Julijana Matanović [1], Goran Tribuson [2]

MOJ OTAC BIO JE KLESAR

Sarajevske Sveske br. 14 [3]

Julijana Matanović: Na jednom od sastanaka redakcije “Sarajevskih bilježnica”, a bilo je to u prosincu prošle godine u Beogradu, dogovarani su tekstovi za temat posvećen kraćoj proznoj formi. Članovi zagrebačke ekipe "dobili su zadatak" predložiti autora za rubriku "dijalog". Trebalo je, dakle, reći ime i prezime pisca čije su novele i pripovijetke obilježile posljednje desetljeće hrvatske književnosti. Bilo je za očekivati da će se odmah spomenuti Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Robert Perišić, Edo Popović. Medjutim Goran Tribuson, bio je naš odgovor. Složno, u isti glas. Kritičari neskloni projektu «Bilježnica» ili «Svesaka» mogli bi sada zgodno komentirati: «U glas, kako društvu i dolikuje.» Priznajem, pogledu sa strane moglo je to biti i smiješno. I djetinjasto. Naše sigurno izgovaranje upisivalo je i ponos koji se mogao preoblikovati u rečenicu: "Znači, ne griješimo". Vjerojatno je sve podsjećalo na sliku iz nekih Tribusonovih proza izgovorenih prvim licem jednine. Nedostajao je samo pljesak upućen iz radničke sale nakrcane pionirkama koje na bijelim štramlicama kući odnose tragove crne podne masti. Što iz lijenosti, što iz nelagode telefoniranja, što iz nespretnosti pronalaženje adrese elektronske pošte, nisam te odmah nazvala i upitala Pristaješ li. Svi ovi navedeni razlozi možda i nisu pravi. Najvažniji je onaj što bi mi ti, svojom skromnošću, rekao da ima moćnijih predstavnika, da si ti napisao samo dvije knjige pripovijedaka u posljednjem desetljeću. U podacima bi bio precizan. Točno, riječ je o knjigama "Zvijezda kabarea" i "Klub obožavatelja", dvjema sjajnim prozama o kojima se nije govorilo dovoljno, i točno je da se piscu čija je produkcija daleko iznad prosjeka broj dva čini suviše skromnim da bi predstavljao povod razgovoru. No, "Zvijezda kabarea", "Klub obožavatelja", i ti skupa s njima, polazna ste i jedina točka. Dogovorite se tko je uzrok, a tko povod. Za odbijanje je prekasno. Priznajem da mi je i sada lakše poslati mrski mi e-mail nego podići slušalicu, samo da te ne bih morala uvjeravati kako si pravi sugovornik. Slažem se da sam zaslužila opomenu zbog lošeg ponašanja. Možeš izvući jednu rečenicu iz proza koje tematiziraju tvoje odrastanje, neku maminu ili tatinu primjedbu, natuknicu iz kućnog bonttona. Na sve pristajem. Samo daj signal za zeleno svjetlo. Knjige su pročitane, pitanja su u bilješkama, čitatelji su zainteresirani. Nakon tvoga "Možemo početi" krećemo.

Goran Tribuson: Možemo početi. Odakle ćemo?
Idemo od početka. U očima čitatelja postoji uobičajena slika pisca. Čim je progledao, uzeo je olovku u ruke. Prvu rečenicu izgovorio je kombinirajući obgrljenu rimu, u osnovnoj školi pobjedjivao je baš na svim natjecanjima literarnih družina županije, iz školskih zadaća dobivao je najviše ocjene, a u petom razredu od čitanja mu je oslabio vid. Jesi li radije i ti čitao knjige ili si trčao za loptom na nekom pomoćnom mjesnom igralištu?
G.T.: Koliko se sjećam moje zanimanje za književnost došlo je kasnije, nakon rukometa, nogometa, filmova... Nisam bio genij u kratkih hlačicama koji sjedi u dvorištu pod kruškom i čita Lautreamonta i Joycea, dok drugi klinci igraju nogomet i kriomice čitaju Van de Veldeov "Savršen brak". Zapravo, u tim ranim godinama mislim da sam pokazivao sasvim nezamjetnu količinu raznih talenata i nisam bio klinac o kojem roditelji po kvartu pričaju pedagoške bajke. Znao sam, recimo, napraviti štit princa Valijanta, indijansku perjanicu, popeti se na višnju... Koliko se sjećam nikada nisam bio član literarne sekcije, jer mi se činilo idiotskim dolaziti u školu i uz nastavu hrvatskog dodatno pisati nekakve izmišljotine nad kojima sline nastavnici, koji u potaji još sanjaju o književnoj karijeri. Tjerali su nas u slobodne i dobrovoljne aktivnosti pa sam tako bio član i fotoamatera, zatim filmsko-novinarske sekcije, ma što to značilo, a stanovito vrijeme sakupljao sam i filatelističke marke u grupi oko gospodina Barešića, lokalnog homo universalisa, koji se bavio svime, od arheologije pa do komponiranja ozbiljne glazbe. Možda je to bilo doba sakupljanja i "žicanja", i ti su se modusi danas nekako izgubili. Mi smo sakupljali marke, sličice nogometaša, etikete šibica i cigareta, fotose glumaca.... i stalno nešto žicali. Daš mi "djir" (krug biciklom), daš "liz" (sladoleda), daj "griz" (kruha i masti). Te su stvari nestale pod teretom potrošaštva i danas više nemaš što skupljati, jer ti skoro sve te stvari mogu prodati u obližnjem diskontu, onako već skupljene i upakirane. Klinci iz mog susjedstva žele imati sličice nogometaša sa Svjetskoga prvenstva pa odu u dućan i kupe ih odmah sve. Tko zna zašto ih postupno ne skupljaju; uostalom tko zna zbog čega ih uopće žele. Zamisli, sakupljati fizionomije nekoliko stotina slabo pismenih ljudi koji s trideset pet godina odlaze u totalni zaborav.

J.M.: Neću te ni pitati jesi li kasnije ispod neke druge voćke možda pročitao Joyca. Sigurna sam da je njega pažljivo iščitao samo Luko Paljetak, ili... Kad sam već spomenula Luka, kako ti stojiš s pisanjem pjesama? Ima li zapisana barem jedna u nekom leksikonu, spomenaru u vlasništvu učenice iz susjednog razreda, neka ispisana na zidnim školskim novinama, koju će pronaći ambiciozni budući doktorant i priložiti ju svojoj tezi o tematskoj i žanrovskoj raznolikosti Tribusonova pisma.
G.T.: Prvu pjesmu još nisam napisao, ako se ne računaju pankerski recitativi koje sam stanovito vrijeme sasvim anonimno pisao za band svog sina. Onda je on tu anonimnost nesmotreno provalio, pa smo se posvadili i tu vrst suradnje prekinuli. Osim toga on je s punka prešao na nekakvi od tisuću "metalnih" žanrova gdje se tekst sastoji od nerazgovijetnog urlanja, pa mu tu moja pomoć nije potrebna, Mislim da zapravo pjevaju engleske upute za štelanje satelitskog receivera ili slične tekstove. Nisam pjesnički tip, jedina poezija koja me zanima je ona što se pjeva i to je najbolji "storytelling" koji poznajem. Mislim da su Springsteenove pričice iz američkih predgradja, Dylanove hermetičke snovite slike i Caveove tamne balade bolje od svega što se danas piše, premda, iskreno priznajem, to što se danas piše i ne poznajem najbolje. Ali Caveov "Red Right Hand", Jagger-Richardsovu "Sister Morphine", Springsteenov "Line" i Dylanov "Desolation Row" ne dam za kompletnu suvremenu liriku. Čak ni za onu hrvatsku!

J.M.: Gdje ćeš za "Sveske" reći da ne daš ni za hrvatsku. I još uzviknuo, uz uskličnik. Trebao si reći: "Dao bih je samo za hrvatsku." S prikeljena tri uskličnika. Morat ćemo jedan od sljedećih brojeva posvetiti poeziji. Magistrirala sam na religioznim poemama i pokora mi nije strana. Da, skoro sam zaboravila pitati te jesi li imao nekog zgodnog, mislim zanimljivog, predavača književnosti. Često si umišljam da moji studenti zavole pojedine pisce baš zbog toga što im ih sa simpatijama predstavim. Ako netko od njih jednoga dana postane nalik Tribusonu, hvalit ću se: "Bio je to moj student."
G.T.: Imao sam jednog profesora koji je jako lijepo predavao književnost. Svima bi nam zasuzile oči kad bi pričao o ljubavi Prešerna prema nekakvoj Primicovi Juliji, ili o tomu kako je oko pedeset posto populacije hrvatskih pisaca devetnaestoga stoljeća umrlo od tuberkoloze sa sjetnim mislima i pretužnim posljednjim riječima. Neki put mi se učini da je onaj Waxman mogao temeljito upropastiti hrvatsku literaturu da je smislio streptomycin stoljeće ranije, ili da je Koch otkrio vakcinu i cijepio pisce ranije no što se to u stvari dogodilo. Iz tog doba datira jedna od smiješnih nakana, da postanem srednjoškolski profesor, d atumačim klincima u čemu je ljepota onog stiha "tko bi doli sad je gori" te da im drhtava glasa recitiram "Utjehu kose", dok se oni tabaju po školskom hodniku, udarcem nogom razvaljuju utičnice i brinu oko toga tko je nabavio travu, a tko pelinkovac. Nevolja je bila u tome što me ta fantazija, kako bi rekao Hašek, puknula negdje baš pri kraju gimnazije pa sam se vodjen njome upisao na jugoslavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kao što vidiš, diplomirao sam i stekao kvalifikacije iz struke koja više ne postoji, odnedavno čak ni za Srbe i Crnogorca.

J.M.: O, na tvoju, točnije našu, kvalifikaciju sam zaboravila kad sam predlagala pisca za ovaj razgovor. Da sam se toga sjetila, možda bih te ipak nazvala prije i naredila: "Pristaješ! Isti čas, moraš, zar nisi studirao jugoslavistiku? Oprosti na upadici. Ti si koncentriran čovjek, nisi izgubio nit vodilju, kako su govorili naši gimnazijski profesori.
G.T.: Čak sam i pomišljao kako ćemo možda te "istekle" diplome morat vratiti na policiju, ili barem na fakultet, ali je ispalo drugačije. E sad, svoj odlazak u Zagreb "obradio" sam u scenariju za film "Ne dao Bog većeg zla" i tamo to ima stanovitu patetiku pomiješanu s humorom. U stvari, sve je bilo mnogo jednostavnije. Bjelovar, u kome sam odrastao, je od Zagreba udaljen 80 kilometara što je i tada bilo oko sat i pol autobusom, pa se nije moglo raditi o tužnim rastancima i bolnoj nostalgiji. Zagreb je bio toliko blizu, s toliko autobusnih i željezničkih linija da si mogao biti u podne kod kuće na sarmici u kiselom zelju, a navečer u Zagrebu na tulumu koji se tada zvao žur ili žurka. Naravno da me starci nisu uopće ispraćali, jer su znali da će već u petak gostovati u domaćem frižideru i buditi ih kasno noću kad dodjem s čage, koja se danas možda zove nekako drugačije.

