Stevan Tontić [1]

PROTESTNI I TIHI LIRSKI SIGNALI ARNOLDA LEIFERTA

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

Arnold Leifert (1940) ne ide u red najpoznatijih njemačkih pjesnika, pa ni onih
koji se redovno nalaze u antologijama i pregledima savremene njemačke lirike.
Nakon prve, politički žestoko angažovane, po duhu «šezdesetosmaške» pjesničke zbirke pod naslovom Signale im Verteidigungsfall (Signali u slučaju odbrane, 1974) ovaj pjesnik se sve više okretao svijetu same prirode,
seoskom krajoliku u kojem se 1973. nastanio, angažujući se na drugačiji način: riječju koja osluškuje damare biljnog i životinjskog svijeta, ritmove godišnjih doba, «nemušti» jezik samih elemenata. To je nepretenciozni angažman «iz pozadine», iz jedinog pribježišta za od prirode otuđenog savremenika,
pribježišta koje ova lirika još uvijek uspijeva da nađe. Ako se tu i radi o nekoj vrsti bjekstva od buke velegrada i halabuke medijskog društva, ipak se ne radi o bjekstvu od svijeta. Naprotiv! Leifert je produbio i do kraja istančao svoje neposredne dodire sa svijetom, ako svijet još tvore iskonski elementi zemlja, voda, vazduh i vatra, sa svim stvorenjima u Božjoj bašti, bez kojih (elemenata i stvorenja) nema ni života ni poezije.
U eseju-pogovoru za novo izdanje debitantske zbirke Signale (München 2004, Lyrikedition 2000 – edicija ponovljenih izdanja «važnih i interesantnih» poetskih zbirki njemačkih pjesnika druge polovine 20. stoljeća) sam Leifert se osvrnuo na svoj prvenac i okolnosti njegova nastanka. Naslovivši svoj esej programskom rečenicom W. Weyraucha iz 1955: «Moja pjesma je moj nož», Leifert piše da je danas «skeptičan» prema «nož-mač-pjesmi» radikalno angažovanih pjesnika, mada je to borbeno držanje bilo ranije «razumljivo» budući da se «većina njemačkih liričara nakon '45. ponajprije okrenula od političke stvarnosti ka lijepome, do mistike prirode i čak idile.» Negativan odnos prema tradicionalnoj lirici do kraja se zaoštrio 1968: «Protestne akcije svake vrste, kulturne, političke, demonstracije i okupljanja, kritička demontaža autoritarnih struktura u svim društvenim oblastima, - sve je to zahtijevalo nove oblike lirike, ukoliko se autor želio izjasniti o svome vremenu ili se čak «umiješati» svojim sredstvima podrške.» A nakon zahtjeva za pjesmama kao «upotrebnim predmetima» (H. M. Enzensberger 1960), kao «tekstovima za letke» (G. B. Fuchs 1961), došli su 1968. novi zahtjevi za ciljno usmjerenom lirikom: «protestne pjesme», «plakatske pjesme», «agitatorske apel-pjesme», «borbene pjesme». Pojavila se i „citat-pjesma“, kao i čitava zbirka «nađenih» ili «zatečenih» pjesama Horsta Bieneka (Vorgefundene Gedichte, Poèmes trouvés, 1969). Popularne su postale angažovane, često do kraja ogoljene ali vrlo efektne pjesme antifašiste i ljevičara Ericha Frieda.
U skladu sa mišlju Josifa Brodskog da «pjesme nisu ništa drugo nego ogledalo vremena», sam Leifert sabirao je poput Bieneka nađena jezička fakta koja su mu poslužila kao nepotkupljiva ogledala stavljena pred lice društva i pred samog sebe. Skupljao je tako «statistike, reklame, oglase, izreke, posmatračke nalaze, citate, obrte, obećanja, formulacije itd., koji su mu padali u oči kao znakoviti, tipični, po društvo i duh vremena razgolićavajući i «prerađivao» ih u pjesme. Ta prerada uglavnom se sastojala u slaganju nađenog jezičkog materijala u ritmizirane stihovne retke i strofe i njegovom naslovljavanju, bez ikakvih drugih intervencija. Čisto dokumentarna, najčešće nimalo lirična «lirika». Tako uobličena «stvarnosna» pjesma (ili «pjesma») postajala je signal. Stalno je upirala prstom u razgolićena careva mjesta – car (vlast, vladajući duh) se, u stvari, nesvjesno sam razgolićavao. Evo, na primjer, kako pjesma «Salut» demaskira američkog predsjednika (Nixona) i jednu ceremoniju s Vijetnamskim ratom u pozadini:

kad je Predsjednik
1972.
uručio
udovici jednog
palog ratnog
heroja
orden za hrabrost,
salutirao je
četverogodišnji sin
pokojnika.

