Fadila Nura Haver [1]

MORALNI ZAKON U NAMA GLADNO NEBO NAD NAMA

Sarajevske Sveske br. 14 [2]

Beskraj uz rijeku Savu, proljeće 1893.

Nadomak Broda na Savi, u okružju nesnošljivo turobne i depresivne ravnice uz rijeku, dokle im pogled seže, nicala je pšenica. Iza zelenih žitnih tepiha lijeno se kovitlala brašnjava magla i, tamo dolje, nad ravnodušnom Savom, zgušnjavala u teško tijesto. Huska isprati pogledom nekoliko fazana koji potonuše u magli. Slika se tek malo uzbiba, živnu, a onda se ponovo razli i skruti u mrtvu prirodu. Žito presporo niče da bi se vidjela promjena. Sutra će ovdje sve biti isto.
Huska podiže ruke i zagleda se u dlanove.
- Pogledaj, nigdje linije života, samo žuljevi – reče starijem bratu.
Zuko nehajno sleže ramenima.
- Ne mogu ja ovo više. Udavit ću se u ovom tijestu
Brat je i dalje šutio.
- Sit sam svega – nastavi Huska s gađenjem.

Jutro se kiselilo nad pustim oranicama, tromo i šutljivo, jednako kao i Zuko. Ni vjetra,
ni sunca, ni pas da prođe; nigdje ničega. Samo gorak i od tuge napukao Huskin glas ruje kroz Zukinu utrnulu dušu, grebe, progriza tunele, rastresa je, gužva, nabire i nadiže kao krtica zemlju. U sitnim pukotinama, ispod uzrovanih humki glibave obamrlosti Zukine, nešto se novo grli i bratimi sa Huskinim nemirom. Do podne će se taj zametak, još sluzav i bezobličan, nesigurno izmigoljiti iz opne, istovremeno kad se i blijedo žumance mrzovoljnog sunca stidljivo ukaže na horizontu.
- Ti bi da se odmetnemo od svoje zemlje, kruha i braće? – reći će Zuko.
- Ništa ovdje nije moje. Kruh mi je ko blato. Ne jedem ja njega, već on mene.
- Gdje god da krenemo valja nam raditi za komad kruha.
- Objesim ti kruh, duša će mi ovdje skapati od gladi – zacvili Huska. Do mraka je
preorao svaku mrtvaju u Zukinim njedrima. I istjerao iz njih pticu selicu.

A od tad, od te noći, dok još bijaše onih koji se sjećaju, pričalo se:
Onomad su živjela dva brata nadomak Broda na Savi, u okružju nesnošljivo turobne i depresivne ravnice uz rijeku. Ako ćemo pravo, bilo ih je devetoro; petero braće i četiri sestre. Ali, ova dvojica, Huska i Zuko, odluče da im je dosta tjeskobe i beskrajnog sivila uz Savu. Ne povjere svoj naum nikome, već u zoru jednog proljetnog dana uzjašu konje i krenu. Posljednji put su očima zagrlili rodnu grudu. Svud oko njih, unedogled, nicalo je žito, ali sve ti uzaman Tvrda je cesta pred njima već rascijepila more magle, kao pred Mojsijem. Konje podboli u galop i zaputi se ka jugu. Usporili tek kad su im se pred očima ukazala prva brda. Potom, visoke planine i modre šume. Nad njima drugačije nebo.
Poznavali su samo jednog čovjeka pod tim nebom, nekoga Cincu Bradarića, kalamara izbliza utvrde maglajske, pa u suton drugog dana svoje najodvažnije životne pustolovine dojahaše do njegova imanja i budu primljeni na konak kod Cince. Nešto se zlatnine imalo. Zateklo se u braće kao ostavština iza oca što se sa dalekih fronti nikad vratio nije, i tako njih dvojica zametnu lozu nadomak Maglaja grada, blizu srednjevjekovne utvrde, među brdima gdje su u taj vakat živjeli nadaleko čuveni sokolari, ali to je iz druge priče.