J.M.: I sad kad predstavljaš biografsku sliku, imam osjećaj kao da čitam filmski scenarij. Ljubav prema filmu ispovijedana je i u prozi. Znam da sam učinila školsku pogrešku - jedinica iz prve lekcije iz naratologije - stavljajući znak jednakosti izmedju pojedinih tvojih likova, pripovjedača i tebe samoga. Medjutim, iskustvo me je uvjerilo da se naše fotografije upisuju u naše prozne rečenice neoivsno o terminu za kojim će posegnuti teoretičari opisujući izražajne razine teksta.
G.T.: Na bjelovarskom korzu bila su dva konematografa, "Partizan" i "Gorica“, i u njima su igrali sve sami "pravi" filmovi. Umjetnost si mogao izbrojati na prste jedne ruke. Eventualno po jedan Godan i Bressom godišnje, recimo Antonioni i možda kakav Bergman u kojem čak ima i nešto akcije, ali je razvučena i snimljena crno-bijelo. A bila su to vremena bez televizije, tako da si navečer, ako baš nisi imao curu, ili bio noćni čuvar u Tvornici šperploča, morao redovito u kinematograf jer i nisi imao kamo. Pročitao sam i ja razne teorijske i umjetničke knjige; od Živkovićeve "Teorije književnosti" u kojoj je matafora skraćena poredba, kao "skraćeni komentar", pa sve do, recimo, Barthesovog "Nultog stupnja pisanja" ili Genetovih naratoloških tekstova, od Kastnerovih romana o Emilu pa do Musilovog nevjerojato dosadnog "Čovjeka bez svojstava", ali mi se čini da nigdje nisam naučio toliko o pripovijedanju, karakterima, tenziji, o pripovjedačkom zanatu općenito kao u ta dva kinematografa. Jest, autori vesterna, krimića, melodrama znali su o tim stvarima malo, ali su to "malo" znali savršeno dobro! Poslije sam i ja pokušao pisati scenarije, ali su oni najraniji srećom ostali u ladicama, ili su objavljeni u književnim časopisima. A to da pišeš scenarij za objavljivanje u časopisu, to je jednako idiotski kao da pišeš operu za gramofonsku ploču. Poslije sam završio studij književnosti i dobio adekvatnu diplomu, premda nikada do kraja nisam pročitao "Smrt Smail-age Čengića". Durrelov "Aleksandrijski kvartet" i oko 60 posto propisane poezije, što je živi dokaz da diplome ne pokrivaju baš uvijek sva znanja za koja su podijeljenje.

J.M.: Evo, još jedne poslastice za studente književnosti. Sad ti dionice na njihovoj burzi vrtoglavo rastu. Nije baš kao kod Plive, ali ipak zavidno. A onda, kamo si krenuo dalje? Sigurno ti više nije padalo napamet biti srednjoškolskim profesorom koji će klincima objašnjavati da su hrvatski pjesnici oduvijek bili čudjenje u svijetu.
G.T.: Zaposlio sam se u Republičkom zavodu za naučni rad, koji je bio neka vrst prijašnjeg republičkog ministarstva za znanost. Tu sam se bavio najdosadnijim od ljudskih poslova, unošenjem brojaka u razne formulare, postupno se pretvarao u pljesnivog birokrata i počeo čekati što će se prije dogoditi. Hoću li početi sanjati o šinjelu, ili ću se jedno jutro probuditi kao veliki kukac.

J.M.: Ponovno u šinjelu.
G.T.: Nisam dočekao. Nakon toga sam otišao u svijet reklame, u propagandu o kojoj su svi govorili kao o prostoru uzbudljivog slatkog života, kao o struci u kojoj se ne mogu izbjeći razgolićeni modeli i mačke koje poziraju bez grudnjaka za različita bezalkoholna pića. Kakve sam bio sreće, dopao me rad na propagandi knjige gdje svega toga nije bilo ni " u tragovima" kako bi rekli farmakolozi.

J.M.: Ako smijem primijetiti, bio si iste sreće kao i oni koji su nagovoreni naslovom kupili tvoj roman iz 1988. Mislim na „Povijest pornografije“. Ljudi se poradovali, sad će se obrazovati u sadržaju koji ih jedino zanima, utrčali u knjižare, kad ono tamo priča o genaraciji, odrastanju, ljubavima, svlačenju biografija i društvu koji ih poprilično oblikuje. A vjerojatno bi u skladu s današnjim poimanjem marketinga bilo moguće na taj sadržaj nakeljiti golu žensku i ljudima još više zamutiti pojam literature.
G.T.: U ono se vrijeme nije moglo zamisliti da bi se nove knjige, recimo Majdaka i Aralice, reklamirale takozvanim šaukartonima i spotovima u kojima zavodljive mačke skidaju grudnjake i pokrivaju sise primjerkom "Pasa u trgovištu". Kad je zbog krize, hiperinflacije i drugih groznih stvari propala knjiga skupa sa svojom propagandom, stanovito sam vrijeme poslan na lektoriranje parti. Pomalo apsurdna i morbidna disciplina; pred tvojim očima prolaze tisuće bolnih oglasa o nečijoj smrti, a ti razmišljaš o tome kakvim se "Ć" piše kuća žalosti, cvijeće i tugujuća obitelj, i treba li prezime umrloga staviti u kosi padež, ili ga zbog razumljivosti ostaviti u nominativu.

J.M.: Da, ti stvarno imaš iz čega pisati. Koja je to dobra tema, pisac koji lektorira parte. I onda...
G.T.: Zatim sam s Tončijem Vujićem i Ivanom Ottom počeo raditi na "Hrvatskom leksikonu".
J.M.: Dobar skok. Sigurno nisi znao što te čeka. Meni se čini da nema dosadnijeg i mučnijeg posla od pisanja leksikonskih i enciklopedijskih natuknica. Nadam se da mi ovu upadicu neće izbaciti urednik «Svesk»i, inače naš veliki leksikograf Velimir Visković.
G.T.: Istina, to smo odlučili olako i nepromišljeno kao kad biste rekli: "Ajmo popodne skoknut na vrh Mount Blanca da vidimo kakav je vidik. Zbog te sulude odluke potrošio sam nekoliko godina života i smrzavao se od straha, jer se činilo da mi ti uopće nećemo moći završiti, te da ćemo ostatak života provesti u vraćanju utrošene love. Zapravo, kad se uzme u obzir s koliko smo to ljudi radili i kakav smo "software" imali, bilo je posve jasno da je to nemoguće napraviti. Hitchock je jednom kazao kako je "Ptice" bilo nemoguće snimiti tehnikom koju su tada imali, ali su ih svejedno snimili, jer nisu znali da je to nemoguće. Tako smo i mi dovršili "Hrvatski leksikon" samo zato što nismo u pravom smislu znali da je to nemoguće. Čitavog života bio sam pisac iz noćne smjene. Danju sam dirinčio u kakvoj firmi, a noću pisao, jer se bez plaće nije dalo živjeti. Nisam mogao kazati: "Djeco, ove godine nema zimskih kaputa jer je tatin izdavač pod prinudnom upravom". U vrijeme rada na "Hrvatskom leksikonu" nisam mogao pisati čak ni noću, jer bih i tada, ili redigirao tekstove, ili spavao krepan od umora. Oko 2000. godine prešao sam na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, gdje predajem scenarij. Ali, to je realitet, današnjica, to je uvijek nekako manje zanimljivo od nostalgičnog perfekta. Možda da o tome razgovaramo za kojih tridesetak godina?

J.M.: Kada za pisce dodju bolja vremena i kad si svi budemo mogli priuštiti dobar smještaj u privatnom staračkom domu pod Sljemenom. Tamo ćemo redigirati svoja sabrana djela. I sasvim mirno i strpljivo komentirati: «Ipak se isplatilo kupovati te zimske kapute djeci, dodju ponekad i donesu vruću pitu od jabuka. Ove što ih ovdje dobivamo nisu dovoljno slatke.» U Bosni bi rekli "Obidju nas nekad.“ A da mi ipak ne zaobidjemo priču o samom početku, prvim spisateljskim koracima Gorana Tribusona, onima izvan školskih zadaća i domaćih sastavaka.
G.T.: Kad sam počeo pisati, dakle, na fakultetu, potkraj 1960-ih, bilo je jako puno časopisa, biblioteka za debitante, i u Zagrebu, i u drugim republikama, tako da nije bilo strašno teško objaviti prve tekstove. Istina je da sam razmjerno dugo slao priče poštom, ali kada je objavljena prva, u splitskom "Vidiku", sve se nekako otvorilo i krenulo. E, sad ide ona zeznuta priča o borhesovskoj generacijiu, koja je sasvim u redu kad se radi o bilogiji, medjutim kad se radi o poetici onda su stvari nategnute i ja ne vidim koje su prave srodnosti izmedju ranog Čuića i npr. Kekanovića.

J.M.: Da ne kažemo tebe i Čuića. Djelovali ste, barem meni - kao pripadnici generacije, bolje je reći naraštaju poslije vas - kao vrlo skladna ekipa. Družili ste se? Jedna sam od onih čitatelja koji su suvremenu hrvatsku proznu književnost upoznavali kroz prve knjige tvoje generacije. O njima smo napisali i prve kritike, vama smo organizirali prve svoje književne tribine. A kad smo i sami počeli pisati, nijekali smo utjecaje vaše poetike na našu. Ništa neobično, jer radi se o naraštajima koji se i po izvodu iz knjige rodjenih naslanjaju jedni na druge. Kritičarskim rječnikom reklo bi se da poslije "fantastičara" dolaze "kvorumaši". Mi smo imali časopis, susretali smo se svakotjedno, startali smo u godinama u kojima se bliži kraj jednom velikom povijesnom ciklusu. Vaše startanje bilo je drukčije.
G.T.: Teško je danas sjetiti se kako smo se upoznali, ali znam da nismo imali nikakve zajedničke večeri u Médanu, niti sudjelovali u medijskim ratovima "mladih" i "starih". Upravo čitam "kronike", autobiografiju Boba Dylana i mislim da je superiorna mnogim knjigama koje smo navikli zvati pravima i ozbiljnima. U njoj se Dylan sjeća ranih dana u New Yorku, i o nečemu što se dogodilo prije četrdesetak godina piše tako detaljistički da ti pamet stane. Opiše na primjer boju laka na radnom stolu s rolo ladicama, zatim neke naočale s trakom od marokanske kože, te šare koje je led ostavio na prozoru odredjene sobe. Ja zbilja ne mogu napisati kako je jedne večeri u neki odredjeni bircuz, osvijetljen uvoznom madjarskom žaruljom, oko koje su se rojile noćne leptirice, u lakom hubertusu, s polomljenim najdoljnjim dugmetom od marokanske kostrijeti, ušao Irfan Horozović.

J.M.: Zvuči baš dobro. Ti i Dylana pratiš samo kao tekst, nije te briga jesu li šare na prozoru bile dosita onakve kakvima ih je on opisao, pitanje je što je uopće vidio. Bitno je da ti, kao čitatelj, povjeruješ da se to doista dogodilo, da je bilo tako. Pisac ne mora biti vjerodostojan. On mora predočiti vjerojatnu sliku. Ali kad uvodiš ime i prezime koje može potvrditi ili osporiti hubertus, polomljeno dugme, onda se stvari mijenjaju. Ponovno samo zbog jednog recipijenta, u ovom slučaju Irfana. Običan čitatelj, ako vjerujmo da mu ime Horozovića nešto znači, pomislit će "Još jedan pravi pisac". I meni samoj slika je vrlo vjerojatna i lako bih nakon tih rečenica za tebe mogla reći ono što ti kažeš za Dylana. A drugi dečki, u čemu bi momci ušetali u neki "vaš bircuz"?
G.T.: Zapravo, u tom sam se vremenu možda najviše družio s MiIoradom Stojevićem, koga se zbog njegove poezije obično stavlja u neki drugi pretinac hrvatske književnosti. Čak smo odredjeno vrijeme i podstanarčili zajedno. Puno sam naučio od njega. Ako se izuzmu svakodnevne stvari kao što su pečenje jaja na oko ili umetanje baterije u tranzistor, o stvarima umjetnosti i duha općenito znao sam skoro sve.

