu podršku i medijsku promociju postala je rjeđa zvjerčica. Oni što, recimo, fabrikuju poželjne, vladajućim duhom poručene patriotske pjesmice i kolumne apeluju tom "nesebičnom" spisateljskom predanošću na dodjelu žuđenih priznanja, lovorovih vijenaca, na članstva u udruge uglednika, svakako i akademija znanosti i umjetnosti – zakaj ne?! Znam bar dva tuceta pjesnika koji će umrijeti ogorčeni i na Srpstvo i na Akademiju ukoliko ne budu primljeni u najprobranije društvo zaslužnih nacionalnih radnika i, posebno besmrtnika. Svoje pjesničko "ja", ukoliko tako nešto još čuči u njima, oni rado utapaju u kupke kolektivne duševnosti, u to sveobuhvatno, nadlično "Ja" (ili u prozaičnije "Mi"), koje i misli "za nas", umjesto nas. Onaj ko to ne prihvata, pjesnik pobunjenik protiv idola i lažnih svetinja nacije, žigoše se kao otpadnik. Da se nešto Lirika Itake Miloša Crnjanskog pojavila prvi put među Srbima u ovo naše mračno doba, njen autor bi opet bio više napadan nego slavljen pjesnik.
Jovan Hristić, za kojeg se vezao pojam aleksandrijca u srpskoj poeziji druge polovine 20. vijeka, progovorio je u vremenu našeg najnovijeg državno-političkog i mentalnog sunovrata direktnim jezikom optužbe i opomene. U pjesmi "Varvari" (replika na čuvenu Kavafijevu pjesmu) upozorio je pjesnike da će ih slavopojke dolazećim varvarima skupo koštati: biće "prvi obešeni na gradskom trgu". "Jer varvari su varvari i nisu nikakvo rešenje." Da: i najfiniji "pjesnici kulture" ne mogu da se potpuno isključe iz realnosti, pogotovo u "mračnim vremenima" o kojima je pjevao Breht, kada su ugroženi i strahovladom i opštim duhovnim jadom u sopstvenoj zemlji. Ako više i ne oličava savjest nacije, ako ga i ne obavezuje nekakva prosvjetiteljska misija, pa čak (uzmimo i takav slučaj u obzir) ni građanska solidarnost sa poniženima i uvrijeđeniima, obavezuje ga etos samog pjesničkog jezika i umjetnosti kojom se bavi. I on tu ne može, makar se osjećao kao "trska koja misli", a da se ne osjeti pozvanim i bar potencijalno "ulančanim" u veliku tradiciju nepotkupljivih svjedočanstava poezije. U protivnom, riskira da se živ upiše među duhovne i moralne mrtvace, da svoj pjesnički jezik svede na puko sredstvo aranžersko-manipulativnih "umjetničkih" ciljeva.

U mojim zapažanjima o procesu razgradnje, povlačenja i nestajanja suverenog subjekta (i subjekta uopšte) iz evro-američke poezije posljednjih decenija, što je i glavni (ali ne revoltirani) nalaz postmodernističke teorije i kritike, uvijek iskrsava sjećanje na vjerovatno posljednje značajno javljanje izrazito kritički nastrojenog subjekta "pjevanja i mišljenja" na globalnoj sceni. To je sjećanje ne samo na lektire nekih velikih pjesnika, rebela i krčitelja novih puteva, već i na studij filozofije potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih, u kojem su nam najbolji profesori posredovali, između ostalih, mislioce Frankfurtske škole, čija smo neka najvažnija djela imali već i u prevodima. Markuze, Adorno i Horkhajmer opisivali su izuzetno kritički položaj čovjeka u zapadnim kapitalističkim demokratijama, Markuze je zagovarao "Veliko Odbijanje" tako uređenog, represivno-nivelirajućeg svijeta. Dogodila se 1968, eksplozija studentskog revolta u znaku utopije "boljeg i pravednijeg" svijeta. Energije naše pobune "smirene" su tokom naredne decenije, mnogi pobunjenici integrisani u "sistem socijalističkog samoupravljanja". Takav doprinos opštem oportunizmu bio je posljedica represije i volje za preživljavanjem. Revolt se interiorizovao, nastanio i u duhu žestoko ironične, škrgutave poezije. Subverzija se sa ulice i javne govornice preselila u stihove, pa i prostor "između redova". Nadam se da je nešto od nje ostalo do danas u nekima od nas, u našim suštinski neintegrisanim pjesmama i mislima, makar i s nepovratno ishlapjelim snovima o bitno drugačijem, humanijem svijetu. Ostala je, što nije utješno, samo melanholija kritički nastrojenog subjekta koji se u jednom inspirativnom trenutku istorije osjetio pozvanim da "mijenja svijet" a potom lagano povlačio sa isturenih položaja. Doduše, to povlačenje u sebe omogućilo je i triježnjene od "revolucionarnih iluzija", usavršavanje spisateljskog zanata, produbljivanje pogleda na tragediju i komediju opstanka, na vrijednost ljubavi i prijateljstva, solidarnosti, stvaralaštva...