Predsjednik
je javno pokazao
svoju ganutost.

Kako jače i efektnije od ovog izvještaja «signalizovati» čitaocu svu lažnost, ciničnost i apsurdnost zvanične američke slike jednog događaja vezanog za rat u Vijetnamu, pa i cijelog tog rata? I signalizovati potrebu za otporom. Pjesma kao signal ovdje je zaista dobila na svojoj upotrebnoj vrijednosti. Pored tada – a nažalost i sve do danas - aktuelnog i prijetećeg američkog globalnog intervencionizma, glavni objekt ove Leifertove kritičke, ogledalsko-signalne poezije bilo je, naravno, zapadnonjemačko društvo sitih i ravnodušnih, sa ostacima pruskog militarizma i nacionalsocijalističkog rasizma,
društvo nemilosrdne eksploatacije čovjeka (posebno čovjeka-gastarbajtera) kao i same prirode.
Smisao i vrijednost takvog jezičkog angažmana potvrdila je i njemačka književna kritika koja je u ranoj, politički lijevo usmjerenoj Leifertovoj poeziji vidjela poštene i uvjerljive odbrambene signale «protiv dehumanizacije individualnog i društvenog života, protiv razaranja njegovih pretpostavki, protiv legalnog zločina, protiv zbrke pojmova» (Heinrich Vormweg).
Iako i dalje, po vlastitoj izjavi, skuplja poetski «upotrebljiva» jezička i društvena «fakta», Leifert je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća razvio i veoma usavršio jedan novi tip lirske pjesme. Kada je 1994. – dvadeset godina nakon prvenca - publikovao svoju drugu zbirku stihova (Damit der Stein wächst / Da kamen poraste), kritika je ponovo otkrila pomalo već zaboravljenog, sada «novog» pjesnika, liričara ne više «glasnih signala» već prije «tihih», ali zato trajnijih tonova. Primijetila je da se pojavio još jedan, iako osoben, ni mističan ni hermetičan, zastupnik tzv. «lirike prirode» (Naturlyrik), koja je u modernoj njemačkoj poeziji imala svoje jake predstavnike (Wilhelm Lehmann, Oskar Loerke), ali i donekle kompromitovanu, konzervativnom estetikom označenu baštinu. Kritičar «Novih ciriških novina» (Neue Zürcher Zeitung) D. Fringeli otkrio je da se radi o «gotovom» autoru «koji pjeva tako kompaktno kao malo ko od kolega», svjestan svoje riječi i škrt u izrazu, okrenut ka «cjelini svijeta i života». A uticajni Hans Bender, pisac pogovora za zbirku, ustvrdio je da se nove Leifertove pjesme ne mogu tek tako trpati u rubriku «naturlirike» jer «odudaraju od svih parola, pa i od slavljenja krajolika i prirode», kao i da nisu prestale biti angažovane. Ali sada na osnovu nezamjenjivog «ličnog iskustva». Umjesto «govora» u ovim se pjesmama javlja «monolog», «umjesto programa doživljaj individuuma.» Pjesnika tu vidimo u konkretno oslikanom, izabranom životnom okruženju: «Brdska zemlja (Bergisches Land), dvorišta, plotovi, livade, polja, brežuljci, životinje, ptice. (...) Godišnja i dnevna doba napolju i unutra u kući i sve što je njega, ljude i prirodu iznenada snašlo: kiša i snijeg, žega i mraz.» To su, po citiranom stavu Güntera Eicha o poeziji, «pjesme koje moraju da se meditiraju, ne interpretiraju. Pjesme koje su lijepe, ne sadržeći ljepotu». Pjesme kao lirski ishodi koncentrisane, posvećeničke pažnje i duboke odanosti predjelu u kojem se živi, biljkama i svim živim stvorovima koji se vide i čuju, katkad možda samo ili jedva čuju. Ili se možda tek mirisom odaju, tek nekim ambijentalno skrivenim, jedva primjetnim znakom. Signalom za budna pjesnikova čula, ne za bilo kakva uljeza ili gosta. Pjesme kao sažeti jezički izrazi misaonog i posmatračkog dara, precizne poput «Pjesme o zanatu»:

bilo bi dobro
zakucati eksere

u pravom
trenutku

na pravo
mjesto

sa malim brojem
udaraca

preko koje će neko i preći kao preko beznačajnog pjesmuljka. Ali kad zaronite u knjigu sa desetinama sličnih malih lirskih oblika, od kojih mnogi počivaju na jednoj jedinoj, uz to stišanoj misli o životu, onda osjetite da ste već u zamci pjesnikove strategije – da se, naime, preko maloga dosegne ono veće i veliko, da se preko tišine bolje oslušne čak i svjetska buka. Zato se i poezija ovdje (pjesmom «Poezija») veže za «dane / u kojima / tiho / nastupaš // da postojanje / stvari / ne ugroziš».
Tako je Leifert i u svojoj lirici zemlje i neba i zemno-nebeskih dodira i preliva,
ostao i dalje pjesnik koji brani izvore života i čovjekovu nadu (po uzoru na Blochov «princip nada») u spasenje i budućnost živog svijeta.
Thomas Bleicher nalazi da «tako nastaju pozitivne lirske signature koje se ne daju pripisati ni restaurativnoj ni utopijskoj, ni tradicionalnoj ni eksperimentalnoj estetici.» U svakom slučaju, to je estetika intenziviranog opažanja pokreta, glasova i boja, svih damara životne sredine iz koje se ne može pobjeći. Leifert to i ne pokušava – očito je da svojom lirikom iskazuje i zemlji na kojoj stoji i vazduhu koji udiše jedno nesumnjivo i jasno, mada stišano Da. To potvrđuju i njegove naredne zbirke: wenn wach genug wir sind (kad smo dovoljno budni, 1997), velika poema u distisima Man könnte doch einfach das Pferd satteln (Moglo bi se ipak konja prosto osedlati, 2001) te knjiga izabranih (s nešto novih) pjesama Bleibt zu hoffen der Schnee (Ostaja da se nadamo snijegu, 2002), sa većim brojem pjesama u znaku sveprisutne, sveizmirujuće snježne bjeline.
Evo i lapidarne pjesme pod naslovom «Klima»:

kad sam pisao na suncu
niste osluškivali

sad pišem
u hladovini

a od toga
zebete

Dabome, nema pozicije koja bi pjesnika i one sa kojima živi, kojima se obraća, učinila trajno zadovoljnim.
U eseju «Priroda?» Leifert ispovijeda nužnost povezivanje sa onim «što još jeste», sa preostalim prirodnim osnovama života. To je stav zrelog, decenijama provjeravanog ljudskog i umjetničkog iskustva. Najdublja i najljepša Leifertova veza sa još živim svijetom, sa neugaslom vatrom bivstvovanja, jesu upravo njegove pjesme. Njegovi novi poetski signali o ugroženosti prirode i samog čovjeka. Čak i oni bez većih dometa, odveć stišani i ravni. Pa ako se heraklitovska vatra u tim signalima, u tim pjesmama rijetko svom silinom đipa uvis, rijetko se nekontrolisano razbukti, ona zato «s mjerom», mirno i postojano gori, podržana prokušanom vjerom u smisao ljudskog boravka na zemlji i pjesničkog svjedočenja o tome.

Arnold Leifert

P J E S M E

Prevod s njemačkog i bilješka: Stevan Tontić

TRŽIŠTE

prodajemo

15
turskih
gastarbajtera

trenutno
zaposlenih
kao pomoćni građevinci
i pomoćni radnici

molimo da se
zainteresovani
obrate na

(Citat iz: «Neue Ruhrzeitung», Essen)

OVDJE I NA AMAZONU

kad je avion prvi put
nadletio selo
Indijanci su se razbježali
avion je
izbacio
šećer

kad je avion drugi put
nadletio selo
Indijanci su se strčali
avion je
izbacio
dinamit

nema više
Indijanaca

(Dogodilo se plemenu «Cintas Largas» 1968.
u njihovom selu na rijeci Aripuani u Brazilu;
informacija iz časopisa «Konkret» 24/1969)

«PRIBILJEŽI:

1. Njemački jezik
voli
radno stanje.»

Primjer:
Lovac
ubija
zeca.

2. «Primijeni
trpno stanje
samo kada je radni
rečenični predmet nepoznat
ili
ne treba da bude istaknut.»

Primjer:
U Trećem Rajhu
ubijeno je
6 miliona
Jevreja.

(Citati iz : Schöningh, Unser Deutsch)

OPOMENA

«Mi smo»,
rekao je govornik
na božićnoj svečanosti
brdske lovačke jedinice
u Berchtesgadenu
«oštro izbrušeni
mač
za
mir.»

«Često»,
rekao je moj kućni ljekar,
«često su to
bagatelne povrede
koje
dovode do
tetanusa.»

(Citirano prema
ZDF-emisiji «Treffpunkt Ü-Wagen 4»,
26. 12. 1969)

HUMANI GAS

Suzavac
nije
smrtonosan

njim se
protivnik
samo
izgoni
iz svoga
skrovišta

u polje gađanja

(Suzavac se po Ženevskoj konvenciji
ubraja u humana borbena sredstva.
O tome je nosilac Nobelove nagrade za mir
Philip Noel-Baker rekao 1970:
«Suzavac se ubraja direktno ili indirektno
u najsmrtonosnija oružja u Vijetnamskom ratu.»

