Miljenko Jergović [1], Boro Kontić [2]

BUDUĆNOST JE METAFORA ZA SMRT

Sarajevske Sveske br. 14 [3]

Boro Kontić: Prateći tvoju produkciju objavljenih knjiga, tekstova za novine, časopise čini se da imaš veoma precizan radni dan sa satima posvećenim pisanju. Jednom sam te o tome pitao i i kazao si mi da nisi toliko marljiv koliko se čini sa strane. Jedino što bi mogao priznati, rekao si, da prije pisanja dugo razmišljaš i kad sjedneš da pišeš nikad nemaš nelagodu „praznog papira“. Kako funkcioniše tvoja laboratorija?
Miljenko Jergović: Nisam uredan čovjek, što znači da nemam nikakav sistem. Jedan dan radim ovako, drugi onako. Nikada ne pišem rano ujutro, najdraže vrijeme za rad mi je poslije pet popodne, pa negdje sve do ponoći, kad dolazi termin za gledanje filmova. Kada su utakmice na televiziji sve se malo pomijera, pa tada pišem i poslije ponoći. U biti, nisam toliko marljiv i plodan koliko je južnoslavenski spisateljski i novinarski prosjek oskudan i lijen. Radim, jer volim posao kojim se bavim, i vjerujem da sam imao sreće u životu što mi se potrefilo da se bavim poslom koji volim. Ali radim i zato što od toga posla živim: nisam naslijedio bogatog strica, nikada nisam imao sponzora ili mecenu, nikada za svoje pisanje nisam dobio ni dinara ili kune od države u kojoj živim... I nemojmo se lagati, volio bih ponekad da je drukčije. Novac pruža sigurnost, pogotovo kada se čovjek bavi poslovima umjetnosti, u kojima ne može baš uvijek biti siguran hoće li rezultat biti adekvatan uloženom trudu. Često sam morao odustati od pisanja priče koja bi me zanimala, jer bih shvatio da je nužno preveliko ili predugo istraživanje da bi se priča napisala, ili bi mi za nju bilo potrebno previše vremena. Pokušaj na tu stvar gledati kao na filmsku produkciju u kojoj je isti čovjek i scenarist i redatelj i producent i totalni financijer. Danas bih sasvim sigurno živio puno konfornije, imao bih viši standard, da novinarskim parama nisam financirao pisanje svojih, u načelu vrlo skupih knjiga. Tu je negdje i odgovor na moguće pitanje o mojoj zaradi od književnosti.
B.K.: Kažeš da ne ulaziš u istraživanja koja bi zahtijevala puno vremena i truda. Da li to znači da za tebe, način stvaranja kao recimo Andrićev, koji je decenijama istraživao za svoja kapitalna djela, nije moguć? Dobro, nije tehnološki isto vrijeme ali traganje po dokumentaciji i danas traži posvećenost.

M.J.: Za početak nije samo da nemam vremena. Vremena ja još uspijevam nabrati, ali nemam para da isproduciram istraživanja za neke svoje knjige. Evo ti primjera. Pošto je moja žena Konavoka ja puno vremena provodim u Konavlima zadnjih godina i potpuno sam se zaljubio u taj kraj i u te ljude. I u Konavoskim brdima koja izgledaju nedirnuta na način nekih krajeva u Crnoj Gori, kao recimo rijeka Crnojevića, ta Konavoska brda su od 17-tog stoljeća potpuno ista, iste kuće, ti gledaš i ne vidiš ništa u tom prizoru što bi asociralo na civilizaciju. Potpuno nedirnut svijet. I tamo ima jedno mjesto koje se zove Konavoska Duba, sa prekrasnim starim grobljem na kojem se pokopavaju ljudi zadnjih dvjesto godina. Hodao sam po groblju po Konavoskoj Dubi, i naišao sam na spomenik na kojem piše ''Ivo Veramenta, rodjen 15.03.1844-te godine, umro 23.02.1943.god.''.
Dakle, taj neki Ivo Veramenta iz Konavoske Dube živio je tačno 99 godina i to mu je spomenik, grobnica u kojoj je sahranjen, sam. Poslije sam se raspitao, on nema naslijednika u toj Konavoskoj Dubi. Eto, dakle, imaš ime, imaš i godinu rođenja i godinu smrti. Mene je strahovito zanimalo rekonstruirati sto godina života tog čovjeka, koji je dakle, živio u tom nekom mjestu od kojeg ti imaš pola dana hoda do Dubrovnika u to vrijeme u kojem je on živio i dan i pol hoda nazad iz Dubrovnika pošto je to, što bi se reklo, uzbrdica. I priča o tom čovjeku o kom ja ništa ne znam je jedna od tih mojih tema koja mene najviše zanimala.

B.K.: Ljudsku sudbinu unutar jednog vijeka već si obradio u ''Dvorima od oraha''.

M.J.: Da, ali ovo je naprosto drukčija priča, ovo je priča nekoga izvan civilizacija, a koji je samo na pedalj od civilizacije. I ja recimo tu priču ne mogu napisati zato što bi prvo, strahovito puno vremena trebalo potrošiti u Konavoskim brdima i među tim svijetom, a drugo morao bih naprosto isfinansirati to svoje vrijeme. Morao bih u to vrijeme od nečega i živjeti što znači da ta priča, recimo, otpada. Ja to ne mogu. I takvih priča ima u mom slučaju mnogo a ja se hvatam samo onih priča koje mogu isproducirati, što bi se reklo, razmišljam kao filmski režiser.
B.K.: Kako nastaju tvoje knjige? Imaš detaljan plan? Ili samo skicu pa konstruišeš tokom pisanja? Ili je sve različito od djela do djela?
M.J.: Ni tu nema pravila, ali nikada nisam unaprijed imao neki jako detaljan plan. Dogodi se, međutim, da u glavi imam dovršenu priču, ili cijeli roman, prije nego što sam ispisao i prvu rečenicu. Zapravo, moglo bi se reći da je najčešće tako. Recimo, „Gloriu in excelsis“ sam u glavi «dovršio» do posljednje epizode, skoro do posljednjeg odlomka. Nikada nisam pisao nekakvu skicu. Ne treba mi to, jer još uvijek dovoljno dobro pamtim što sam namjerio napisati. U mom je slučaju, ali zaista, dobro pamćenje od presudne književne važnosti.
B.K.: Šta to znači „imati u glavi i tako dovršiti cijeli jedan roman“? Roman o kojem govoriš je jako složen, što se kaže „gusto tkan“. Kako se sve to može držati u glavi?