J.M.: A prostor?
G.T.: Na Trgu Republike je u tim godinama radio Klub književnika u kojem su se tada zbilja u većoj mjeri okupljali književnici, kao i oni koji su smatrali da im taj "dignitet" pripada". Tu samo upoznao i neke predstavnike borhesovske momčadi, ali ne znam točno koje. Kad bismo se i našli, a to je ponajviše bilo slučajno, razgovarali smo više o onom što volimo čitat, no o onom što pišemo. Poslije, kad sam ušao u redakciju "Studentskog lista", družio sam se s Ljerkom Mifkom, koja je bila urednica kulture. Ona me upoznala s Tonkom Maroevićem, Zvonimirom Mrkonjićem, Bertijem Goldsteinom, Radovanom Ivšićem i još nekim drugim piscima, kojih sam se strašno bojao. Njih sam držao ozbiljnim, elitnim autorima, plemstvom hrvatske kulture, a sebe tek kmetom koji poput kakva uljeza pokušava ući u tu skladnu arkadiju. Nekako sam najviše drugovao s Pavlom Pavličićem koji je u hrvatskoj književnosti otvorio neke i za mene važne putove. Da se on nije usudio napisati krimić koji se dogadja u ovom podneblju, i potpisati ga punim imenom i prezimenom, vjerojatno ne bih ni ja. Da on nije pokazao kako se književnost ne dijeli na elitnu i populističku, nego, jednostavno, na dobru i lošu, možda bih i ja odlutao u kakav hermetički ćorsokak, ili slijepu ulicu, kako se to hrvatski kaže. S Pavlom sam se sastajao u bifeu Zadar na Cvjetnom trgu i tu smo razgovarali o književnosti. Ali ne kao teoretičari, profesori, estetičari, nego kao dva obrtnika koji razradjuju plan, recimo, razvodjenja strujnih vodova po trokatnici. Znali smo se svadjati oko toga je li za neki roman bolje da bude pisan s motrišta sporednog lika, kako je bolje funkcionalizirati ono malo deskripcije koju rabimo, mora li se u krimiću neka stvar otkriti kako bi se neka druga skrila... Nagnuli bismo se nad onaj čudni pult koji je kroz veliki stakleni zid bifea Zadar pružao pogled na Cvjetni trg i razgovarali sve dok nas ne bi zaboljeli laktovi. Danas su trg pretvorili u bezlični mramorni plato, a od Zadra napravili "cybercaffe", što je već u namjeri idiotarija. Oni koji vole surfati ne idu u birtije, a oni koji vole birtije misle da je surfanje ono što se radi u "Danu velikih valova". Podosta sam se družio i s Veljkom Barbijerijem, ali tu nije bilo baš puno mudrovanja o literaturi, jer smo sve vrijeme u njegovom prizemlju u Nazorovoj slušali Dylana i Rolling Stonese. Tu je dolazio i kardiolog Ranko Ugljen, koji je i danas moj stručni savjetnik kad mi u knjizi ili scenariju trebaju podaci o bolestima ili oružju. On mi je pomogao sastaviti kompletan vojno-oružni prtljag iz "Ruskog ruleta": tipovi revolvera, povijesni aspekt vesele igre zvane ruski rulet i slično. Zatim sam bio veliki prijatelj s Dubravkom Jelačićem Bužimskim. Čak smo i radili u onoj propagandnoj firmi, samo što se on nije dao navući na lektoriranje parti. To je jako neobično prijateljstvo, jer gotovo o svemu mislimo drugačije i neprekidno se svadjamo. Dovoljno je da on kaže nešto o Doorsima ili Hesseu, ja to odmah idem pokopati i sasjeći na komade. Isto se dogadja kad ja nešto kažem. Pa ipak, kad bi mi sutra trebao bubreg, mislim d abi prvo otišao k njemu: valjda i on k meni. Prijateljstvo je čudna stvar, mnogo kompliciranije čak i od Lacana i Bitija.

J.M.: Vratit ću se nakratko na svoju generaciju koja je sredinom osamdesetih, u vrijeme dok si ti objavljivao „Polaganu predaju“, „Legiju stranaca“, „Made in USA“, dok si započinjao Banićev ciklus, cvilila za tvojim prvim knjigama. Sve je to krasno, ali kad će se vratiti "Snijegu", nekako smo tako završavali svoje kritike. Poslije sam nekoliko puta čula kako bi najradije preskočio pitanja o svojoj prvoj fazi, vidjela sam ti lice kad ti čitatelji kažu da najviše vole prvih pet tvojih knjiga. Zašto je to tako, kakva je bila recepcija, ona stručna?
G.T.: Nema strašnije stvari za autora od one kad mu kažu kako najviše vole njegovu prvu knjigu, ploču ili sliku. A to ti najčešće i rade. To je otprilike kao da ti kažu: «Hej, stari, tako si prekrasno nazadovao i propadao da ti je ona stara iz 1978. najbolja! Šteta što nisi počeo pisati ranije! Vjerojatno si kao pisac najzreliji bio u osnovnoj školi.» Evo, i sad idem popiti apaurin.

J.M.: Tužit ću te onom tvom kardiologu. Nerviranje bez pokrića. Ako ćemo pravo, prvu si knjigu objavio 1972., mogao si i gore proći. U 1978. pojavila se već treća. Samo mi, molim te, ne zatajuj "Snijeg u Heidelbergu".
G.T.: Ako mi netko kaže da sam od "Snijega u Heidelbergu" nazadovao, smjesta ću ritualno spaliti čitav svoj rad i otići negdje na Velebit živjeti kao pastir.

J.M.: Nisi, nisi, dokaz je i ovaj intervju povodom tvojih knjiga iz puno kasnijih godina. Medjutim, ipak bih te voljela nakratko vidjeti u odjeći pastira na Velebitu u trenutku kada ti Jelac javlja da civilizacija dolje, u smogu i alkoholu, ugošćuje Rolling Stonese. No, čini mi se da se ti još ljutiš.
G.T.: Pazi, to sam napisao prije trideset godina. Kažu da se u sedam godina u čovjeku promijenu sve stanice. Dakle od tog romana potrošena su i otišla četiri Tribusona s kompletnim stanicama, minus ono nešto malo moždanih koje je uništilo pilo. Ništa više nema od onog mladog Tribusona, ni njegove kvazifilozofske patetike, ni foliranja sa sotonizmom, ni želje da se pišu složeni romani komplicirane fokalizacije, kako bi to rekao Genet, ni želje da se šokira, ni... Od sveg onog što sam imao u tim danima jedino mi je žao linije koja je stala u Levys širine 32 inča, fizičke kondicije i nešto više mladenačkog optimizma. Znam razmišljati o suludoj pretpostavci koju je Borges opisao u priči "Drugi", u priči koja govori o tomu kako se negdje, mislim u Ženevi, susreću stari i mladi Borges, i kako medju njima nema nikakvog razumijevanja ni simpatija. Kad bih se i našao u takvoj situaciji, zacijelo bih zbrisao od tog gnjavatorskog Tribusona. Zapravo, mislim da o tom romanu i tim knjigama dobro misle uglavnom oni koji danas imaju onoliko godina koliko sam ja imao kad sam ih pisao. Ako se pak radi o stručnoj recepciji tih knjiga, odnosno novinskim recenzijama, one su bile svakojake. Prvu knjigu pripovjedaka Tenžera je sasjekao i pretvorio u konfete. Da je tko pročitao mogao je pomisliti kako sam opasan, subverzivni tip kakve treba izbjegavati. Najviše me plašilo da bi tu kritiku mogla pročitati moja majka i pomisliti kakvo je čudovište othranila. Ipak, sve me to nije previše uzbudilo, jer Tenžeru nikada nisam osobito cijenio, što je u današnje vrijeme pomalo heretičan stav. Uvijek sam mislio da je on briljantan stilist bez ikakvog urbanog senzibiliteta. Nekakav Protić iz beogradske "Ilustrovane" i jedna kritičar "Politike" pisali su o "Snijegu u Heidelbergu" veoma ozbiljno i s uvažavanjem. Mislim da nisu kužili da je to rad nabrijanog početnika koji se pravi da ima u malom prstu čitavu gotsku teurgiju i hijerarhiju vragova i andjela. Visković je, koliko se sjećam, pisao vrlo pozitivno, Donat nas je strpao u esej "Astrolab za hrvatske borhesovce". Nisam skužio taj slavni tekst, ali mislim da je govorio nešto o tomu kako znakovna priroda jezika pogoduje stvaranju izmišljenih svjetova. Skoro kao da nam je fantastiku omogućio de Saussure. Ali, možda me pamćenje i vara, a ne bih htio biti nepravedan prema gospodinu koji mi je inače, ako se izuzme taj esej, simpatičan. Zapravo, sve se slabije sjećam tih starih tekstova, premda sam ih stanovito vrijeme izrezivao iz časopisa i sakupljao, sve dok nisam shvatio da je to moje posljednje kolekcionarstvo podjednako infantilno kao i prvo.

J.M.: Razgovor o starim i novim tekstovima, idemo usmjeriti prema razgovoru o razlici u pisanju kraćih proznih formi i romana? Naravno, ne polažemo ispit iz teorije književnosti. Zanimaju me tvoja autorska iskustva.
G.T.: Ja sam klesarsko dijete odraslo u blizini groblja. Već zarana sam shvatio kako drveni križ ima jednostavnu statiku, dok je velika mramorna grobnica toliko komplicirana da za nju treba napraviti nacrte i planove. Arhitektura nam daje slične pouke. Drvenu bajtu može se skicirati na papirnatom škaniclu, dok se za sportsku dvoranu i neboder radi obimna projektna dokumentacija. Kraća forma je trenutna inspiracija, kroki, zanimljiva situacija koja se zgodno poentira, bizaran karakter u kojem se otkriva nešto svakodnevno, zapis koji svjedoči o unikatnosti trenutka, ili o vječnosti koja se dogadja u sekundi. Roman je izmišljena geografija sa svojom izmišljenom poviješću, i svojim imaginarnim stanovništvom. On je trajanje, tok koji ima svoje meandre i brzace, svoje pritoke i rukavce. Za priču je katkad potreban dan, za roman mjeseci i godine. Pa ipak, sve to nema nikakve veze s bitnim stvarima. Priča koja ne doseže ni jednu cijelu stranicu, kao što je Borgesova o kartografiji, može biti bolja od višesveščanih romana. Ako ne možemo govoriti o vrednovanju, bar možemo o preferencijama. Ja više volim roman i čini mi se da razmišljam romansijerski. Čim uvedem neki lik, počnem se pitati tko su mu bili roditelji, koje je predmete volio u školi, jesu li ga djevojke ostavljale ili jurile za njim, što je volio oblačiti, je li ikada u životu plakao, voli li lagati, ili će kazati istinu pa makar ga to odvelo na vješala. I tu, već na početku, namjera da napišem pripovijetku otišla je k vragu. Jer kad pišeš kratku formu možeš sintetizirati stvari, moraš znati nečiju povijest staviti u pogled ili u način odijevanja, moraš devedeset posto nečije sudbine baciti u elipsu, a od onih preostalih deset posto napraviti metaforu. Katkad mi se čini da za pisanje kratke priče treba podosta pjesničkih sposobnosti, i svi oni koji ih imaju trebali bi pisati kratke priče ,jer poeziju ionako nitko i ne čita.

J.M.: Koliko je bila važna uloga Velimira Viskovića, urednika i „Svesaka“ (čini mi se da sam to već napomenula) koji će, sad sam sigurna, vrlo brzo predložiti blok o poeziji, u praćenju vaše generacije? Kritičari nemaju više tu snagu i važnost kao nekada. Razumljivo, stvari su se promijenile. Mediji, reklame, top liste najprodavanijih iskočili su ispred stručne ocjene. Uopće ne kukam nad tim. Prestala sam odavno vjerovati u objektivnu analizu. Kao čitatelji unosimo u tekst svoja literarna i životna iskustva, medjusobno se poznajemo, osvećujemo se, respektiramo se zbog ranijih zasluga...
G.T.: Velimir Visković je moj frend i to je činjenica koja njegovu važnost za praćenje i stvaranje naše književne generacije, naravno, iz moje perspektive, čini manje važnom. Koga briga kakva ti je povijesna uloga dobrog prijatelja! Bili smo škvadra s postdiplomskog, Velimir, Bobo Novak, Dubravka Ugrešić, albanski pisac Sabri Hamiti, ja.... Velimir je tada živio s Gogom u Maksimirskoj, u jednom potkrovlju i tamo sam svaki čas odlazio. Mislim da sam tamo prvi put čuo Leonarda Cohena, koga je voljela Goga, a ne on, jer Velimir nikada nije pokazivao neko zanimanje za glazbu. Kad bih mu ja rekao, recimo: «Hoćemo li ići na Stonese?», on bi se samo veselo nasmijao mojim djetinjastim namjerama. Proputovali smo pola tadašnje Jugoslavije kao putujući cirkus zvan "mlada hrvatska proza" i zabavljali općinstvo tako što bi on govorio o nama, a onda mi o sebi. U mnoge smo gradove išli sami, on kao kritičar promotor, a ja kao mladi pisac od četiri banke, izlazeći na "stage" lokalnih knjižnica, domova kulture i omladine. Već smo znali ići jedan drugome dobrano na živce, jer smo kao u nekoj kazališnoj predstavi, govorili gotovo uvijek isto. Ma, naravno, njegova uloga je golema. Mi smo Velimirovi, on je naš! On nas je tumačio, branio, polemizirao u našu korist, stavljao u svoje knjige i uopće nas držao na oku poput popisivača ptica u kakvom rezervatu. Ali, znali smo se itekako dobro zezati i bez ikakva književnog povoda.

