Tvrtko Kulenović [1]

TREŠNJE I GOJAZNE PTICE

Sarajevske Sveske br. 10 [2]

Sa pojavom moderne umjetnosti tematska interpretacija umjetničke slike bila je zabranjena. Bilo je to razumljivo. Umjetnicima su dosadile banalne verbalne interpretacije: portret liči ili ne liči, čovjek na njemu “gleda u svim pravcima”. El Greko prikazuje vjersku zanesenost a Kurbe društvenu nepravdu (Tucači kamena). Naravno, stvari nisu bile tako jednostavne, strukture i čisto likovne vrijednosti bile su uočavane ako ne odmah, onda kasnije “kad ih vrijeme sustigne”. Ali je činjenica da je mimetički princip prevladavao, uostalom već dvije hiljade godina. Iz možda najveće epohe slikarstva, Renesanse, poznata je anegdota o Mikelanđelu koji pogrbljen pod stropom Sikstinske kapele na vrhu skela slika neki lik, dok jedan dječak odozdo viče “Mikelanđelo, kriv mu je nos” sve dok slikaru ne dosadi pa popravi sliku.

Reakcija moderne bila je, dakle, i razumljiva, pogotovo kada je fotografija na sebe preuzela problematiku “krivog nosa” ali je ubrzo zatim postala prenapuhana, više socijalna nego estetska. Nadobudni mladići su po kafanama glasno uzvikivali: “Slika nije priča, nego ravnoteža”. Dok bi recimo dva priznata umjetnika, ogovarajući trećeg tiho govorili: zamislite on ne razumije Mondrijana. Postmoderna je umjetnosti vratila pravo na sadržaj, mada je on bio različit od onog klasičnog, sadržaj razbijenog svijeta koji je svoju posebnu šansu našao tamo gdje je i sam svijet bio razbijen.

Izložba “Svjedoci postojanja” bila je u likovnom smislu vrhunska umjetnost, i istovremeno uzbudljiv, tragičan sadržaj, a njen najveći domet u tom smislu bile su možda skulpture Mustafe Skopljaka i ljudske oči koje vire iz mravinjaka.

U najnovijim radovima Džeke Hodžića ima nešto što tragično podsjeća na te tragično šarene oči skulpture. Meliha Husedžinović je u svojoj studiji o umjetniku napisala da je on prešao sa estetskog na etički plan. Učinio je to znatno prije rata (u ciklusu “Ljudi iz sjene”), ali je sada nakon ratnih iskustava etičko-emotivna dimenzija zauzela prvo mjesto.
U jednoj ranijoj fazi radovi Džeke Hodžića podsjećali su na tu skulpturu i po svojoj površinskoj (ne površnoj) likovnoj dimenziji, po svojoj dovršenosti, uobličenosti, ograničenosti, ali u ovoj novoj fazi likovna materija je rasturena, rasprostrta, mjestimično izlijepljena na pozadini u stilu najboljih Švitersovih kolaža. Vezu sa svjedocima postojanja Hodžić ostvaruje u zajedničkoj im tuzi, izazvanoj ratnim događanjima i nesposobnošću duha da te događaje shvati i objasni.

U najnovijem projektu Hodžićevom ta tuga je vezana za jedno mjesto, grad, Gradinu, Počitelj, onaj o kome Ivo Andrić kaže: “Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje i to ne celim... Ovo je retko i dragoceno mesto. Ovde se može zamisliti vreme i odnosi ljudski u njemu... (jer, obrađen kamen niti ume šta da sakrije, niti može šta da zaboravi)”.