M.J.: To mi je teško zapravo objasniti, jer ja stvarno imam dobro pamćenje. Međutim to pamćenje je jako selektivno, pamtim isključivo stvari koje me zanimaju. Stvari koje me ne zanimaju istog trenutka zaboravim i jako mi je teško bilo recimo i u školi učiti ono što me ne zanima ili to ne mogu nikako zapamtiti. Osim toga ja sam, stvarno, gotovo svo svoje budno stanje koncentriran na tekst, koncentriran na ono što pišem ili na ono što ću napisati. Kad idem ujutro na pijacu i kupujem povrće na pijaci, ja mislim o svojoj knjizi. Kad nakon toga vozim auto i idem...

B.K.: Kako onda uopšte kupiš nešto?

M.J.: Pa, fino, zato što se dvije stvari koje se međusobno ne sukobljavaju mogu u isto vrijeme raditi. Između kupovanja paradajza i razmišljanja o Drugom svjetskom ratu, na primjer, nema nikakvih sukoba, razumiješ, nikakvih dodirnih tačaka i razmišljaš u dva nivoa, sa jedne strane razmišljaš o Drugom svjetskom ratu u Zagrebu i razmišljaš o tome da ne kupiš taj paradajiz iz staklenika ili ne daj bože paradajz iz Španije koji je rastao iz nekih azbesnih...

B.K.: Ali, pitanje i dalje ostaje, kako pamtiš složenu strukturu romana?

M.J.: Mislim da ti se to više čini da je teško i problematično nego što jest. Vjerovatno pamtiš neko svoje porodično stablo. Nešto pamtiš, ono šta ti je ko radio, gdje je ko kad bio, pamtiš priče koje si slušao od svoje rodbine, komšija i šta znam... i ti to imaš u glavi i to ti je potpuno, kako bi se reklo, to suvereno stoji, to ne zaboravljaš i nekom možeš ispričati ili ne moraš ispričati. E, na taj način pamćenja tog porodičnog stabla, na taj način ja pamtim strukturu i sadržaj knjige koju ću napisati.

B.K.:Da li ovo na neki način podsjeća na Borhesovog junaka iz priče „Funes ili pamćenje“?

M.J.: Pa donekle jest', a donekle nije. Ja nikad ne znam šta je kod njega mistifikacija a šta je stvarno.

B.K.: Funes pamti sve. Svaki, uključujući i najsitniji detalj, od izgleda oblaka jednog pojedinačnog dana do pjene talasa tokom nekakve pomorske bitke. Kroz detalje on pamti i totalitet svih dogadjaja.

M.J.: Da, ja ne znam šta je tu mistifikacija, ali ja ne pamtim totalitet, ja pamtim ono što mi je u priči važno. Nekad je puno važniji neki detalj koji može biti ključ cijele priče. Jedna sitnica, boja kravate može biti ključ romana od petsto stranica.
Recimo konkretno... konkretno u ''Gloriji'' ti je za onu priču koja se događa u podrumu u Sarajevu - ključ je, dakle, detalj iz kojeg izlazi sve drugo, oko kojeg se veže sve drugo, lopata kojom Šimun Paškvan dolazi u iskušenje da mlatne onog ustašu po glavi. I priča o toj lopati je i u smislu razvijanja priče kad tu priču pišem i u smislu zapamćivanja cijele priče prije nego što je ona napisana. Znaš, kad imaš jedan takav detalj onda naprosto možeš cijelu strukturu za njega vezati. Ja zapravo ne razumijem ljude koji počinju pisati, a da nisu sasvim sigurni šta će pisati. Znaš ono, sjednu pred bijeli papir ili pred bijeli ekran kompjutera i sad kontaju šta bi, o čemu bi danas. To ja nikad nisam razumio, ni kod novinara, ni kod pisaca.
B.K.: Nedavno sam u Sarajevu tražio neke knjige iz edicije „Kulturno naslijedje“. U onoj antikvarnici pored Templa. I u razgovoru sa vlasnikom ispričao mi je kako si ti ranije kod njega kupio četiri toma „Hronika“ Hamdije Kreševljakovića i vidim, kaže on „sve je već iskoristio za svoje knjige“. Koliko je tačna ova epizoda i kakav je tvoj odnos prema dokumentarnom u književnosti?
M.J.: Da, to je Preporodova antikvarnica, moja omiljena, jer u njoj rade neki fini i pristojni ljudi. Ne volim kada u knjižarama rade divljaci. To mi je nekako kao da mi u apoteci profesionalni trovač prodaje lijek protiv glavobolje. Istina je da sam kod Templa kupio Kreševljakovića, ali nisam iskoristio skoro još ništa. Volim «krasti» iz dokumenata, parafrazirati, izmišljati nove dokumente, koristiti tuđu muku i trud. Između ostaloga i u tome je užitak pisanja. Imam strast prema dokumentima svih vrsta: stare porodične fotografije (uključujući i one na kojima nikoga ne poznajem), vodiči po planinarskim domovima, adresari i telefonski imenici od prije Drugog svjetskog rata, turistički bedekeri u izdanju Jadranske straže, Gajretove publikacije za prosvječivanje naroda, Napretkovi kalendari, stare novine, željeznički redovi vožnje... sve su to neki dokumenti koji me raduju, kako u književnosti, tako i u životu. Uvijek su me više zanimale prošlogodišnje od sutrašnjih novina, a kada bi postojao vremeplov, ja bih otpičio u neku prošlost, dok me budućnost nimalo ne zanima, osim kao način da saznam rezultate budućih utakmica i tako se obogatim na kladionici. Nikad se nisam mogao zapaliti za naučnu fantastiku, valjda zbog te ravnodušnosti prema svemu budućem. Budućnost je metafora za smrt.
B.K.: Kako gledaš na odnos činjenica i fikcije u tvojim djelima?
M.J.: Volim činjenice koje nalikuju fikciji i fikciju za koju će svi misliti da je činjenična.
B.K.: Ima onaj Kišov primjer o istinitoj činjenici (koju bi upotrijebio u književnosti) da je država Andora najveći svjetski proizvodjač vještačkih zuba i plastičnih folija za kobasice. A koju, kaže Kiš, ne bi smio upotrijebiti ako bi pisac smislio tu bizarnu činjenicu jer bi takva smišljena činjenica izgledala nemogućom. Koji su tvoji primjeri za fikciju koja je činjenična i činjenice koje su kao fikcija?

M.J.: Kiš je to stvarno savršeno precizno opisao. Bizarne činjenice iz moje perspektive mogu samo biti one koje su istinite, ali čak ni to nije dovoljno, nekad je čak potrebno da budu ne samo istinite nego i opće poznate, jer nekad stvarnost sadržava naprosto neuvjerljive činjenice, neuvjerljive podatke koji su se dogodili u životu, ali se ne smiju napisati zato što su naprosto neuvjerljive, neuvjerljive su i kad ih pričaš nekom, a još su neuvjerljiviji kad ih napišeš. Ali raspored...strateški raspored stvari su kod mene takvi da su bizarnosti uglavnom preuzete iz stvarnosti, a da su obične i dokumentarističke stvari u mom slučaju gotovo pa uvijek izmišljene.