J.M.: Ne ljubim analize koje govore o Tribusonovim spisateljskim fazama. Pamtim jednu književnu tribinu na kojoj si reagirao na "grupiranje" svojih proza. Kad na tvoju reakciju gledam iz pozicije pisca, posvema se slažem s tobo.Čak i da si jako ljut, imao bi pravo. Sad kad navlačim i kostim kritičara, to pitanje kao da iskače iz ušivenih džepova konfekcijske proizvodnje. Prije nego li mi prokomentiraš nepresušnu volju književnih računovodja da sve stave u fascikle i failove, moram spomenuti da je tvoje djelo (uh, kako to snažno zvuči, "tvoje djelo") izvrstan spužvasti primjer koji sam bez poteškoća briše granice medju fazama. Ako je tvoja fantastika, prema procjenama stručnih očiju, završila 1982. godine, što ću onda - kao obična čitateljica - činiti s romanom "Sanatorij" iz 1993. koji u vremenu povijesnog i zbiljskoga zla poseže za tematskih rješenjima bliskim tvojim prvim knjigama, dakle fantastici? Ili, ako se uporno ponavlja da si se krajem devedesetih okrenuo autobiografiji, moram li se praviti da ne vidim sličnosti izmedju "Povijest pornografije" objavljene 1988. i "Ne dao Bog većeg zla" iz 2002?. Na tvom mjestu odgovorila bih si: "Daj, samo čitaj. Djelo se dobro osjeća u očima čitatelja a ne u ladicama kritičara."
G.T.: Često se piše kako je Tribuson bio fantastičar, pa je onda postao populist, našminkana i namirisana javna dama za jeftinu publiku, pa, tko zna zašto, pisac krimića, pa se onda vratio fantastici, a nakon toga se od fantastike vratio natrag krimićima. Gotovo kao nekakav književni pijanac koji nikako da nadje put do kuće. Ja nisam sto posto siguran da sam neki sračunati, planski konvertit, čak neki put pomišljam kako i nisam konvertit. Možda sam, eto, pisac s dijagnozom, književni shizofrenik u kojem čuči nekoliko različitih osoba koje po potrebi prilaze kompjutoru i pišu različite priče. Ponekad mi se učini da i nisu previše važne žanrovske oznake onoga što sam napisao te kao sasvim neozbiljni i ćaknuti tip pišući objektiviram svoje neiživljene dječačke snove. Jer ako zanemariš sve te strašno teorijski utemeljene sudove o mojim pretvorbama, vidjet ćeš zapravo jasnije o čemu ja pišem. O boksaču kojeg su zeznule okolnosti, o diskofilima koje nije shvatila okolina, o detektivima koji odlično razumiju svoje drage zlikovce, o gubitnicima iz osnovne škole koji se nikako nisu uspjeli dopasi razrednoj ljepotici, o strašilima kojima se plaši djecu, o policajcima koji razumiju svoje drage zlikovce, o vozačima speedwaya, o sanjarima koji su htjeli biti rockeri, a nisu kadri naučiti nijedan jedincati akord. Čitav jedan svijet koji kao da pripada, recimo, opsesijama provincijskog klinca, možda petnaestogodišnjaka. Ma koliko se ja, kako bi to Velimir kazao, književno etablirao, moj duhovni obzor čine sve same djetinje preokupacije. Zbog toga sam se nekako i klonio toga da me se trpa u važne pisce. Jer, važni su pisci učitelji, bardovi, vodje, pametni tipovi koji nas vode ka boljitku i budućnosti. Ja sam uvijek nekako više volio biti zafrkant sa strane. To je dosta lagodna, neodgovorna i pakosna pozicija. Ali što da čovjek uradi protiv vlastite naravi? Kad sam dobio Krležinu nagradu, čak mi je bilo pomalo neugodno, jer sam mislio kako ne pripadam toj književnoj kategoriji. Recimo, osjećao sam se kao nogometaš komu su dali nagradu koja se zove "Zlatni reket". Zato sam u toj svečanoj prilici rekao kako sam se, pišući sve ovo vrijeme, više trudio da budem nalik Petrici Kerempuhu nego Miroslavu Krleži.

J.M.: Da, pamtim tvoj govor zahvale. Jako mi se dopao. Inače, pisci se u takvim prigodama ponašaju kao kritičari koji dovode u vezu svoje pismo s pismom autora čije ime nagrada nosi, trude se pojasniti nam kako su oni pravi i nepogrešivi izbor. Sjećam se i da nisi bio u džemperu nego u tamnoplavom sakou. Neki sam dan dobila dar za kojim sam čeznula davno prije. Nisam se obradovala, darovatelj me razljutio glumljenom dobrotom. Stavit ću ga u priču, pomislila sam. Kada čitam tvoje knjige, a većini se vraćam iznova i iznova, imam osjećaj da je pisac - idem to reći običnim ženskim motrištem - zaslužio priču o kojoj govori. Dosadna sam već samoj sebi ponavljajući poput papige teoriju o zasluživanju priče. Ipak, to je najveći kompliment koji sam spremna uputiti. Ne mislim bukvalno, po principu: Tribusonu se nešto dogodilo, došao kući i ne budi lijen, sjeo za računalo i dogadjaj pretvorio u priču.
Svcj stav rado bih oprimjerila tvojim iskustvima na radu knjige "Zvijezda kabarea". Ovdje bi se brojni pisci, neki i iz tvoje genaracije, usprotivili i replicirali mi kako njima ne pada napamet pisati iz vlastita života. Vlastiti život, čak i kao proizvodjač emocija, prema njihovim izjavama nema veze s onim što oni pišu. Život je jedno, a pisanje kao zanat je posao i to treba odvojiti. Kad smo već spominjali fantastiku, moram reći da samo takve prosudbe čitam kao elemente čudesnoga. Iz čega pišu? Pretpostavimo iz lektire, ali to veže pitanje što je lektira. Na kraju ćemo ipak doći do stanja vlastite kože.
G.T.: Naravno! To je osnova komunikacije! Želim da se čitatelj u mom romanu osjeća kao da je doma, da obuje papuče, šalabrcne nešto iz frižidera, otvori hladno pivo, zavali se u fotelju i utone u ugodu. A onda da, možda, shvati da ga fotelja ipak pomalo žulja. Negdje sam pročitao kako je Lars von Trier napisao kako bi film trebao biti poput kamenčića u cipeli. Hodaš, sve je u redu, ali te ipak nešto potmulo i podmuklo muči. I knjige bi sred cijelog užitka trebale imati porazmještene svoje male nagazne mine. U tom smislu uloga pisca je strašno složena, nezahvalna i pomalo podmukla. On bi nas trebao zabaviti, nasmijati, relaksirati i istovremeno učiniti svjesnima da smo idioti ako nam je samo to dosta. Pisac uvijek mora biti pomalo subverzivan i naučiti nas da shvatimo kako savršenost književnosti odudara od nesavršenosti svijeta u kojem živimo. To se odlično vidi u američkim filmskim melodramama. Recimo kao kod Franka Capre. Život je lijep, kao što kaže i naslov filma. Dobro pobjedjuje, ljubav je neuništiva, ljudska solidarnost mami nam suze na oči, i na kraju sve je idealno, arkadijsko, beskonfliktno. Tek poslije skužiš kako je to kod Capre postignuto božanskom intervencijom, te kako jje život tako zeznuta i tragična pojava da nam u svem tom jadu jedva i andjeli mogu pomoći.

J.M.: Na stranicama proze trebala bi se susresti i prepoznati dva iskustva; oči čitatelja prepoznaju pripovjedačevo iskustvo kao svoje. Pokušat ću upitati najjednostavnije što mogu: Želiš li da se netko u tvojim tekstovima osjeća kao da je u vlastitom okruženju? Već spomenuti, tvoj generacijski kolega, Irfan Horozović zapisao je u romanu "Imotski kadija" da pisci nude samo riječi i rečenice, a da pravo djelo nastaje tek u očima primatelja. Možda sam, složivši se duboko s njim, upravo zbog toga počela sumnjati u podjelu čitatelja na stručne i naivne. Sjećam se jedne mlade djevojke koja ti je na gostovanju na kroatističkom seminaru rekla kako si njezinu sestru spasio u porodu. U, kako si se začudio. Što li je samo moglo, u tih nekoliko sekundi koliko je ona šutjela do pojašenjenja, proći tvojom glavom. Sestra je očekujući porod, čitala ni manje ni više nego "Potonulo groblje" i zaboravljala na muku. Govorimo li istinu kada kažemo da nam je draže pismo čitatatelja koji nas hvali, spominje trenutke prepoznavanje od hvalospjevne recenzije na stranici tiražnih dnevnih novina. Jesu li ti pisale čitateljice? Kažeš li "Ne", neću ti vjerovati. Slutim da ćeš prešutjeti.
G.T.: Dopada mi se ta bajka iz rodilišta. To kad te hvali čitalac strašno je važno, jer bez čitalaca nema književnosti u istoj onoj mjeri u kojoj joj nema bez pisaca i knjiga. To kada ti netko kaže da si mu pomogao pri porodu, ugodno je čuti, premda se ne radi o sračunatom "dobročinstvu", jer bih u tom slučaju postao opstetričar a ne pisac. Naime, premda to zvuči pomalo patetično i mistifikatorski, svi smo mi odabrali književnost, ali je i ona, na neki mističan način, odabrala nas. Mi ipak lutamo naokolo zahvaćeni infektom pisanja i pišemo knjige bez obzira na to donose li one nekom dobro ili ne. U tom smislu književnost nema nekih moralnih obaveza. Drago mi je kada ljudi vole moje knjige, ali to se tako dogodilo. Mogu lako zamisliti i neku sasvim drugačiju situaciju, u kojoj ja, vodjen nekim unutarnjim imperativom, pišem uzaludne riječi koje se nikome ne dopadaju i koje nikoga ne mogu usrećiti. Koliko je samo genijalnih djela koja nemogu usrećiti nijednu rodilju, o političarima i svećenicima da i ne govorim.

J.M.: Razljutiš li se na pitanje: "Želite li svojim pisanjem uputiti odredjenu poruku čitateljima?"
G.T.: Ma što poruku! Šaljem ti kompletnog sebe, bez ostatka, upakiranog, lektoriranog i moderno dizajniranog! Bez dodatnog uljepšavanja, nešpricanog i potpuno prirodnog.