Odavno su paučinom i prahom smrtnim zastrti drumovi po kojima njih dvojicu u neznan povede velika glad, ona koja se kruhom utoliti ne da. Nađoše li, utoliše li, teško da iko pamti. Ali se nešto drugo samo od sebe upamtilo. Njihova gusta ravničarska melanholija protegnula se sve do dana današnjega, do nas koji se od Huske i Zuke izrodismo. I kad svega imamo, opet nam sve fali.
Njih dvojica po svoj prilici ni prah više nisu, ali jesu sjeme koje se usudilo s vjetrom čežnje rasprostraniti do svijeta nepoznatog i po svemu drugačijeg. Eda bi se nicalo u prokletstvo sve veće i veće gladi. One grozničave gladi od čije se nesnošljivosti raste. Jer, sve je drugo osim rasta ljudskog pišanje u prah zemaljski. Uzaludno kao topovi od blata.
Stoga, slava i hvala Huski i Zuki, i konjima njihovim – vranim, može bit!

Stara kuća na brijegu, proljeće 1963.

Jedan je moj djed bio polupismen. Znao se potpisati i slabašno čitati. Nije ostalo nikakvog pisanog traga iza njega, i sve mi je drugo iščezlo iz sjećanja osim te večeri. Smajo, otac moga oca, bio je jedan od trojice sinova Huskinih. Pamtim ga sitnog i blijedog, kao da se nekako osušio i smanjio na dječiji uzrast. Ležao je na gvozdenom krevetu bolestan i, sjećam se, pažljivo sam ga zagledala jer mi se činilo da ne diše.
U to vrijeme sam tek krenula u osnovnu školu, ali sam ranije naučila čitati i pisati, što je njemu zbog nečega bilo posebno drago. Te je večeri tražio da mu pročitam nešto iz bukvara, i ja sam mu čitala kako Maša voli med, ali i medo voli med… i tako… smijao se moj djed Smajo. Isto onako kako su se i djeca smijala kad prvi put slušaju priču o Maši i medi.
Onda se malo pridigao i izvukao ispod jastuka bijelu svilenu maramicu, obrubljenu čipkom. Držao ju je položenu na dlan lijeve ruke i zadugo gledao u nju. Potom ju je s obje ruke spustio na prsa, stisnuo je mršavim šakama, kao pticu koja bi svakog trena mogla odletjeti, zatvorio očne kapke i prepustio se kratkotrajnom snu. Zatim se naglo prenuo, prislonio maramicu uz modrikaste usne i utaknuo nečujan cjelov u nju.
A onda, kao da ga neka nevidljiva sila podbode, ruka mu se izvi uvis, a na njenom vrhu zaleluja bjelina. Činilo se da nekome maše. Tuga u umornim očima kazivala je da se u njegovoj mršavoj ruci vijorila bijela zastava u znak predaje. Dade mi maramicu i jedva čujnim glasom reče da je čuvam sebi za uspomenu. Djeca ne umiju misliti o tužnim stvarima, niti razumiju da je tuga stanje koje se može protegnuti iz današnjeg u sutrašnji dan. Svih se mojih sedam godina silno začudilo i sa prostodušnom radoznalošću upitalo odakle njemu takva maramica. Nije mi odgovorio, već kaza kako je to jedino što ima dovoljno vrijedno da mi pokloni. Oči mu se napuniše suzama, pa mi se učini da mu je nekako žao rastati se od svoje maramice. Ponudih da je uzme natrag, pa neka mi je dadne kad mu bude manje žao. Nikad mu neće biti manje žao, reče, ali ni draže dati je nekome drugom. Pa me sve to zbunjivalo, jednako kao i njegove suze.
Pogled mi s njegovog lica pobježe na stolicu pored kreveta, i zavuče se među zvrkove pite. Obletio je, potom, dva-tri kruga, kao muha, po netaknutoj hrani na bakrenoj tepsiji, a onda se ponovo vratio na kolutiće pite. Neko ih je složio tako da su izgledali kao oči i usta na punom Mjesecu. Smijali su se i namigivali mi. Htjela sam to pokazati djedu, ali kad sam ponovo pogledala u njegovo lice, on je već bio zaspao. Nisam čak stigla ni zahvaliti se za maramicu. Izašla sam iz njegove sobe; polako, na prstima, da ga ne probudim.
A on je zorom preselio.
Umro je zato što je bio star i tužan, rekoh sutradan učiteljici. Njegovih šezdeset godina, spram mojih sedam, zaista mi je djelovalo kao duboka starost. Ipak, kopkalo me, kako neko može biti toliko tužan da mora umrijeti od toga. Pa sam se sjetila kako se smijao Maši i medi, te najzad zaključila da je uvenuo od tuge jer nije znao sam sebi čitati vesele priče. Ali nisam plakala. Još nisam razumijevala zalazak života kao konačnost i neponovljivost. Sve što je nekuda odlazilo, zasigurno se vraćalo. Otac, majka, dan i noć, sunce i oblaci. I tako, jednom će se vratiti i moj djed Smajo, vjerovala sam. Ako ni zbog čeg drugog, a ono radi svoje bijele svilene maramice. Dotad, ja ću mu je čuvati.