B.K.: Konkretno, kako to izgleda u nekoj tvojoj knjizi?

M.J.: Pa recimo u ''Gloriji'' je...dakle imaju te tri priče, jedna od te tri je ta ''Fratarska'', po ljetopisu, koja je konstruirana po ljetopisu Marijana Bogdanovića.

B.K.: Koliko se sjećam i Bogdanović je objavljen u biblioteci „Kulturno naslijedje“.

M.J.: Da, ali to je i Ivica Pandžić objavio ponovo, ne znam jesi li ti to vidio, u prvom kolu franjevačke književnosti. Međutim ja nisam iz tog ljetopisa preuzeo gotovo ništa ni u smislu anegdote, niti u smislu priče, niti fabule, događaja ili stvarnog imena, nisam preuzeo gotovo ništa, osim nekoliko, što je porazbacano po knjizi, nekoliko kako bi se reklo stvari koje niko ne bi prepoznao, nego bi svako mislio da je to moj tekst, to je kao Jergovićevski tekst. Al' baš te stvari su bile stvarnog fratra.
B.K.: Da li bi se moglo reći da uvijek daješ prednost fabuli u odnosu na metafiziku?
M.J.: Zapravo ne. Nisam ja baš tako ravnodušan prema onome što je neopipljivo kao što se, možda, to čini. Čovjek što je stariji, to je skloniji metafizici, ili- što bi naš narod rekao- mudrovanju. A fabula je kao figuracija u savremenom slikarstvu. Mnogi su je odbacili samo zato što nisu njome u stanju vladati. Proza je pričanje priče a priča je, ovako ili onako, u fabuli. Metafizika je također u fabuli. Biblija je najbolji dokaz. U toj knjizi je fabula u golemoj prednosti u odnosu na metafiziku. Biblijska je metafizika uglavnom i zasnovana na metaforizaciji fabule, na pretvaranju događaja u simbole i simboličke poruke. Istina, to većini kršćana nije sasvim jasno, pa tekst svoje svete knjige shvaćaju bukvalno, kao djeca slova u bukvaru.
B.K.: Kada već spominješ Bibliju zanima me kakav je tvoj odnos prema religiji?

M.J.: Ne bih slagao kad bih rekao da ne znam, ne znam kakav je taj moj odnos, ali bi to izgledalo dosta neuvjerljivo. Ovako, recimo, da su mi religijske institucije prilično sumnjive i vrlo često krajnje odiozne i antipatične. Jednom sam bio u Rimu, tj. bio sam više puta u Rimu, ali jednom, kad sam bio u Rimu, mislio sam posjetiti Vatikan. I bio sam krenuo na prostor te male paradržavice i nakon dvadesetak minuta hoda po tom prostoru crkvenog bogatstva, sam se tako ispizdio da sam odmah otišao nazad u normalni prostor.

B.K.: Šta te iznerviralo?

M.J.: Iznervirao me taj apsolutni, nedopustivi višak bogatstva i ta mitska oholost i bešćutnost u prikazivanju i predočavanju tog bogatstva.

B.K.: Šta je sa onim spiritualnim?

M.J.: Ne postoji idealni vjernik kao što ne postoji i idealni nevjernik. I rekao bih da samo jako zli i jako nesretni ljudi su lišeni bilo kakve iluzije i ideje o postojanju neke više pravde, nekog višeg principa i nekog smisla našeg života. I u tom smislu, kako bih ti rekao, ja sam vjerovatno dublji vjernik od većine katoličkih biskupa u Bosni i Hercegovini koji su sigurno raskrstili sa religijom, kao što su općenito na ovom prostoru sve vjerske vođe raskrstili s religijom jer ne vjerujem baš da bi se usuđivali takva sranja raditi da se boje toga da bi jednog dana ovo što vidimo moglo biti obračunato.

B.K.: Ti se bojiš?

M.J.: Pa ja mislim da se svi ...pa bojiš se i ti, znaš ono, to je ona priča zlo se zlim vraća, strah da bi se moglo ogriješiti o nešto, o nekoga, bez obzira na to da taj neko neće saznati da si se ti ogriješio. To su sve vjerski refleksi.

B.K.: Kao narodne poslovice „Zlo činiti a dobru se nadati, nikako ne može“?

M.J.: Eto, u tom smislu, vjerovatno je u meni nešto vjersko, ali u institucijalnom smislu srećom ili na žalost ili kako li se uzme, ništa, mislim naprosto kad uzmem Bibliju ne nalazim ništa u šta bih vjerovao, nalazim samo zanimljive ili manje zanimljive priče. Jednako tako i sa Kur'anom, sa bilo kojom dakle, doktrinarnom knjigom, jednostravno ...ne mogu se identificirati.
B.K.:Tvoj spisateljski početak poklapa se sa raspadom jednog sistema i jedne zemlje. (Interesantno, tvoja prva zbirka poezije u naslovnoj pjesmi(1) govori o varšavskom astronomu koji sa strpljivošću kornjače čeka noć da proučava zvjezdano nebo nekoliko sati pred početak sveopšteg raspada). Koliko su te činjenice uticale na tvoj književni rukopis?
M.J.: Utjecale su duboko i temeljito. Toliko temeljito da ja i ne mogu zamisliti tko bih bio i kakav bih bio da nije pao komunizam i u krvi se raspala Jugoslavija. I dalje bih bio pisac i novinar, ali kakvu bih književnost pisao? Šta bi me ustvari zanimalo kada bih se našao na izlaznim vratima mladosti? Za koga bih glasao na izborima? Da li bih i dalje objavljivao poeziju? Na ova pitanja, i na još hiljadu sličnih, ne znam odgovore. Vjerujem da smo svi mi bez ostatka obilježeni sudbinom Jugoslavije i socijalističkoga samoupravljanja, samo što o tome ne razgovaramo baš svaki dan, pa da to bude opće mjesto.
B.K.: Kako su izgledali tvoji književni počeci? Šta je prvo bilo napisano?
M.J.: Imao sam sedam godina i pisao sam gusarske priče. Zapravo bila je to neka vrsta stripa ili ilustriranih priča. Nisam bio zadovoljan. Ustvari bio sam očajan koliko mi fali talenta. Tada sam upao u prvu stvaralačku krizu. Razmišljao sam čime bih se u životu mogao baviti ako mi to s pisanje propadne, ali mi ništa nije padalo na um. Preda mnom je bila golema praznina. Eto, tako je počelo. Ne šalim se.
B.K.: Ko je na tebe najviše ili presudno uticao?
M.J.: Moja nona Olga Rejc i moj nono Franjo. Njih dvoje su me najviše načiniti onakvim kakav sam danas. Većina drugih utjecaja bila je periferna ili sam već bio stari magarac, pa je sve bilo uzalud.
B.K.: Kakvo je bilo to „specijalno vaspitanje“? Ili je bilo odsustvo vaspitanja?