Nažalost, obrađeni kamen je topovskim salvama na više mjesta pretvoren u prašinu. Na mnogim slikama Džeke Hodžića ta prašina se vidi. Odnosno ne, ne vidi se, bilo bi to isuviše banalno, ona miriše. Miriše jednim čudnim, strašnim mirisom, koji je istovremeno i miris praha, raspada materije, i miris organskog raspadanja, jer ta materija, predanom ljudskom rukom obrađena, umjetnošću oplemenjena, kroz vjekove se tako kao organska i ponašala (“Ovde se može zamisliti vreme i odnosi ljudski u njemu”), a sad je više nema. Nema više džamije, gore na visini, na pola puta, na pola visine do kule, sa njenom minarom tako solidnom, tako debelom, da ti se čini da njeni temelji do samog dna počiteljskog brda moraju dopirati. Nema Gavrankapetanovića kule, umjetničke kolonije Počitelj u kojoj su umjetnici iz cijelog svijeta dolazili, u njoj boravili, i njoj za uspomenu svoje radove ostavljali. Kolonija-kula je zgažena, dopola razrušena, a radovi odneseni. Moj otac, Hakija Kulenović, bio je jedan od osnivača i dugogodišnji rukovodilac Kolonije. Proveo sam u njoj čudesne trenutke nadnesen nad čudesnom, silovitom i maznom zelenom rijekom, okružen čudesnom islamskom kaligrafijom koju, ovdje, stalno obasjava sunce: i u stanju sam sa Džekom Hodžićem da dijelim tugu i gnjev što tog mjesta kojem je bilo namjenjeno da stoji “Dok ga voda i zemlja ne otplave i ne pokopaju” (Andrić) nestaje. Nije ni otplovljeno ni pokopano nego ga jednostavno više nema. Umjesto toga, na slikama Džeke Hodžića, nalaze se gojazne ptice i trešnje, simboli zla i tuge (nade).

Bavio se Džeko i ranije Počiteljem ali to je bio drugi Počitelj: “često je to unošenje svjetlosti u svjetlost pri kojoj raznježena akvarelska četkica okupana mediteranskim, razgaljenim suncem osvetljava bjelinu kamena i svježinu gizdave Neretve” (A. M. Poljarević).
Umjesto toga, sada su ptice .
Ima i nekih groznih buba, možda i pokoji škorpion, ali ptice su gore. One nisu gladne nego su proždrljive na način onih koji jedu ležeći i ne prestaju jesti dok god ima hrane, a nje ima u izobilju jer potiče od pocijepanih ljudskih tijela. One su gojazne, najednom, otomboljene, one grozne bube nesmetano gamižu pored njih.

Drugo su trešnje. One potiču od nekada slavne počiteljske “Trešnjeve nedjelje” koja je dovodila na proljeće na hiljade ljudi i izvan Bosne i Hercegovine, koji te dane provedene u dragulju od grada nikada nisu zaboravili. Od toga su ostale trešnje na Džekinim slikama, divno oblikovane sa onim skulpturalnim dimenzijama koje su ranije pomenute, u različitim bojama koje možda variraju od simbola tuge zbog toga što je možda jedan takav svijet iščezao, do simbola nade da se nešto slično njemu opet može stvoriti. Na jednom mjestu zajedno sa trešnjama nađe se i ljuska glava, vrlo upečatljivo mrtvačka, i podjednako ubjedljiva. Pored ptica i trešanja povremeno se susreću grafički sjajno izvedeni “pećinski crteži”, svjedočanstvo o pretvaranju gradine u pećinu.

Svjedočanstvo je uopšte vrlo važna riječ kad se govori o ovim Džekinim slikama, njegovi kolaži su u najboljoj tradiciji ove discipline, počinjući sa već pomenutim Kurtom Švitersom, ali njihova funkcija ovdje je svjedočenje o nekad postojećoj Umjetničkoj koloniji Počitelj. Njegov ekspresionizam nije pravac, nego žestoko svjedočenje o jednom vremenu koje je prohujalo preko nas, a još traje u nama. Njegov nadrealizam, to su one nemoguće konfiguracije stvari koje se dobijaju kad se gradovi bombarduju i granatiraju.
Pisac ovih redova bi vjerovatno znao nešto da kaže i o plastičnim, čisto likovnim vrijednostima Hodžićevih slika, ali smatra da su o tome bolje pisali stručnjaci, a da je on sam, pišući o trešnjama i gojaznim pticama, ostao vjerniji onome što je kredo Džeke Hodžića.
Jer u osnovi svakog svjedočenja je iskrenost.

Kredo
“Idem, tražim se, polahko obilježavam put, ne da bih se vratio, nego da znam odakle da nastavim. Postoji mogućnost da u traganjima dosadim sa mogućnostima i nemogućnostima, da izazovem gnjev radi trenutka iskrenosti i golotinje čina! Ali šta se tu može, čin iskrenosti podario je ključ kojim se svaki praktičniji duh koristio u naporu do cilja. No, na cijelom tom putu ja sam istina, dobrovoljna žrtva.”

Jer je Džeko na naslovnu stranu jedne publikacije o sebi stavio ne boju, liniju, ili neku drugu estetsku indikaciju, nego otisak svog palca sa natpisom IDENTITET.