Zašto ovo i ovdje pričam? Pa zato što sa takvim "eksplozivnim punjenjem" duše u mladosti, sa tako formiranim jastvom, takvim prvobitnim kodom sopstvenog rukopisa nisam u stanju da se pomirim sa nestankom, pogotovo ne sa potpunom kapitulacijom subjekta ni u društvu ni u poeziji. Za mene još postoji fantom tvoračkog i agirajućeg subjekta u pjesmi, i ne vidim neku mogućnost da ga iz nje istjeram. (Prije će on mene!) Naravno, taj subjekt uzima različite likove na sebe, zauzima čak oprečne govorne pozicije, osjeća se kao ništa ili nadima (nekad bilo!) do tragikomičnih dimenzija, pogružava se do žestokog samoporicanja ili oglašava kao instanca otkrovenja ljepote i užasa (sve više užasa) postojanja. I to su njegove legitimne metamorfoze, igre likova-maski bez kojih bi imaginarni svijet svakog pisca bio krajnje jednoobrazan i dosadan.
Postiđujući tragovi "velikih naracija" egomanijom obuzetog pjesničkog subjekta? Manija veličine i značajnosti? Genetsko nasljeđe pretencioznog "modernističkog esencijalizma"? Pojmovi koje postmodernistički kritičari lako uzimaju na nišan, čisteći tlo od humusa modernizma za posnu kulturu književnih proizvoda sa spuštenom temperaturom govora (svaki patos zabranjen!) s "nultog stepena" pisma, za poeziju koja ne pretenduje ni na kakva "otkrovenja" (ta sve je već otkriveno!), ne zamajava se potrošenim utopijskim vizijama ni kompromitantnim, brznadežno zastarjelim metafizičkim pitanjima (o Bogu, čovjeku, sudbini, istoriji, slobodi, odgovornosti).
Ipak – čemu poezija u vremenu toliko oskudnom u pjesničkome "ja" i energiji kreativne pjesničke subjektivnosti? Čemu mrčiti papir, štono rekli braća Montenegrineri, ako na njemu ne ostaje nikakav "esencijalni" pečat našeg jastva, dublji biljeg duha, znak ruke koja piše? Pa čak ako nakon Šelija niko više i ne pomišlja na pjesnike kao "nepriznate zakonodavce svijeta".
Najveći i najmjerodavniji pjesnici bili su nepopravljivi "esencijalisti" već time što su nam ostavili suštinska otkrića svoga duha o životu i smrti, o graničnim situacijama, lomovima i preobražajima egzistencije, o ljudskom i zvjezdanom prahu, o božanskom i demonskom u čovjeku. Gilgameš, zatim sve svete knjige (doduše, ne tek Poezije radi), drevna kineska, indijska, grčka, rimska, arapska i čija sve ne poezija pune su esencijalno pjesničkih otkrovenja; mnogi moderni romani i priče (A. Platonova, T. Vulfa, V. Borherta ili Asturijasa, Crnjanskog, R. Petrovića ili H. Hume, naprimjer) sadrže mjesta suštastveno otkrivalačka, jezikotvorno-poetska, kao "so" koja im daje nezaboravan ukus. Na tu "so" jezik istraživača katkad nabasa i u neknjiževnim tekstovima najrazličitijeg karaktera, dokumentima ljudskog opstanka između "ovog" i "onog" svijeta. A kod svih tvoraca te poezije, čak i anonimnih, neskriveno nam se ukazuje subjekt koji govori. Jednom kao duh koji se "opija" prokletstvom postojanja (Bodler), drugi put kao hipersenzibilna intelektualna instanca majstorskog "pravljenja" pjesama (Valeri), treći put kao "ništa" koje se ipak oglašava, stoti i hiljaditi put kao to što jeste i teži da bude: ja, ličnost ili bilo čiji, ma i najništavniji lik. "Jer JA, to je neko drugi", govorio je Rembo.
Jeste, Eliot je tvorac Bezlične teorije o poeziji: pjesnik ne posjeduje "ličnost", već "medijum"; ne možete ga uzimati i ocjenjivati samog, već ga valja "postaviti među mrtve" pohranjene u tradiciji; od pjesnika se traži "trajno potčinjavanje svoga ja, onakvog kakvo je u nekom određenom trenutku, nečemu vrednijem", traži "trajno samožrtvovanje, trajno poništavanje sopstvene ličnosti".