M.J.: Pa bilo je baš specijalno vaspitanje koje se sastojalo u tome da su me njih dvoje praktično od trenutka kad sam postao svjestan sebe, a to je bilo dosta rano, tretirali uglavnom kao odraslu i ravnopravnu osobu. Dakle, njih dvoje sa mnom nikad nisu razgovarali kao s djetetom za razliku od moje mame i mog oca. To je zapravo potpuno normalno ali ovo dvoje nisu i to mi je bilo užasno formativno važno i presudno, a drugo bilo mi je strahovito važno i presudno to što su njih oboje bili jako skloni pričanju. Ne pričanju priča u smislu da sad neko priča neku bajku ili neku legendu, dječije priče o ne znam čemu, nego prepričavanju vlastite svakodnevnice iz raznoraznih vremena i vlastitih fascinacija. Moj djed je recimo, meni pričao svoju priču iz prvog svjetskog rata, kako je on kao austrougarski vojnik ratovao na Soči i kako je bio zarobljen i kako je tri godine bio u zarobljeništvu. On je meni tako vjerno, plastično ispričao , da se ja stvarno te bitke na Soči i tog ratnog zarobljeništva gotovo, pa sjećam, kao da se meni dogodilo. I ta priča mi je užasno nekako živa, plastična i moćna i ja sam na njoj kao sasvim mali klinac naučio koliko je zapravo priča važna i koliko je iz moje perspektive to najviše što ti u životu možeš imati i doživjeti, to da ti neko ispriča neku priču ili da ti nekom pričaš neku priču. Ne u smislu bajke, legende ili mita, nego u smislu nekog konkretnog događaja. Recimo, moja baka je jako često pričala kakav je užas i kakva je tuga u Sarajevu nastupila kad je došla vijest o smrti Rudolfa Valentina.

B.K.: To su dvadesete godine?

M.J.: To je dvadeset deveta godina (1929). Pazi, ja o tome razmišljam, do dana današnjeg ja sebi zamišljam Sarajevo '29-te godine koje se još uvijek sjeća svog, kako bi se reklo, svog turskog identiteta i svoje turske slave, koje je tek izašlo iz svoje austrijske historije i koja je neka varoš na kraju svijeta, a potreseno je time što je taj veliki, mitski glumac okončao svoj život. Mislim, to da je Sarajevo potreseno smrti Rudolfa Valentina, to ti je maltene dovoljno za jedan roman. Taj ti je fakat dovoljan da danima razmišljaš o tome, kako je to moguće? Čak i ako ne želiš pisati roman, ako nisi pisac, to je strašno nešto interesantno. Barem meni.
B.K.: Arthur Miller, jedan od velikih dramskih pisaca imao je teoriju da književnost osim talenta zahtijeva i kožu aligatora. Jer „Pisac živi u okupiranoj zemlji i on je uvijek neprijatelj“. Dalje pojašnjava „Znao sam desetine talentiranih koji nisu izdržali uvrede“. Da li bi potpisao ovaj stav?
M.J.: Hm, zvuči pomalo paranoično, ali zapravo se slažem s Millerom. Premda je književnost prepuna hulja, antitalenata i dekretom imenovanih književnih procjenitelja, koji prije od svih drugih tu zemlju čine okupiranom. Nema te politike ili partije koje bi mogle načiniti onakvu štetu kakvu u jednoj maloj i rahitičnoj književnosti prouzroče dvojica trojica bilmeza, nacionalnih akademika i sinekuraca, kada požele dohakati onima kojima je još preostalo nešto književnoga dara i volje za pisanjem. A netalentirani tipovi u književnosti uglavnom i nemaju druge misije, nego da sjebu i zgaze prvoga pod sobom u kojega primijete naznake dara. Šteta što stari Miller nije živio u ovim krajevima, jer bi tek onda vidio što je okupacija književne zemlje i što su uvrede.
B.K.: To je jedna strana ove priče. S druge, sjećam se da si pisao o svom slučaju kada te je jedna časna sestra na ulici pokušala poniziti zbog tvojih novinskih tekstova o „hrvatskoj stvari“. Kako se osjećaš u ulozi nacionalnog izdajnika?
M.J.: Trudim se da se u takve uloge ne uživljavam, ali to ne zavisi uvijek od mene. Osjećam se prilično bijedno kad šetam Zagrebom ili Splitom, nepoznat glas me zovne po prezimenu, a ja ne znam hoće li me pitati gdje je ta i ta ulica, ili će mi jebati milu majku i priupitati me kad ću se počistiti iz njegovoga grada. U početku te takve stvari iznenađuju, kasnije pomišljaš da si jači od njih i da te se nacionalistička i rasistička sranja ne tiču, a onda vidiš da nisi jači i da ne možeš biti jači, nego te sve to troši i trošit će te, sva je prilika, dok god si živ. Inače nisam ja samo nacionalni izdajnik, nego i onaj drugi. Iz suprotnoga, dakle nenacionalističkoga, građanskog i liberalnog tabora u Zagrebu doživio sam da me se proglašava za prljavog Bosanca, talibana u vjerskom smislu, mudžahedina, antisemita, mrzitelja Zagreba, primitivca, kretena, idiota… U osnovi, nacionalisti su mi u posljednje vrijeme čak i simpatičniji, jer oni u Hrvatskoj više ne lažu, lažno se ne predstavljaju, ne glume humaniste, građanske intelektualce i borce za ravnopravnost, pa kad te oni psuju gotovo da se osjećaš počašćenim, jer ti odaju priznanje zato što si ih uspio uzrujati. Kada im oduzmeš vojsku i policiju i kada ih vrijeme ogoli do iskrenosti, nacionalisti bivaju prihvatljiviji od lažnih građana, pozera s lijevim i liberalnim legitimacijama. O takvim nacionalistima barem ne moraš previše razmišljati, a ovi drugi ti se stalno petljaju oko nogu, pa kad ih napucaš među rebra mjesecima te ne puštaju na miru, nego preko novina i televizije priređuju takve seanse kevtanja i lajanja na tebe, da ih nikako više ne uspijevaš potjerati od sebe. Oni su poput nacionalista s početka devedesetih: čim ih napucaš, nastupaju isključivo u čoporima.
B.K.: Kako se danas odnosiš prema ljudskim slabostima ili jednostavno izborima, znajući da si žestoko napadao one koji su napustili ratno Sarajevo da bi u jednom trenutku i sam „pobjegao“ od rata i opsade?
M.J.: Bila je to vrlo jednostavna, premda bolna pouka: nikada od drugih ne očekuj nešto za što nisi sto posto siguran da si sam savladao. Nadam se da sam danas dovoljno pametan da od drugih očekujem barem trostruko manje nego od sebe, a da pritom ni od sebe ne očekujem baš puno.
B.K.: Tvoj sadašnji izbor je Zagreb. Sarajevo si napustio iako održavaš vrlo čvrste veze. Kako danas iz drugačijeg ugla vidiš Sarajevo sa svim njegovim kuferima „manekenima multikulture, čudnovatom historijom, neobičnim i značajnim ljudima koji su u njemu živjeli i boravili“?
M.J.: To je tužno pitanje, koje si u različitim formulacijama, postavljam svakodnevno. Opsesioniran sam Sarajevom, ali bih volio kada bi me ta opsesija malo napustila. Volio bih dolaziti u svoj grad kao da dolazim na neko obično mjesto koje me se ne tiče. Bojim se, naime, da Sarajevo danas nije onaj grad za koji se izdavalo, niti je onakvo kakvim smo ga drugima predstavljali. Sarajevska multikultura danas je uglavnom samo arhitektura.
B.K.: Šta znači kad kažeš da si „opsesioniran“ Sarajevom?