J.M.: Potvrdjujem prijem. Sada slijedi mala stanka u razgovoru, carinska kontrola koja mora utvrditi je li sve stiglo onako kako je navedeneo u deklaraciji. U redu je, rodjen u Bjelovaru, rastao... Znaš li samo koliko su studentice književnosti koje dolaze iz tvog rodnog grada ponosne na tebe. Sve bi redom diplomirale na tvojoj prozi, imam osjećaj da su tvoj tekstovi - i ti - razlog zbog kojeg još više vole i poštuju svoj grad.
G.T.: Naširoko sam opisao kako su se početkom dvadesetog stoljeća Tribusoni doklatili iz Furlanije u Bjelovar i tu započeli prakticirati klesarski obrt. Mislim da sam četvrta generacija bjelovarskih Tribusona i to je zacijelo dovoljno vremena da takva informacija postane jednom od one tri milijarde sastavnica DNA. Ja to osjetim čim dodjem u Bjelovar, jer je to jedini grad pod kapom nebeskom u kojem je uz svaku kuću, park, ulicu, zgradu vezana i po koja od mojih uspomena. S vremenom polako shvaćaš kako sve manje živiš u futuru, a sve više u perfektu, s tim više ti količina spomenutih uspomena biva važnija. Naravno sad su bjelovarski korzo progutale strane banke kojima zacijelo čitav grad već duguje barem desetak godina svoje budućnosti, mitska gradska kavana po nekoj simboličkoj putanji postala je DM i u njoj se sada umjesto gemišta i piva mogu dobiti proizvodi Das Gesunde plus i paleta raznih krema s lipozonima, a čuveni rukometni klub skliznuo je s vrha svijeta u neku nižu ligu. No što god se dogodilo. rodni grad, kao ni roditelje, ne možeš promijeniti. Svojim uspjesima i neuspjesima on te uvijek tjera na neku vrst fatalizma; tako je, al' što se tu može! Uz Bjelovar su vezane mnoge moje knjige koje nazivaju nostalgičnima. U osnovi tog grecizma je bolest (algos), što se jasno viti i u engleskom jeziku (homesick), pa ja te romane radije nazivam nostalgično-ironičnim, vjerujući kako ironije svojim humorom uklanja njihove bolne i patetične sastojke. Ali, ne spada li pokušaj da se pobjegne od boli i bolesti takodjer u jalove pokušaje? Pogotovo kad se radi o književnosti i nostalgiji, o bolestima dakle koje idu u red onih kroničnih. Uglavnom, premda se izvana nije toliko promijenio, Bjelovar je za mene ostao niz sepijastih slika stvari kojih više nema. Veliki crni spremnik za gradski plin pokraj kojega sam odrastao, prostrane livade na rubu grada koje se s kopnjenjem snijega pretvore u jezerca, središnji park sa šljunčanim stazama, rukometno igralište na Sokolani, u nedjelju, kad je prvenstvena tekma, "patuljasta" stabla dudova u parku ispred gradskog bazena. Ali, bar s književne strane, Bjelovar je isto što i Daruvar, Koprivnica, Karlovac. Ono što je mene zanimalo kad sam pisao npr. "Rane dane" ili "Travu i korov", ili nešto treće, bio je duh tog markantnog vremena, život u hrvatskoj provinciji u 1960-im godinama. Stoga mi se znalo dogoditi da su pojedini čitatelji iz manjih gradova, kakve sam spomenuo, znali kazati kako to da tako dobro poznajem baš njihovu sredinu. Recimo, otkud vam tako dobra slika Daruvara? Ili, niste li odrasli u Koprivnici? A Branko Ivanda mi je čak rekao da je u "Legiji stranaca" sve isto kao i kod njih u Splitu, samo što se mnogo više igrao picigin.

J.M.: Pisac je živ dok, s jedne strane ne dodje u lektiru a s druge dok ga čitaju mladi. Tebe mladi čitatelji imaju jako rad. Meni su pogledom izvan korica jasni razlozi, a možeš li se ti usuditi izreći dvije - tri pretpostavke o razlozima zbog kojih te čitaju i vole čitatelji koji o Titu, Radio Luxemburgu, lizolu i trapericama ne znaju ništa iz vlastita iskustva. Možda jedino iz druge ruke, iz priča svojih roditelja koji su naših godina. Ili sam ja samo naivna, možda je došlo vrijeme da i na fakultetima roditelji čitaju i pišu lektire umjesto svoje jadne preopterećene djece. I onda se starci s radošću uhvate Tribusona jer u muci i nespretnosti njegova odrastanja vide svoje, ono koje su tajili pred potomcima..
G.T.: To je i meni misteriozno, premda možda ne bi trebalo biti. Klinci, naravno, ne znaju da su te zbog duge kose drugovi milicioneri mogli prisilno ošišati, niti znaju da bi onodobni klinac prodao dušu vragu za talijanske traperice, ali valjda razumiju nešto drugo, razumiju odrastanje kao biološki i društveni dogadjaj, koji se valjda u svojoj biti nije promijenio do nerazumljivosti. Uopće, čini mi se da smo mi skloni strašno preuveličavati važnost kulturnog i povijesnog konteksta, te da su naše sposobnosti uživljavanja i razumijevanja veće no što mislimo. Kako razumijemo potrebu malog Bušmana da ode nakraj svijeta i otamo baci bocu coca-cole u ništavilo? Kako razumijemo to da je onaj sibirski dan Ivana Denisoviča bio dobar unatoč tomu što se dogadjalo u logoru na minus dvadeset stupnjeva? Zašto nam je razumljiva Jagova potreba da napakosti, zašto nam je toliko jasna i razumljiva Raskoljnikovljeva dilema treba li ubiti babu ili ne? Zašto nam je sasvim jasno to što si netko kao životnu želju postavlja kupnju šinjela, ili kabanice, kako se to danas prevodi? Današnji klinci takodjer imaju svoje traperice do kojih ne mogu doći, ili duge kose koje ne smiju nositi, samo se to danas nekako drukčije zove. Imaju ih, jer su i oni u mreži tog čudnog kodeksa u kojem su mnoge stvari koje vole nepoželjne, a mnoge koje ne vole obavezne. I oni imaju svoje pobune i svoje generacijske revolucije, i oni imaju svoja iskustva kao fon na kojem će im biti razumljivije knjige i mnogo starijih pisaca no što sam ja.

J.M.: Jednom sam se prigodom, čitajući "Rane dane", pitala "Što bi bilo s pričom da je Goran prve traperice i prvi gramofon dobio na vrijeme, da nije čeznuo?". Koje li štete za literaturu. Duševna bol i pubertetski prištići došli su na naplatu.
G.T.: Uvijek sam mrzio aforizme, osobito kad su uvezani u debele korice kakve pametne zbirke. U aforizmima se kojekakve proizvoljne gluposti dokazuju površnim domišljatostima. "Život je kao put. Ideš po njemu dokle god ga ima". Ovo sam izmislio, ali, priznaj, ima u navodu nečeg od autentične idiotske prirode aforizma.

J.M.: Priznajem, ima, a mogao si dodati da je put katkad i teže prohodan, kao i život sam...Ipak, ne treba odustati.
G.T.: No, eto, sad ću i sam morat zazvučati pomalo aforistično. Čini mi se da sve lijepe i važne stvari u životu dobivamo prekasno, jer je njihov pravi smisao u čežnji koju one bude u nama. Da su mi pokojni Edison ili Berliner, tko li ga jeveć izmislio, poklonili svoj prvi gramofon i tada bi već bilo prekasno. Da su mi prototip traperica super rifle donijeli direktno iz tvorničkog šnajderaja, opet bi bilo prekasno. Uz čežnju ide i naše urodjeno nezadovoljstvo, koje je, bar kad se radi o meni, koji sam veliko čangrizalo, na najvišem nivou. Ne samo da nam je stalno prekasno, nego nam ništa nije ni dovoljno dobro. Da sam traperice i dobio na vrijeme (ako je tako što moguće) ozlovoljila bi me ona grozna slika na džepu, tako da bi nezadovoljstva uvijek dostajalo za tih nekoliko knjiga. Jer, oprosti na još jednoj aforističnoj improvizaciji, uvijek mi se činilo da se bolje piše iz čangrizavosti i nezadovoljstva, nego iz smirenog arkadijskog blaženstva.

J.M.: Kada završiš s pisanjem proze koja kako kažu odiše autobiografskim elementima, poželiš li pisati krimiće? Osjećaš li se drukčije pri pisanju različitih žanrova. Evo, sad će Tribuson pisati o Baniću, sjest će na ovu stolicu i obući ovu majicu, sad će pisati o svojim dečkima iz Bjelovara pa će sjesti u fotelju... Može li se govoriti o drukčijem odnosu, drukčijoj potrebi, drukčijoj ljubavi....
G.T.: U pisanju autobiografskih proza najviše sam uživao. Osobito u "Ranim danima", "Travi i korovu" i "Mrtvoj prirodi". "Povijest pornografije" I "Ne dao Bog većeg zla" u manjoj su mjeri autobiografskog karaktera, premda je i u njima obilje autentičnih crta. Ponajprije, one nisu imale strogu dramaturgiju nego su se nizale po načelu slobodnih asocijacija, tako da sam u gradnji imao sasvim odriješene ruke. Mogao sam nizati anegdote kako mi se svidi, prelaziti s karaktera na karakter, s dogadjaja na dogadjaj onom proizvoljnošću koja je u ozbiljnom romanu, ili u krimiću, posve nepoželjna. Uživao sam u malim vinjetama koje sam ispleo oko raznih sjećanja, tračeva, obiteljskih ili gradskih legendi, a osobito me zabavljala mogućnost da izvedem potpuni striptiz i da kažem baš sve o sebi, a da se pritom ne izložim nikakvom riziku ili podozrivosti. Jer, bože moj, sve je to ipak "fiction", čak ako je i posve istinito. U Solondzovom filmu "Storytelling" cura opisuje svoje nastrano seksualno iskustvo s voditeljem književne radionice, inače dobitnikom Pulitzera. Kad jedan polaznik kaže kako to nije priča nego istina, dobitnik Pulitzera mu sasvim ispravno odgovori: "Čim to napišeš to postaje literatura" (fiction). Tim sam se štosom koristio i ja, dajući si slobodu koja me veselila. Usto, nisam se puno mučio s istinitošću, odnosno s biografskim pretpostavkama pojedinih stranica, tako da je nešto gotovo hiperrealistički opisano, drugo je pak izmijenjeno da bi bolje djelovalo, dok je nešto treće posve izmišljeno. Ako se ne varam, u "Ranim danima" sam napisao da su tu neke stvari koje su se stvarno dogodile, neke koje se nisu dogodile i neke koje su se na taj način mogle dogoditi. Što se tiče pisanja krimića on je velik kuluk jer mu prethodi rad na složenoj racionalnoj konstrukciji. Ništa u krimiću nije slučajno, sve ima svoj smisao i svi putovi vode nekamo, neki prema istini, neki sasvim sračunato prema laži. I sve to u krimiću moraš znati unaprijed te stalno paziti da sve kontroliraš, da ne upadneš u protuslovlja, da dobro tempiraš otkrivanje važnih i lažnih informacija. Kad pišem krimić, soba mi izgleda kao neuredna radionica kakvog provincijskog obrtnika, stolara, bravara. Sve je puno raznih pomagala, na zidu visi kronologija dogadjaja, fotosi ambijenata, portreti likova s njihovim osnovnim biografskim podacima, a oko mene su razna pomagala i priručnici. Kad dovršim krimić, zreo sam za godišnji koji se svodi na mirno promatranje pučine i ispijanje što hladnijeg piva. Nekad je uz to išla i cigareta, ali taj sam si užitak vlastitom glupošću i nesmotrenošću ukinuo. One treće pak romane, one koje bismo mogli nazvati literarno ozbiljnijima, takodjer radim uz obimne pripreme u kojima razradim svu gradju po poglavljima. Pa ipak, unatoč teko preciznih priprema, stvari se počesto otmu i krenu nekim drugim smjerovima. Zapravo, istini za volju, ma kakve god pripreme napravili, rečenice slijede neku svoju logiku tako da razmjerno brzo skužiš da pišeš neku drugu knjigu, drugačiju od one koju si zamislio. Ali, zašto je tomu tako, ja ne znam odgovoriti.

J.M.:Sada nešto jako intimno, tražim oprost unaprijed. Ne bih te pitala da sebično nisam zaželjela lijek vlastitoj traumi. Kada sam prije deset godina objavila prvijenac "Zašto sam vam lagala", nastala je šutnja mojih bližnjih. Oni o kojima sam pisala lijepo više nisu bili živi i nisu me mogli braniti. Kakva su tvoja iskustva s recepcijom onih koji su u tvojim prozama vidjeli sebe?
G.T.: Moja je majka umrla prije no što je izašla "Povijest pornografije", koja bi trebala biti moja prva knjiga s autobiografskim elementima. Naime, knjiga je u to vrijeme bila u tisku, što znači da sam bio spreman suočiti se s problemima koje bi mogla izazvati. Ali, da ju je i čitala, ona bi sve shvatila krajnje dobronamjerno i ni u čemu ne bi vidjela problem, bez obzira što ja napisao. Ona je naprosto bila od onih tipičnih majki kojima je sve što sin radi zakon. To se i vidi iz knjiga koje spominjem. Otac pak nikada nije imao živaca pročitati takvu knjižurinu, a kada su izašli "Rani dani" i "Trava i korov" ni on više nije bio živ. Sumnjam da bi i to pročitao. Mislim da je on držao kako je mnogo više blesavih knjiga no pametnih, pa u tom smislu ne valja eksperimentirati sa slobodnim vremenom, koga je uostalom uvijek imao premalo. Možda je i bio u pravu. Često puta se i sam pitam jesam li sliku oca i majke napravio vjerno i prepoznatljivo, ali me želja da knjige budu živahne, zanimljive i duhovite odvukla od istinitosti. Ah, kako bi se seljački fatalistički reklo - što je tu je! Ionako mi nije na kraj pameti bilo da slikam autentične portrete, nego da napravim žive i zanimljive likove. Pisao sam knjige a ne obiteljske kronike čija se autentičnost ovjerava kod javnog bilježnika. Što se tiče ostalih osoba koje su mi poslužile kao modeli za likove, one se uglavnom nisu prepoznale, pogotovo one koje su prikazane kao blesani ili karikature. To je stoga što svi o sebi redovito stvaramo mnogo bolju sliku i mnogo bolje mišljenje no što zaslužujemo.