BIJELI DŽIN

deset od stotinu
mladih
u Sjedinjenim Državama
su crni
četrdeset od stotinu
američkih mrtvaca
u Vijetnamu
su crni

MALO TRVENJA

prema podacima
izraelskog
vojnog glasnogovornika
u Tel Avivu
juče je
na Golanskoj visoravni
jedna sirijska
tenkovska jedinica
potpuno
satrvena

POEZIJA

dani
u kojima
tiho
nastupaš

da ne bi
ugrozio
postojanje stvari

O PISANJU

kad sam danas jesenje
lišće vidio na jednoj

ga stazi mirisao
znao sam

opažanje je
pribježište

i možda još
govor o tome

KLIMA

kad sam pisao na suncu
niste osluškivali

sad pišem
u hladovini

a od toga
zebete

BRIGA

ako su mačke zbrinute
konji pas

ako je sova zbrinuta
u tom jednom drvetu na poljani

digni ruke
naša sredstva nisu dovoljna

ostaje naša
sopstvena glad

ONO ŠTO ME IZNOVA ČINI BUDNIM
OVDJE NAPOLJU

ovdje se razbuktava život
životinja

pseća strast
lovljenja
poljskih miševa

sunčana meditacija
kónja

hemijski
korektni život
trava i
cvjetova

subverzivni
život miševa

ovdje se razbuktava
život
protiv mog života

našeg života
konstrukcije
htijenja
volje za stvaranjem
moranja

haotičnog pregleda
reda
što svaki red razara

ovdje se razbuktava
život
protiv našeg
života

zahvatanja
u sve što jeste

okanuti se
pustiti to kraju

pustiti da postoji

TI

ujutro potom

ja poskakujem
s jednog na drugi
kamen u kaldrmi

i niko to

ne vidi

IZVAN

noćne misli
na prelazima

ja pokošenu
travu vidim

i ona
me obuhvata

16. NOVEMBAR
za Garyja Snydera

Još su data godišnja doba,
i uporište dato i za čovjeka.
U njima se odlučuje sve,
iz godine u godinu.

noćni leptir
visi u paukovoj mreži
prerano

hladnoća
koja je trebalo da ga ubije
dolazi nešto kasnije

a ipak su
djeca rođena
u julu
stotine njih

nasljedstvo
je osigurano

i susjedov se
dim što drvenasto kisi
vuče kroz orah
kroz rododendron

Ne postoji nužnost
preživljavanja

NAJMANJE DVOJE

tako
smo uvijek
ležali skupa
u pećinama
Neandertala
u igloima u ledu
u krevetima
vanbračnim
krevetima ljubavne pjesme
u zavičajnim gostionicama

tako
smo uvijek
ležali skupa
tvrdoglavo ustrajavajući
na besmrtnosti
smilja
ili bar
njegova godišnjeg
ponovnog rađanja

tako
smo uvijek
ležali skupa
na uzvišicama tundre
u šumama Sibira
najmanje dvoje
nježna
čeljust vuka
na zadnjoj šapi
životno neophodnoga
drugoga

ZIMSKO JUTRO

u ledu mirno stoje
talasi našeg ribnjaka

to nam je nada
za nove talase

kad godina se ponovo
zagrije za nas

Bilješka o pjesniku

Arnold Leifert (1940, Soest), studirao je germanistiku, filozofiju i evangelističku teologiju. Radio je kao nastavnik u gimnaziji, a od 1996. je profesionalni pisac. Živi u jednom selu blizu Kölna.
Važnije pjesničkie zbirke: Signale im Verteidigungsfall (Signali u slučaju odbrane, 1974), Damit der Stein wächst ( Da kamen poraste, 1994), wenn wach genug wir sind (kad smo dovoljno budni, 1997). U njegovoj poezioji jasno se razlikuju dvije glave faze: rana faza politički angažovane, provokativne lirike i kasnija faza u kojoj se pjesnik okreće živom svijetu same prirode. Leifert je dobio, između ostalih, nagradu grada Kölna za potporu lirike, te književnu eko-nagradu «Okolina» pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalska. Član je holandskog PEN-centra.
Arnold Leifert je (kao gost Goethe Instituta) nastupio na međunarodnoj pjesničkoj večeri 10. novembra u Mediacentru u Sarajevu koju su organizovale «Sarajevske sveske». Dan kasnije čitao je svoje stihove nastavnicima njemačkog jezika okupljenim na seminaru, na Jahorini.