M.J.: Pa znači to da mi svaka misao o životu i svijetu počinje i završava sa Sarajevom. Nije razlog tome sama činjenica da sam ja rođen i da sam najvažnije godine doživio u Sarajevu. To se tiče vjerovatno i činjenice da iz različitih razloga, i to psiholoških naravno, nikakvih praktičnih, nisam prihvatio da bilo gdje izvan Sarajeva budem domaći. Da se bilo gdje osjećam kao na nekom svom imaginarnom teritoriju.

B.K.: Kad govoriš o sarajevskoj multikulturi kao arhitekturi, šta želiš reći, da je „fasada“ ili nešto drugo?

M.J.: Ne, nego kao stvarno arhitektura ... u priči o multikulturnom Sarajevu, na žalost, sad sa tugom mogu reći, su ostale uglavnom arhitektonske činjenice. Ostale su neke crkve tih različitih vjera, ostali su neki arhitektonski periodi kako bi se reklo zapadno- evropski, srednjo-evropski, ostala je ta austrougarska arhitektura , ostalo je nešto što se miješa sa ovim turskim identitetima, sa arhitekturom starog Sarajeva, ne mislim na džamije i na ono što je ostalo od arhitektonskih činjenica prije austrougarske okupacije. I kad bi se sudilo po arhitekturi Sarajevo bi stvarno danas bilo izrazito multikulturalan grad. Nažalost u drugim stvarima Sarajevo to više nije. U tome Sarajevo više nije, ne zbog promjene u strukturi, nacionalnoj i vjerskoj strukturi stanovništva, jer ta promjena sama po sebi ne znači ništa. Ne čini neko mjesto multikulturalnim i multikonfesionalnim to što u njemu živi 15% ovih, 20% onih i 30% onih, pa je to tu negdje u blizu, pa to je kao mješana sredina. Neko mjesto može biti multikulturalno i multikonfesionalno ako tu živi 99% jednih i 1% svih drugih. Ali, uslov da bi to mjesto bilo takvo je da se naprosto ono samo iz sebe takvim doživljava. Mi smo u Sarajevu imali tu priču da smo mi multikulturalni, da smo mi uzorna višenacionalna sredina, dok je ta priča bila poželjna i zabavna i dok nas je to furalo dalje neposredno prije rata, u ratu i neposredno poslije rata. A nakon toga je odjednom ta priča postala passe i nešto drugo je ušlo u modu. I identifikacija Sarajeva se počela vršiti prema usporedbi sa nekom Banjalukom ili sa nekim Mostarom. Dakle ono, uslovi multikulti života u Sarajevu odjednom se upoređuju sa uslovima u dva druga grada u kojima neki drugi narodi predstavljaju golemu većinu, koji nisu baš bili uzorna mjesta za suživot različitih konfesija.

B.K.: Misliš sad ili prije?

M.J.: Mislim '90-tih. To je recimo pokazatelj da Sarajevo više nije multikulturalna sredina. Ako se ti uspoređuješ sa Banjalukom u kojoj nije ostala više ni jedna džamija ili ako se uspoređuješ sa zapadnim Mostarom koji baš i nije primjer suživota, onda si se ti zapravo odrekao svoga prethodnog identiteta koji je kao bio multikulturalan. Ono što je zanimljivo, nikome ne pada na pamet, a jasno je zašto nikome ne pada na pamet, recimo da Sarajevo uspoređuje, današnje Sarajevo sa današnjim Zagrebom. Ja u Zagreb nisam nešto naročito zaljubljen, iako tamo živim, nisam kako bi se reklo opsesioniran Zagrebom kao što sam opsesioniran Sarajevom. Ali današnji Zagreb je u odnosu na Sarajevo 2006- te godine uzorna suživotna i višenacionalna sredina u kojoj se o manjinama vodi računa. To je naprosto tragično. Tragično je da u Bosni i Hercegovini kao što znamo iz bosansko-hercegovačkog nepostojećeg ustava i iz postojećih dokumenata prije '90-te, u Bosni postoje konstitutivni narodi. Međutim, na kojem to teritoriju Bosne je moguća konstitutivnost sva tri naroda na istom pedlju teritorije. Ja mislim ni na jednoj. Mislim da to ne postoji više ni u Sarajevu. A to je u Sarajevu postojalo u ratu i postojalo je neposredno nakon rata. I to je nešto čega se Sarajevo, čini mi se, postepeno odriče i to nije dobro.

B.K.: Vjerovatno je tu bila i snaga grada upravo u tim sudaranjima različitosti? I to ga je moguće činilo tako interesantnim mjestom.