J.M.: Vratimo se još na manje osjetljiv žanr, na krimić. Osim potrage za počiniteljem zločina, što je još važno za tvoje krimiće? Jasno mi je da je samom piscu teško, nezahvalno na takva pitanja odgovarati, ali ti si posebniji pisac krimića od mnogih drugih koje sam pročitala. Prije šest godina novinarka "Vjesnika", gospodja Branka Džebić postavila ti je pitanje vezano uz aktualnost tvojih krimića. Odgovorio si joj: "Svaku knjigu koja bi zbog izbora i smjene vlasti izgubila aktualitet i zanimljivost trebalo bi smjesta poslati u reciklažu, ili na nju staviti jasnu napomenu „Čitati samo dok je HDZ na vlasti ili samo za čitanje tijekom Račanova mandata."
G.T.: Kad se radi o krimiću, zaboravimo na čas sve ono teorijsko što o tom žanru znamo, pa čak i na Lasićevu knjigu u kojoj ljubav prema metodi znatno nadilazi ljubav prema predmetu istraživanja. U središtu krimića je lik, ili čovjek, kome je zločin najvažnija stvar u opisu posla. Ono što je za klesara kamen, za tesara drvo, to je za istražitelja zločin, odnosno njegov počinitelj. Profesionalni život istražitelja smješten je na dno društva, medju prljave ruke, niske strasti i ubojita orudja. Što je u glavi takva čovjeka, kakva je njegova slika svijeta, kako on uopće može spavati i nada li se kakvoj budućnosti? Kriminalist je po sebi nešto ekstraordinarno, unikatno i njegova je vizura više no zanimljiva. Pisati krimić, uz ostalo, znači kroz takve naočale pogledati u svijet, i to je jedna od stvari koja me privukla tom žanru. Može li takav čovjek uopće imati društvo, uredan obiteljski život i gradjansku egzistenciju? Ja sam pretpostavljao kako se sve to može prevladati uz odredjene prilagodbe, i iz tih prilagodbi proizišao je lik Banića, sjetnog cinika koji malo komu vjeruje i malo koga osudjuje. I o tomu sam pokušavao pisati kriminalističke romane, o tomu kako ostati normalan dok te sve profesionalne okolnosti nastoje otpraviti u ludnicu. O svemu ostalom što čini socijalni background romana sam kazao i previše.

J.M.: Banića si najbolje opisao ti sam: "Moj je detektiv cinik i moralist poput Phila Marlowa, ima složen odnos s kćerkom poput Martina Becka, voli pivo kao Nero Wolfe, razveden je poput Lewa Archera... Sve to ne znači da je sastavljen od karakternih pabiraka tudjih istražitelja. Prije bi se reklo da je pomalo zeznuti tvrdoglavac iz susjedstva, čovjek koji ima slične probleme kao i mnogi od nas.“ Tebe ne zanima policijska praksa, zanima te žanr i mogućnosti njegova smještanja u naš prostor. A to onda dovodi do socijalnih obilježja krimića.
Sadašnji trenutak Hrvatske pravi je mali El Dorado za pisce krimića. Idemo riješiti i taj nepouzdani termin, termin indikator rekao bi Svetozar Petrović. Neću te pitati jesi li prije pisanja krimića proučio studiju profesora Stanka Lasića (spomenuo si ga), ali ću te pitati što misliš o terminu autobiografija i kritičarskim ocjenama romana "Ne dao Bog većeg zla" kao autobiografije. Što bi mi rekao kad bih te gledala u oči i rekla: "Ja vam skromno mislim da je baš sve što se napiše autobiografija i da je došlo vrijeme da se prestane brbljati da je sve ono što je izgovoreno u prvom licu jednine autobiografija".
G.T.: Poigravao sam se tom frazom kako je svako književno djelo na neki način autobiografsko, jer se u njemu naprosto ne mogu nadići osobna iskustva, stavovi, stil i slično. Jednako tako je i svaka književna autobiografija laž, jer je u njoj nemoguće izbjeći sve subjektivne aspekte i iskrivljene slike što smo ih stvorili o nama samima. Ali zadržimo se časkom na motivu radi kojega se piše autobiografija. On je u prvom redu književni i stoga toga taj žanr treba promatrati prvenstveno kao književnost. Dakle, samim tim načelo istinitosti u ovom slučaju nema nikakvog smisla ni važnosti. Zanemarimo sad književni motiv kao razlog pisanja autobiografije i razmislimo o drugim motivima. Ja ih gotovo i ne vidim. Barem ne u suvremenosti. Možda su sveci mogli pisati autobiografije kao paradigmu za uzorit život. Čudno, uglavnom to nisu radili. Ili bi možda časni političari mogli autobiografskim štivom ponudili svojim sljedbenicima obrasce uspješnog pravljenja karijere. To su radili, ali zanimljivo da je nakon toga njihova čednost postajala još upitnijom. Ili bi kojekakvi velikani mogli vlastitom autobiografijom pružiti primjere života za opću dobrobit. To bi bio odličan razlog kada opća dobrobit ne bi spadala u red najsumnjivijih motiva. Ja se nikada nisam držao dovoljno važnim da bih u autobiografiji slijedio bilo koju drugu motivaciju osim književne, stoga i nije toliko važno tko su svi ljudi u mojim knjigama i do koje su mjere stvari utemeljene u stvarnosti ili mojoj osobnoj povijesti.

J.M.: Priznala sam ti, prenijela sam ti da te mladi čitatelji vole. Na popisu moje lektire koju preporučam kolegama studentima redovito je i tvoja priča "Klasici na ekranu." Umjesto ovog razgovora s tobom mogli smo objaviti nju i znali bismo gotovo sve o željama i nastojanjima Tribusona pisca. Izmedju poštovati i voljeti, voliš da te vole. To je samo u slučaju kada se radi o Tribusonu piscu, što je s Tribusonom profesorom, gradjaninom, članom književnih udruga....
G.T.: Mislim da je Dubravka Ugrešić jednom napisala - pišem da bih bila voljena. To je, ne samo autentičan spisateljski motiv, nego i ključni motiv gotovo svega što u životu činimo. Mogli bismo kazati kako živimo da bismo bili voljeni. U mojoj priči "Klasici na ekranu" stari je klasik pri kraju života ostao sam sa svojim karcinomom, nevoljen, neshvaćen, zaboravljen, napušten. Ono što ima su djela kojima zlostavljaju djecu u školama i nagrade koje se svode na prazan društveni ritual. To je neveseo saldo za jedan život, pa makar i književni. U jednom trenu čak kaže nešto i o tomu kako je sve te stvari radio zbog jedne žene koja je na kraju ipak otišla. Priznajem da sam tu rečenicu ukrao od sjetnog genija koji se zove Jerry Lee Lewis, i koji je izišao na glas eksplozivnim rock stvarima, skakanjem po klavijaturi i paljenjem klavira. A moglo je biti i drugačije, pada mom klasiku na pamet u trenu kad je smrt već sasvim blizu i kada se više ništa ne da popraviti. Ova je priča dosta često citirana, pripisivala mi se kao nekakav programatski stav, kao obrana krimića, populizma i čega sve ne. Ne znam je li dobra ili loša, ali je u tom precijenjena. Ono što sam ja htio uraditi nije bila nikakva deklaracija, nego naprosto pitanje: što je tu bolje? Biti važan i ugledan ili voljen i čitan. Naravno, najbolje je biti čitan i voljen, ali je takvih zvjerki premalo u ovoj šumi.

J.M.: Možda je riječ o rijetkoj vrsti bambija.
G.T.:Toliko o Rudiju Graberu koji se umirući od limfogranulomatoze panično bojao krpeljnog encefalitisa. Ta mi je crta dirljiva kod njega, kao što mi je dirljivo to što je period svojih oniričkih pripovjedaka objašnjavao pretjeranim uživanjem u alkoholu. Ali, to nitko nije vidio, kao da su svi u priči htjeli pročitati esej. Što se tiče mene osobno, ja sam mnogo većih prohtjeva od mog jadnog Grabera. Ja bih da me cijene, vole i dobro plaćaju, ali se na te moje želje uglavnom nitko ne odaziva.

J.M.: Za treće ne znam, ali za prvo i drugo stavljam ruku u vatru da je baš tako.
Spominjem tvoje priče, romane, ne usudjujem se ni pitati sjećaš li se kako si imenovao svoje junake. Pamtiš li svoje likove, čitaš li knjige ikada ponovno? Sad, kad bih na sekundu promijenila spol, godine, zanimanje, dojam što ga ostavljam u javnosti i postala lijepi Tarik Filipović, te tebe - na nekoj zamišljenoj milijunaškoj stolici preko puta sebe- upitala za ime i prezime glavnog aktera romana «Sanatorij», ime i prezime počinitelja zločina u «Zavirivanju» itd, bi li se obogatio na poznavanju osobne književne baštine ili bi se u Hercegovačku vratio praznih džepova?
G.T.: Neki sam dan kopao po kutiji starih fotografija tražeći sliku bjelovarskog korza i kina Partizan. Trebalo mi je to zbog jednog teksta o nestajanju kinematografa. Naišao sam i na fotografiju prvog razreda pučke škole. Sjedimo svi u dvorištu naše stare škole pod krošnjom divljeg kestena i smijemo se ne znajući kakve nas stvari čekaju u zasjedi godina što nailaze. I tad sam pokušao prisjetiti se svih imena davnih školskih drugova. Znao sam ih nešto više od polovice. Otprilike toliko pamtim i likova iz svojih knjiga, koje ne čitam osim kad se kaže potreba. Tako sam bio prisiljen pisati scenarij po jednom svom romanu, pa sam ga morao ponovno pročitati. Kad sam ga pročitao, shvatio sam da puno toga nisam razumio, pa sam ga pročitao još jednom. Tad sam shvatio skoro sve, ali, nažalost, i to da mnoge stvari neće funkcionirati na filmu. Stoga sam tražeći rješenja još jednom sve pročitao. Zbilja mučno iskustvo koje ne bih još jednom volio proći.

J.M.: A kako je s čitanjem drugih? Postoji li nit poveznica izmedju čitanja drugih i pisanja vlastitih priča? Skraćujem svoja pitanja i trudim se ne pobjeći od teme.
G.T.: Uvijek sam držao da se pisanje najbolje uči čitanjem. Nekad sam znao pisati do dugo u noć, a nakon toga, prije spavanja, čitati nešto što je na neki način srodno onom što pišem. Htio sam vidjeti kako se majstori snalaze u sličnim problemima. Tako sam pišući "Ruski rulet" čitao "Kockara" F.M. Dostojevskog, uz "Povijest pornografije" čitao sam jedan drugi roman o odrastanju, "Sentimentalni odgoj" G. Flauberta. Ne moram možda ni kazati kako sam uz krimiće čitao Chandlera i Macdonalda, a uz neke sam stva kao oblik poticaja gledao odredjene filmove, jer sam prikupio uistinu veliku osobnu filmoteku. Glazbu ne mogu slušati baš u času kada pišem, ali je zato mogu slušati prije i poslije pisanja. Recimo, znao sam si na kasetu snimiti džez stvari koje Banić sluša u odredjenom romanu, trudeći se da brojevi uistinu slijede jednu sjetnu, umornu atmosferu kojom odišu moji krimići. Strpao bih onda kasetu u walkman i nosio sa sobom, pokušavajući razmišljati o glazbi onako kako će to raditi Banić na stranicama moga krimića. Pokatkad sam ono što patetično zovemo inspiracijom pronalazio u banalnim songovima. Recimo, atmosfera i neke situacije "Uzvratnog susreta", nalaze se u pjesmi "Sight for sore eyes" Toma Waitsa. Sada me opsjedaju Springsteenove pjesme "Line" i "Sinaloha Cowboys". Možda se iz toga izrodi nešto. U mojoj novoj knjizi "Kuća u kojoj stanuje vrag", koja izlazi za mjesec dana, nalazi se moto iz Caveove pjesme "Red Right Hand". Čini se da Cave u toj pjesmi pjeva o vragu, te da je tu sintagmu (crvena desnica) preuzeo od Miltona (Izgubljeni Raj). I kod mene se u romanu koji je sastavljen od sekvencijalno poredanih i uzglobljenih pripovjedaka diskretno ponavlja taj motiv.