Nova kuća u dolini, zima 1963. /'64.

Nikad ja nisam bila u Bitoli. Nisam čak ni u Makedoniji. Jesam voljela pjesmu Bitola, moj roden kraj…ali, to je sve što znam o njoj. A mom amidži Ahmedu, unuku Huskinom i sinu Smajinom, njemu je Bitola skoro kao rodni kraj. Tamo je služio vojsku. Onu vojsku, u kojoj je vojni rok trajao pitaj boga koliko; odnosno, taman toliko da svi pozaboravljaju gdje si i dokad si.
Što se mene tiče, uspjela sam zaboraviti i kako mi izgleda amidža, pa čak i to da ga imam. A onda se desilo nešto što me natjeralo na brzo učenje. I to ne samo lekcije o amidži i Bitoli, već o nečemu mnogo krupnijem, o onome što u dječiju glavu ne može stati kad bi ga i dan i noć štapom ugonio. Uostalom, neka mi neko objasni šta ima dobrog i pametnog u odluci siromaha da i ono malo što ima dadne drugom, ko biva, nekom kome je potrebnije. To na prvu zvuči dobro, nema govora, ali kad si dijete, ono što je tebi dobro nije ni nalik onome što je dobro tvojim roditeljima.
Bližili su se neki praznici, ne sjećam se više koji, te otac i majka odluče da napune veliki paket svakakvim čudima i pošalju ga u Bitolu, da se i taj naš amidža omrsi i dušu zagrije kad vidi da ga se njegov brat u Bosni sjeća. I voli ga, brate, jer da ga ne voli ne bi mu slao paketinu veličine Rizovog televizora.
Od svega što je majka naspremala, pretekne za nas četvero djece taman po jedna vanilin kiflica veličine dječijeg palca. Amidži puna velika limena kutija, a nama po jedan palac. Od onih suhih mirišljavih gurabija, što se umijese od pravog putera i najfinijeg brašna, nije se čak ni pokoja mrva orunila, pa da poberemo prstima. O pitama i suhom mesu neću ni da pričam. To jest, ne mogu, boli me grlo. Sve mi grebe i mijauče u njemu kad se sjetim mirisa masne patišpanje sa naribanom limunovom koricom. Pa slatko od dunja, pa kokosovi poljupci; uh, i sad mi himber curi iza zuba, a kamoli onda kad smo čestitog hljeba bili željni.
Moji su roditelji u to vrijeme gradili kuću, a kuća je velika prokletinja. U stanju je umjesto djece požderati sve njihove sladolede, čokolade, kifle, pečene piliće, ćevapčiće, pljeskavice, palačinke, žvake… Čak i njihove cipele, knjige i pernice, lopte i balone, Djeda-mraza i muzičku školu, izlete i putovanja… I sve to zaliti njihovim morem
Zahvaljujući kući, ogadio mi se hljeb od memljive petice koja se, vjerovatno, godinama vukla po hangarima u obaveznim državnim robnim rezervama. Da bi, kad vrijeme i vlaga izbrišu datum pakovanja i rok trajanja sa ambalaže, završila na rasprodaji za široke narodne mase; u stanju na koje bi i najgladniji cuko kihnuo i pobjegao na Goli otok. Bit će da se uz tonu smrdljivog brašna morala kupiti i vreća šećera, jer smo za doručak jeli hljeb posut sitnim šećerom a za večeru umakali gusto razmućen šećer s vodom. Koliko god da je trajalo, potrajalo je dovoljno dugo da i dan-danas mrzim i doručak i večeru i crni hljeb i šećer. A mrzila bih i amidžu Ahmeda, i onoga ko ga na svijet dade, da se nije desilo čudo.
Sve je naše, mislim na nas četvero dječice, otputovalo skupa sa onim paketom u Bitolu. Naši zubi, jezici, usta, oči… Svi naši prstići koje smo temeljito olizali poslije one vanilin kiflice. Ali, kako otišli tako se i vratili! Amidžu dan prije poslalo u prekomandu, a mi dobili paket iz Bitole taman za praznik. I sve u njemu i ljepše i mekše nego kad je krenulo na put. Dobro, ponešto je sumnjivo mirisalo, ali ništa nije bilo za bacit, jer, zima je bila duga i hladna. Toga se sjećam, premda ne pamtim koji bijaše praznik.