M.J.: Sarajevo je i danas interesantan grad i ne bi htio da me pogrešno shvatiš. Sarajevo, da nije prekrasno i interesantno, da nije takvo kakvo jeste, ja o ovome svemu ne bih uopće pričao. I iz moje lične perspektive, moje perspektive Miljenka Jergovića, ja nemam ništa većih niti manjih problema sa identitetom nacionalnim i vjerskim grada Sarajeva, nego što ih ima bilo koji Mustafa, Muhamed ili Ahmed...ne osjećam se ja, druga strana u toj priči o Sarajevu, niti tu priču o Sarajevu pričam kao pripadnik bilo kakve manjine, mislim to mi nije stvarno ni na kraj pameti, nemam nikakvog razloga da se tu kao Hrvat nešto, kako bi se reklo osjećam zapostavljeno. Ali mislim da se dogodilo nešto što jednostavno nije dobro, nije sretno i nije u skladu s nekim boljim tradicijama od ovog grada. Iako, i to je jedan, ono, glupi mit da je ovdje sve do 1990-te bilo med i mlijeko i da je Bosna od Kulina bana do danas bila sretna multikulti sredina i zajednica.
B.K.: Tako se i u školama uči o flori i fauni, integralima i pridjevima ali gotovo nikako o tome gdje zapravo čovjek živi. Da postoje nacije, složena i neusaglašena historija, neprijatelji i interesi, sumnje i nedoumice. Kako si ti savladavao zavičajni prostor?
M.J.: Volio bih da sam ga savladao, ali nisam. Moj zavičaj je nesavladiv, kao neka teška duševna bolest. On više uglavnom ne postoji u stvarnosti, kao ni zavičaji goleme većine ljudi koji su odživjeli devedesete, a da se nisu prihvatili nekog nacionalizma, po mogućnosti većinskoga. Ali čak i takav, fiktivan, virtualan, nepostojeći, taj me zavičaj obavezuje da mu ostanem odan. Da nije tako, već bih odavno postao rođeni Zagrepčanin, redizajnirao bih se i renovirao kao neki stan, i naselio drukčijim mentalitetom i mirnijim sjećanjima. Naravno, i to je moguće. Znam tolike koji su to učinili. Nekad sam im zamijerao, danas više ne zamjeram. Ima i takvih koji imaju mentalitet i sjećanja po mjeri mjesta na kojem se trenutno zateknu. Takva je, pošteno govoreći, većina Bosanaca, ili ljudi bosanskih imena i prezimena, u Zagrebu. Čak im se i smisao za humor promijeni kada na par dana nalete u Bosnu. U Zagrebu su neduhoviti, baš kako i treba.
B.K.: Da li se varam, ako mislim da ti nisi tip putnika? Nekog ko bi obilazio svijet i tragao za atrakcijama. Više si Bosanac za koga je „kućni prag“ najviša planina?
M.J.: Moglo bi se tako reći. Ne volim putovati jako daleko, a jako daleko je sve ono što znatno nadilazi prostore bivše Jugoslavije. Nije mi mrsko otići do Italije ili Frankfurta, ali stvarni mi je merak voziti se prema Dalmaciji, ići u Konavle ili u Crnu Goru, što u zadnje vrijeme često činim, putovati u Sarajevo, preko Bosanskog Broda, Doboja i Zenice, njušiti hrvatski i bosanski zrak, koji se, ali stvarno razlikuju po mirisima, jer hrvatski vonja na savsku maglu, a bosanski na mokru zemlju i ugljeni dim... Takva putovanja volim, ali ona su samo prelazak s jednoga na drugi kraj kućnoga praga. Neću reći da je sve to moj dom, svi ti predjeli, zemlje i pokrajine, ali tu negdje, među tim slikama i usputnim prizorima, jest ono što u najsupstancijalnijem smislu doživljavam kao dom.
B.K.: Ne znam koliko ti je poznata stara anegdota iz vremena „blokovske podijeljenosti svijeta“ kada je kanadski hokejaš pitao sovjetskog trenera, svjetskog prvaka, pukovnika Tarasova da li bi mogao igrati u sovjetskoj ekipi. I ovaj odgovorio negativno „jer nisi savladao pas-igru a da bi to učinio moraš ući u Komsomol“. Šta od novih društvenih igara nisi uspio savladati?
M.J.: Bio sam previše tvrdoglav da bih ušao u Komsomol. U Sarajevu se ponašam onako kako bih se trebao ponašati u Zagrebu, a u Zagrebu se ponašam onako kako bih se trebao ponašati u Sarajevu. Stalno je tu neka budala koju iritiram. To mi često pravi i egzistencijalnu štetu. Pukovnik Tarasov je definitivno bio u pravu. Za pas igru nužno je prilagoditi se suigračima, a toga nema bez ulaska u Komsomol. O tome sam puno naučio u Zagrebu. To je grad u kojemu se društvene igre odvijaju po čvršćim pravilima i neminovnije nego u Sarajevu. Sarajevo je neuredno, pa ti poneko iznevjeravanje pravila zna biti i oprošteno. U Zagrebu se, međutim, ništa ne prašta. Istina, u tom gradu je najviše onih koje volim i koji me vole, pa i najveći broj mojih čitatelja. Njima je, vjerojatno, drago što ne poštujem pravila igre.
B.K.: Za koje je opise jezik na kojem pišeš (hrvatski) širok? Odnosno u kojim temama ti ponestaje riječi? (Ima ona izjava Isaaca Bashevisa Singera koji je tvrdio „ako želite opisati jad i bijedu jidiš je bogatiji od bilo kojeg jezika ali ako želite pisati o tehnologiji ponestat će vam riječi“).
M.J.: Ja se vazda trudim širiti jezik na kojem pišem, jer je svaki od četiri štokavska jezika sam za sebe preuzak da bi se na njemu štošta važno izreklo. Moja sintaksa, ili oblik moje pričljivosti, je bosanski, dok je leksik u osnovi hrvatski, ali s dodacima preostala tri jezika. Mislim da su ti jezici, a koji čine jedan lingvistički jezik, dobri i plodni da bi se na njima ispričala jedna ljudska sudbina. Ne vjerujem da bi se na njima mogle izreči neke velike filozofske istine, niti bi se mogao opisati božanski naum stvaranja svijeta. Ovi jezici su jezici priče, opsjene i tužbalice. Vjerujem da se niti na jednom jeziku tako dobro ne ogovara kao na bosanskom, i da se niti na jednom mogu izreči takakve uvrede kao na hrvatskom.
B.K.: Čitaš li svoje knjige kada prodje neko vrijeme od objavljivanja? Kakve su ti reakcije?
M.J.: Naravno da čitam. Katkad se prijatno iznenadim, ali uglavnom osjećam nekakvu nelagodu. Ne mogu to objasniti. Kao kad probaš grah koji je dva dana stajao na štednjaku, pa je malo uskiso.
B.K.: Čini se da je u nestanku jedinstvenog jugoslovenskog prostora jedna od stvari kao zajednička, sigurno preživjela. Danilo Kiš sa svim svojim koncentričnim krugovima od napisanih knjiga do njegove osebujne ličnosti. Rekao bih da ti ipak ne pripadaš tom krugu obožavalaca? Šta baštiniš od nekadašnje tradicije?
M.J.: Čitav vrlo obiman katalog. U književnosti, poredano zemljopisnim redom: Vladimira Bartola, Vitomila Zupana, Srečka Kosovela, S.S.Kranjčevića, Miroslava Krležu, Marina Držića, Milana Milišića, Ivana Slamniga, Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Derviša Sušića, Nikolu Šopa, Aliju Nametka, Hamzu Humu, Darija Džamonju, Ćamila Sijarića, Boru Stankovića, Steriju Popovića, Branislava Nušića, Oskara Daviča, Danila Kiša, Borislava Pekića, vladiku Njegoša, Mihaila Lalića, Vita Nikolića... nabrajam, dakle, samo one koji su umrli. Ali reći ću ti i ovo: mislim da tradicija ne može biti nekadašnja. Ona je živa onoliko koliko su živi ljudi koji ju baštine. Tradicija nema veze s promjenama državnih granica i redefinicijom pojma domovine. Tradiciju ne određuju vojska, policija i carina. Oni su samo u stanju budućim generacijama otežavati konzumiranje tradicije na njima razumljivom jeziku. Zamisli kada bi netko u Njemačkoj zabranio ljudima čitanje austrijskih pisaca. Ili bolje rečeno: zamisli kada bi čitanje austrijskih pisaca u Njemačkoj postalo nepristojno. E vidiš, državni organi u svim ex- jugoslavenskim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, kao i vjerske ustanove u tim zemljama, ljude uvjeravaju kako je nepristojno o drugima znati koliko i o sebi, ili voljeti i mrziti druge koliko i sebe. Odrasle kulturne pojedince neće time promijeniti, ali budale i djeca živjet će s portabl tradicijama, koje će zbog bolje razumljivosti biti i dodatno retardirane. Južnoslavenski nacionalisti i klerikalci u pravilu svoje narode smatraju krdom idiota.
B.K.: Ti si istovremeno i u novinarstvu. Ne znam koliko se sjećaš jedne opaske Crnjanskog u Embehadama „Smatram da je novinarstvo dobra a ne škodljiva škola za književnika. Naročito kod nas gde se književnikom smatra svako ko „nadrlja“ nekoliko pesama“. Da li nešto promijenilo od ove ocjene od prije 70 godina?