J.M.: Unatoč tomu što sam obećala da neću postavljati poduga pitanja, evo ponovno dužeg uvoda u nj; sa začinom osobnih dvojbi. Jedanput sam ti se požalila na negativnu kritiku koju sam dobila za knjigu proza. Pokušao si me utješiti priznanjem da nikad ne čitaš kritike o sebi. Ne znam je li to tada bilo isključivo u funkciji liječenja moje osjetljivosti, ili je doista tako. Ali, liječenjem jedne rane, otvorio si drugu. Čim sam spustila slušalicu, skontala sam: "To znači da nikada nije pročitao nijednu kritiku koju sam napisala o njegovim romanima, a tako sam se trudila?" Ni ja više ne čitam književnu kritiku, ali priznajem, iz straha. Mislim na kritike napisane o mojim knjigama. O drugima, ne čitam jer znam tko će, gdje i kako pisati o nekom autoru. Je li oduvijek bilo tako; mijenja li se taj odnos prema kritici?
G.T.: Uglavnim ne čitam kritičare. Moram izbjegavati uzrujavanja, pušenje i masnu hranu. Izbacio sam kritike, duhan, sad ozbiljno radim na ovom trećem. Kažem uglavnom, jer nešto nemogu izbjeći. Gjekad me kritika razveseli, gdjekad mi digne tlak na 200. Za to je ponekad kriv kritičar, ponekad sam kriv ja sam. Zapravo, kritiku pokušavam čitati selektivno, trudeći se da odaberem ono što je kompetentno, što proizlazi iz dobra ukusa i solidne naobrazbe. Volim kritičare koji djeluju naprosto kao inteligentni čitatelji, a ne kao manekeni odredjenog književn-.kritičarskoga stava. Naravno toga nema mnogo, jer se previše nataložilo egocentrika čija svaka kritika kao da vrišti "To ne valja! Vidjeli biste vi što je roman samo kad bih ga ja znao napisati!". Kritičare prijatelje čitam redovito, ali prijatelji su nešto drugo, prijatelje je teško doživljavati kao kritičare, kao vodoinstalatere, kao gitariste, plesače, pijance, zgubidane, molere. Oni su jednostavno to što jesu - prijatelji. Ali, ako ne pobjegnemo istoga časa odo ovoga odgovora, puknut će led i utopit ćemo se u patetici.

J.M.: Tko mi je kriv što sam pitala. Pametnom dosta, kažu bosanske žene; ispijajući kafu i čitajući „Sarajevske sveske“.
G.T.: Možda ja trenutno nisam dobar sugovornik, u nekakvoj sam sumnjičavoj fazi. U zemlji u kojoj smo svi rodjaci i u kojoj se točno zna gdje, tko i što pije subotom dopodne, govoriti o objektivnim čitanjima i objektivnim ocjenama, ne čini mi se uopće mogućim. Leksikonske i enciklopedijske retkarine, pristup povijestima književnosti, uručivanje nagrada, članstvo u akademijama, prepleteno je i našim osobnim fotografijama. Voljela bih se vratiti na staru sebe, uzeti teorijske priručnike, rasprave o dekonstrukciji i postkolonijalnoj kritici te krenuti žestoko u interpretaciju i usuditi se, kao u mladosti, reći ovo čitati, ovo ne. Generacijski si ispred mene, stariji i pametniji, može li se više pristati na sintagmu "objektivna analiza književnog teksta". Volim tvoju duhovitost, ali molim sada bez nje.
G.T.: Kažu da je američki Pulizer nagrada novčano manja od većine naših, ali da će ti nakon nje knjigu kupiti svi pismeni Amerikanci, te da će te prevesti u bar pedesetak zemalja. Takvih nagrada u nas nažalost nema, tako da su naše nagrade jednokratni ritual s dosadnim govorancijama i ček koji lako potrošiš u dućanu koji se nalazi nasuprot dvorane u kojoj je svečana dodjela. Pa ipak, bio bih lažljivac i snob kad bih kazao kako mi nagrade ništa ne znače. Svi mi živimo ne samo od toga koliko napišemo, nego i od toga koliko se o nama zna, a nagrada je nešto što ipak tomu pridonosi. Naravno da je publicitet veći dospiješ li u Big Brother menažeriju, osvojiš li šesnaesto mjesto na Eurosongu ili te optuže da si uvezao GMO povrće. Zapravo, nagrade su posebna priča. Kad sam bio mladi književni aspirant nadao sam se dobiti A.B.Šimića, jer se nagrada sastojala od tiskanja knjige, neke sitne love i sto autorskih primjeraka knjige. Prve je godine nisam uspio dobiti, jer je kritika ustanovila da se u mom slučaju radi o mračnjaštvu i besperspektivnom manirizmu. Sjećam se da je član žirija Igor Zidić izdvojio svoje mišljenje i na tomu sam mu još uvijek zahvalan. Poslije sam upao u krug kandidata Mladosti, koja je bila najuglednija nagrada za mlade pisce u cijeloj bivšoj državi. Bio sam totalno bez love, čekala me je vojska, a Rolling Stonesi su dolazili u Zagreb i ja nisam imao čime kupiti kartu. I onda su me nazvali iz Beograda i kazali kako sam ovogodišnji dobitnik nagrade koja se sastoji od plakete i nekog tada pristojnog iznosa. Čim sam spustio slušalicu, pomislio sam kako me netko od prijatelja zeza, jer smo imali običaj praviti štoseve i podvale te vrste. Našao sam broj beogradske Mladosti, nazvao ih, predstavio se kao novinar nekog izmišljenog lista i tražio da mi kažu tko je ovogodišnji dobitnik. Potvrdili su mi da je nagradu dobio Goran Tribuson. Nakon dodjele, dakako u "cashu", vraćao sam se noćnim vlakom u Zagreb i ujutro u sedam sjeo na bankinu ispred poslovnice Generalturista na Trgu Republike i čekao dva sata da se otvori te kupim kartu za one prve Stonese u Sportskoj dvorani. Prvog Gjalskog, onog za "Potonulo groblje", dobio sam pod neobičnim okolnostima. 1991. u podrumskim prostorijama pod zračnom uzbunom. Jedna od najdražih nagrada mi je ona u kojoj su u povelju zabunom upisali ime knjige koja ne postoji, pretvorivši "Noćnu smjenu" i "Bijesne lisice" u "Noćne lisice"! Ta mi je draga jer ima u sebi nečeg unikatnog, onako kolekcionarskog. Kao npr. filatelistička marka koja nije prošla kroz sve boje, ili ima pomaknute "pasere".

J.M.: Spominjali smo film, scenarije, provukla se ta ljubav i u odgovorima na neka druga pitanja. Idemo utvrditi gradivo na tu temu.
G.T.: Ja sam dosta dugo sanjao o tomu kako bi bilo super da postanem filmski režiser, jer mi se oduvijek činilo da ništa nije tako sugestivno kao film. Snježna mećava, kafanska tučnjava, noćna šetnja tipa koji se odlučio baciti s nebodera, djeca što su se prepala leša u parku, sjenka koja je tiho promaknula noćnim grobljem, sve su to scene koje, kad ih napišeš nemaju onako snažnu dojmljivost kao kad ih filmski režiraš. Bez obzira kakav književni majstor bio. Medjutim, nikad nisam otišao studirati režiju, što mi je danas i drago, jer bih se posve izgubio u anarhiji i kaosu kakvi vladaju na filmskom setu. No, kako nisam postao filmaš, ostala mi je utješna mogućnost da u romanima pokušam graditi priču i karaktere onako kako se to radi u filmu. Zato volim organizirati gradju kroz nizove prizora, služiti se elipsama, izbjegavati pretjerano pripovjedačka posredovanja, rječju služiti se metodom koju Booth naziva "showing". Scenarij je, naravno, stvar koja je od znatne koristi i onome tko se bavi pisanjem romana, jer te prisiljava na odredjenu strogost koja romanu daje formu i tenzičnost, a karekterima životnu uvjerljivost. Prije scenarija redovito se piše sinopsis, a on se onda dijeli u epizode i razradjuje kao scenoslijed ili "step outline", a ja sam te faze preuzeo i u pisanju romana. Moje predradnje i zabilješke često su puta jedva nešto manje od romana, ali mi se sve više čini da su dobar orijentir koji ti pomaže da se ne izgubiš u šumi likova i dogadjaja od kojih je sastavljen prozni tekst. Što se pak tiče pisanja scenarija po kome će netko snimiti film, tu je situacija beznadno frustrirajuća. Scenarij pišeš po narudžbi, uslužno, onako kako redatelj i producent žele, nemaš autonomnost za vrijeme pisanja, a onom što se dogadja nakon što ti odnesu tekst i nastave raditi na njemu bolje da i ne govorim.

J.M.: Ne vjerujem da Snježana prečesto poseže za škarama. Ipak si stariji brat.
G.T.: Premda u pisanju scenarija koristiš razna autorska rješenja i radiš posao koji bi mogao imati nekakve umjetničke elemente, scenarij je nešto što ne možeš u potpunosti autorski kontrolirati. To je svuda tako, bez obzira na kinematografiju, budžet, političke okolnosti, čak i bez obzira na činjenicu hoće li ti scenarij režirati sestra ili neka druga bliska rodbina.

J.M.: Nekoliko prošlih mjeseci pratim izradu magistarskog rada o tvom proznom pismu. Kolegica je prava zaljubljenica u tvoj tekst. Na posljednjoj kavi spomnula sam joj da ću uskoro raditi razgovor s tobom. Zamolila me da u njezino ime postavim sljedeće pitanje: "Sadržajno vam književnost odiše multimedijalnošću: jazz i rock glazba nose karakterizaciju senzibiliteta; atmosfera jazz kluba, sjetno turobna glazba, likovi zamagljeni dimom cigareta, lica umornog i sanjarskog izraza. Jesu li oni pomalo razočarani svojim životom i sentimentalni, i nostalgični prema vlastitoj prošlosti i mladosti?" Eto, prenosim ti pitanje. Nemoj sad da njezina interpretacija krene, poslije tvog odgovora, u drugom vrijednosnom smjeru .
G.T.: Što se tiče pitanja tvoje studentice, kazat ću nešto bedasto ali istinito - i život je multimedijalna pojava! Sjedim u autobusu pokraj cure koja će mi za koji dan dati nogu, pokraj nas promiču polja požutjele trave, teško brektanje lošeg dizelskog motora miješa se s nekim idiotskim narodnjakom koji trešti membranom neispravno automobilskog zvučnika. Autobus je nebeski plav premda je nebo pomalo sivo od vlage. Autentičan dogadjaj obojen osjetilnim senzacijama koje mu daju "boju". Gradeći životopisne situacije u knjigama trudio sam se da ih uspostavim u njihovoj punoći, u bojama i tonovima koji korespondiraju i sugeriraju odredjenu atmosferu. Jest, ta atmosfera je sjetna, neki od mojih likova su nostalgični, drugi pak nisu. Ako bih se morao smjestiti u neku od egzistencijalnih kategorija, onda bih najprije rekao da su "luzeri", gubitnici koje je netko preveslao, neka ženska, neki zakon, neka slučajna splet okolnosti. A zašto su luzeri? Zato što ja o njima pišem, onako kao što Brlićka piše o šumskim duhovima, ili kao što Gjalski piše o osiromašenom plemstvu, a Poe o fantomima noći.