Među brdima, zima 1993. /'94.

Jednom su, davno, iz plodne i ravne Posavine utekli Huska i Zuko. Niko nije pitao za njih; takva vremena bila. Sami su izabrali da odu i da se nikad ne okrenu. Ali, ne može se pola Bosne bez boli prevaliti, a da nigdje snažnog drveta nema na koje ćeš se nasloniti kad puhne sjeverac. Sa svakim ih mrakom zapahnula tuga. I u krv im se slegla. Pa se razlila po venama onih što će se od njih rađati. Sve nam nekako bilo kao da se nismo ni rodili, već da su nas vjetrovi mahniti iz ničega iščupali. I vitlali po nebesima od jedne do druge gladi.

Kad cijelo jedno stoljeće minu, zarati se u Bosni. Tu gdje sam ja, brašna ni za lijeka.

I, evo, sad moja djeca sanjaju kako se u osvit, umjesto sunca, kruhovi iza brda pomaljaju. U suton gledaju smrknute horizonte sve dok im se kao koščate ruke neumoljivog egzekutora ne stegnu oko vrata. Iza svakog brda brdo je još veće. A iza njega sedam gladnih godina i sedam mršavih krava. Svih sedam u tebe gledaju i isto što i ti vide. Na koju god stranu svijeta da se okreneš, svijet vidjeti nećeš, jer ni svijet tebe ne vidi. I tako, kad zaboraviš glad, kruh će sam do tebe doći.
Iz jednog nadnaravnog snježnog sumraka izroni moj amidža Ahmed, a u rukama mu vreća pšenice. Smušeno progovorio koju, spustio vreću na prag, slegao ramenima na moju začuđenost, i izgubio se u ratnoj žurbi. Nije kazao ni otkud mu pšenica, ni zašto je, pored svoje djece i unuka, donese baš meni. Rekao samo toliko da među brdima iza tunela, na šumskom potoku, odskora u jednoj staroj vodenici ponovo melju žito. Pitao imamo li saonice. Mi klimnuli glavama, a on hitro stisnuo oči i razvukao usne u grimasu koja kazuje da mu je srce na mjestu. Ali ga svejedno nelagoda oblila kao Pepeljugu na kraljevskom balu.
Te noći sam sanjala kako u sjajne šarene papire zamotavam darove. Na svaki od njih pažljivo vezujem ukrasnu mašnu. Jedna za drugom pune se sobe, hodnici, stubište, sprat. Podižem nekoliko crjepova i izvlačim se na krov. Ispod mene je kuća dupke puna paketa. Onda zamotam i kuću u bijeli papir, ukrstim preko nje gajtan i zavežem. Provučem prste ispod čvora i krenem. U ruci nosim zapakovanu kuću; kao omanji kofer, bez napora, kao da ne nosim ništa jer i nema težinu. Hodam polako, zagledam krajolike, biram mjesto na koje bih postavila svoju kuću. Kad god pomislim da je neko mjesto dovoljno