M.J.: Naravno da nije, osim što je u međuvremenu bilo malo onih što su bili savršeno svjesni te činjenice koju Crnjanjski navodi. Znaš šta se dogodilo u zadnjih ne baš 70 nego 60 godina? Dogodio se taj socijalizam gdje je književno stvaralaštvo bilo neka važna djelatnost i da su samim tim svi pisci koji su bili od društvene važnosti, a njih je bilo mnogo, živjeli su na nekoj vrsti društvene sinekure. Imali su fiktivna urednička mjesta na trećim programima radija, radili su kao fiktivni profesori na fakultetima ili ih je naprosto država plaćala da budu pisci.
To je proizvelo prezir prema novinama i novinarstvu od strane pisaca te zvanične književnosti. Jer niko od tih pisaca nije imao razloge da bude novinar, budući da novinar i novinarstvo nipošto ne znači imati sinekuru, novinarstvo ne može nikom biti sinekura, novinarstvo je svakodnevni rad i dosta ozbiljan posao. Međutim u zadnjih 15 godina od kad je nestalo socijalističke Jugoslavije i socijalističkih republika, nestalo je i sinekura i književnost se opet vraća svojim, tj. književnici se vraćaju svojoj najlogičnijoj i najbližoj, najprirodnijoj djelatnosti, usputnoj, sporednoj, nazovi je kako hoćeš. To je novinarstvo jer prije drugog svjetskog rata je biti književnik i biti novinar na ovim prostorima bilo daleko najčešća kombinacija. Znaš ono, ti kad uzmeš tih dvadeset tomova djela Miroslava Krleže, od tih dvadeset tomova je desetak tomova je fikcija, dakle pjesme, romani, ozbiljni eseji ili ne znam što, a ovo ostalo su novinarski tekstovi. Većina Krežinih djela su brate novinarski članci koje je on objavljivao po novinama kao vrstan i rasan novinar. Krleža je odličan primjer genijalnog pisca i genijalnog novinara. Mislim, ja bih danas stvarno bio sretan kad bi se u novinama mogli čitati članci koji bi bili barem 5% onoga što su u svoje vrijeme bili članci Miroslava Krleže.

B.K.: U svom novinskom tekstu braneći priznanje Guntera Grassa da je bio vojnik SS trupa na kraju II svjetskog rata povezuješ to sa njegovim romanom „Limeni bubanj“ koji po tebi nije alegorija već njegova najveća mladenačka čežnja - „Ostati trogodišnjak i prestati rasti u vrijeme nacističkih zločina“. Dalje pišeš „veliki pisci umiju oko svoje privatne frustracije, čežnje, sumnje ili nade, čak i ako se ona čini posve blesavom, ispričati veliku priču“. Da li ovim možemo opisati i neku tvoju knjigu?

M.J.: Sigurno je da su neke moje fiksacije iz kojih su nastale neke moje knjige blesave i možda nerazumne i možda čak i neinteligentne. Recimo možda je čak pomalo blesavo to što sam ja opsesivno vezan za Sarajevo, a živim u Zagrebu i ljudima u Zagrebu neprestano nabijam na nos svoju opsesivnu vezanost za Sarajevo. A ja da nisam pomalo blesav meni bi od početka trebalo biti jasno da ja time ljude iritiram, jer čemu to svakodnevno veličanje Sarajeva u nekom drugom gradu. I sigurno postoje neka objašnjenja za to, ali kad se to svede na egzistencijalne činjenice i naprosto na neki razumni životni kontekst, to je blesava stvar, a iz te blesavosti ili kao pozadina te blesavosti nastaje znatniji dio mojih knjiga. Jer znaš ono, ja u Sarajevo dolazim svaka dva mjeseca i ostajem po nekoliko dana, dakle ja nisam nigdje strašno daleko i nisam ovdje jako rijetko , ali svejedno, jedna stvar je gola istina, da ja o Sarajevu toliko književnog teksta sasvim sigurno ne bi napisao da ja u Sarajevu živim. Prvo bih vjerojatno, da živim stalno u Sarajevu, napisao manje nego što sam napisao i ne bi imao toliko vremena za pisanje kao što imam negdje drugdje. Ovdje se vrijeme troši na razne oblike besposlice, barem ga ja trošim, od kako znam za sebe. Ne samo to, nego bih ovdje vjerovatno svoje priče i svoje knjige situirao negdje malo dalje od Sarajeva. Dakle, ja toliko sam pisao o Sarajevu zato što ja u Sarajevu nisam bio u to vrijeme kad sam pisao. Mogli bi to uviti u neke veleučene stvari, veleučena objašnjenja i još bi se to moglo proglasiti kao nešto što je potpuno normalno jer kad ti je nešto preblizu onda ti to slabije vidiš.

B.K.: Da li to znači da ono što ti je zaista blizu, tvoje teme iz recimo '80/90-tih, stoga ne uključuješ u svoju literaturu? Oni koji malo bolje pamte, znaju da je tvoj prvi ulazak u javni život Sarajeva bio obilježen pravim skandalom.