J.M.: Što se mene tiče, nikada te ne bih pitala kako gledaš na sve nove mogućnosti plasiranja informacija, strahuješ li za budućnost knjige. Ja se i bojim, i strahujem,, i osjećam nelagodu i nevješta sam. Molim te, reci mi sada nešto u svom stilu, primjerice da ćemo moći normalno dalje.
G.T.: Nažalost ušao sam dobrano u pedesete, a da te činjenice još nisam u pravom smislu ni svjestan. Kad udješ u te godine, "sudbina knjige" je nešto zbog čega se jako malo strahuje i uzbudjuje. Više strahuješ nad raznim pakostima koje ti može prirediti vlastito tijelo, nad budućom egzistencijom i nad svim onim što te još čeka u završnom, trećem činu. Osim toga, knjige u nas izlaze u tisuću primjeraka, knjižnica ima višestruko manje nego banaka, knjižare trguju kajdankama i kutomjerima, a imena pisaca spadaju u teža pitanja iz domaćih križaljki. Kako strahovati nad sudbinom knjige, kad joj se sve najstrašnije već dogodilo? Jest, naoko stvari s knjigom stoje razmjerno dobro, ali samo kad se krećeš po središtu Zagreba. Kad kreneš malo dalje, knjižare postaju objekti o kojima kruže legende kako su se na ovim mjestima nekoć mogle kupiti knjige. Isto onako kao što u Truffautovom "Fahrenheitu 451" svi znaju da su vatrogasci ljudi koji spaljuju knjige, a tek poneki tvrde kako su nekoć gasili požare.

J.M.: Sigurno surfaš po Internetu. Znam da ne ustaješ ujutro prije svih ukućana i ispisuješ svoje ime na tražilici da bi vidio "što su novo donijeli o tebi".
G.T.: Iako po godinama ne bi trebao biti tako, ja sam ti zaljubljenik u kompjutor i manijakalni pretraživač Interneta. To naravno nema nikakve veze sa sudbinom knjige, književnosti i sličnih stvari koje mi još uvijek onako staromodno pišemo velikim početnim slovom. Što se tiče Interneta, on mi je od silne pomoći, jer mi na idealan način zamjenjuje čitavu knjižnicu raznih referentnih publikacija koje trebam pri pisanju. U slovenskoj ponudi kmetijskog turizma mogu pronaći pansion u kojem će Banić slijediti sumnjive ljubavnike, na raznim specijalnim stranicama mogu pronaći sve o bolestima i odgovarajućim lijekovima koje će neki bolesni lik iz mog romana rabiti, u tražilici ću pronaći sve reference sintagme "red right hand" koja ima odredjeni smisao u mojem novom romanu, u "Google Earthu" ću pronaći kako izgleda bečka ulica u kojoj će stanovati odbjegla žena jednog od mojih likova. Da je Borges živ, pretpostavljam da bi bio fasciniran Internetom, tim čudesnim nevidljivim tokom koji buja eksponencijalnom progresijom i dovodi nam čitav svijet pravo na naš radni stol.

J.M.: Bila sam uvjerena, prije početka razgovora, da ću odoljeti priči o Rolling Stonesima. Tokom razgovora sam ipak zaključila da će čitatelji biti nezadovoljni ako se nakratko ne zaustavimo i na toj čarobnoj, tematskoj, a možda i ključnoj riječi; Tribusonovoj vječnoj lektiri.
G.T.: Imao sam četrnaest godina kada sam upao u grozan konflikt s profesorima, roditeljima, okolinom, s društvenim obligacijama, s bon-tonom i konačno sa samim sobom. Neki blesani misle da je to pubertet, a ja sam znao da je to pobuna protiv svega postojećeg. I baš tad se sa zvučnika mog prastarog radija začuo sivi, metalni zvuk buntovnih Rolling Stonesa, i ja sam znao da će oni od toga časa biti moja vječna lektira i pogonsko gorivo. Poslije sam nabavio njihovu prvu ploču na kojoj je menadžer napisao kako Rolling Stonesi nisu samo glazba nego način života (way of life). I to je bilo prokleto točno, premda je napisano u reklamne svrhe. Četrdeset godina poslije toga, kasne kolovoške večeri, stojima u Ruskom paviljonu nasuprot zagrebačkog hipodroma. Otvaraju se vrata i u prostoriju ulaze Keith, Mick, Charlie i Ronnie. Mick mi pruža ruku i kaže "How are you? I'm glad to meet you!" Meni skoro grunu suze na oči, i ja mu, kao u onom bosanskom vicu, zamalo kažem "Dje's bolan dosad?". Što da ti još kažem o Stonesima? Sve je već u mojim knjigama. Zapravo, s nelagodom govorim o stvarima vezanim uz vlastito odrastanje, jer mi se počesto dogadjalo da su me prekidali riječima kako su to već pročitali. Možda sam ipak nešto malo autobiografije trebao sačuvati za potrebe intervjua i književnih večeri. Ne bih se osjećao kao tip koji je nerazumno potrošio sve viceve koje je znao.

J.M.: Nikada se, unatoč teoretičarima i njihovu pojmu autobiografije, ne skinemo do kraja. Jasno je to i tebi i meni. Sam si spomenuo književne večeri. Kakav je tvoj odnos prema susretima? Uskoro će Mjesec knjige i pozivi piscima su učestaliji, odazivaš li se, biraš li...?
G.T.: Pavao Pavličić mi je uvijek govorio - kad god te zovu ti idi! Moraš bit prisutan, mora se znati da si živ, da pišeš, kako izgledaš!

J.M.: Oprosti, nadam se da će Pavličić ovo vidjeti i da će se podsjetiti. On se sam više ne drži svojih uputa. Poslušao si ga?
G.T.: Ja sam ga u svemu slušao, pa sam tako bio spreman na poziv kakve školske knjižničarke, općinskog referenta za kulturu ili voditelja omladinskog kluba spakirati stvari i putovati u razna mjesta gdje sam odgovarao na pitanja ili čitao vlastite priče, nekad pred pedesetak ljudi, nekad pred desetak, a nekad i pred čistačicom i knjižničarkom, koja mi se sva crvena u licu ispričavala kako je zaboravila da je u to vrijeme na televiziji veliki derbi Željezničara i Veleža. Bio sam mlad, htio sam da me znaju, čitaju i vole, i nije mi bilo teško gužvati se u prepunim noćnim vlakovima, stajati na stražnjem platou autobusa, presjedati po nekim maglovitim noćnim stanicama i vraćati se kući rano ujutro šinobusima koji dovoze radnike u grad. Negdje su me zbilja sa zanimanjem slušali, negdje sam bio samo poen u godišnjem izvještaju o kulturnim aktivnostima. S vremenom se medijska slika izmijenila, prohujale su godine, protutnjao je i jedan rat i ja sam nekako prestao vjerovati u taj žanr, u književno večer na kojem ćemo čuti "živu pjesničku riječ", bez obzira na to što gost zapravo i nije napisao nijednu pjesmu. Počeo sam se izmotavati, grozeći se svih tih gnjavaža na putu, vucaranja po raznim prijevoznim sredstvima, pijuckanje kave pune gustog soca... S jezom sam vizualizirao direktoricu područne knjižnice koja me vodi kroz odjele, govoreći "Znate, imamo fond od četrnaest tisuća knjiga, a mladih je članova 36 posto više nego starih, što je pozitivan trend". Ili "Vas najčešće traže. Sve su vaše knjige vani! Tojest obadvije!..." Danas, kao staro čangrizalo znam slagati u telefonsku slušalicu: "Joj, jako mi je žao. Te sam dane na simpoziju u Temišvaru". IlI: "Nažalost ću biti odsutan. Javit ću vam čim odslužim kaznu." Znam da je to veoma ružno, ali tko od mene ima pravo tražiti da radim samo lijepe stvari. Ušao sam u godine kad imam pravo na mrzovolju kao pogled na svijet.

J.M.: Nastupao s fakovcima? Iskreno misliš da su prve knjige današnjih mladih autora bolje nego vaše prve knjige?
G.T.: Nastupao sam s fakovcima nekoliko puta i to je bilo jako zgodno. Neki od njih su strašno simpa dečki, neki su daroviti pisci, neki nažalost nisu. Ali tako to valjda ide sa svim generacijama ili književnim pojavama. Recimo Ante Tomić je izvrstan tip, duhovit, domišljat, zabavan, možeš s njim pričat tri dana da se ne umoriš. Voli istu glazbu kao i ja, branio me u novinama, u jednoj je kolumni čak i trajektu dao moje ime. Imali smo književno veče u lepoglavskoj kaznionici i poslije se slikali zajedno u samici. Tek smo poslije shvatili da je slika dvojice u samici apsurd. S nama je bio i Gordan Nuhanović, takodjer drug iz Lepoglave, jedan od najduhovitijih domaćih pisaca, vinkovačko čudo koje ide u red Majki i Dubravka Matakovića. Ne znam da li je Kerekeš fakovac, ali napisao je nekoliko antologijskih pripovijedaka. Zatim Robert Perišić koji ima sjajnih carverovskih priča, i koji je odličan pisac, premda ne sasvim na razini visokih kriterija koje kao kritičar postavlja drugima. Negdje sam napisao ili rekao da su njihove prve knjige bolje od naših prvih knjiga. Da, najvjerojatnije jesu. Ali pravi se odnos ne vidi u vrijednosti prvijenaca; pravu ćemo lsiku dobiti kad budemo usporedjivali "četvrte" i "pete" knjige.

J.M.: Plašila sam se da ćeš reći da će vrijeme pokazati. Družiš li se danas s dečkima svoje genaracije, o čemu razgovarate kad se sretnete blizu placa?
G.T.: Poznajem jako mnogo pisaca, rekao bih skoro sve, ali nemam baš previše vremena, volje i mogućnosti za opsežna druženja. Ona su, konačno, češća kad su ljudi mladji, slobodniji i mobilniji. Ja se susretnem s nekim, popijemo piće i odemo svak svojim putem. Zapravo pisci i nisu neki zanimljiv svijet, osobito kad vas počnu daviti s knjigama, ili, što je još gore, s vlastitim knjigama. Ako se i družim s pokojim piscem, onda to nije zato što je on pisac, nego zato što smo prijatelji. Što ja znam, svakog se Božića, a nekad i ljeti vidim s Dubravkom Ugrešić. Pričamo o koječemu, ali gotovo nikad o knjigama. Normalni razgovori normalnih ljudi obično završe prepričavanjem raznih anegdota i nabrajanjem kojekakvih paradigmatskih dogadjaja. Ne znam zašto je to tako, ali je uglavnom tako.

J.M.: Sigurno ne ideš na plac. Bojiš li se da ćete jednog dana prestati čitati? Samo, kako bi ti rekao, da nas zaborav ne snadje za života. A inače, uteći mu se ne može.
G.T.: Bojim se toga da bi mi se moglo dogoditi da me prestanu čitati za života, što je najstrašnija stvar koja se može dogoditi piscu. Posve mi je svejedno hoće li me čitati poslije smrti. Iz perspektive božanske vječnosti, ili možda ništavila, ta činjenica je podjednako beznačajna.

J.M.: Imaš li vlastitu top listu najdražih knjiga? Ja sam od one fele koja se boji da će je netko podsjetiti koju je knjigu jučer proglasila najboljom. Ljestvice su mi vrlo rastezljive. Na domaćoj je ipak, uz svu moju prevrtljivost, Tribuson stalno mjesto. Bilo je to umjesto završne zahvale.
G.T.: I ja sam podosta prevrtljiv, nestalan i hirovit, danas volim ovo, sutra ono. Nemam stalnu listu najdražih knjiga. Ali, kad bhj morao nabrojati što sam desetljećima imao na vrhu, dakle kada bih trebao odvojiti trajne od konvertibilnih vrijednosti, onda bih spomenuo romane Grahama Greena "Mirni Amerikanac" i "Kraj ljubavne priče", Čapekove priče, osobito njegovu "Knjigu apokrifa", "Bas saksofon" Jozefa Škvoreckog, Chandlerove "Dugi oproštaj i malu sestru", stotinjak Borgesovih kratkih priča, "Vrt Finzi-Continijevih" Giorgia Bassanija, četverotomne Pagnolove "Uspomene iz djetinjstva"... Ne znam, hvata me panika da ću bar deset naslova zaboraviti. A kad me uhvati panika možda je najbolje završiti razgovor.

J.M.: U pravu si, sigurno bi sutra lista izgledala drukčije. Ja ću za kraj pitati sebe samu: „Što bi Česi učinili od sreće da imaju pisca poput Tribusona?“ Znamo. Priča se da postoje uredi za promociju naše knjige vani i da se do činovničkih vrata dolazi mramornim hodnikom. I tako dalje, itd, baš kao naslov biblioteke u kojoj je Triubuson objavio dvije knjige priča koje smo samo iskoristili kao povod ovom ćaskanju.