lijepo, zaustavim se. Onda bacim pogled u daljinu i opazim još ljepše. Najzad stignem do kamenog zida, popnem se i pogledam na drugu stranu. A tamo, magla. Meka i bijela kao čista duša. I dan i noć mogu gledati u nju, a da mi nikad ne dosadi. Odlučim postaviti kuću na zidu. Paket se u međuvremenu pretvorio u kofer. Otvorim ga, ali u njemu više nije kuća. Pun je fotografija. Nema veze, pomislim. Kad ih pregledam, od njih ću sebi sazidati novu kuću.

***

Snijeg sipa, ja vučem na sanjkama svoju vreću pšenice, a nosom nebo param. I sve mislim: ako me vidi Bog, nek ne gleda koliki mi je nos. Nek se sjeti da je jučer bio sto dvadeset i šesti dan bez mrve kruha u mojoj kući. A potom nek se sjeti da je rekao kako neće ostaviti gavrana gladnog, a kamoli čovjeka. I nek zna, da mu ja ono prvo vjerujem!

Dok čekam da ispod teškog mlinskog kamena iscuri i zadnja praška brašna, opazim iznad vrata, urezano u drvenu gredu, ime i prezime moga djeda. Znala sam, istina, da je mnoge vodenice po Bosni on napravio. Ipak me ovaj susret sa njegovom rukotvorinom poslije tolikih godina osupnuo i potjerao mi suze na oči.
I ne samo meni, nego i devedesetogodišnjoj starici koja je do maločas živahno zgrtala pšenicu pod kamen. Poznavala sam ti djeda, reče. Sad, kad više nije živ niko kome bi to moglo naškoditi, da ti kažem da smo davno ašikovali, ali ne bi nam suđeno. Dvije godine pred smrt, pravio je on ovaj mlin i tad mi pokaza maramicu koju sam mu u mladosti darovala. Veli, čuva je ko oči u glavi, i ničega nema na dunjaluku što bi mu od te maramice draže bilo.

Sa trideset godina zakašnjenja, konačno plačem zato što je umro moj djed Smajo. Zapravo, plačem zbog toga što nije umro ni od starosti ni od tuge. Umro je od gladi, a hrana mu pred nosom bila. Jer, kaza mi ova starica, u vrijeme kad je Smajo pravio vodenicu, ona je već bila udovica.

Tu i tamo, jesen 2003.

komad kruha malo manji malo veći ne znam šta bih ti rekla koliko bi mi bilo dosta kolike su sve moje gladi od zemlje do neba od vode do mosta ne znam šta bih ti rekla šta je u stanju začepiti prazninu rupu gdje je jučer stajala bol
reži, nek se nađe da se jede, jebiga
reži sijeci dodaji ubacuj puni zalogaje kruhove ljude predjele zalaske sunca države bescarinske zone seks-šopove spomenike publiku reklame zviježđa podmornice horoskope nebesa kosmose bogove
hrani, bol je nezasita