M.J.: Fašistički rođendan(2)...e vidi...na žalost, ja o fašističkom rođendanu nikad neću napisati nikakvu prozu, jer je ta stvar potpuno nepodatna i neinteresantna u književnom smislu. To se moglo gadno završiti, mogli smo gadno najebati više nego što smo najebali ali to bi i dalje bila potpuno neliterarna situacija iz moje perspektive. Međutim, iz tog nekog vremena '70-tih i '80-tih godina ja imam zapravo puno neispričanih priča i strahovito puno stvari koje mi se čine čistom pričom, čistim romanom, recimo nešto o čemu mislim već godinama i što ću već jednom ako bog da sreće, zdravlja i pameti, što ću jednom napisati o tom, neku veliku priču. To je ljeto '91 u Sarajevu.

B.K.: Godinu dana uoči rata?

M.J.: Da, to je vrijeme neko možda najljepše vrijeme u mom životu. Ta neka apokaliptična sreća, to kad ti svakog trenutka živiš cijelim svojim bićem, svaki taj trenutak. I gdje zapravo svi ili znaju ili osjećaju da će sve otići u vražiju mater i da će se dogoditi nešto strašno, ali niti to govoriš i niti sebe želiš osvijestiti ali upravo zbog toga užasno intenzivno živiš. Živiš na način na koji vjerovatno živi osuđenik na smrt svoju poslijednju noć. Istina, on vjerovatno nije baš veseo a mi smo bili euforični i veseli. Napisati roman o toj euforiji, o toj sreći, te neke naše generacije, tog ljeta 1991, ja mislim, bi bilo super.

B.K.: Tako bi se na neki način vratio motivu iz prve poetske zbirke, „Opservatorija Varšava“?

M.J.: Da, ja se vraćam, a ne samo da se vraćam na motive nego isti likovi se pojavljuju u različitim knjigama i ja ponavljam iste motive u različitim varijacijama.

B.K.: Ti si danas, što se kaže, etablirani pisac, dugo si već prisutan, prevodjen, nagradjivan. Šta, po tebi, jeste svrha književnosti?

M.J.: Patetično rečeno, svrha literature da životu da smisao. Svrha literature je da priča bude ispričana. Ja vjerujem da je čovjek biće koje je bitno određeno tim da mu treba priča. Da mu treba priča na način na kojem mu treba zrak, kruh, voda i ne znam šta.

B.K.: Kao „osnovne potrepštine“?

M.J.: Da. Mi moramo svaki dan od nekoga čuti neku priču. Mi ne razgovaramo samo zato da bi se sporazumijevali oko svejedno čega, oko toga hoćeš li otići vani ili ćeš ići na tramvaj ili hoćeš li kupiti celer na pijaci. Mi razgovaramo da bi pričali priče i to je ono bez čega čovjek teško da može živjeti. Svrha književnosti je, ja mislim, upravo ta, jer je svaki književni tekst bio on priča, pjesma ili drama, on je zapravo na određenom nivou način da se zadovolji čovjekova potreba da mu priča bude ispričana.

1) Srijeda je / 31.VIII 1939 / kiša / jesen će skoro / tako divno / odzvanja pločnicima / tako hrabro / dobuje po staklenim / krovovima / opservatorije Varšava
Pored teleskopa / stoji / sijedi astronom / kao kornjača / strpljiv / pred nebom / čija se visina / golim okom / obuhvatit da
Ah koliko je mira / i spokoja / u pogledu starca / koji u oblacima / popodnevnim / vidi čistu / i vedru / predjesensku noć / idealnu / za zvjezdoznanstvo
„Opservatorija Varšava ili ne čekajući varvare. Str. 19.
Miljenko Jergović, „Opservatorija Varšava“, Goranovo proljeće, Zagreb 1988

2) Fašistički rodjendan - Rodjendanska proslava iz decembra 1986 u stanu porodice Bjelica u Sarajevu koja je serijom tekstova u sarajevskoj i jugoslovenskoj štampi tokom januara 1987 godine opisana kao „ morbidna bahanalija u stilu nekadašnjih nacističkih proslava“ a njezini učesnici „medijski i politički linčovani“. Učesnici (19 djevojaka i mladića) medju kojima i Miljenko Jergović, tadašnji student II godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu tokom brojnih sjednica omladinskih i partijskih foruma u Sarajevu (uključujući i predsjednika crnogorske omladine koji se pridružio ovoj osudi – „Omladina Crne Gore najoštrije i bez rezerve osudjuje učesnike fašističke žurke u Sarajevu koji su, po svemu sudeći, upali u tamne vode gradjanske desnice što je izazvalo nepodijeljeno zgražanje omladine u našoj republici“) doživjeli su „razumljivu i jedinstvenu osudu mladih“. U razgovorima unutar CK SK BiH ocijenjeno da su „mladi, ona društvena grupacija kojoj je naročito okrenuto djelovanje pripadnika gradjanske desnice, nacionalista, kleronacionalista i nosilaca drugih idejnih kretanja suprotnih osnovnim opredjeljenjima našeg društva“. Jedna dilema istaknuta je na sjednici Komisije CK SK BiH za idejna pitanja u oblasti informisanja – „da li je politički produktivnije javnu informaciju o nekom dogadjaju ili društvenoj pojavi povodom koje se pokreće politička akcija i otvara proces političke diferencijacije – dati odmah, odnosno u toku aktivnosti ili kad se aktivnost okonča“. Oglasili su se i članovi Subnora Sarajeva koji su zaključili da se „preko ovoga ne bi trebalo olako preći i osudjuju sve one pokušaje kojima se želi dogadjaj prikazati kao - bezazlena dječija igra – jer to ima za cilj da osujeti, pasivizira, i otupi oštricu idejno političke akcije u osudi i razobličavanju ovakvih i sličnih pojava i ekscesa i utvrdjivanje njihovih stvarnih uzroka“. Kako je krajem januara 1987, na kraju političke rasprave o ovom dogadjaju navedeno u saopštenju GK SK Sarajeva tokom ovih zbivanja „nije zabilježen nijedan pokušaj da se ovaj dogadjaj pravda. To jedinstvo je i svojevrstan test elementarnog i široko rasprostanjenog raspoloženja medju mladima i radnim ljudima i gradjanima Sarajeva. Sam sadržaj rodjendanskog slavlja, raspon od fašistoidne inscenacije do zahtjeva za tobožnjom demokratijom, pokazuje svu konfuznost i kontradiktornost ideja i postupaka ove grupe. Medjutim, ne može se prihvatiti kao vjerodostojna odbrana koju neki učesnici ovog dogadjaja žele lansirati da se radi o igri i parodiji. Riječ je o izolovanoj grupi koja se prema ocjenama iskazanim u toku akcije i ranije izdvajala svojim postupcima“.
(Politika, Beograd, januar 1987)