Zar bi Majakovski mogao da prihvati bilo koji od ovih zahtjeva? Osim onog da je "medijum" – medijum prevratničkih ideja i radikalno novih pjesmotvornih sila.
Zar bi – uzmimo našeg popularnog pjesnika toliko "lični" Izet Sarajlić uopšte bio u stanju da razumije nalog za "trajnim potčinjavanjem svoga ja, onakvog kakvo je u nekom određenom trenutku" bilo čemu, osim upravo ličnim susretima sa pjesnicima i prijateljima, gradovima i pejzažima, bezbrojnim "određenim trenucima" i doživljajima svoga "ja" od kojih se i sastoji njegova permanentno poetizovana i na taj način dokumentovana autobiografija? (Bez obzira na domete te poezije.)
Usudio bih se da primijetim: samo onaj ko ima svoje "ja", i to s visoko razvijenom voljom i kreativnom sviješću, u stanju je da realizuje elitovski ili neki drugi "bezlični" poetički program. Šta su drugo i činili stari anonimni autori? A na neki način i današnji obezličeni inter(net)tekstualci, čije "ja" nije mnogo više od prazne lične zamjenice.
Za Gotfrida Bena, međutim, "ne postoji drugi predmet za liriku nego što je to sam pesnik". A zatim: "Reč je falus duha, centralno ukorenjen. Uz to, nacionalno ukorenjen. Slike, kipovi, sonate, simfonije su međunarodne – pesme nisu. Pesmu možemo definisati kao ono što ne možemo prevesti." Jasne, odlučne formulacije, kao i uvijek kod Bena, zavjerenog etosu izraza i forme.
E sad: neki su se više držali katolika Eliota, drugi paganina Bena, treći ko zna
kojeg učitelja.
A riječ pjesme nacionalno je ukorijenjena jer se rađa u nacionalnom jeziku i kulturno-istorijskom pejzažu u kojem je jedino sasvim "kod kuće", u okrilju sveukupne pjesničke tradicije naroda, kosmosa njegovih mitova, kulturnih simbola i vrednota. Pa ipak, Vasko Popa, koji je svoj stih destilisao iz mitova i simbola srpskog naroda i njegova jezika (dakako, ne samo iz toga), sazdavši tako veleban hram moderne poezije, prepoznat je i na drugim jezicima kao veliki pjesnik. Lako je pogoditi zašto. Zemaljske i nebeske slike te poezije u jedinstvenoj i čudesnoj kristalizaciji izraza, mitotvorna i kosmotvorna snaga imaginacije i univerzalnost pjesnikove misli o čovjekovom položaju pod zvijezdama – sve to ulazi u suštinski prostor vječne poezije čovječanstva, u kojem Popa može da zamađija engleskog, ruskog ili kineskog čitaoca gotovo jednako kao i mene. Podrazumijeva se da im je predstavljen u najboljem mogućem prevodu.
Nikola Šop, veliki hrvatski pjesnik ponikao iz Bosne, kome se takođe divim, i koji u svome stvaralaštvu ima dva različita perioda, nije sa svojim "svemirskim poemama" (sa neuporedivom imaginativnom pustolovinom u "bestežinskim prostorima" i s apokaliptičnim vizijama sudbine ljudske i božanske "tvari") još došao do šireg internacionalnog prijema i priznanja. Mada ga je prevodio i jedan V. H. Odn.
Brodski svjedoči kako mu je upravo Odn rekao da se iz engleskih prevoda Mandeljštama ne vidi zbog čega je taj ruski pjesnik velik (za samog Brodskog najveći među Rusima 20. vijeka). Jasno je da bi bilo idealno ako bismo svakog pjesnika mogli čitati u originalu.

Poeziju visokih dometa ne pravi samo veliki pjesnik – onaj nešto manji može takođe da bude u ponečemu velik. Takvi samo dobijaju "numerisana sedišta u prvoj klasi" vozne "kompozicije kakvu predstavlja jedan kraći pregled književnosti", kako piše Borislav Radović u svom poučnom, izuzetno distingviranom razmatranju pojma poeta minor (O pesnicima i o poeziji, Banja Luka 2001).
Najviše je, dakako, osrednjih i malih. Bukvalno vječitih početnika, čak i poslije deset ili dvadeset objavljenih zbirki. Oni se voze čime god stignu, koristeći sva prevozna sredstva, a najviše – sredstva veze: sa urednicima, recenzentima i ostalim osobama koje bi eventualno mogle preokrenuti ili bar ublažiti sudbinu neprimijećenih i neuvaženih.
Niko od nas ne zna u kojem će razredu književnog voza budućnosti moći da sjedi. Rezervacije tu ne vrijede, čak ako bi se neki kritičarski papa (kojeg, za razliku od Nijemaca, srećom, i nemamo), ili kakav ured za kanonizaciju nacionalne književnosti (sigurno već rade), proglasili nadležnim za njihovo izdavanje.

Najzad, šta reći o pozivu pjesnika?
Nisam li lakomisleno obećao i neku riječ o tome demodiranom, danas već postiđujućem pojmu pogotovo iz usta nekoga (i baš za njega) ko i sam "piše pjesme" ali ne kaže "ja sam pjesnik", ni da mu je to "poziv"? Ako je obećanje i bilo lakomisleno, u njemu je, priznajem, stajala i želja za izvjesnom provokacijom, ostvarenom već samim pominjanjem poziva pjesnika, nečeg što poodavno pripada zaboravu koji s kritičarima poezije gaje i sami pjesnici, tačnije – oni što pjesme samo "pišu".
Zadovoljiću se podsjećanjem na esej Elijasa Kanetija pod naslovom "Poziv pjesnika".*
Kaneti najprije konstatuje kako je riječ "pjesnik" bila neko vrijeme među onim riječima koje su bespomoćne, "zgrčene i ružne", izlagane podsmijehu onih što su podizali buku sterilnim proklamacijama kako je "sva književnost mrtva". Za Kanetija, međutim, "Književnost može biti šta hoće, ona jedno nije, jednako kao ni čovječanstvo koje još čvrsto drži do nje: ona nije mrtva". Istovremeno, "danas nije pjesnik niko ko ozbiljno ne sumnja u svoje pravo da to bude. Ko ne vidi stanje svijeta u kome živimo, teško da ima nešto o njemu da kaže. Njegovo ugrožavanje, ranije glavna briga religija, premjestilo se s ovu stranu. Njegova propast, više nego jednom isprobana, hladno se posmatra od takvih koji nisu pjesnici, ima ih koji proračunavaju svoje šanse da od toga naprave poziv i uz to sve više debljaju."
Kaneti zatim kazuje kako je slučajno naišao na bilješku jednog "anonimnog" (potpuno zaboravljenog, nikom već znanog) autora od 23. avgusta 1939, napisanu dakle nedjelju dana pred izbijanje Drugog svjetskog rata, bilješku koja glasi:
"Sve je pak prošlo. Kad bih ja stvarno bio pjesnik, morao bih moći da spriječim rat".
Ocjenivši te riječi kao tešku besmislicu, uobraženje nekog razmetljivca koji nema veze sa stvarnošću, i pošto je, iziritiran, pomislio da je tu našao ono što mu je u riječi "pjesnik" upravo "najviše odvratno", Kaneti je bilješku, na vlastito zaprepaštenje, i narednog dana "uzimao, razlagao, odbacivao i ponovo uzimao", da bi konačno zaključio: bilješka je ustvari "suprotnost razmetanju", "izražava priznanje neke odgovornosti, i to tamo – to je ono začuđujuće u tome – gdje bi se o odgovornosti u uobičajenom smislu riječi moglo najmanje da govori." I baš ga je to "iracionalno polaganje prava na neku odgovornost" natjeralo na razmišljanje i pridobilo u neznančevu zapisu. Zloupotrebom riječi započinju i ratovi, pa se "nije čuditi da neko, ko se više od drugih zanima riječima, više i očekuje od njihovog dejstva nego drugi". Tako je Kaneti zaključio da je pjesnik odgovorno biće i da je to u samoj prirodi njegovog osjećanja stvari i njegovog poziva. Po ovom velikom proznom piscu i misliocu, "pjesnik može biti samo
onaj ko osjeća odgovornost, iako on možda ne čini mnogo više od drugih da je
pokaže u pojedinačnim akcijama. To je odgovornost za život koji se razara, i ne treba se stidjeti da se kaže da se ta odgovornost hrani samilošću."
Kaneti "istinski zadatak pjesnikâ" vidi u tome "da drže otvorenim prilaze između ljudi", "da su u stanju pretvoriti se u svakoga, i u najmanjega, najnaivnijega, najnemoćnijega", bez nekog "smjeranja na uspjeh i važnost", iz same strasti takvih preobražaja.
Konačno, "ne može biti stvar pjesnika da čovječanstvo izruči smrti", on ne smije pred njom da kapitulira. A ponos pjesnika biće u tome "da odolijeva izaslanicima ništavila, kojih je u književnosti sve više, i da ih suzbija sredstvima drukčijim od njihovih".
--------------
* Govor u Minhenu 1976. (objavljen u mom prevodu u "Novom Izrazu", 21, 2003)

U Sarajevu, marta 2007.